Enisa: Bukovi i tihaci

BUKOVI I TIHACI

Nastavak iz prošlog broja

A uveče smo izvrtali štokrle i od njih pravili kuće, brodove, vlakove. Igrali smo se prodavača, doktora, škole. Skinuli bismo sa sećije sve jastuke, uspravili ih, i eto razreda punog učenika.

Nekada su nam se i roditelji znali pridružiti u igri. Tata nam je pokazivao mađioničarske trikove poslije kojih smo ostajali garavog lica ili mokri. Kao što je gledanje filma kroz rukav kaputa i „pravljenje majmuna“.

U prvoj igri, pokriju te kaputom, neko drži uspravljen rukav kroz koji gledaš uporno jer te pitaju: – Je li počeo film? Je li počeo film?!!! A kada na kraju upitaš: – Koji film? – kažu „poplava“ i poliju te vodom iz bokala kroz rukav.

Za drugu igru su potrebne dvije tave, pa onu koju daješ partneru nagaraviš svijećom po dnu. Kažeš mu da te mora gledati stalno u oči i raditi sve što ti radiš. Dok se tako gledate u oči, praviš razne kretnje da ga zavaraš, a onda prelaziš prstima preko tave, pa preko lica. Stalno ga pitaš: – Vidiš li majmuna?

Kako on odgovara da se ne mijenjaš, da ne vidi, pošalješ ga na ogledalo gdje ugleda svoje izgaravljeno lice. Ali, to su igre koje sa istim partnerom možeš igrati samo jedanput.

A kada bi mama završila priču za laku noć, pokrila nas i poljubila u čelo, gledali smo televizijski program. U to doba nismo ni znali da takvi aparati postoje. Ali čim mama ugasi svjetlo, vatra je iz peći

Izdavačka kuća „Dječja knjiga“ iz Sarajeva objavila je u 2019. godini knjigu s naslovom SLIČICE IZ DJETINJSTVA, u kojoj znani bosanskohercegovački pisci za djecu pišu o svome djetinjstvu i stvaralaštvu. Među njima je i banjalučka pjesnikinja Enisa Osmančević Ćurić koja piše o sunčanoj strani djetinjstva na obalama Vrbasa, u školskim klupama i godinama u kojima smo doživljavali i potrese, i uspone, ali i progone, približavajući nam doživljeno, iskreno i poetično više od pola stoljeća svoga života u svome rodnom gradu.

pokušavala pobjeći. Plamen je po plafonu i zidovima pravio takvu igru svjetlosti da smo imali pravi „ligt show“. Obično bih zaspala omamljena tim titranjem u kojem sam prepoznavala razne oblike i likove iz bajki i moje zaigrane mašte. Tim likovima sam davala imena i smišljala priče koje nisam znala zapisati, a do sutra bih sve zaboravila.

Zato sam se radovala polasku u školu. Tog septembra ljeto se nikako nije dalo otjerati.

Niti silazi sa užarenog neba, niti se diže sa pregrijane zemlje – i crče od smijeha u lišću vrba što djeca moraju napustiti rijeku, ući u mračne učionice i obuti cipele kad je najslađe hodati bos.

Nova haljinica, nove cipele, tablica sa privezanom morskom spužvom rumenom kao krofna – sve je bilo odavno pripremljeno. Ja sam zadnja generacija prvaka koji su naučili pisati na malim tablama.

Ali moj prvi dan u školi je jedan od najružnijih dana u mom životu. Mama je bila nervozna, cijelu noć nije spavala zbog viklera u kosi. Ja sam bolje prošla jer sam dobila krpice sa papirićima koje su omotavale moje uvojke što ih je Vrbas toga ljeta svojim brzacima izravnao. Zato mi mama toga jutra nije dala na rijeku, iako smo u školu trebali tek oko podne. Slušala sam ciku neposlušne djece i zarekla se da ću i ja od sutra biti neposlušna.

Dok smo hodale ispod lipa, alejom koja se završavala pred školom, žuljale su me bijele heklane dokoljenice, stezale nove cipele i činilo se da mi se svaki list razgolićen na suncu – ruga.

Kad smo stigle pred školu – odjednom se naoblačilo. U meni je prekinuto djetinjstvo drhtalo pred nepoznatim obavezama. U ogromnoj učionici je bilo mračno. Visoki namrgođeni čovjek je kazao da

Gornji Šeher

roditelji izađu pred školu.

Ostala sam sama. Bojala sam se sjesti u klupu. Bile su to ogromne zelene školske klupe iz jednog komada – kao razjapljene ralje neke nemani. Činilo mi se da već gutaju djecu koja su sjedila jer im se vide samo glavice.

Nije se znalo iz čega će prije pljusnuti. Iz neba, ili iz mojih očiju.

Oblaci su bili brži pa su roditelji nagrnuli u uski hodnik ispred učionice. Čula sam mamin glas i to me umirilo, zadržalo prvu suzu. A onda me dotakla jedna topla ruka, pomilovala po glavi i odvela do prve klupe u kojoj je sjedila sićušna djevojčica. Ta ruka je imala bijelu bluzu, smeđi tregeršos i hrapav, ali topao glas.

Bila je to moja prva učiteljica Almasa Hamšić.

Ona je tada spriječila moje suze, ali sam se zbog nje toliko naplakala da bih mogla pružeknuti tri Vrbasa kroz Banju Luku.

Nisam plakala zbog škole. Školu sam zavoljela zbog učiteljice. Bila sam odličan đak pa je i ona voljela mene. Sjećam se prve recitacije na školskoj priredbi. Nisam se zbunila, nisam zaboravila tekst. Učiteljica me zbog toga poljubila i dala svilenu bombonu. Stigla sam kući sva zajapurena i ushićena.

Moj brat se narugao tome. A kako je volio da me izaziva, otkrio je novu metu. Smislio je rugalicu koju je ponavljao sve dok me ne bi natjerao na takav plač koji niko nije mogao zaustaviti. Kreveljio se: – Hamšić Almasa, šuplja ćasa...

Možda je to radio iz zavisti jer je njegova učiteljica bila uvijek ljuta i namrgođena, a djecu je tukla štapom po prstima.

Ne znam da li je moja prva učiteljica još živa. Prije mnogo godina dobila je posao u svom rodnom gradu Sarajevu. Sada, dok ovo pišem, htjela bih joj se ispričati za te ružne riječi. Znam da moj Enes nije ništa ružno mislio o toj dobroj ženi. Samo je htio naljutiti mene, kao što to rade sva braća svojim mlađim sestrama.

Ali me je uvijek štitio kada me je neko drugi želio povrijediti.

On me naučio prva slova. Često sam ga molila da pročita šta piše na knjigama koje su, nedokučive i ozbiljne, ćutale iza stakla starinskih vitrina u djedovoj sobi. U njegovoj sobi ništa nismo smjeli dirati.

Djedova kuća je bila zanimljiva, pa smo je istraživali od tavana do magaze. Bilo je tu pčelarskog alata, starinskog oružja, lovačkih trofeja i pribora za ribolov. U kutovima šupe i kolare ležali su ostaci starih kočija, nalazili smo čitave petnjake, glatke gleđosane glinene posude od kojih su pravljene starinske peći, i još mnogo zanimljivih predmeta za igru.

Iza čardaka, što je u bašti zauzimao centralno mjesto, bila je žećka, velika sprava za cijeđenje soka iz voća. U igri, to je bio motor našeg autobusa. Brat se penjao na žećku, okretao ogromni zavrtanj i imitirao zvuk motora: – Brrrrrrr, brrrrrrr...

A ja sam u čardaku kroz mušepke gledala čudesne zemlje kroz koje smo prolazili u mojoj mašti. To sam kasnije pričala drugaricama

Sunčana strana djetinjstva i to su moji prvi, nezapisani putopisi.

Djed nas je volio. Donosio mi je iz čaršije kamiš, šarenu dugačku bombonu posebnog okusa. Ali je bio ozbiljan i strog, volio je red i čuvao svoje stvari, naročito knjige. Govorio je svojoj najmlađoj kćeri, mojoj mami: – Da im pustimo, za dan bi upolovatili kuću – što je značilo: skoro bismo je srušili kada pretjeramo u nestašlucima.

Mene je najviše zanimala djedova biblioteka. Ali ona je bila nedostupna!

Rekli su mi da to nisu knjige za djecu, da će mi ih pokazati i dati na čitanje kada odrastem.

Djed je umro iznenada, a ja sam još uvijek bila u prvom razredu. Avlija je bila puna ozbiljnih nepoznatih ljudi koji su iz drugih gradova došli da zadnji put isprate moga djeda. Tada sam prvi put plakala kako plaču odrasli. Tiho, u sebi, suzama koje se slijevaju u grlo.

Poslije djedove smrti u našu kuću su stigle njegove knjige i požutjeli stari časopisi. Knjige sa pozlaćenim slovima na plavom ili maslinastom platnu. One su zauzele počasno mjesto u skromnoj biblioteci naše kuće, među očevim knjigama o ribama i ribolovu, našim slikovnicama i maminim romanima. Voljela je Džeka Londona i Balzaka, ali najčitanija knjiga tih godina bila je Zagorkina „Grička vještica“. Štampana je kao ljubić u nastavcima i svi odrasli koje sam poznavala bili su zaljubljeni u Sinišu i Neru i samo se o tome pričalo. Slijedeći svezak čekali su ljudi u redovima, nestrpljivo kao što očevi čekaju pod prozorima porodilišta.

Kada sam završila prvi razred, dobila sam u školi knjigu u kojoj je učiteljica napisala: „Za odličan uspjeh i odlično vladanje.“

Bila sam ponosna dok sam je stavljala među naše slikovnice. Knjiga se zvala „Kitica cvijeća“. U smeđim koricama buket pjesama o cvijeću sa ilustracijama u boji. Najviše mi se dopala pjesma o čkalju. Nisam znala šta je to čkalj, ali sam po slici na drugoj strani prepoznala da je to naš čičak. Začudila sam se da i on može biti cvijet.

Čičak je za mene bio samo ljepljiva grudvica kojom su nas dječaci gađali i zbog koje se mama ljutila kada je nađe na odjeći. Kasnije sam shvatila i njegove prednosti pa sam od čičaka pravila namještaj za lutke i razne figure.

Uveče sam pročitala pjesmu i jedva čekala jutro da potražim čičkov cvijet. Zadivio me ljubičastom bojom i svojim oblikom. Stajala sam dugo nad njim i razumjela sve što mi je o sebi rekao. Da je radoznao, pomalo avanturista, da teško podnosi što je prizemljen za jedno mjesto i koristi svaku priliku da krene makar korak dalje. Kao slijepi putnik na psećoj dlaci ili nečijoj nogavici.

Koliko god se činila bezazlena i naivna kao buket poljskog cvijeća, ta knjižica je pokrenula u meni misli koje su se kasnije pretočile u moje pjesme. A i one misli presudne za život u društvu u kome je potrebno imati svoj stav.

Što sam više čitala knjigu, sve više trava na livadi prepoznavala sam kao cvijeće. Imalo je svoje ime, i o velikom broju tih cvjetnih krunica znala sam napamet pjesmu. Počela sam otkrivati i drugo cvijeće kojeg nema u knjizi a čije su krunice meni bile ljepše. Činilo mi se da u sebi čujem i njihovu pjesmu i bilo mi žao što nije u knjizi. Te pjesme sam dugo osluškivala i kasnije zapisala. One su krenule do neke druge djece u mojoj prvoj knjizi „Pramčiok“. Pramčiok znači sunčana strana, a takvom su je učinile i pjesme o cvijeću u ciklusu „Medovina“. Jer svaki cvijet je trava dok ne procvjeta. Cvijet je njegova pjesma suncu.

Cijeloga života, kada mi se neko uime bilo kakve ideje pokušao obratiti kao da sam bezlični dio gomile, osjećala sam se nelagodno. Imala potrebu da se pobunim. Nikada nisam voljela mitinge gdje ti se gubi lice. Kao što kosac, dok kosi livadu, ne vidi da je svaka procvala travka drugačija zato što je to njen odgovor suncu.

Ko neće da bude travuljina, mora prepoznati svoju pjesmu.