Enisa Osmančević-Ćurić:
BUKOVI I TIHACI Izdavačka kuća „Dječja knjiga“ iz Sarajeva objavila je u 2019. godini knjigu s naslovom SLIČICE IZ DJETINJSTVA, u kojoj znani bosanskohercegovački pisci za djecu pišu o svome djetinjstvu i stvaralaštvu. Među njima je i banjalučka pjesnikinja Enisa Osmančević Ćurić koja piše o sunčanoj strani djetinjstva na obalama Vrbasa, u školskim klupama i godinama u kojima smo doživljavali i potrese, i uspone, ali i progone, približavajući nam doživljeno, iskreno i poetično više od pola stoljeća svoga života u svome rodnom gradu. Nastavak iz prošlog broja A uveče smo izvrtali štokrle i od njih pravili kuće, brodove, vlakove. Igrali smo se prodavača, doktora, škole. Skinuli bismo sa sećije sve jastuke, uspravili ih, i eto razreda punog učenika. Nekada su nam se i roditelji znali pridružiti u igri. Tata nam je pokazivao mađioničarske trikove poslije kojih smo ostajali garavog lica ili mokri. Kao što je gledanje filma kroz rukav kaputa i „pravljenje majmuna“. U prvoj igri, pokriju te kaputom, neko drži uspravljen rukav kroz koji gledaš uporno jer te pitaju: – Je li počeo film? Je li počeo film?!!! A kada na kraju upitaš: – Koji film? – kažu „poplava“ i poliju te vodom iz bokala kroz rukav. Za drugu igru su potrebne dvije tave, pa onu koju daješ partneru nagaraviš svijećom po dnu. Kažeš mu da te mora gledati stalno u oči i raditi sve što ti radiš. Dok se tako gledate u oči, praviš razne kretnje da ga zavaraš, a onda prelaziš prstima preko tave, pa preko lica. Stalno ga pitaš: – Vidiš li majmuna? Kako on odgovara da se ne mijenjaš, da ne vidi, pošalješ ga na ogledalo gdje ugleda svoje izgaravljeno lice. Ali, to su igre koje sa istim partnerom možeš igrati samo jedanput. A kada bi mama završila priču za laku noć, pokrila nas i poljubila u čelo, gledali smo televizijski program. U to doba nismo ni znali da takvi aparati postoje. Ali čim mama ugasi svjetlo, vatra je iz peći 48 Š E H E R
BANJA LUKA
pokušavala pobjeći. Plamen je po plafonu i zidovima pravio takvu igru svjetlosti da smo imali pravi „ligt show“. Obično bih zaspala omamljena tim titranjem u kojem sam prepoznavala razne oblike i likove iz bajki i moje zaigrane mašte. Tim likovima sam davala imena i smišljala priče koje nisam znala zapisati, a do sutra bih sve zaboravila. Zato sam se radovala polasku u školu. Tog septembra ljeto se nikako nije dalo otjerati. Niti silazi sa užarenog neba, niti se diže sa pregrijane zemlje – i crče od smijeha u lišću vrba što djeca moraju napustiti rijeku, ući u mračne učionice i obuti cipele kad je najslađe hodati bos. Nova haljinica, nove cipele, tablica sa privezanom morskom spužvom rumenom kao krofna – sve je bilo odavno pripremljeno. Ja sam zadnja generacija prvaka koji su naučili pisati na malim tablama. Ali moj prvi dan u školi je jedan od najružnijih dana u mom životu. Mama je bila nervozna, cijelu noć nije spavala zbog viklera u kosi. Ja sam bolje prošla jer sam dobila krpice sa papirićima koje su omotavale moje uvojke što ih je Vrbas toga ljeta svojim brzacima izravnao. Zato mi mama toga jutra nije dala na rijeku, iako smo u školu trebali tek oko podne. Slušala sam ciku neposlušne djece i zarekla se da ću i ja od sutra biti neposlušna. Dok smo hodale ispod lipa, alejom koja se završavala pred školom, žuljale su me bijele heklane dokoljenice, stezale nove cipele i činilo se da mi se svaki list razgolićen na suncu – ruga. Kad smo stigle pred školu – odjednom se naoblačilo. U meni je prekinuto djetinjstvo drhtalo pred nepoznatim obavezama. U ogromnoj učionici je bilo mračno. Visoki namrgođeni čovjek je kazao da
