Ilustracija: Goran MULAHUSIĆ
MRLJAVA Piše: Radmila Karlaš Noćas je umrla Mrljava. Tiho, u snu. Niko se više ne sjeća ko ju je tako prozvao. Možda je došla s tim nadimkom kada se doselila u njihov sokak. Stariji su pomrli koji bi mogli da išta kažu o tome, a mlađe pretjerano nije ni zanimalo. Kako god, Mrljava je doživjela devedeset i sedam ljeta i nešto u izrazu njenog lica (možda ono zbog čega je i dobila nadimak) nikada se nije promijenilo. Problem je bio u tome što bi se ljudi zakleli da su vidjeli njeno lice, ali su se varali. Itekako su se varali. Razlog je ležao u tome što je Mrljava uvijek djelovala nekako potuljeno, hodala je mirno, ali pognute glave. Međutim, izraz njenog lica, kada bi podigla pogled, držanju njenog tijela davao bi potpuno drugačiju karakteristiku, koja je podsjećala na skrušenost hijene koja vreba. Trebalo se tek malo pažljivije zagledati u njene oči, pa vidjeti da u njima nema ništa 14 Š E H E R
BANJA LUKA
od bezazlenosti stidljive žene. Ali, to je bilo gotovo nemoguće, jer su njene oči uglavnom bile spuštene i bila je prava umjetnost natjerati je da ih podigne. Djeca su prva osjetila, više instinktivno do promišljajući, dok je još držala koze u svojoj velikoj avliji. Desilo se da je previsoko naciljana lopta odletjela preko ograde i pala nasred dvorišta. Koze su se uskomešale, zbunjeno gledajući u loptu. Najbrži od dječaka, preskočio je ogradu i taman kad je s loptom u rukama naumio da se vrati istim putem, naišla je Mrljava. Tačnije, ispriječila se. Oči koje u društvu odraslih gotovo nikad nije podizala, ograničavajući se na utisak dobrodušnosti i skrušenosti, sada je usmjerila na dječaka. I to onog najhrabrijeg među djecom, koji se za prvih otapanja snjegova vere po stijenama kao kozorog i ide sam kroz šumu koliko god treba. Dječak, a bilo mu je gotovo trinaest, nije ustuknuo, ali mu je nešto u njenom pogledu naježilo dlačice na vratu. Poslije, kada je odrastao, nije volio da prolazi pored tog dvorišta, niti da sreće Mrljavu. Jer, jedini je on mogao i ruku u vatru staviti da Mrljava nije ono što mnogi misle, već nešto mnogo gore, podmuklije i... Kod tih misli već bi osjećao blagu mučninu. A sve to vrijeme, Mrljava bi pozdravljala komšiluk, prolazeći jednako pognute glave, rijetko izvijajući pogled. Katkad bi otišla na neku kaficu, a i komšinice su ponekada dolazile njoj. Naročito kada je trebalo da kupe kozijeg mlijeka ili sira, koji je Mrljava pravila. Družile bi se, ona jednako pognute glave, odgovarajući često samo potiljkom koji bi savijala, istezala, pomjerala.
