Edikin ringišpil
Voli me – ne voli me
''Sjećanje na ljubav nikada nikome nije naškodilo. Pogotovu nama starijima.''
Piše: Mersad RAJIĆ
''8-B razred škole ZJJ'' Bila su to nezaboravna vremena, bezbrige i školskih dana, kad je bilo mnogo toga lijepog za pamćenje, i mnogo muka, koje nisu bile lijepe, nisu se ni zaboravile, ali i onih koje su se pogubile, ne zna zašto, valjda zato što je sve bivalo obično k'o i tadašnji životi. Jednostavni, lijepi, nezaboravni i zato su se u njemu i danas budila ugušena sjećanja. Za njega, pamti ih dobro, tada su bile dvije najvažnije stvari u njegovom životu : njegova simpatija iz 8-B razreda, i igra sa rajom iz sokaka. Nije on još znao šta to znači biti zaljubljen, možda je osjećao nešto, teško je bilo objasniti šta je to bilo, srećom po njega, činilo mu se da to uopšte ne postoji, to - ljubav, i da su to samo izmišljotine iz ŠEHER 34 BANJA LUKA
filmova koje je često gledao u kinima. Doduše, imao je ipak simpatiju, ali nije znao, nije bio ni siguran, a nije smio pitati neku od njezinih drugarica da li je i on njezina simpatija. Bojao se da sazna istinu, porazila bi ga, osjećao je da mu noge izmiču ispod njega, kao da se raspadaju kad je o tome mislio. Jedino je znao, da je u ovom njezinom razredu bilo mnogo više lijepih i zgodnih djevojčica pa je većina momčića , njegovih drugova, nalazila svoje simpatij baš u 8-B. Nije da nije bilo lijepih i zgodnih djevojčica i u njihovom, 8-A razredu, ali su im one bile više kao sestre. 8-B razred. to je bila druga priča. On sam bi često uputio bujicu pogleda ka njezinim kestenjastim očima, možda su bile i crne, nije tačno znao, ovako iz daljine bilo je teško procijeniti njihovu boju. Ali on bi ponekad dolazio pred školu ranije, da se uvjeri u boju njezinih očiju, nije morao, stajao bi i ćutao, sam, samo da je sretne, da je nježno pogleda, prije nego što se ona pridruži svojim drugaricama iz razreda. Hodao bi kao sjena ispred škole, nestajao u tami školske sjene kad bi ona naišla. Prošla bi pored njega, on bi je zadivljeno pogledao, srce bi mu zaigralo, brzo se smirilo da primi dio krivice što je gleda, hladilo se kad bi primijetio nevjeran osmjeh što prelijeće njezinim usnama. U njemu bi se tada probudila neka sumnja, neobjašnjiva muka, nije bio kriv, ne želi mnogo, samo da ona zna da mu je simpatija. Stajao bi naslonjen na žuti zid škole, nijem, dok njezini koraci lagahno umiru
