Enisa Osmančević-Ćurić:
BUKOVI I TIHACI Foto: Mirsad Filipović
Napisala: Enisa OSMANČEVIĆ ĆURIĆ Nastavak iz prošlog broja Moje prve pjesme odnio je Vrbas. Čuvala sam ih u tajnom skrovištu na obali rijeke. U jednoj od mnogo pećina i udubljenja što je izdubila snaga vode kada se preždere otopljenog snijega. Djetinjstvo uz rijeku puno je iznenađenja. Ono ima posebnu boju i miris koji se nosi i osjeća dok si živ, ma gdje se nalazio. U naborima odjeće, u džepovima, pa i u pregibima tijela uvijek sam nalazila neki trag Vrbasa. Ili zrnce pijeska, riblju krljušt, oblutak. Ili neki staklić koji je voda uglačala do sjaja dragog kamena. Hvala mojoj mami što me rodila u Banjoj Luci. U tom gradu, koji je kao i većina gradova u Bosni nastao uz rijeku, proživjela sam gotovo sav svoj život. Grad je nastao na mjestu gdje se brda razmiču, kao ruke koje se šire za dobrodošlicu. Obale rijeke prestaju biti strme litice, Vrbas usporava svoj trk. Postaje pitomiji, kao da i sam želi biti stanovnik toga lijepog mjesta, ili se bar duže u njemu zadržati kao gost. Vrbas je tipičan Banjalučanin. Bježi iz njega, a stalno je tu, kao što su u svojim mislima i djelima mnogi moji sugrađani, rasuti po cijelom svijetu u zadnjih deset godina. – Dužeg, a užeg grada ja nisam u svijetu vidio – riječi su ruskog konzula iz sredine devetnaestog vijeka. Kasnije se grad proširio, dobio trbuščić na mjestu gdje je dolina najšira. Nikla su nova naselja, grad se mijenjao. Banja Luka je starija i od sebe same. Nastala je spajanjem Gornjeg i Donjeg šehera, dva naselja oko starih utvrđenja kraj Vrbasa. Gornji je šeher stariji pola stoljeća, ali se Donji brže razvijao jer je u 48 Š E H E R
BANJA LUKA
Izdavačka kuća „Dječja knjiga“ iz Sarajeva objavila je u 2019. godini knjigu s naslovom SLIČICE IZ DJETINJSTVA, u kojoj znani bosanskohercegovački pisci za djecu pišu o svome djetinjstvu i stvaralaštvu. Među njima je i banjalučka pjesnikinja Enisa Osmančević Ćurić koja piše o sunčanoj strani djetinjstva na obalama Vrbasa, u školskim klupama i godinama u kojima smo doživljavali i potrese, i uspone, ali i progone, približavajući nam doživljeno, iskreno i poetično više od pola stoljeća svoga života u svome rodnom gradu.
ravnici, pa postao veći i ljepši. Sada je to središte grada. Zbog toga u šali kažem da je moj grad rođen na svojoj periferiji. Putopisac Evlija Čelebija je davno, putujući kroz Banju Luku zapisao da su ta dva šehera udaljeni malo više od dva koraka. A to je na čairama moga djeda, baš tu gdje smo sagradili novu kuću. Čim se zacrvenio krov, pod njim je započeo naš život. Bilo je ljeto pa se moglo i bez kućnih vrata. Noć je bila uzbudljiva zbog blizine vanjskog svijeta i njegovih zvukova. Čula sam korake kasnog prolaznika kao da će sad u našu sobu. I cvrčka kao da mi je pod jastukom, i poljskog miša i gusjenicu. Čula sam kako trave šapuću, i zambak kako se otvara i širi bijela jedra punoga ljeta. I mjesec da bježi preko strnokosa, i mrak kako se valja. Čula sam i kad padne krupna kupina, crna kao noć i slatka kao moj osjećaj sigurnosti uz roditelje u tom mraku. Jedno jutro našli smo ježa na pragu sobe. Kako se kuća zatvarala u svoju cjelinu, i veza sa prirodom bila je sve dalja pa sam proljeće uvijek čekala kao oblik slobode. Čim prvi kukurijek zazvoni zelenim zvoncem, otvarala se kuća kao raskopčan kaput. Mama se selila u ljetnu kuhinju i sav život se nastavljao u dvorištu. Na zemlji se smjelo sjediti u mjesecu koji u nazivu nema glas „r“. U maju smo skidali cipele i bosi trčali do Vrbasa. Svaka kuća je imala svoj brod. To je prilaz do vode, prirodan ili vještački, napravljen od nekoliko kamenova ili stepenica, odakle možeš dodirnuti vodu, a da ne pokvasiš cipele. Kao na brodiću. Ja sam se igrala na Stošića brodu gdje je bila velika šljunkovita plaža, i mlin. Tu sam naučila plivati. Preplivati Vrbas i spustiti se niz bukove, bio je ispit i ulaznica u svijet odraslih. A oni što nisu rođeni
