RIJEČI SA SEDARA Knjiga kroz koju teče Vrbas Piše: Ismet BEKRIĆ Vrbas nije samo rijeka, Vrbas nije samo voda, Vrbas je san što nas čeka na obali svih sloboda… A taj san, i onaj željeni, i onaj svakodnevni, provlači se kroz naše živote, kroz naša sjećanja i nadanja, kroz naše nesanice i budnice, kao što se i Vrbas provlači i kroz kanjone, i kroz i Gornji i Donji Šeher, i između obala koje ga grle i našim rukama i pogledima. Malo tog sna, i proživljenog, i nedosanjanog, dotiče nas i sa stranica još jedne knjige »Banjalučkih žubora«, koja je sva u znaku ove rijeke našeg djetinjstva, naše mladosti, našeg zavičajnog tkanja i pripadanja, našeg rasutog života koji se nekako najljepše pronalazi, i okuplja, upravo na vrbaskim slapovima i tihama, na obalama i ostrvcima ljubavi koje gradimo i kad nas poprijeko gledaju, ali nećemo spominjati mržnju jer tu riječ ne volimo i nastojimo da je, i pritisnuti, izbacimo iz svoga govora i svojih misli. (Sad rijeka u svakom od nas / novo korito dubi, / kroz san nam žubori glas: / Ne mrzi, samo ljubi!) I tako, uplovljavamo – i na dajak čamcima, i na sedrama, i na pogledima, i u mislima – u još jednu knjigu »Banjalučkih žubora«, koju smo nazvali »Vrbaski ljepopis«, jer o ovoj rijeci, o ovoj »glavnoj ulici našeg grada«, treba tražiti, izgovarati i ispisivati samo lijepe riječi, iako ih često prate i tamnije sjenke. Za pjesnikinju Nasihu Kapidžić Hadžić ta rijeka »utkala se u sve što tu / oko nas zri / i što na dnu / u nama vri«, a za Jocu Bojovića to je »poezija koja vječno teče«. Enes Kišević je opjesmio kazivanje glumca Adema Ćejvana, kako treba prilaziti Vrbasu: »Potem Vrbas ljubni, pod jezik ga stavi«. A profesor i pjesnik Anto Ćosić »najviše je volio sjediti na jednoj klupi pored rijeke«, pozdravljajući je otvorena srca: 54
Zdravo, zelena rijeko! Pjesniku Denisu Dželiću »žubor mi šapuće, vrati se kući«, Enisa Osmančević Ćurić je shvatila da »onaj kojega je rijeka uspavljivala nauči da govor nije jedini jezik«, i Idriz Saltagić je godinama sanjao onu, našu rijeku, Irfan Horozović se sjeća da je bilo jednom jedno ljeto na Vrbasu, dok u pjesmi Ranka Pavlovića Vrbas »vrbama mrmori, ljubavnu priču na tananoj žici«. Za pjesnika Dušana Mutića Vrbas je mladoženja, a za Ranka Risojevića to je prava muška rijeka, a »Vrbas i Banjaluka ne mogu jedno bez drugoga«. U ovoj godini, između dvije knjige naših Žubora, napustili su nas, nažalost, dragi stvaraoci i saradnici, Banjalučani i Vrbaslije, koji su ostavili duboke tragove, a neki od njih su i na stranicama »Vrbaskog ljepopisa«: prof. dr. Muhamed Filipović, akademik i poznati filozof, koji je svoju ljubav prema Banjaluci iskazao i u jednom sjećanju na vrbaske dajaklije i skakače, pa književnici Enisa Osmančević Ćurić, Idriz Saltagić, Muharem Omerović, pa upravo u vrijeme kad smo davali u štampu ovo izdanje, naša doktorica i humanistka Hanumica Salihagić Horozović, koja je nesebično bdjela nad svojim sugrađanima u najtežim godinama. Oni su bili, i ostali, i najljepši žubor i Vrbasa, i naših sjećanja. Izlazak ove nove knjige »Banjalučkih žubora« nije nažalost dočekao ni naš prijatelj i pomagač privrednik Teo Hadžić, koji je iz Banjaluke odavno otišao u Umag, ali nije zaboravio svoj grad i svoju rijeku. Koristimo priložnost da se zahvalimo i generalnom sponzoru ove knjige, PLIVIT Trade porodice Golalić, koji svesrdno pomaže i svome gradu i susretima Banjalučlana u Švedskoj, a također i Savezu Banjalučana Švedske. Zahvaljujemo se i privredniku Kerimu Dizdaru iz Ljubljane, kao i brojnim Banjalučanima koji su uz nas već pune dvije decenije. Svi smo mi zajedno stvarali, i ispisivali, riječi sa sedara koje, evo, krase i ovu najnoviju knjigu »Banjalučkih žubora«. (Iz predgovora)
