ZAKON O OBNOVI Paralizirajuća administrativna sporost Zrinka Paladino

ZAKON O OBNOVI

Paralizirajuća administrativna sporost

Tri mjeseca nakon što su brojni potresi uzdrmali Zagreb, sučeljeni smo s nizom problema o kojima ne prestajemo govoriti. Čak i kada se čini da nam riječi odlaze u vjetar i da oni kojima su upućene odaju dojam potpune nezainteresiranosti, moramo i dalje biti uporni u zapitkivanju.

Piše: Zrinka Paladino 1

Stanje je u našem glavnom gradu, i to gotovo tri mjeseca od niza potresa koji su ga zadesili, gotovo nepromijenjeno, pa moramo i nadalje pisati o kobnoj problematici s kojom smo posljednjih mjeseci sučeljeni. Čak i kada se čini da nam riječi uzaludno odlaze u vjetar i da oni kojima su upućene zapravo odaju dojam totalne nezainteresiranosti. Potresne nevolje koje su rastresle Zagreb unesrećile su i ugrozile njegove stanovnike pa valja poticati akcije, čak i ako ostaju samo na riječima. Nadajući se da će u jednom trenutku i onima koji su u prilici odlučivanja o bitnim stvarima doći do mozga da je krajnji trenutak za početak ispravnog i časnog postupanja, primarno prema ljudima koji su se našli u uistinu bezizlaznim situacijama. Prije par mjeseci, nadala sam se da će ljeto, u koje već sigurno kročimo, biti razdoblje brojnih koordiniranih akcija usmjerenih ka osiguranju naših građana i njihovih nekretnina. Osiguranje u zakonski jasno definiranom smjeru koji ne ostavlja

1 diplomirala je na Arhitektonskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu. Od 2010. godine bila je zaposlena na mjestu zamjenice pročelnika u zagrebačkom Gradskom zavodu za zaštitu spomenika kulture i prirode. ti. U znanstveno zvanje višeg znanstvenog suradnika u znanstvenom području tehničkih znanosti - polje arhitektura i urbanizam izabrana je 2013. godine. Danas samostalna poduzetnica.

prostora improvizacijama, brzopletostima i gubitcima ionako nedostatnih financijskih sredstava te neizmjerno vrijednih gradskih graditeljskih i ambijentalnih vrijednosti. Prijedlog Zakona o obnovi zgrada oštećenih potresom na području Grada Zagreba, Krapinsko-zagorske županije i Zagrebačke županije. Valja naglasiti već tim kompleksnijim nazivom uvažava primjedbu na nekorektnost prvog prijedloga kojim se izrijekom navodilo samo Grad Zagreb, premda su velike štete zadesile i susjedne mu županije pa je trenutni prijedlog naziva i prihvatljiviji i pošteniji. Nisu to jedine izmjene i nadopune prvog nacrta Zakona o obnovi Ministarstva graditeljstva i prostornoga uređenja Republike Hrvatske. Prvi je prijedlog bio skroman, nedorečen i nedovoljno kvalitetan. Koliko će konačno rješenje biti bolje, u kolikoj će mjeri uvažiti opsežne primjedbe struka udruženih u želji za osiguravanjem najkvalitetnijeg Zakona kojim bi se olakšalo svima – i građanima i struci, osvjedočit ćemo se relativno brzo.

Nedorečenosti i nelogičnosti

Ono što se autorici ovih redaka kao licenciranom konzervatoru čini pozitivnim pomakom jest činjenica da su barem u pitanju naše zaštićene kulturne baštine članci tog Zakona trenutno ipak upotpunjeniji i konkretnije definirani, no i tu su još uvijek prisutne neke nedorečenosti ili nelogičnosti kojima se valja detaljnije i pažljivije pozabaviti. Uz šestotinjak pojedinačno zaštićenih kulturnih, pojedinačno je izdvojenim rješenjem kao

Zakonom je, nažalost, kulturno dobro zaštićena i Povijesna urbana cjelina propušteno uvjetovanje Grad Zagreb. Ista je i rješenjem podijeljena u dvije oformljavanja jednog cjeline, Zonu A i Zonu B, uz koje se pak logično vezuju izdvojenog upravnog i različito uspostavljene mjere zaštite i konzervatorske tijela koje bi se bavilo isključivo i jedino obnovom potresom pogođenih područja u Zagrebu i okolici. propozicije za dozvoljena postupanja, pri čemu je zona A kao najuže gradsko područje logično i pod „strožom“ zaštitarskom paskom. Tu smo s novim Zakonom već u malom problemu jer je zaštićena cjelina, sastavljena od te dvije zone, štićena jednim rješenjem koje se u praksi ne može cjepkati, dijeliti i različito tretirati, a i pomalo je čak i suludo tvrditi da su neke građevine ili prostori, primjerice istočnije od osi ulice Antuna Bauera kojom prolazi istočna granica među zonama A i B, manje vrijedni te ih ne treba čuvati pod strogom paskom i o njima ne skrbiti jednakom pažnjom. Sve je to uži centar našeg grada, kojeg potres logično nije štedio ili mazio prema njegovim kartografskim granicama.

Da ne ulazimo ipak preduboko u još uvijek dokraja nedefinirane stavke novoga

Zakona o obnovi, koji će kao i većina drugih hrvatskih Zakona nedostatke dokazivati „u hodu“ – koji su opet na neki način i naknadno ispravljivi, zadržimo se na onim najproblematičnijim točkama.

Zakonom je, nažalost, propušteno uvjetovanje oformljavanja jednog izdvojenog upravnog tijela koje bi se bavilo isključivo i jedino obnovom potresom pogođenih

područja u Zagrebu i okolici. Kolika je greška načinjena pokazat će vrijeme i nevolje građana tih područja. Zakonom su, doduše, predviđena osnivanja vladinih koordinacijskih tijela za obnovu te i stručnog savjeta za obnovu, koji bi okupljali stručnjake različitih područja, no kao zemlja smo se, nažalost, dokazali u neefikasnosti pa i nesposobnosti različitih savjeta i koordinacija, kojih zaključci u pravilu ne obvezuju i ostaju upravo samo riječi na papiru temeljem kojih je rijetko nastalo nešto dobro i kvalitetno. Sličan Savjet za koordiniranje aktivnosti vezanih uz izradu programa cjelovite obnove povijesne jezgre Zagreba osnovalo je i Poglavarstvo Grada Zagreba i stručnjaci okupljeni u njemu svakako bi svojim znanjem i ugledom garantirali ispravnu usmjerenost rješavanja problematike koja je pred njih postavljena. No, što ćemo sa svim tim povjerenstvima i koordinacijama, ako izostanu konkretni koraci ili ako oni budu usmjeravani kako vladajućim političkim opcijama tog časa bude konveniralo?

Opasni izostanak industrijske proizvodnje

Trebalo se osigurati osnivanjem velikog, novog Zavoda za obnovu, ili kakogod mu ime već bilo osmišljeno, koji bi uz arhitekte i konzervatore okupljao i brojne statičare, građevinare, geomehaničare, ali i sociologe, pravnike i ekonomiste, koji bi koordinirano djelovali s ciljem ispravnog usmjeravanja uspješne obnove kao jedne od najvažnijih zadaća pred kojima se Zagreb našao. Prije 140 godina Zagreb je postpotresnu šansu za nov život uspješno iskoristio te po obnovi i izgradnji postao suvremenim europskim gradom jasnog urbanizma i skladne arhitekture, u kojem se živjelo po mjeri čovjeka. Nadajmo se da smo danas napredniji nego prije stoljeće i pol te da nećemo i u tekućoj obnovi grada krenuti pogrešnim smjerom. Za popravke iz sada već i višedesetljetnih razdoblja pogrešnog djelovanja gotovo da i nemamo vremena pa bi obnovu trebalo pametno iskoristiti i za ispravljanje načinjenih propusta u prostornom planiranju. Treba obnoviti vrijednu spomeničku baštinu i očuvati prepoznatljivu ambijentalnost grada, pročistiti njegove blokovske strukture i urediti javne površine te unaprijediti kvalitetu života građana, kojima primarno treba pomoći da se sigurno vrate u svoje domove. Ponavlja se i sada pitanje kobne potkapacitiranosti ili izostanka naše industrijske proizvodnje i to baš u trenutcima golemih potreba društva za proizvođačima stolarije, bravarije i drugih građevinskih materijala. O vrsnim i iskusnim zanatlijama i majstorima, poput zidara, limara i drugih, da i ne govorimo. I baš kako je po razornom potresu prije 140 godina arhitekt Hermann Bolle mudro pokrenuo Obrtnu školu, koja je uključivala i srednju Graditeljsku školu koju su pohađali i brojni naši eminentni graditelji, slično bi nam predstavaljalo nužnost i danas. Obnova će trajati dovoljno dugo da se generacije i generacije naših đaka kvalitetno izuče i da si samostalnim radom ili uključivanjem u veće i kvalitetne građevinske tvrtke dugoročno osiguraju životnu egzistenciju. Pokretanjem vlastite proizvodnje dokinula bi se poražavajuća i trajna ovisnost o uvozu, a nesreća bi potresa mogla rezultirati i

nečim pozitivnim po građane Zagreba, ali i hrvatsko društvo u cjelini. Nesreće često otvaraju prostor promjenama, a naša bi mogla predstavljati priliku za kvalitetne iskorake i poboljšanja, kako je to bilo pošlo za rukom i našim pretcima, sukladno njihovim tadašnjim znanjima i tehnologijama onog, danas nam se opravdano čini uređenijeg, vremena.

Iseljeno središte metropole

Zastrašujuća je činjenica da je centar Zagreba prema nekim navodima ostao bez dvadesetak tisuća stanovnika koji su iseljeni zbog ugrožavajućeg stanja njihovih nekretnina, u koje se veći broj njih neće moći vratiti u doglednije vrijeme. Ono što nas, koji smo vezani uz graditeljsku struku, arhitekturu ili konzervatorsvo posebno plaši jest činjenica brojnih samostalnih sanacijskih akcija u koje su se građani sami upustili. I nije im se za čuditi jer kada shvatite da ni nakon dva puna mjeseca od velikog potresa, popraćenog i nebrojenim manjim koji i dodatno narušavaju već uzdrmane gradnje, konkretnijih uputa o postupanjima nema, stvari se preuzimaju u vlastite ruke i svatko čini ono što mu se čini najlogičnijim i najispravnijim, kako bi si barem dijelom pomogao. Golema će financijska sredstva naših i ovako osiromašenih građana, nažalost, biti utopljena u brojne uzaludne radnje, kojima se zapravo neće riješiti ništa ključno. Najbitnije je, naravno, osigurati živote, no do toga bez cjelovitih konstruktivnih sanacija njihovih nekretnina, koje će trebati obnavljati i osiguravati od temelja do krova, nećemo stići. Štošta se na terenu trenutno odvija, od površinskih popravaka, proizvoljnih i improviziranih učvršćenja pa do segmentnih ozbiljnijih osiguranja pojedinih katova ili izdvojenih stambenih jedinica, koji nerijetko upravo tim akcijama ugrožavaju ostatak potresom uzdrmanih i narušenih stambenih jedinica ili građevina u neposrednom okruženju. Na snazi su važeći zakoni i o gradnji i o zaštiti, no u ovakvim situacijama vladajućeg kaosa

ili polukaosa, mnogi postupaju i bez nužnih dozvola, što je dugoročno itekako pogubno i po njih i po grad. Zakonom bi trebali biti jasno definirani i udjeli države, gradova i građana u financiranju obnove, no jasno je da treba osmisliti jasnu strategiju dugoročnog financiranja nečeg što će ipak potrajati i desetljećima. Već sad su cifre šteta s početnih par milijardi kuna skočile na realnije desetke pa i stotinu milijardi o kojima će trebati skrbiti ne jedna, već više naših vlada u nizu. Ovisno, naravno, o opsegu onoga što se želi postići, No, važno je pritom da građani ne budu ostavljeni na cijedilu, kako se trenutno većina njih osijeća. Nije u Zagrebu ozbiljno narušen samo napušteni centar i svatko tko ima volje i želje trebao bi se provozati malo prigradskim naseljima, posebice potresom pogođenim područjima Kašine, Markuševca i Čučerja, da osvijesti kolika je stvarna nevolja brojnih tamošnjih stanovnika koji očekuju pomoć. Država ne smije dozvoliti da je u dojmu ozbiljnosti poražavaju oni koji se s njezinom moći i snagom nikako ne mogu mjeriti, ali koji su poduzetniji, sposobniji i prisutniji u pružanju pomoći. Vladu i Poglavarstvo glavnog grada trenutno ozbiljno posramljuju udruge, grupe ili fondovi, poput primjerice Fonda 5.5 za kriznu podršku nakon potresa, namijenjenog financijskoj pomoći najugroženijim građanima Zagreba. Osnovan preko Zaklade za ljudska prava i solidarnost – Solidarna, taj je Fond u mjesec i pol dana uspio rasporediti dio sredstava Zagreb Earthquake Reliefa i njegovih osnivačica, Zagrepčanki iz Amsterdama: Anje Herceg, Sare Juričić, Anamarije Užbinec, Dore i Jane Zane te je do sada tim putem 48 socijalno najugroženijih zagrebačkih obitelji dobilo financijsku podršku nakon potresa koji je zadesio njih i njihove domove. Naše divne djevojke iz Amsterdama brzinskom su međunarodnom kampanjom prikupile 173 tisuće eura, od čega su polovicom sredstava osigurani aparati za djecu-„Palčiće“ u Petrovoj bolnici, a s ostatkom je osnovan Fond 5.5 koji je uz pomoć grupice stručnjakavolontera dokazao da se i u jako malo vremena ponekad može načiniti jako puno. Za to je nužna samo dobra volja i nešto iskazane ljubavi prema ovom gradu i njegovim trenutno unesrećenim stanovnicima. I kako to obično biva, pozitivne situacije izazivaju pozitivne reakcije te su se toj akciji priključili i brojni donatori, među kojima su i Erste banka, IKEA ili Zagrebačka pivovara. Tkogod bi se usudio podcjenjujuće pomisliti kako takve pojedinačne akcije djeluju skromno i neudovoljavajuće stvarnim potrebama, valja razmisliti i o tome kako bi sve skupa u našem društvu izgledalo da se pošteno i transparentno usmjere sve akcije prema potrebitima. A takvih je danas u Zagrebu i okolnim županijama pogođenih potresom (nadajmo se da će ostale ostat pošteđene sličnih katastrofa) jako puno. Poražavajuće puno ljudi očekuje pomoć i normalno je da polako gube snagu i strpljenje te da će takvi počinjati i kobne greške kojima u uređenim i organiziranim društvima ne bi smjelo biti mjesta. Skoro zaključivanje rasprave o nacrtu tog trenutno nam ključnog i neophodnog Zakona o obnovi pomoći će u zaključku hoće li se građanima oštećenih gradova i naselja konkretnije pomoći u saniranju njihovih nekretnina i života ili ne. Možemo se samo nadati najboljem.