BRZINA ILI BRZOPLETOST Proizvađači zakonskih rupa Drago Kojić

BRZINA ILI BRZOPLETOST Proizvađači zakonskih rupa

Obnova Zagreba i okolice trajat će desetljećima i od presudne je važnosti da se to obavi kvalitetno.

Piše: Drago Kojić 1

Kada su 15. svibnja zastupnici Hrvatskog sabora raspustili svoj deveti po redu saziv, nekoliko desetaka tisuća Zagrepčana i stanovnika Krapinsko-zagorske županije doživjelo je taj čin kao potres jedva slabiji od onoga kojih je dva mjeseca prije toga učinio privremenim, možda i trajnim beskućnicima. S mnogo nade očekivali su da će najviše državno zakonodavno tijelo usvojiti Zakon o obnovi Zagreba od potresa prije ljetnih izbora. Umjesto toga doživjeli su šok jer su sabornici vrući zakonodavni kesten kao poklon ostavili svojim nasljednicima. Zapravo, ispravnije bi bilo kazati sami sebi jer će se većina njih opet naći u saborskim klupama bilo kao pripadnici većinske stranke ili oporbe. Zakonodavnom apstinencijom nisu bili razočarani samo oni Zagrepčani i Zagorci koji borave u stanovima i zgradama sa crvenim i žutim naljepnicama, nestrpljivo očekujući pravila igre koja bi im trebala pomoći da počnu obnavljati srušene ili oštećene domove ili da nađu kakav zamjenski krov nad glavom. Tobožnje nezadovoljstvo sporošću iskazao je i dio onih koji su barem formalno suodgovorni za zakonodavno odugovlačenje – oporbeni zastupnici. Bila im je to dobrodošla prilika da zagorče život kolegama iz većinske vladajuće stranke, optužujući ih što su iznevjerili stradalnike. Kitnjastom retorikom nadmetali su se tko će uvjerljivije dokazati kako je vlast spora i nedjelotvorna, za razliku od njih koji će, kada pobijede na izborima, pokazati kako se brzo i kvalitetno stvaraju zakoni. Zaboravljajući, naravno, da su i oni jednako iskazivali nedjelotvornost i ležernost kada su uloge bile izmijenjene, tj. kada su oni tvorili vladajuću većinu. Dakle, rugala se tava loncu.

Najvažnija je primjena U svakom slučaju, stručnjaci su vjerojatno mogli i brže sročiti zakonodavni okvir koji bi omogućio da se bez odgađanja pristupi obnovi ranjene hrvatske prijestolnice. Ali

1 Autor je novinar

ako odbacimo lažnu sentimentalnost, vjerojatno je dobro što se nije srljalo u izradi zakonodavne „manufakture“. U vremenskom tjesnacu, kada su svi odlučujući akteri bili više zabavljeni očekivanim izborima, smišljajući strategiju i taktiku kako će sebi priskrbiti još jedan mandat lagodnog života kao pripadnici vladajuće ili oprobene stranke, sve ostalo bilo je u drugom planu. Pri tome bi se zakonotvorbena brzina mogla pretvoriti u brzoletost. Uostalom, ne bi bila nikakva iznimka da dobiijemo još jedan zakonodavni promašaj, kao što se nerijetko događalo i u okolnostima kada su se paragrafi oblikovali u povoljnijim okolnostima. Valja poći od činjenice da bi Zakon o obnovi trebao biti jedan od najvažnijih pravnih dokumenata otkad Hrvatska djeluje kao samostalna suverena država. Takvu ocjenu potvrđuju prvenstveno impresivni matematički pokazatelji, uključujući 25.000 oštećenih zgrada i procijenjena izravna šteta od 86 miljardi kuna (više od 11,5 miljardi eura) prema metodologiji Svjetske banke. Ali čak da se sroči i najbolji zakon, mnogo je važnija primjena.

VAŽNO JE ZVATI SE ANDRIJA

Ličnosti s kultom, ne kult ličnosti Iako se donošenje Zakona o obnovi otegnulo, pravi će izazov biti provođenje tog akta. Ne manjka institucija koje bi to trebale pratiti po profesionalnoj i društevnoj dužnosti, a jamčno imamo i podosta stručnjaka: građevinara, arhitekata, urbanista, povijesničara umjetnosti i ekonomista, a i drugih. Ipak, valja se čuvati od prevelikog broja da ne bi bilo po onoj „mnogo babica, kilavo dijete“. I neki autori tekstova u ovom broju Perspektiva zagovaraju poseban Zavod koji će kontrolirati obnovu, po uzoru na neke druge gradove, koji su bili suočeni s prirodnim i drugim katastrofama. Zagreb ima prilku koristiti se vlastitim vrlo djelotvornim iskustvom. Čak i zagriženiji osporavatelji svake inicijative teško će naći održiv prigovor načinu na koji je Stožer civilne zaštite suzbijao širenje epidemije coronavirusa u Hrvatskoj. Svi članovi tog tijela ponašali su se vrhunski profesionalno i niti jednim potezom nisu davali znaka da su pripadnici vladajuće stranke i dvojica čak članovi Vlade. Politika nije imala pristupa u „njihovu butigu“. U toj malobrojnoj ekipi nije dominirao kult ličnosti nego ličnosti s kultom. Nije nevažna pojedinost da su članovi Stožera u više navrata ukazivali da su se u u odgovornom poslu vodili teorijom i praksom našeg slavnog znanstvenika Andrije Štampara, koji je i u međunarodnim razmjerima priznat kao vrhunski epidemiolog. Zanimljivo je da je poučavao i Kineze. Kada je riječ o potresima, pruža nam se prilika da napokon s više uvažavanja počnemo slušati davne upute jednog drugog Andrije – Mohorovičića, geofizičara koji je svojedobno davao dragocjene savjete za gradnju zgrada otpornih na potrese, ali nisu dopirali do onih kojima su bili namijenjeni. Stječe se dojam da investicijski akteri i danas nedovoljno uvažavaju riječ seizmologa.

Pluralizam stajališta

Neki stručnjaci procjenjuju da bi šteta mogla biti čak i dvostruko veća te da će obnova trajati najmanje jedno, možda i nekoliko desetljeća. Nepouzdanost procjena posljedica je dimenzija i oblika oštećenja, u što se može uvjeriti i laik prošeta li po stradalim kvartovima Gornjeg i Donjeg grada, gdje se posvud na vratima zgrada mogu vidjeti naljepnice koje upozoravaju na njihovu privremenu ili trajnu neupotrebljivost. Gotovo u svim slučajevima stoji napomena da je proveden brzi pregled te da je potrebna temeljita provjera prije nego se pristupi obnovi. Bit će tu još obilje posla za arhitekte, građevinare, prije svega za statičare, ali i za estetičare raznih kategorija. Dva mjeseca nakon potresa gradonačelnik Milan Bandić upozoravao je da još nije pregledano više od 4.000 objekata te je prilično vjerojatno da još uvijek ima takvih. Uz to mnogi objekti nisu pregledani temeljito, što bi trebala bit polazna točka u svim ključnim odlukama, uključujući i zakonodavne. Iz navedenih pokazatelja lako je zaključiti da obnovitelje očekuju zahtjevni izazovi. Lakši dio posla bit će odredbe koje se tiču građevinskih i estetskih standarda, iako se i tu može nazrijeti pluralizam stajališta. Tako će neki arhitekti i građevinari prednost dati vraćanju kulturnih, povijesnih, obrazovnih i crkvenih zgrada u prijašnje stanje, uz odgovarajuće statičko rješenje, a drugi će se zalagati za moderne vizure po ugledu na neke srednjoeuropske i druge metropole. Koplja će se lomiti o tome do koje će tehničke, odnosno siguronosne razine ići obnova. Jednostavnije rečeno, hoće li se temelji i konstrukcije oštećenih zgrada ojačati do standarda prihavćenih u proteklih pola stoljeća, prema odredbama koje je bivša Jugoslavija, dakle i Hrvatska, primjenjivala nakon potresa u Skoplju, ili će se primjenjivati još viši i skuplji standardi. U najmanju ruku bilo bi neozbiljno pribjeći najjeftinijoj varijanti, tj. da se oštećenim zgradama vrati vanjski izgled kakav su imale prije 22. ožujka, uz šminkanje fasada, bez učvrščivanja statike.

Financujsko bojno polje Pravo bojno polje predstavljat će financijski dio obnove Zagreba i drugih stradalih područja, a na nužnost krajnjeg opreza u realizaciji upućuje niz neslavnih presedana. U bezbroj navrata, kada je bila riječ o pribavljanju materijalne koristi, vidjeli smo lov u mutnom (na krupnu divljač, tj. veliku materijalnu korist). Sjetimo se samo primjene Zakona o privatizaciji državnih poduzeća kada su „vješti investicijski majstori“ uz asistenciju utjecajnih moćnika, doslovce opljačkali „zlato i srebro“ ove naše države, koja je naprosto premalena da bi bez krupnih ožiljaka podnijela toliku količinu anomalija i otimačine. A sve je to činjeno po zakonu (odnosno zakonskim rupama) labavoj primjeni odredaba i uz asistenciju sudačke velikodušnosti i kratkovidnosti. Zakon o prodaji stanova nositeljima stanarskog prava (osim što je preko noći znao pretrpjeti privremenu izmjenu nekih odredaba kako bi se pogodovalo utjecajnim uglednicima) nekima je donio pristojnu imovinu, druge učinio beskućnicima jer su imali „sreću“ da su boravili u nacionaliziranim i konfisciranim stanovima. Zakon je

omogućio da se jednima nadoknadi stara nepravda, drugima je nanio štetu. Dakle, svi su bili jednaki, ali neki su bili jednakiji. Stranački prvaci u predizbornim nadmetanjima sada su kao i uvijek dosad građanima obećavali veće plaće i mirovine, manje poreze na dohodak, na dodanu vrijednost i još neke (ali bi uveli oporezivanje imovine, naročito one čije se porijeklo ne može dokazati), što je mantra koja se ponavlja desetljećima. S obzirom na često isticani medijski podatak da pola miljuna umirovljenika „uživa“ mirovinu koja ne prelazi 1.500 kuna (a granica je siromaštva 2.500 kuna mjesečno) takva se obećanja doimaju u najmanju ruku neprimjerenima. Neizvjesno je samo iz koje blagajne će doteći potreban novac, imajući u vidu da nam je uz potres državnu rashodnu stavku dodatno višestruko opteretio okom nevidljiv gost – coronavirus, kao i jednako potresnu činjenicu da je Hrvatska u društvu s Bugarskom na začelju po ekonomskoj snazi unutar Europske unije. Pomoć EU-a bit će znatna, ali nedovoljna.

Inverzija bi bila opaka U dva zagrebačka potresa u razmaku od gotovo stoljeća i pol tzv. „Velikom“ 1880. i ovom od 22. ožujka smrtno su stradala tri osobe. Jezični cjepidlake mogli bi primijetiti kako je neprilično potresu dodijeliti pridjev veliko, koji bi trebao biti rezerviran za nešto lijepo, ugodno, uzvišeno, pozitivno... Potres zaslužuje atribut suprotna značenja-rušilački, katastrofalan, poguban i sl. Ostavimo li po strani jezične dvojbe, zaključit ćemo da su oba potresa pričinila znatnu materijalnu štetu, ali nisu uzela prevelik broj ljudskih života. Sretna je okolnost što njihov redoslijed nije bio obrnut. Da je kojim slučajem onaj veliki pričekao sa svojim buđenjem do naših dana, a da se onaj sadašnji vratio u 1880. pokazatelji bi bili znatno nepovoljniji. Procijenjuje se da je magnituda potresa iz 1880. bila 6,2 prema Richteru, a oslobođena energija 20 puta jača nego ovoga koji nas je nedavno iznenadio. Da nas je „veliki“ zatresao danas, mrtvi bi se vjerojatno brojili u stotinama, ako ne u tisućama. Njegov rušilački učinak bio bi takav da bi gotovo sve što je izgrađeno u Zagrebu i okolici dobilo crvenu naljepnicu i postalo ne privremeno nego većinom trajno neupotrebljivo. Zašto Zagreb nije jače stradao 1880? Odgovor je jednostavan: zato što je tada bio gradić sa skromnim brojem javnih i privatnih zgrada i gotovo 30 puta manje stanovnika nego danas. Ipak znatno je stradao: ni jedna kuća ili javna zgrada nije ostala neoštećena. Štete su zabilježene čak u Mađarskoj. Ta aritmetika podsjeća nas koliko su u pravu seizmolozi kada upozoravaju na nužnost kvalitetnije gradnje zgrada koje će bez težih posljedica izdržati potres znatno jači od onoga nedavnoga od 5,5 po Richteru, o kakvim u Japanu mediji uopće ne izvješćuju. Dan nakon potresa 22. ožujka Prof. Dr. sc. Marijan Herak s Geofizičkog odjeka PMF-a izjavio je da taj događaj uopće nije iznenadio seizmologe, dodavši: „Kao i u svakoj seriji potresa postoji mala, ali ipak nezanemariva mogućnost da se sljedećih mjeseci dogodi potres jači od jučerašnjeg pa i o tome valja voditi računa.“

Jagma za sinekurom Saniranje posljedica od potresa ovisit će o kvaliteti stručnjaka, ali i političke garniture kojoj će građani povjeriti da nas vodi u četiri sljedeće godine. Ako ništa drugo, ne možemo se požaliti na oskudnu ponudu kandidata – gotovo 2700 na 192 liste. Bilo je tu profesora, doktor, inženjera, vlasnika raznolikih visokoobrazovnih diploma. I u dosadašnjim sazivima parlamenta kvaliteta je bila impresivna, a učinak mizeran. Hoće li sada biti bolje? Istog dana, 17. lipnja, kada je državno Izborno povjerenstvo informiralo javnost o broju izbornih lista i kandidata za Hrvatski sabor, nije održana sjednica Gradske skupštine Zagreba jer nije bilo kvoruma. Dan kasnije morala je biti prekinuta- opet iz istog razloga. Sjetimo se bezbrojnih prilika (i prije coronavirusa) kada bi govornik u dvorani Hrvatskog sabora vatreno govorio o važnoj temi, a slušao ga je samo predsjedavajući. Ostalih 150 zastupnika bi se raštrkalo po birtijama ili kakvim „važnijim lokacijama“. Takva apstinencija ne povlači nikakve posljedice. Treba li se onda čuditi što se toliki broj hrvatskih građana želi uhljebiti na bogovskom radnom mjestu koje jamči impresivnu plaću bez ikakve odgovornosti. Taj bi posao mogla „odraditi“ i gluhonijema osoba, ne otvarajući usta četiri godine. Ali i učinak onih aktivnijih daleko je od očekivanog u što bi se mogli uvjeriti i sami da prelistaju samo djelić zakonodavne literature koju su sročili proteklih desetljeća. Svojedobno su bili toliko velikodušni prema samima sebi da je samo jedan dan proveden u Sabornici bio dovoljan da se zaradi pozamašna mirovina. Trebalo je podosta prigovora javnosti dok nije uklonjena nakaradna odredba. Povlaštena mirovina uopće ne bi smjela postojati, a ponajmanje nešto nagraditi i financirati iz mirovinskog fonda (koji je ionako sve tanji). Po kojoj logici povlaštenu mirovinu dobivaju akademici? To je status koji se ne stječe natječajem, stručnim ili kakvim drugim kvalifikacijama, već (kako je svojedobno upozoravao jedan znanstvenik Instituta Ruđer Bošković) glasovima kumova i prijatelja. SDP-ovci katkad prigovaraju takvim povlasticama, ali kada su bili na vlasti ne samo da ništa nisu učinili da bi se takva praksa reducirala nego su je obogatili te na popis povlaštenih uvrstili i vrhunske sportaše. Ne bi smjela postojati povlastica iznad prava stečenih intelektualnim i fizičkim stvaralaštvom. Nekima su trn u oku i braniteljske mirovine koje su odobravane nekritički, tj. i osobama koje ratište nisu ni omirisala. Poslije Domovinskog rata trebalo je braniteljima prema kvalifikacijama pribaviti radna mjesta, a onima koji zbog fizičkog ili psihičkog invaliditeta nisu mogli raditi – invalidnine.

Ne ako nego kad U slučaju jačeg potresa od onoga 22. ožuijka Zagreb ne bi dobro prošao, drži ovaj seizmolog. „Ako ćemo obnoviti centar grada da odoli takvu potresu, to će biti skupo, ali svaka kuna koja se uloži u protupotresno ojačanje ili izgradnju vraća se desetorostruko kada se potres dogodi. NE AKO SE DOGODI NEGO KAD SE DOGODI JER TAKAV ĆE SE POTRES U ZAGREBU SIGURNO DOGODITI“, upozorio je Prof. Herak, gostujući u emisiji Dobro jutro Hrvatska. Po njegovim riječima najjači potres koji se može dogoditi u Zagrebu mogao bi imati 30-ak puta veću energiju od onoga što nas je zatresao 22. ožujka. U međuvremenu tlo i dalje podrhtava, a aparati su do početka lipnja zabilježili više od 1.100 potresa, od kojih su samo nekoliko osjetili i ljudi. Prof. Herak je upozorio da ne samo Zagreb nego i znatan dio Hrvatske, naročito južni dio Dalmacije, leže na području gdje prijete potresi, koji su nepredvidivi pa je iluzorno očekivati od seizmologa da ih prognoziraju. „To nije bit seizmologije. Bit je da iskoristimo potrese i upoznamo Zemlju na kojoj živimo i da naučimo kakav nam je neprijatelj. Da upozorimo graditelje, arhitekte, dizajnere i urbane planere kakva ih točno opasnost očekuje i kakva će biti seizmička sila kad se potres dogodi. To je potres u skladu s kojim moramo projektirati građevine, pogotovo važne monumentalne objekte za koje bismo željeli da ih naslijede naši unuci. Stvar je, kao i sve u životu, osobne odluke. Sami ćete odlučiti kakva će vam biti zgrada. Ako želite da vaš unuk ili praunuk naslijede sigurnu zgradu, uložit ćete u nju mnogo novca. Možete i riskirati. Zgrada može izdržati potres s malo štete, a može se i srušiti. Vlasnik odlučuje. Država bi trebla osigurati da se takve odluke donose razumno jer zgrada u kojoj živite, ako se sruši, neće pokopati samo vas nego i ljude koji su Vam došli u goste ili prolaznike na ulici. Pa ako svake godine morate registrirati automobil i odvesti ga na tehnički pregled, bilo bi razumno da se i stambene ugrade redovito pregledavaju i planski popravljaju,“ zaključuje profesor Herak.

Brzo se zaboravlja glas seizmologa

Tko ima makar i prosječno pamćenje sjetit će se da slična upozorenja seizmolozi upućuju građanima i vlastima kada se i u Zagrebu osjeti potres kojemu je epicentar poprilično udaljen. U takvim prilikama mediji, pisani i elektronički, dva tri dana raspiruju znatiželju javnosti, a kada prođe opasnost koja nas je mimoišla, nitko ne sluša upozorenja stručnjaka i onda se, naravno, svi iznenadimo kada se dogodi katastrofa. Koliko puta smo s omalovažavanjem komentirali upute Pavla Kalinića, pročelnika Gradskog ureda za upravljanje hitnim situacijama, kada je građanima dao upute kako se ponašati u slučaju potresa. Trebalo bi vjerovati da će nakon ustoličenja novog saborskog saziva odmah ili ubrzo biti usvojen i Zakon o obnovi. Ali ne brzajte s optimizmom. To ne znači mnogo pa makar bio sročen besprijekorno. Sa svih strana sjatit će se građevinska mafija, koja će licitirati za zahvate i ucjenjivati investitore. Ako netko misli da je to praksa koja je iščezla neka pročačka s kakvim su ponudama suočeni stanovnici zagrebačkih zgrada na kojima su oštečeni dimnjac i krovovii. Cijene su vrtoglavo više od onih koje se spominju u javnosti.

Gorak koktel ekonomske i socijalne pravde

Država će postupno obnavljati zgrade kulturno-povijesnog značenja, a neki populisti sugeriraju (bolje rečeno provociraju) da će državna blagajna financirati i obnavljanje privatnih kuća i stanova. To bi bilo idealno, ali je prevelik zalogaj i za bogatija gospodarstva od našeg. Najviše što se može očekivati jest potpora u saniranju dimnjaka, uvođenju kondenzacijskih bojlera i sličnih skromnih zahvata, ali ni tu ne bi smjelo biti linearnih intervencija. Primjerice, ako je nekomu oštećen stan toliko da iziskuje skupe popravke, a posjeduje vilu s apartmanima na atraktivnom dijelu obale ili neku drugu natprosječno vrijednu imovinu ne bi mogao biti u istoj kategoriji s beskućnikom umirovljenikom koji mora preživjeti s 2.000 kuna na mjesec, ili sa čak i manje. U mnogim prilikama pokazalo se da je opasno praviti koktel od socijalne i ekonomske pravde jer u takvim smjesama uvijek bolje prolaze imućni, tj. utjecajni, nego sirotinja. O tome će morati voditi računa oni koji se budu bavili epohalnom obnovom. Mnogi stanari zapravo znadu da ne mogu previše očekivati od države pa su obvezu preuzeli u vlastite ruke, obnavljajući stanove bez asistencije statičara, građevinara, arhitekata i drugih stručnjaka. Ne bi se moglo tvrditi da je to posve razumno ponašanje, ali ispitivanja su pokazala da znatan dio stradalih Zagrepčana ima ozbiljne psihičke posljedice, pateći od anksioznosti, depresije, stresa i drugih zdravstvenih tegoba. To donekle objašnjava očajničko ponašanje.