USPOREDBE DVIJU PRIJESTOLNICA „Čudo“ Donjega grada Miljenko Domijan

USPOREDBE DVIJU PRIJESTOLNICA „Čudo“ Donjega grada

Zagreb bi u obnovi mogao koristiti iskustva Dubrovnika koji je u razmaku od samo desetak godina stradao od zemaljske trešnje i razaranja u Domovinskome ratu.

Piše: Miljenko Domijan 1

Dvije su, danas hrvatske, prijestollnice obilježene istovrsnim usudom zemljine tršnje Dubrovnik i Zagreb. Usporedba se ovim prirodnim fenomenom naprosto sama od sebe nameće, bilo bi znakovito kada bismo i obnovu na taj način mogli obilježiti. Možemo li? Nisam siguran jer ova zagrebačka zapravo još nije na odgovrajući način niti počela, dok je ona dubrovačka, bitno nažalost nadopunjena zamašnim i znatno većim, ratnim štetama u prvim godinama Domovinskog rata, već gotovo cijelo destljeće dovršena. Štoviše, prepoznata je na razini UNESCO-ve kvalifikacije kao najbolja poslijeratna obnova neke povijesne urbane jezgre u svijetu. Bijah tada, dva desetljeća, voditeljom Stručno savjetodavne komisije za obnovu Dubrovnika. Zvala se je UNESCO-vom zbog petorice vrhunskih međunarodnih eksperata od navedene institucije u nju kooptiranih. Ovaj kratki uvod smatram pomalo obvezujućim, posebno u mojem određenju zasnovanom na institucionalnoj zasadi, a još više na onoj koja postade prava vokacija i gotovo svojevrsni profesionalni i emocionalni zavjet. Ovakvo se stajalište nadopunja u vođenju obnova cijelog niza, u ratu oštećenih ili razorenih, vrhunskih graditeljskih spomenika od kupole katedrale u Šibeniku, kneževe palače, katedrale i Kopnenih vrata u Zadru, ranokršćanskih i starohrvatskih crkava u zadarskom zaleđu do posebno znakovite i kompleksne obnove franjevačkog samostana u Karinu, pa mi tako na žalost ili na sreću iskustva ne nedostaje.

1 Miljenko Domijan aktivno je djelovao na zaštiti i obnovi hrvatske kulturne baštine obnašajući dužnosti ravnatelja Zavoda za zaštitu spomenika kulture u Zadru, zatim glavnog konzervatora Republike Hrvatske, pomoćnika ministra kulture za zaštitu kulturne baštine i predsjednika Nacionalne komisije ICOMOS-a

Učestala stradanja

Svaki od navedenih i uspješno dovršenih poslova pretpostavljao je početek u instituciuonalnoj, naravno na političkim i administrativnim određenjima utemeljenoj, osnovi. Svi radovi na ratnim štetama tretirani su kao neodvojivi dio, štoviše kao naglašeni prioritet u programima Ministarstva kulture, a obnova Dubrovnika u suverenim određenjima Zakona za obnovu, u čijem je duhu osnovana i posebna, na svoj način u prožimanju struke i menadžerstva posebna institucija. Zavod za obnovu Dubrovnika. Opet sukladno zakonu, osnovan je Savjet za obnovu Dubrovnika kao garancija pravilnog postupanja s osebujnim, na nacionalnoj razini postavljenim svakovrsnim načelima. Nije na odmet navesti da je njegovim predsjednikom bio Predsjednik Republike Dr. Franjo Tuđman. O svim i svakovrsnim strukovnim aspektima, sociološkim, financijskim, te posbno baštinsko-strukovnim skrbile su posebne komisije. Navedoh već da sam vodio onu koja je brinula o baštinskim dobrima. U svom sastavu bila je nadasve Dubrovnik umalo kompleksna i svi su baštinski čimbenici, posebo oni nestade u vlikoj trešnji graditeljski, bili pokriveni relevantnim strukama. sedamnaestog stoljeća, Nije prošao niti jedan projekt cjelovite obnove a da nije sa svih aspekata razmotern i tek nakon toga na odgovarajući način verificiran. ali mar i nenadmašna identifikacija baštinika s baštinom stvoriše novi Dubrovnik umalo nestade u vlikoj trešnji sedamnaestog „stari“ grad kojemu i stoljeća, ali mar i nenadmašna identifikacija baštinika ime u vrlo znakovitom s baštinom stvoriše novi „stari“ grad kojemu i ime u vrlo znakovitom kontekstu ostade Grad. Moglo bi se kontekstu ostade Grad. i, nakon nove, nadam se posljednje, trešnje i uspjele obnove, reći da je početkom devedesetih godina prošlog stoljeća u barbarsko ratno razaranje bila ugrađena kataklizmička namjera upravo zatiranja njegovog svekolikog i sveprisutnog urbaniteta. Eto pa i to nije uspjelo grad se odhrvao obnovom koja bijaše najbolji odgovor na bezumlje zla. Ipak spremno i nadasve sveobuhvatno zauzimanje svih relevantnih nacionalnih i odgovarajućih državnih čimbenika pokazalo se učinkovitim. Stvarnu sinergiju bilo je moguće ostvariti upravo zahvaljujući naglašenim dubrovačkom urbanitetu s vrlo dobro postavljenom i ostvarivanom sveopćom skrbi koja je u jednom segmentu s UNESCO-vim udjelom prerasla i domaće okvire.

Očuvanje povijesne slike Zagreb postade ili još uvijek postaje gradom upravo nakon njegove velike trešnje 1880. godine. Ono što danas prepoznajemo kao simbol zagrebačkog urbaniteta je upravo u svakom pogledeu za naše prilike i ove geoploitičke prostore ipak moćni i tada posve aktualno suvremen i moderan Donji grad. Bilo bi bespredmetno navoditi

sve njegove prerogative. Svi ih znamo i svi ih prepoznjemo. Urbanističkim zasadama i likovnim sveopćim emanacijama na moćnim gradskim prospektima, raličitim mišljenjima uprkos, ipak nas postavlja, prilično visoko, u miteleuropski kontekst. Slažem se na rubu carstva do Prvog svjetskog rata, ali ako nižemo urbanitete u njemu ipak bismo mogli ovim slijedom Beč, Budimpešta, Zagreb. Nema potrebe navoditi političke pretpostavke za takav redoslijed, ta i one su svima znane, ali „čudo“ Donjeg grada pod Gričem je još uvijek to, pa shavtimo i ovo zlo kao ne samo nužnu rehabilitaciju već i moguće poboljšanje. Apostrofirajući Donji grad, ne umanjujući štete i odgovarajuću neupitnu obnovu Gornjeg garada i Kaptola (nadasve katedrale), posebno njegovih pojedinačnih graditeljskeih spomenika, tvrdim da je upravo u njemu na upečatljiv način usađen simbol zagrebačkog, u svakom pogledu viđenog građanstava, pa ako hoćete nesimpatičnim germanizmom purgerstva kad više nema agramera i agramerštine. Zašto ova konstatacija? Zato jer bi ova socijalna pa i kulturološka potka bila najbolji mogući čimbenik u usmjeravanju obnove.

Oblikovno i emocionalno su jedno u prepoznavanju urbanog identiteta, te zato smatram da je elementarni i jedini čin u kompleksnoj urbanoj obnovi očuvanje njegove povijesne slike, koju onda takvom proslijeđujemo novim naraštajima nadam se, više „purgerima“ no što su to aktualni Zagrepčani. U ovakvoj impostaciji kristalizira se i opća teorijska podloga obnove kao jedino moguća, a to je konstruktivna konsolidacija s elementima poboljšanja svih graditeljskih struktura suvremenim odgovarajućim neinvazivnim i reverzibillnim materijalima, konzervacija koliko je moguća na likovnim elemntima uličnih prospekata, rekompozicija, restauracija i na kraju kao nužna potreba u vraćanju ili očuvanju navedene povijesne slike

i rekonstrukcija. Neka se nitko ne uvrijedi, ali zahvalio bih se na svakovrsnim interpolacijama jer nam se one najčešće svedu na nesretne interpulucije. Zar nam nije dosta zapadog prospekta Cvjetnog trga.

Zakonske, institucionalne i političke pretpostavke

U ovom kontekstu navodim spremno reagiranje konzervatorske struke u suradnji Uprave za zaštitu Ministarstva kulture i Zavoda za zaštitu spomenika kulture i prirode Grada Zagreba u izradi nužnih obrazaca za evidentiranje šteta na kulturnim dobrima i već gotovo u cijelosti provedeni uviđaj. Napominjem da su u ovom postupku već ugrađene i pretpostavke moguće obnove. Ako izdvojimo pojedinačne spomenike, kao crkve i sl, cijeli nam je potresom pogođeni grad kulturno dobro najvišeg stupnja i time nas čini još više odgovornim u njegovoj obnovi. Za sve navedene pristupe i metode obnove sa sigurnošću i na osnovi polustoljetnog iskustva i poznavanja ustrojstva očuvanja i obnove kulturne baštine u Hrvatskoj, s najvećim stupnjem odgovornosti tvrdim da smo u stanju, i to na najbolji način, odgovoriti ovim ogoromnim zahtjevima. Naša se struka, svih mogućih relevantnih profila, na najbolji način potvrdila u ogromnom poslu poslijeratne obnove. Naravno da će sve dobro funkcionirrati ako se za to ostvare sve potrebne zakonske, institucionale i političke pretpostvke, koje će na kraju biti garancija i za one financijske. Svjedoci smo nažalost do sada neostvarivanja upravo navedenih pretpostavki. Svi ovi problemi, iako ogromni, pretpostavljaju strukovno, i političko preuzeće, a nekako se najtežim i najzahtjevnijim Svi ovi problemi, iako ogromni, pretpostavljaju strukovno, i političko preuzeće, a nekako se najtežim i najzahtjevnijim nameće socijalni. Što s dvadesetak tisuća ljudi, upravo građana iz najgradskijeg dijela grada. Studentski su domovi nameće socijalni. Što s dvadesetak tisuća ljudi, upravo građana iz najgradskijeg dijela grada. Studentski su hvale vrijedna preventiva, a potom? Ne želim domovi hvale vrijedna biti krivi prorok pa govoriti o dvasesetak godina preventiva, a potom? obnove. Rekoh to svojevremeno za Dubrovnik te je tako nekako i bilo, ali je tamo ovaj socijalni moment bio kud i kamo manji i lakše rješiv. Svojevremeno prilićno davno Bologna je za svoje građane iseljene iz nekih kvartova povijesne jezgre izgradila tzv. case parcheggio (kuće parkirališta) naravno dovoljno komforne za elementarno dostojnstvo življenja. Možda nije za nas i naše prilike prihvatljiv model, ali da je socijalno pitanje u Zagrebu pitanje svih pitanja moramo naprosto priznati. Moja bi baka za rješavanje svakovrsnih problema uvijek govorila: strpljenja i hrabrosti. Oboružajmo se ovako i vjerujemo da će nam Zagreb poslije obnove biti ljepši i još više zagrebački i još više naš.