12 minute read
OBNOVITELJSKE DVOJBE Hoće li metropola zadržati identitet? Katarina Horvat-Levaj
OBNOVITELJSKE DVOJBE Hoće li metropola zadržati identitet?
Moramo vjerovati da će započeti multidisciplinirani pristup obnovi te u znanje i vještine hrvatskih stručnjaka rezultirati u konačnici uspjehom.
Advertisement
Piše: Katarina Horvat-Levaj 1
Kada neki grad pogodi razoran potres, njegova je budućnost neminovno na prekretnici. Prvo temeljno pitanje koje se postavlja pred organizatore obnove jest čemu dati prednost – obnovi starog ili izgradnji novog. Izbor između spomenutih pristupa ovisio je kroz povijest o stupnju razorenosti pojedinih gradova, o njihovim urbanističko-arhitektonskim karakteristikama te na kraju i o razdoblju kada se potres dogodio. No u svim je slučajevima ključno bilo želi li se (i može li se) zadržati postojeći identitet grada ili mu se namjerava dati novi. Ovisno o tome je li izabrana metoda obnove primjerena značajkama razorenog grada i kvalitativni ishodi često su različiti, od gubitka izvornih odlika do ostvarenja u urbanističkom i arhitektonskom smislu kvalitetnijeg grada. Kada je u pitanju obnova Zagreba jasno je da svi priželjkujemo još bolji grad od onoga kakvog smo imali, tim više što je riječ o glavnom gradu, o političkom, obrazovnom, kulturnom i gospodarskom središtu države. Za odluku kojom metodom to postići, i žrtvovati li radi toga nešto od identiteta grada ili ne, potrebno je najprije istaknuti neka temeljna urbanistička i arhitektonska obilježja Zagreba, te analizirati njegovo stanje u trenutku u kojem je dočekao potres.
1 Autorica je ravnateljica Instituta za povijest umjetnosti
Povijesna jezgra Zagreba,* koja je najviše stradala u nedavnom potresu, sastoji se, kao što je poznato, od dvaju srednjovjekovnih gradova na povišenim pozicijama – Gornjeg grada (povijesnog Gradeca) i Kaptola – te Donjeg grada oblikovanog tijekom druge polovine 19. stoljeća u njihovu podnožju. Gornji grad, planiran u 13. stoljeću unutar trokutnog obruča fortifikacija, ističe se svojim pravilnim tkivom sa središnjim trgom kojeg krasi (neo)gotička crkva sv. Marka, dok današnju izgradnju čine pretežno barokne i klasicističke kuće i palače. Kaptol pak s monumentalnom gotičkom (u neogotici obnovljenom) katedralom unutar renesansnih fortifikacija zadržao je obilježja ladanjskog grada s kanoničkim kurijama unutar vrtova. Donji grad svoju fizionomiju planiranog grada s velikim blokovima zadobiva u drugoj polovini 19. stoljeća, regulatornom osnovom 1865. godine. Otmjene historicističke fasade stambenih višekatnica čine reprezentativne okvire ulica i trgova, dok su ozelenjeni prostori unutar blokova zamišljeni kao doprinos kvaliteti kuća i grada.
Pogled na Trg bana Josipa Jelačića i katedralu nakon potresa 22. ožujka 2020.
* Gornji grad, Kaptol i Donji grad (između Ulice Republike Austrije zapadno, Heinzlove istočno i željezničke pruge južno) registrirani su kao zaštićena povijesno-urbana cjelina te su uvršteni u Program cjelovite obnove povijesne jezgre Grada Zagreba, koji koordinira
Zavod za prostorno uređenje Grada Zagreba, uz suradnju brojnih institucija (Institut za povijest umjetnosti, Gradski zavod za zaštitu spomenika kulture i prirode, Arhitektonski fakultet, Građevinski fakultet, Fakultet strojarstva i brodogradnje i dr.).
Pogled na perivojnu potkovu (Trg kralja Tomislava) nakon potresa.
Donji grad svoju fizionomiju planiranog grada s velikim blokovima zadobiva u drugoj polovini 19. stoljeća, regulatornom osnovom 1865. godine. Otmjene historicističke fasade stambenih višekatnica čine reprezentativne okvire ulica i trgova, dok su ozelenjeni prostori unutar blokova zamišljeni kao doprinos kvaliteti kuća i grada. Vrhunac takve urbane koncepcije znači perivojna potkova – niz trgova-parkova s javnim građevinama.
Vrhunac takve urbane koncepcije znači perivojna potkova – niz trgova-parkova s javnim građevinama (palačom Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti, Umjetničkim paviljonom, nekadašnjom Sveučilišnom knjižnicom – danas Hrvatskim državnim arhivom, Hrvatskim narodnim kazalištem). Usred formativnog perioda Donjeg grada, Zagreb je 9. studenog 1880. godine zadesio razorni potres (6,3º po Richterovoj ljestvici). Iako je taj tzv. veliki potres izazvao sveobuhvatnu obnovu, Zagreb nije tada promijenio svoj urbani identitet. Naprotiv, samo je ubrzan već započeti proces izgradnje Donjeg grada, s ortogonalnom blokovskom strukturom, reguliranom novim osnovama (1887., 1907.). Spomenutu shemu slijede u prvoj polovini 20. stoljeća i daljnja širenja Donjeg grada prema istoku i zapadu, u kojima je ortogonalni raster mjestimično obogaćen radijalnom dispozicijom ulica i trgova, a stilski izražaj kuća aktualnom secesijom i modernom. Kada je u novim okolnostima nakon Drugog svjetskog rata trebalo povećati grad, nije radikalno pojačana izgradnja unutar povijesnog grada, nego je učinjen urbanistički iskorak formiranjem Novog Zagreba s južne strane Save, projektiranog po tada suvremenim principima paviljonske impostacije stambenih zgrada i nebodera u zelenilo.
Postupna degradacija grada
Ipak, unatoč navedenom, bez sumnje, dobrom planiranju, Zagreb nije bio pošteđen ni zahvata koji pokazuju nerazumijevanje njegovih temeljnih urbanističkoarhitektonskih kvaliteta. Luksuzno zamišljeni veliki stambeni blokovi s parkovno uređenim unutrašnjim dvorištima postali su s vremenom prevelik izazov za različite oblike eksploatacija, od nekontroliranog zaposjedanja prostora provizornim gospodarskim objektima samih stanara, do parceliranja i pretvaranja unutrašnjosti blokova u građevinsko zemljište za predimenzionirane zgrade. Tome treba dodati i povremene eksperimente s implementiranjem moderne (u osnovi soliterne) visoke izgradnje u tkivo blokova, kako to primjerice svjedoči natječaj za Hrvatski obrtnički dom u Ilici (1937., danas Hrvatska gospodarska komora), s čak tri uzastopna nebodera povezana pasažima unutar bloka, od kojih su realizirana samo dva. U takvoj situaciji tek su poneki blokovi očuvali relikte izvornih perivojno uređenih unutrašnjih prostora. Luksuzno zamišljeni veliki stambeni Uz recentnu degradaciju donjogradskih blokova, blokovi s parkovno stihijsko je bilo i novije longitudinalno širenje uređenim unutrašnjim grada prema istoku i zapadu, koje unatoč postojanju planova, ponekad nije postiglo minimum urbanističkog reda ni arhitektonskog sklada. dvorištima postali su s vremenom prevelik izazov za različite U ništa boljem stanju potres 2020. godine nisu oblike eksploatacija, dočekale ni same zgrade u povijesnoj jezgri, od kojih je preko 350 registrirano kao zaštićeno kulturno dobro. I dok je javna i sakralna arhitektura ipak održavana pod određenim stručnim nadzorom, posebno je loše stanje stambenih zgrada – onih na Gornjem gradu i Kaptolu dijelom iz 17./18. stoljeća, a onih u Donjem gradu pretežno iz 19. i ranog 20. stoljeća. Nije riječ samo o građevinski od nekontroliranog zaposjedanja prostora provizornim gospodarskim objektima samih stanara, do parceliranja i pretvaranja lošem stanju, već su i izvorna stilska obilježja brojnih unutrašnjosti blokova u kuća često umanjena neznalačkim pregradnjama te građevinsko zemljište osiromašenjem arhitektonske plastike i dekoracije. za predimenzionirane Recentnija sustavna obnova stambenih zgrada u zgrade. povijesnoj jezgri Zagreba obuhvatila je najčešće samo njihova pročelja.
Obnavljati staro ili graditi novo? S obzirom na navedeno, jasno je da ne možemo obnovu Zagreba riješiti jednostavnim vraćanjem grada i građevina u stanje u kakvom su bili prije potresa 22. ožujka. Ako pak uzmemo u obzir visoku urbanističko-arhitektonsku kvalitetu zagrebačke
povijesne jezgre, jednako je tako neupitno da ona mora ostati sačuvana. Imajući pri tome na umu i ulogu Zagreba kao metropole, te iz toga proizašlu, ne samo želju, nego i obvezu preuređenja grada u državno središte 21. stoljeća, postavlja se pitanje, spomenuto na početku, kako i u kojoj mjeri uskladiti čuvanje starog i unašanje novog.
U tom pogledu nisu na odmet usporedbe s nekim Imajući pri tome na drugim sličnim situacijama iz bliže i dalje prošlosti, a umu i ulogu Zagreba prva paralela koja se nameće zagrebački je potres iz kao metropole, te iz toga proizašlu, ne samo želju, nego i obvezu preuređenja grada u državno središte 21. stoljeća, postavlja se pitanje, 1880. godine. Nerijetko se u tom pogledu, čak i od mjerodavnih stručnjaka, čuje mišljenje da se Zagreb tada nije primarno okrenuo obnovi svojih starih jezgara – Gornjeg grada i Kaptola – nego da je izgrađen novi Donji grad (pa bi prema tome jednako trebalo postupiti i danas, tj. dati prednost gradnji novog pred obnovom starog). No takva je konstatacija samo djelomično točna jer je proces izgradnje spomenuto na Donjeg grada bio isplaniran i započet prije potresa. početku, kako i u kojoj Današnja situacija bitno je drukčija, budući da je grad mjeri uskladiti čuvanje već transformiran novim velikim proširenjem (Novi starog i unašanje Zagreb), te nema potrebe za daljnjim povećanjima novog. opsega grada te vrste, a radikalno nova izgradnja na mjestu potresom oštećene stare u središtu grada jednostavno ne može doći u obzir. Koliko obnove gradova pod cijenu znatnog poništenja povijesne arhitekture mogu biti promašene pokazuju usporedbe s nekim, ne tako dalekim primjerima, poput Skopja (razorenog potresom 1963.) i Messine (razorene u potresu 1908.). Iako su u obnovi Skopja angažirani arhitekti svjetskog glasa, ne možemo se oteti dojmu da je gubitak povijesnog identiteta nakon potresa u drugoj polovini 20. stoljeća jedan od razloga suvremene izvanjske neoklasične preinake modernih građevina makedonskoga glavnog grada. Messina, pak, također izgubivši povijesnu jezgru u obnovi tijekom prve polovine 20. stoljeća, postala je jedini grad na Siciliji kojeg turisti zaobilaze.
Dubrovnik kao primjer Za ilustriranje različitih metodoloških pristupa obnovi i mogućih posljedica za sudbine potresom razorenih gradova, mogao bi dobro poslužiti i slučaj jednoga hrvatskog grada, u prošlosti čak dva puta ozbiljno stradalog u potresu. Riječ je, naravno, o Dubrovniku. Njegova je obnova nakon potresa 15. travnja 1979. često isticana kao uzorna, ali ovom ćemo se prilikom detaljnije osvrnuti na obnovu nakon potresa što je grad-državu pogodio 6. travnja 1667. godine. Suočeni s egzistencijalnom ugroženošću Dubrovčani najprije namjeravaju napustiti razoreni grad i utemeljiti novi na obližnjem poluotoku Lapadu. No zbog dobre
Crkva sv. Katarine, pogled na svod s baroknim štukaturama i zidnim slikama oštećenim u potresu.
očuvanosti fortifikacija odustaju od te namjere i odlučuju se za obnovu postojećeg grada. Kada je pak riječ o samoj koncepciji obnove, malo je poznato da je ključna osoba koja je iz Rima pomagala Dubrovniku – opat, filozof i znanstvenik Stjepan Gradić, zagovarao ideju formiranja širokih avenija na mjestu zgusnutoga srednjovjekovnog tkiva, kakve je u to doba dobivala većina europskih baroknih gradova. Vlada Dubrovačke Republike, međutim, odlučuje obnoviti građevine na srednjovjekovnoj matrici. Time se Dubrovnik razlikovao od većine onodobnih gradova razorenih istom elementarnom nepogodom, poput Catanije na Siciliji (1693.) ili Lisabona (1755.), koji u obnovama nakon potresa poništavaju starije organičke spletove ulica pravocrtnim avenijama, baš onakvim kakve je za Dubrovnik predlagao Gradić. No s današnjeg gledišta, osviještenog stoljetnom praksom zaštite spomenika, možemo biti sretni da Dubrovčani nisu poslušali Stjepana Gradića. Rezultat je, naime, sretna kombinacija očuvanja starog i njegove preobrazbe novim. Uz maksimalno čuvanje planirane srednjovjekovne urbane strukture, spajanjem čestica oblikovani su barokni stambeni kompleksi koji unašanjem slobodnih prostora na temeljima srušenih kuća (uređenih kao terase i vrtovi) daju gustom tkivu novu prostornu kvalitetu. Ponovnom uporabom starijih plastičkih elemenata grad nije radikalno promijenio svoj identitet, a tek pojedinačnim baroknim akcentima – monumentalna katedrala, isusovački kompleks te nešto kasnije i crkva sv. Vlaha – dodana je gradu nova vrijednost. One pak građevine koje su bile politički i simbolički nosioci identiteta Dubrovnika, poput Kneževa dvora, rekonstruirani su potkraj 17. stoljeća u zatečenom gotičko-renesansnom obliku.
Stambena zgrada na uglu Ilice i Frankopanske ulice, kupola oštećena u potresu 22. ožujka, srušena nakon potresa 23. travnja 2020.
Tako obnovljeni grad-spomenik, uvršten na UNESCO-vu listu svjetske baštine (1979.), pažljivo je čuvan i obnavljan i nakon dviju katastrofa koje su ga zadesile u 20. stoljeću – spomenuti razorni potres 1979. (jačine 7º po Richterovoj ljestvici) i granatiranja u Domovinskom ratu 1991. godine. Organizacijski modeli tih recentnih obnova već su implementirani u prijedlog nove zakonske regulative za obnovu Zagreba, tako da ih nema potrebe ovdje ponavljati. Ono što treba istaknuti kao poželjni uzor Zagrebu jest navedena metoda rekonstrukcije povijesne jezgre, uz očuvanje njezina identiteta i poboljšanje zatečenog stanja.
Složenija metoda rekonstrukcije Prema tome, uzevši u obzir navedena iskustva drugih gradova te urbanističkoarhitektonska obilježja i valorizaciju same povijesne jezgre i širih gradskih zona, valja u prvom redu zaključiti da metoda obnove pojedinih dijelova Zagreba u pogledu odnosa starog i novog ne može biti jednaka. Kako je logično, i kako je uostalom propisano važećim Zakonom o zaštiti i očuvanju kulturnih dobara (NN 62/20), najveći stupanj zaštite starog obvezan je za povijesnu jezgru. Međutim, budući da
je ona, kako je već spomenuto, naknadno degradirana ni ovdje se obnovu ne može svesti na puku konzervaciju već valja primijeniti složeniju metodu rekonstrukcije. Iz pragmatičnih razloga rekonstrukciju valja početi s obnavljanjem oštećenih zgrada (stambenih, javnih, sakralnih), kakvih je zbog primjene tradicionalnih materijala (zidovi od opeka i drvene međukatne konstrukcije) najviše upravo u povijesnoj jezgri. Kada je riječ o »zaštićenim nepokretnim kulturnim dobrima«, navedene građevine moraju biti obnovljene na način da se prezentiraju njihove najvrjednije arhitektonske značajke, uz uklanjanje naknadnih nagrda. Osim spomenutih spomenika kulture, važan dio identiteta grada čine i brojne kuće ambijentalne kvalitete, zaštićene samom činjenicom da se nalaze unutar povijesne jezgre, te niti njihova rekonstrukcija ne bi smjela biti dovedena u pitanje. No u takvim slučajevima kriteriji čuvanja su blaži, te obuhvaćaju primarno vanjski izgled – gabarite i rješenje uličnog pročelja. Arhitektonski kvalitetne zgrade koje su oštećene u tolikoj mjeri da obnova njihove strukture nije moguća, trebaju biti obnovljene metodom faksimilske rekonstrukcije. One pak građevine u povijesnoj jezgri koje imaju vrlo nisku arhitektonsku kvalitetu, te su nerijetko ostatci substandardne izgradnje koja je već u ranijim regulacijama Donjeg grada morala biti zamijenjena novom arhitekturom (kakva je primjerice ruševna zgrada na uglu Petrinjske i Āorđićeve ulice), mijenjaju se tijekom sveobuhvatne obnove suvremenim interpolacijama.
Stambena zgrada u donjogradskom bloku oštećena u potresu.
Stambena zgrada na uglu Petrinjske i Āorđićeve ulice oštećena u potresu.
U kontekstu obnove povijesnih građevina, zasebnu problematiku čini njihova konstruktivna sanacija. Naime, oštećene kuće građene od opeke nužno je tijekom obnove ne samo popraviti nego i učvrstiti kako bi izdržale moguće nove potrese. To je pak daleko zahtjevnija zadaća od izvedbe statički sigurne armirano-betonske novogradnje, jer se s jedne strane konstruktivna učvršćenja vrše unašanjem novih materijala, a s druge strane pri tome valja poštivati obvezu čuvanja stilskih obilježja obnavljanih povijesnih građevina. Međutim, u rješavanju takve problematike građevinska je struka u zadnjih nekoliko desetljeća znatno napredovala primjenom neinvazivnih materijala koji su lakši od armiranog betona (injektiranje bescementnih mortova, oblaganje karbonskim trakama, spregnute konstrukcije beton – drvo i sl.). Stoga se nadamo da u Zagrebu neće doći do nesporazuma nalik onima koji su nastupili u obnovi Dubrovnika nakon potresa 1979. godine, kada su kamene
građevine radi zaštite od potresa maksimalne jačine bile opterećene velikim količinama armiranog betona.
Otvaranje vrtova prema ulicama i trgovima Paralelno s obnovom građevnog fonda povijesne jezgre Zagreba trebalo bi rekonstruirati i urbanu strukturu. U tom pogledu zona koja zahtijeva najviše promjena naknadno su izgrađeni unutrašnji prostori donjogradskih blokova. Oslobađanje nekadašnjih vrtova od neprimjerene izgradnje, njihovo otvaranje prema ulicama i trgovima, te moguća nova izgradnja formatom i namjenom prikladna prostornim okolnostima veliki su potencijal boljega grada. Neke veće promjene u blokovskoj
Bazilika Srca Isusova, pogled na svod oštećen u potresu.
Pogled na donjogradski blok s bazilikom Srca Isusova u Palmotićevoj ulici nakon potresa.
strukturi Donjega grada, a pogotovo u urbanoj matrici Gornjeg grada i Kaptola, u ime vizije uređenja grada za 21. stoljeće nisu, međutim, prihvatljive. Onaj dio Zagreba koji zaslužuje zaista radikalnu transformaciju, nije urbanističkoarhitektonski definirana i oblikovno skladna povijesna jezgra. Nije to ni novi Zagreb, također urbanistički dobro koncipiran, te zahvaljujući novijem vremenu gradnje, koje je računalo sa zaštitom od potresa, praktički u potresu i neoštećen. Dijelovi Zagreba koji doslovce vape za transformacijom, kontaktne su zone povijesne jezgre, nedovršena predgrađa sa srazom zatečene mahom zgusnute izgradnje malog formata i stihijski građenih predimenzioniranih višekatnica. Njihovom preobrazbom Zagreb bi dobio na kvaliteti, bez žrtvovanja svog identiteta. I na kraju, bez obzira na to što su povijesna jezgra grada i njegove najvrjednije građevine zaštićeni postojećim i planiranim zakonima, ostaje bojazan da će potreba brze obnove i nedostatak financijskih sredstava rezultirati gubitkom identiteta Zagreba. No vjerujemo da će već započeti multidisciplinarni pristup obnovi te znanje i vještine mjerodavnih hrvatskih stručnjaka rezultirati u konačnici uspjehom. Fotografije: Paolo Mofardin
