TRENDOVI

NAKON PANDEMIJE I POTRESA

Skica za veliki zaokret

Hrvatska je izgubila bitna obilježja industrijske zemlje koja je imala do devedesetih godina. Nestale su brojne tvornice, izgubljene tehnologije i proizvodi, devastiran izvozni potencijal, iščezli iskusni stručnjaci za razvoj, projektiranje, proizvodnju i servisiranje proizvoda, obezglavljena je poljoprivreda. Kanimo li se pomaknuti s ekonomskog začelja u EU-u nužne su reforme, ali ne onakve kakve nam političari obećavaju tri desetljeća, nego one koje će se dosljedno provoditi.

Piše: Žarko Primorac 1

Izgleda da se pandemija Covid – 19 smiruje, barem u našem, europskom okruženju. Istina, svijet još nije situaciji da bi se moglo s visokim stupnjem vjerojatnoće predviđati kako će se virus ponašati ujesen, hoće li slijediti drugi val, kada ćemo imati provjereno cjepivo. Hrvatska je do sada relativno dobro prošla kroz pandemijsku krizu.

1 Autor je doktor ekonomskih znanosti i ekonomski analitičar

Pored virusne pandemije, Hrvatsku je zadesila još jedna katastrofa, potres u Zagrebu, koji je prouzročio ogromne materijalne i druge štete. Prve /i čini se jedine, do sada/ procjene govore da će sanacija materijalnih posljedica stajati 42 milijarde kuna. U stvari, nitko ne zna kolike su materijalne štete i koliko će koštati obnova dobrano razrušenog grada. Jednostavno zato jer nije napravljena ozbiljna procjena. Mnogo je realnije očekivati da će troškovi sanacije šteta biti znatno iznad spomenute brojke. Ukupni troškovi sanacije će od organizacije i efikasnosti provođenja obnove, vremena u kojem će se sanacija ostvariti i, naravno, od toga hoće li se programom stvari samo vraćati u „prijašnje stanje“, ili će se izabrati razumnija varijanta da se, unaprijedi zastarjela infrastruktura i modernizira grad. Tako je to napravljeno nakon velikog potresa iz 1880. godine. Steklo se pravo vrijeme da se pripremi reformski, razvojni program koje će uključivati sanaciju pandemijskih posljedica, ali i osigurati skladniju i efikasniju ekonomsku strukturu za budućnost. Na ideju da se, pristupi ozbiljnijim reformama upućuju još neki momenti. Nedavno je raspušten Hrvatski sabor i raspisani su novi parlamentarni izbori. To znači da ćemo ubrzo, u roku od par mjeseci, imati novu vladu istog ili drugačijeg ideološkog predznaka. Nema sumnje da će se novoizabrana izvršna vlast susresti s problemima većih dimenzija od svih dosadašnjih vlada, osim možda onih iz ratnog razdoblja. Pad obima privredne aktivnosti, porast nezaposlenosti, pojava nelikvidnosti, problemi s isplatama plaća i mirovina i mnogo drugih teškoća osjetit će se u drugoj polovini ove godine. Osim toga, zaoštrit će se strukturne neravnoteže, porast će zaduženost države, privrede, građana. Turizam i izvoz će biti posebno ugroženi. Koliko će se od nabrojanih problema prenijeti naredne godine zavisit će od efikasnosti odgovora na nastalo stanje. Spomenuti ekonomski problemi postat će dublji zbog izostanka reformi, o kojima se mnogo pričalo. Sama pandemija je „otvorila“ brojne strukturne nesklade u ekonomiji, ali i društvu u cjelini. Treba se nadati da će nas novonastale prilike primorati da poduzmemo bolne rezove radi poboljšanja ekonomske strukture. Međunarodna dimenzija pandemije upućuje Hrvatsku da promisli o svojoj budućnosti. Vrlo je izgledno da će pandemija promijeniti neke globalne procese, posebice u međunarodnim ekonomskim odnosima. Izvjesno je u vrijeme pandemije jačao „individualizam“ pojedinih zemalja, došlo je do zatvaranja i protekcionizma, liberalna ideja i globalizam su dodatno oslabljeni. Razvilo se „oštrije“ trvenje između glavnih takmaca za svjetsko vodstvo – Sjedinjenih Država i Kine, pri čemu se globalna premoć postupno pomiče prema Istoku. Uz to, evidentno se uzdrmala pozicija Europske unije, posebno euro zone. Europska zajednica nije pokazala dovoljno volje za zajedničku i solidarnu akciju u borbi protiv pandemije. Ubrzo će se vidjeti koliko će se solidarnosti pokazati u saniranju posljedica. Postoji i formalna obveza za donošenje ozbiljnog programa ekonomskog razvoja. Naime, Europska unija je, još prije nastanka krize, zauzela stav da sve članice trebaju izraditi razvojne programe do 2030. Hrvatska vlada je počela pripremati

takav program, prije gotovo dvije godine. Pristup izradi tog zahtjevnog dokumenta bio je uobičajen, činovnički, lakonski – tek da se formalna obveza ispuni. U svijetlu drastično promijenjenih okolnosti morati će se promijeniti i pristup izradi dugoročnijeg, razvojnog programa.

Umjesto obećanja – djelovanje Premda su se pojavile neke optimističnije prognoze, ipak još nisu službeno korigirane ranije, vrlo obeshrabrujuće, procjene o padu BDP-a Hrvatske u 2020. godini. Tako je hrvatska vlada objavila da će bruto društveni proizvod pasti za 9,4%, a Međunarodni monetarni fond za 9,0%. Ako bi se ostvarile spomenute, crne prognoze, pad privredne aktivnosti u Hrvatskoj, u tekućoj godini, bio bi znatno dublji nego u drugim članicama Europske unije. Vrlo je teško procijeniti ekonomsku dinamiku i kretanje bruto društvenog proizvoda za ovu /i narednu/ godinu. Ipak, sigurno je da će pad stope BDP-a biti dubok. Prilično je izvjesno da će Hrvatska ostvariti najdublji pad privredne aktivnosti od svih, osim jedne, članica EU-a. Zašto naš ekonomski razvoj i privredna dinamika permanentno zaostaju? Zašto smo, prema većini ekonomskih parametara, i prije ove pandemije, dospjeli na pretposljednje mjesto u Europskoj uniji? Sada su nas pogodile dvije, neočekivane, krize. Kumulirali su se razorni efekti pandemije i zagrebačkog potresa. A obje katastrofe pogodile su nedovoljno skladnu i veoma opterećenu ekonomsku strukturu. Veliku strukturno neravnotežu u našem gospodarstvu predstavlja odnos između proizvodnih i uslužnih sektora. Udio servisnih djelatnosti, turizma posebno, u domaćem društvenom bruto proizvodu, izrazito je visok. U različitim izvorima nalaze se različite procjene o udjelu turizma u bruto dodanoj vrijednosti, a u nekima udio se penje čak do dvadesetak postotaka. S druge, strane, udjel „realne“ ekonomije: industrije, poljoprivrede i proizvodnje uopće nerealno je nizak, posebice udio industrije. Ilustracije radi, udjel prerađivačke industrije u strukturi bruto dodane vrijednosti, u 2018. godini, u Hrvatskoj, iznosio je svega 14,9%. Istovremeno prosječan udjel prerađivačke industrije u Europskoj uniji iznosi oko 20%, s ciljem da se do 2030. godine poveća na 25%. Hrvatska je izgubila bitna obilježja industrijske zemlje koja je imala do devedesetih godina. Nestale su brojne tvornice, izgubljene tehnologije i proizvodi, devastiran izvozni potencijal, nestali su iskusni stručnjaci za razvoj, projektiranje, proizvodnju i servisiranje industrijskih proizvoda. Malo je ostalo od industrijske kulture i ambijenta uopće. Devastirana je proizvodna kultura u poljoprivredi posebno, zatim građevinarstvu, proizvodnom obrtu. Istovremeno s tim procesima nastajao je trgovački mentalitet, širile su se financijacije u svim ekonomskim sferama, razvijala se rentijerska ekonomija uz obalu i drugi „servisni“ sektori. Okolnosti nas upućuju da programiramo „veliki zaokret“. Radi se o prilici koja se ne bi smjela propustiti, jer se velike reforme provode u uvjetima velikih teškoća.

Naš društveni zaokret, odnosno program društvenih reformi, morao bi biti prilično radikalan i obuhvatiti široka područja društvenog i ekonomskog bića.

Novi razlozi za sveobuhvatne reforme

Nema sumnje da bi naša zemlja morala „resetirati“, velik broj sistemskih sklopova u društvenoj i ekonomskoj strukturi. Dio sadašnjeg nesklada je nekako prirodno nastao. U dugogodišnjim procesima gotovo normalno nastaju odstupanja od zacrtanih razvojnih ciljeva, bilo zbog promijenjenih društvenih okolnosti, razvoja tehnologije, višeg stupnja društvene zahtjevnosti. Drugi dio, opet, nastaje zbog neznanja, svjesnog zanemarivanja društvenih potreba, prodora parcijalnih interesa i drugih, devijantnih procesa. Ovaj drugi sklop odstupanja od vitalnih društvenih ciljeva je naročito prisutan u našem ekonomskom sustavu. Kolokvijalno govoreći, „majka“ svih reformi u Hrvatskoj morala bi biti rekonstrukcija teritorijalno političkog ustroja države. O reformi toga ustroja se govori praktično već dvadesetak godina. Premda su zakonska rješenja, počevši od 1992. godine, kada je osnovni zakon donesen, više puta mijenjana, nitko nije „taknuo“ u temelje, tada uspostavljenog, teritorijalnog ustrojstva. Prvim zakonskim rješenjem, broj lokalnih, teritorijalno-političkih jedinica je povećan za pet puta u odnosu na ranije stanje. Od tada se taj broj stalno povećavao, tako da danas u Hrvatskoj djeluje 576 jedinica lokalne samouprave: 428 općina, 127 gradova, 20 županija i grad Zagreb. Navedene brojke su samo dio /centralni/ strukture lokalnih, samoupravnih jedinica. Naime, osnovna mreža lokalne samouprave je dalje razgranata, jer su gradovi i općine osnovali još 3.800 mjesnih odbora te gradskih kotara i četvrti. U toj paukovoj mreži djeluje još 3.800 agencija, javnih ustanova i drugih pravnih osoba. Prema istom izvoru, sustav lokalne samouprave obuhvaća ukupno oko 8.200 pravnih osoba, sa žiro-računima putem kojih se preraspodjeljuju sredstva poreznih platiša. Osim lokalnih samoupravnih jedinica, javne usluge na terenu /u 110 gradova/ pružaju ministarstva, agencije, ustanove i poduzeća u oko 2.000 ispostava. Iz navedenih brojaka može se jednostavno zaključiti da se radi o hipertrofiranoj, slobodno rečeno, monstruoznoj mreži teritorijalno političkih jedinica i ustanova. Hipertrofirana mreža lokalne samouprave, koja je nastala u prvim godinama nezavisnosti države, nesumnjivo je služila osiguravanju parcijalnih, političkih ciljeva. Ona je postala uzrokom mnogostrukih devijacija u djelovanju javne uprave i političkog sustava. Ne samo da su troškovi funkcioniranja takve mreže izrazito visoki, nego je ona, sama po sebi, izvor raznih društvenih devijacija: neefikasnosti javne uprave, formiranja sloja neproduktivnih, politički podobnih kadrova /tzv. uhljeba/, formiranja koruptivnih mreža i drugih negativnosti. Preveliki broj malih političkih jedinica je, većinom, ekonomski neodrživ. Takav ustroj onemogućava planiranje i racionalni razvoj pojedinih područja, usitnjava ekonomske potencijale, ugrožava racionalno urbanističko i prometno planiranje

Program velikog zaokreta treba početi s reformom teritorijalnog ustrojstva. Ta reforma je najpotrebnija, ali će biti i najteži reformski zahvat. Do sada se svaka politička vlast pribojavala započeti reformu teritorijalnog ustroja, strepeći da bi to moglo utjecati na izborne rezultate Uskoro ćemo, srećom, biti na početku mandata nove vlade koja će, ispred sebe, imati čitav mandatni ciklus i dovoljno vremena da pokrene procese, bez ove bojazni. U planiranju novog ustrojstva mora se formirati krug ekonomsko samoodrživih, urbanih centara koji će biti svojevrsni „polovi“ rasta i razvoja određenog područja. Broj takvih centara bit će znatno manji od sadašnje preglomazne strukture. Prema profesoru Kopriću, Hrvatska ima uvjete za uspostavljanje 123 takva centra. Prema istom izvoru, u teritorijalnoj reformi i decentralizaciji morao bi se, za 50 – 70% reducirati broj ureda – jedinica državne uprave. Razvoj informatičkih tehnologija i mogućnosti koja pruža digitalizacija administrativnih procesa mogli bi biti značajan faktor u procesu restrukturiranja lokalne samouprave. Informatičke tehnologije omogućavaju da se lokalna javna uprava modernizira i procesno unaprijedi, uveže u racionalan nacionalni digitalni sustav i postane neusporedivo efikasnija. I to je jedan od faktora koji upućuju na ozbiljnu i racionalnu reformu sustava lokalne samouprave. Kao i o teritorijalnom ustrojstvu, dugo se godina priča o potrebi usvajanja nove industrijske strategije i politike. Čini nam se da je došao pravi čas da se i u tom pravcu zaista nešto napravi. Hrvatska ekonomija je, kako je već rečeno, izgubila karakter industrijski razvijene zemlje. To veoma zorno ilustriraju brojke o udjelu prerađivačke industrije u društvenom proizvodu, broju zaposlenih u industriji, dinamici industrijske proizvodnje, tehnološkom nivou industrijskih proizvoda, udjelu robnog izvoza u bruto društvenom proizvodu, izdvajanjima za znanstveno istraživački rad u industriji i mnogo drugih pokazatelja. Svi, ovi pokazatelji mogu se naći u boljim statističkim izvorima. Zato, ovdje ne bi trebalo trošiti prostor na njihovu interpretaciju. Mnogo je važnije govoriti o politici reindustrijalizacije, čime bi se osiguralo povećanje udjela prerađivačke industrije u BDP: sa sadašnjih 13 – 14% na oko 18 – 19%, a ukupne industrije na 24 – 25%, do 2030. godine. Na taj način bi se značajno poboljšala privredna struktura. Industrija je, sama po sebi, manje osjetljiva na globalne poremećaje tipa pandemije, ili emigrantske krize čak je manje zavisna i od klimatskih promjena. Nadalje, povećanjem udjela industrije u bruto društvenom proizvodu povećavaju se i zaposlenost, robni izvoz, ukupna efikasnost privrednog sustava i svi drugi, kvalitativni elementi ekonomskog sustava. I ne samo to: stupanj industrijalizacije neke zemlje održava razinu njezine razvijenosti i modernosti uopće. Odlučimo li se na revitalizaciju industrije bit će dio općeg europskog, razvojnog trenda. Projicirane stope rasta industrije kod nas, o kojima je bilo riječi, samo bi nas, krajem narednog desetljeća, dovele na današnji, prosječni, europski nivo. A Europska unija već počinje zaostajati za vodećim industrijskim silama u svijetu. To zorno ilustriraju pokazatelji industrijske dinamike, ekonomske efikasnosti, konkurentnosti, ulaganja u investicije i izvoz industrijskih proizvoda.

Zbog toga je Europsko vijeće, još 2017. godine, utemeljilo program razvoja industrije i konkurentnosti: Europa 2030. Temeljem tog programa, većina članica EU je već donijela svoje razvojne strategije. Vjerojatno će pojava pandemije donijeti neke promjene u ranijim projekcijama. Ali sigurno je da se EU napori za jačanje industrije i konkurentnosti gospodarstva neće smanjivati. Dapače, mogu samo jačati! Pandemija je, nadalje, razotkrila visoku osjetljivost članica čiji je ekonomski sustav pretjerano oslonjen na servisni sektor, posebno turizam. Nažalost, Hrvatska spada u grupu takvih ekonomija! Za naše opredjeljenje prema reindustrijalizaciji nije dovoljno samo težiti kvantitativnom porastu udjela industrije u nacionalnom gospodarstvu. Vrlo je značajno kakvu industriju želimo razvijati? Projektiranje reindustrijalizacije se treba bazirati na naprednim tehnologijama iz programa tzv. četvrte industrijske revolucije /Industrija 4.0/. Industrija za naredna stoljeća temeljit će se na novoj industrijskoj paradigmi koja uključuje: nove tehnologije i materijale, inovacije i znanje, istraživačko razvojne programe, čiste-zelene energije, digitalnu ekonomiju , održive poslovne modele i druga suvremena dostignuća. To su i generalni „vodiči“ kakvu industrija treba razvijati Hrvatska.

Oživljavanje i razvoj poljoprivrede nulti prioritet Među prioritetnim, proizvodnim oblastima koje treba revitalizirati je svakako poljoprivredna proizvodnja. Poljoprivreda koja je pretrpjela priličnu devastaciju u posljednjih četvrt stoljeća. Naša zemlja ima veoma dobre uvjete za razvoj poljoprivredne proizvodnje: relativno kvalitetno i dostatno obradivo zemljište, tradiciju i znanja, dobru hidrologiju, obrazovanu i stručnu radnu snagu, mogućnosti plasmana poljoprivrednih proizvoda u zemlji i u izvozu. Uz to, u poljoprivredu su uložena ogromna sredstva u posljednjih dvadesetak godina, ali ipak poljoprivreda nije ostvarila značajniji napredak. Današnji nivo proizvodnje u ratarstvu i stočarstvu je znatno ispod predratnih ostvarenja. Nadalje, iskoristivost obradivih površina je smanjena, izvoz poljoprivrednih proizvoda je /pre/skroman za naše mogućnosti, uvoz je relativno visok. Izvoz i uvoz poljoprivrednih proizvoda su praktično izjednačeni: u 2019. godini izvoz poljoprivrede i šumarstva iznosio je 707 milijuna dolara, ili 4,6% ukupnog robnog izvoza, a uvoz 703 milijuna dolara, ili 2,8% robnoga uvoza. Proizvodnja u nekim izrazito potencijalnim poljoprivrednim oblastima /Slavonija/ je u stalnom padu, poljoprivredna gazdinstva se prorjeđuju, stanovništvo iseljava u druge zemlje Europske unije. Poslijeratne godine su karakteristične po neadekvatnoj politici prema proizvodnim djelatnostima uopće. Čini nam se da je u poljoprivrednoj politici učinjeno, srazmjerno, najviše pogrešaka – zbog nečinjenja ili pogrešnog činjenja. Nakon pandemije je potrebno napraviti temeljitu analizu dosadašnje poljoprivredne politike i programirati razvoj ove oblasti. Cilj je jednostavan: revitalizacija poljoprivredne proizvodnje i podizanje na znatno viši nivo! Program revitalizacije mora se temeljiti

na ozbiljnoj rekonstrukciji dosadašnje politike: u pogledu okrupnjavanja zemljišnog posjeda i uopće upravljanja zemljištem, zatim investicijama u navodnjavanje, silose i skladišta, politiku zaštitnih cijena, politiku poticaja i stimulacija, poreznu politiku. Samo dugoročan, održiv i stimulativan program revitalizacije poljoprivredne proizvodnje može „oživiti“ Slavoniju, Liku i druge krajeve. Jedino tako možemo iskoristiti komparativne prednosti koje u poljoprivredi i šumarstvu, nesumnjivo, imamo.

Procjena politike prema eurozoni Ulaskom u Europsku uniju, Hrvatska se obvezala da će kunu zamijeniti eurom. Hrvatska je podnijela oficijelni prijedlog za uključivanje u program ERM II /Europski tečajni mehanizam/, kao pripremni program za puno članstvo u euro zoni. Bilo je vrlo izgledno da će naša zemlja postati članicom euro zone, negdje oko 2024. – 2025.

Nastankom pandemije nastale su mnoge dileme oko daljeg razvoja Europske unije, time i budućnosti samog eura. Pandemija je otkrila „pukotine“ u temeljima Europske unije: protekcionizam pojedinih zemalja dominira nad zajedništvom, nedostatak solidarnosti, nespremnost nekih članica za ozbiljnije reforme, problemi porasta zaduženosti nekih članica, nespremnost za prihvaćanje financijskih rizika. Sve spomenuto dovodi u pitanje samu opstojnost Europske unije. Mnoga respektabilna imena u svijetu sumnjaju u budućnost Europske unije. U mogućnost njezina raspada prilično je uvjeren i George Soroš: „To nije teorijska mogućnost. To bi mogla biti realnost“, i dalje: „Što bi ostalo od Europske unije bez Italije“, pita se svjetski poznati financijski magnat? Novonastala situacija će otežati put Hrvatske u euro zonu. Povećati će se javni dug zemlje na 85 – 90 % BDP-a, budžetski deficiti će značajno narasti: procjena Vlade za ovu godinu je –6,8%, a za narednu –2,8%. Konkurentnost u gospodarstvu, naš stari problem, će zasigurno dalje opadati zbog izraženih problema u privredi. Devizni tečaj će se, vjerojatno, održavati iz deviznih rezervi HNB-a, samo je pitanje do koje mjere se takva politika isplati. U novonastalim okolnostima važno je ponovno procijeniti strategiju uvođenja eura. Ne bismo unaprijed sugerirali koju varijantu izabrati. Jednostavno zato što za ozbiljnu procjenu, treba ozbiljna i duboka analiza. Jedino smo sigurni da se mora nešto odlučiti. Ne može Hrvatska ostati u poziciji, u kojoj: „… nema vlastitog novca, niti je u sustavu zajedničkog novca“, kako je netko, nedavno duhovito primijetio. Posebno u uvjetima kada će svi /država, poduzeća, pa i građani/ morati povećavati zaduživanja za saniranje posljedica pandemije, potresa, oživljavanja privrede i investicija. Osim toga, morat će se voditi aktivna monetarna politika radi osiguranja likvidnosti, financiranja obnove, ulaganja u investicije hvatanja „priključka“ na nove tehnologije i modernizaciju uopće.

Obnova Zagreba kao nacionalni razvojni program

Grad Zagreb i neki dijelovi njegove bliže okoline doživjeli su, 22. ožujka ove godine, razorni potres. Iako se još ne raspolaže pouzdanim podacima o štetama nastalim potresom, nema sumnje da su ogromne. Vrlo će biti značajan koncept obnove: što će se obnavljati, na koji način, kako će biti organizirana, kako će se kompletan proces financirati. Za sada, o svemu tome nema ni naznaka, a kamoli ozbiljnih rasprava. Za veliki potres, iz 1880., u narodu se govorilo da je „više sagradio, nego porušio“ Zagreb. S pravom, jer je tadašnji proces obnove grada bio temeljito proveden. Nije se samo saniralo, nego je to bio kompleksan program obnove i izgradnje grada. Nisu samo obnovljene oštećene građevine, nego je praktično izgrađen novi, moderni grad, oko 700 novih građevina, javnih zgrada, crkava, škola, objekata infrastrukture. Promijenio se život grada iz temelja. Zahvaljujući takvom pristupu, ne samo da su se vratili iseljeni građani nego je, u narednih desetak godina, stanovništvo Zagreba poraslo za jednu trećinu. Što bismo od tih iskustava mogli danas iskoristiti? Čini nam se mnogo toga, naravno ako se obnovi pristupi planski i na bazi dugoročnog programa. Zagreb, gotovo kao i krajem 19.og stoljeća, treba ne samo obnovu oštećenih zgrada, nego veliku revitalizaciju materijalnih sadržaja i ukupnog života. Veliki potres dogodio u vrijeme bujanja tehnološkog razvoja u svijetu: ekspanzije željeznice, primjene pokretne trake u industriji, nastanka zrakoplovstva itd. I sadašnji potres dogodi u vrijeme tehnološke revolucije: uvođenje Industrije 4.0, digitalizacije proizvodnje i čitavog ekonomskog života, velikih prodora novih tehnologija u sve oblasti i društvene transformacije uopće. Zagreb, kao vodeći industrijski, obrazovni, kulturni, intelektualni i inovacijski centar Hrvatske, treba prići procesu obnove kao prilici da se temeljito resetira postojeća materijalna i društvena osnovica. To bi trebao činiti radi sebe, čitavog hrvatskog korpusa. Glavni grad svake zemlje je, po definiciji, polovica rasta i razvoja ukupne zajednice. Veliki će izazov biti definiranje programa obnove i izgradnje grada, kao i oblik financiranja izvanredno visokih troškova. Izrada ozbiljnog programa nije samo stvar jednog zakona, nego mnogo ozbiljnija strategija koja će odrediti što i kako treba obnoviti i izgraditi i kako, uopće, pristupiti tom velikom projektu. Financiranje tog velikog zahvata će, također, zahtijevati inovativan pristup. Zbog svega navedenog, obnova i izgradnja Zagreba treba biti programirana kao nacionalni razvojni program.

Neodrživ porezni sustav

Nužni su još neki reformski zahvati, među kojima je neobično važan kompleks, porezni sustav. Naš porezni sustav je, kao i drugi sistemski kompleksi, izgrađivan, dograđivan, mijenjan, dopunjavan kroz sve godine od sticanja nezavisnosti. Sve te brojne nadogradnje su, o pravilu, rezultirale stalnim povećavanjem poreznog opterećenja. Takva tendencija snažno pritiska privredu i građanstvo koje pribavlja porezne prihode za financiranje sve rastrošniju državu i sve brojniju birokracije. Zato se slobodno može reći da sve dosadašnje „reforme“ poreznog sustava, pa i one iz mandata aktualne vlade, nisu donijele značajnije rezultate u pogledu smanjivanja poreznog tereta. Na takav zaključak upućuju brojke o natprosječnom poreznom opterećenju u Hrvatskoj, u odnosu na druge članice Europske unije. Udio poreza i doprinosa u bruto društvenom proizvodu u našoj zemlji iznosi 38,6% a izdaci opće države iznose 46,1% i viši su od europskog prosjeka. Oba pokazatelja upućuju da je Hrvatska, prema poreznoj presiji, bliža grupi najrazvijenijih članica Europske unije nego sličnim, tranzicijskim zemljama. Posebno opterećenje za gospodarstvo i građane predstavljaju parafiskalni nameti. Prema nekim procjenama ukupan broj parafiskalnih nameta u Hrvatskoj dostiže gotovo pet stotina. Službeni popis parafiskalnih nameta sadrži 164 davanja koja gospodarstvo i građane koštaju 8,7 milijardi dinara. U ovu listu nisu uključeni županijski, lokalni i strukturni nameti, kojih, kako smo naveli, ima nekoliko stotina. Porezni se sustav mora temeljito resetirati u cilju smanjivanja poreznog tereta, pravilnije redistribucije poreznih opterećenja i, što je posebno važno, radikalnog smanjivanja parafiskalnih nameta. Hrvatska udruga poslodavaca predlaže da se parafiskalni nameti smanje za 70%. Premda ovaj prijedlog izgleda drakonski, vjerojatno je moguć i potreban. Parafiskalni i lokalni nameti su izvor financiranja razgranate birokracije i predstavljaju neproduktivan trošak za porezne platiše. Bitno je, također, nastojati smanjiti opću stopu poreza na dodanu vrijednost /PDV/. I ta porezna stopa je među najvišima u članicama Europske unije. Bez ozbiljnijeg resetiranja poreznog sistema teško mogu uspjeti druge, spomenute reforme. Preporučene reforme nije moguće provesti u mandatu jedne vlade, niti bilo koja vlada to može sama učiniti. Za program je potreban konsensus svih relevantnih, političkih aktera u Hrvatskoj. Trebalo bi uložiti puno napora da se takav konsensus postigne. Dakle, Hrvatska bi morala iskoristiti ovu priliku, koju su joj nametnule više sile. U teškim prilikama poduzimaju se velike odluke. Morali bi poboljšati ekonomsku strukturu, ubrzati ekonomski rast, usvojiti nove tehnologije, postaviti temelje modernizacije glavnog grada.

Cijeli sadržaj ove publikacije može se vidjeti na: http://issuu.com/st-1-2015-online/docs/perspektive-1-2-2020 Cijele sadržaje nekih ranijih brojeva možete vidjeti na: 3-4-2019: http://issuu.com/st-1-2015-online/docs/perspektive-3-4-2019 1-2-2019: http://issuu.com/st-1-2015-online/docs/perspektive-1-2-2019 3-4-2018: http://issuu.com/st-1-2015-online/docs/perspektive-3-4-2018 2-2018: http://issuu.com/st-1-2015-online/docs/perspektive_2_2018 1-2018: http://issuu.com/st-1-2015-online/docs/perspektive_1_2018 3-2017: http://issuu.com/st-1-2015-online/docs/perspektive-3-2017 2-2017: http://issuu.com/st-1-2015-online/docs/perspektive-2-2017 1-2017: http://issuu.com/st-1-2015-online/docs/perspektive-1-2017 4-2016: http://issuu.com/st-1-2015-online/docs/perspektive-4-2016 3-2016: http://issuu.com/st-1-2015-online/docs/perspektive-3-2016 2-2016: http://issuu.com/st-1-2015-online/docs/perspektive-2-2016 1-2016: http://issuu.com/st-1-2015-online/docs/perspektive-1-2016 4-2015: http://issuu.com/st-1-2015-online/docs/perspektive-4-2015 3-2015: http://issuu.com/st-1-2015-online/docs/perspektive-3-2015 2-2015: http://issuu.com/st-1-2015-online/docs/perspektive-2-2015 1-2015: http://issuu.com/st-1-2015-online/docs/perspektive-1-2015