9 minute read
SIROČE ISPOD SLJEMENA Džepna metropola važnija od države Mirko Galić
SIROČE ISPOD SLJEMENA Džepna metropola važnija od države
Advertisement
Piše: Mirko Galić 1
Zašto su se prema zemljotresu u Zagrebu hrvatske vlasti na svim razinama ponijele kao da Zagreb uopće nije u Hrvatskoj, ili da nije njen glavni grad, pa mirno odgodile za jesen odluku o tome po kome će se modelu obnavljati oštećena hrvatska metropola? Što su morale danas odgodile su za sutra! Koliko je potres teško pogodio Zagreb, toliko je i ravnodušnost gradskih i državnih vlasti pogodila Zagrepčane. Uz nesreću koja je došla iz utrobe zemlje, Zagreb je imao i drugu nesreću da ga zadesi i planetarna zaraze koja je sve ostalo potisnula u drugi plan. Imao je Zagreb i jedan tipično hrvatski peh, da se i jedna i druga nesreća dogode uoči parlamentarnih izbora. Datum izbora prilagođavao se coroni, kad se već corona nije mogla prilagoditi izborima; a zagrebački je potres pao baš između ta dva događaja, pa je kao siroče ostao bez oba roditelja koji su otišli za prječim poslovima. Teško je razumjeti da jedan grad, ne mora biti glavni, nema svoju upravu koja će ga prva uzeti u zaštitu kad ga zadesi zlo: Zagrebu se upravo dogodilo to da mu nitko nije poklonio ni srce, koje je izgledalo prazno, a ni glavu, koja je bila negdje drugdje. Tako je postalo moguće da ni tri mjeseca poslije potresa, nema pravoga odgovora – zapravo, nikakvog odgovora - od gradskih vlasti: nemaju ideja; vjerojatno nemaju ni novca u blagajni. Nije lako razumjeti ni to što su državne vlasti propustile priliku da izađu pred birače s jakim adutom da su na vrijeme riješile probleme oštećenog Zagreba i njegove sigurne budućnosti. Slabo je opravdanje da nije bilo vremena; mogao je Sabor čekati i jesen, a moglo se, da sve bude na vrijeme, na Markovu trgu zasjedati i danju i noću. Struka je bila na nogama, mogle su vlasti okupiti u enklavi inženjere, arhitekte, konzervatore i povjesničare umjetnosti, pridružiti im pravnike i
1 Autor je novinar i diplomat
financijaše, pa onda i političare, i zatvoriti ih dok ne pronađu lijek za sanaciju štete i cjepivo protiv potresa. Zastupnike nije trebalo prije vremena poslati na odmor; ionako se nisu pretrgnuli od posla. Nema tu velike mudrosti za zakonodavce, da ne bi mogli naći formulu, da su je tražili: obnoviti grad da bude kakav je bio prije potresa, i da bude otporan na mogući novi potres.
Zagreb je lice Hrvatske
Ako se za glavne gradove kaže da su lice države, Zagreb je bio lice Hrvatske i dok ona nije bila država; trebao bi i poslije potresa ostati velika hrvatska metropola i mali europski velegrad. Tko nije u nj dolazio s predrasudom da silazi u europsku provinciju ili da se spušta na Balkan, mogao se uvjeriti da je Zagreb europski grad. U dugoj plovidbi niz rijeke Europe, Tršćanin Claudio Magris vidio je na Savi srednjoeuropski Zagreb, a Milan Kundera je klasirao Zagreb u Europu i po tome što je grad smješten u granicama baroka (koji, po njemu, obilježava Europu). Da bi njihove prijestolnice – i one same – djelovale što europskije, države rade raznorazne operacije, ako treba i kozmetičke, da izgledaju što ljepše da mogu izazivati ljubav na prvi pogled, najčešće baš u susretu s glavnim gradom. U njima je sve najvažnije, ako ne i najljepše, što jedna država može imati: tamo je sjedište vlasti, po tome se sudi o njenoj moći; tamo su smještene banke, po kojima se mjeri snaga države; u njima su centri kulture, po tome se zaključuje koliko je duhovno bogata; tamo su zastupništva drugih država, što ukazuje na to koliko je poštovana u svijetu. Zagreb ima sve što glavni gradovi imaju, ili trebaju imati, da bi bili važni i drugima. Nije se razvijao megalomanski, kao Beč ili Pešta, da bi u njemu bila koncentrirana polovica stanovnika, ni stihijno, kao Beograd, da ne bi znao gdje mu je centar. Zagreb se razvijao u sjeni većih susjeda; nije zato bio bez svoga svjetla i smisla.
U nesrećama nema hijerarhije Glavni hrvatski grad je džepna metropola; potres je zato mogao ugroziti sve vitalne državne institucije i najvažnije gradsko znamenje. Apsurd je da ni gradske ni državne vlasti nisu nikoga uspjele uvjeriti da se s obnovom Zagreba ne može čekati. Djelovale su više socijalno nego politički. Kao da same nisu uvjerene koliko je s glavnim gradom stradala i cijela država. Kad potres pogodi posljednje selo u njoj, strada i država; kad pogodi glavni grad, strada i posljednje selo. U nesrećama ne postoji hijerarhija. Hrvatska je zemlja gradova, na moru i na kopnu, s kojima je Zagreb u odnosu stalne i skladne kohabitacije. Ne zna se dovoljno da se strani diplomati takmiče tko će doći u Zagreb, zato što grad pruža solidnu kulturnu i gastronomsku ponudu, što je siguran i ugodan za život, a na nekoliko je sati vožnje od Splita i Dubrovnika, od Opatije i Rovinja ili od Beča i Venecije. Zagreb je diplomatski centar, i uz veće centre oko sebe. I to je razlog da ga Hrvatska štiti kad ga zadesi nevolja, i da organizira međunarodnu pomoć, kad je ona potrebna.
Zagreb spada u kategoriju glavnih gradova koji su značajniji od države koju predstavljaju. Nije prevelik ni glomazan, da bi bio naporan, a nije malen da bi mogao biti prazan i dosadan. Ima što jedan mali europski velegrad treba imati, da prijeđe granice svoje male države. Nema sve što imaju istinski velegradovi, da bi konkurirao na listi „vječnih gradova“, niti je sažeo svu ljepotu na jednome mjestu da bi bio drugi „grad svjetlosti“. Ali, ima Zagreb nešto svoga da može biti glavni grad Hrvatske, i nešto univerzalno gradsko, da bi bio metropola i u većim državama, kad ne bi one imale svoj Rim, svoj Pariz ili svoj London (etc). Mogao bi biti i bogata prijestolnica siromašnih država, kad bi se računalo s time da Zagreb ne živi na tuđoj grbači. Prije se Zagreb pozicionira kao dobra financijska meta za bogatije susjede. I te bi aspekte zagrebačkog života u sklopu sanacije štete trebalo staviti na stol; obnovu odnekud treba i financirati. Hrvatske bi vlasti morale pokazati veću sposobnost mobilizacije nego što su je pokazale u nekoliko prvih mjeseci neaktivnosti. Nije država bogata; mogla bi biti vjerodostojnija.
Pasivnost i samih Zagrepčana S potresom je na svijetlo dana, uz sveopću odsutnost vlasti, i u samome gradu i u državi, izbila i pasivnost samih Zagrepčana: grad koji se voli zaslužuje više pažnje i od svojih stanovnika, koji su se rezignirano povukli iz oštećenih gradskih četvrti, bez prave reakcije na uvredu koju su doživjeli time da su ostavljeni za „vrijeme poslije izbora“. Nema više prosvjedne energije, da bi se za Zagreb zauzelo više od nekoliko stotina Zagrepčana kojima je i ranije bilo jasno da će 20-godišnji uspjesi gradonačelnika Milana Bandića završiti u bankrotu grada. Otkrilo se da je gradska riznica kao crkveni miš, pa se od donacija kupovao pijesak i cement, za prvu pomoć građanima. Ono što nije mogao dokazati sud, razotkrio je potres: Car je gol! Još je nešto dramatično izbilo na vidjelo: Zagreb je suočen s krizom identiteta, da bi mogao okupiti svoje stanovnike, a možda i s nedostatkom ljubavi za grad, da bi ih ujedinio. Cijelo jedno stoljeće Zagreb ne funkcionira kao stroj za proizvodnju Zagrepčana: svaka velika seoba u glavni grad nakon pobjedonosnih revolucija mijenjala je socijalnu i kulturnu strukturu Zagreba i donosila sa sobom i u sebi novu ideologiju koja je mijenjala kulturno naslijeđe i spuštala gradske standarde. Mijenjao se pri tome i zatečeni duh i karakter Zagreba, jednom građanski i nacionalni, drugi put proleterski i univerzalni. Svaki put je glavni grad postajao manje zagrebačkim i gradskim, da ga nema tko braniti kad ga treba braniti, pa i od njega samoga ii njegovih vlasti. Nije Zagreb stradavao samo u zemljotresima (i u poplavama); uništavali su ga i kojekakvi politički potresi. Grad je padao u osrednjost.
Gradska uprava podvila rep Da nije bilo corone, vjerojatno bi se reakcije više kanalizirale na potres; i druge su zemlje bile zauzete obranom od zaraze su mehanički slale Hrvatskoj šatore umjesto
prave prve pomoći. Ruku na srce, nekad je bolje ništa nego išta! U Zagrebu je najviše stradalo upravo ono što ga čini Zagrebom; skriveno bogatstvo. Svi gradovi imaju svoje moderne četvrti, ali Zagreb ima Gornji grad, gdje je stoljećima slagana hrvatska memorija, i gdje je danas sjedište državne i crkvene vlasti; taj dio glavnoga grada teško je oštećen. Zagreb ima Donji grad, svoj City, koji je također teško stradao. Je li itko sebi smio dopustiti da ode na politički odmor prije nego što se odredi kako će se povijesna i gradska jezgra obnavljati i (sa)čuvati? Struka je od prvoga dana bila na visini svoje odgovornosti, da pomogne vlastima da sačuvaju Zagreb; vladari su bili ti koji su se ponijeli nejunački, u stilu: „Brigo moja prijeđi na drugoga“! Poslije svega, nije bilo nikakve brige; Zagreb je, neobjašnjivo, ostao sam. Kad se zna kako je August Šenoa podnosio „svoj“ potres, još je teže podnijeti da je gradska uprava podvila rep, i ostavila svoje sugrađane na cjedilu, i da su državne vlasti požurile u nove izbore, a da porušenoj prijestolnici nisu pružile očekivanu sigurnost. Ostavili su Zagreb da čeka milostinju; pokušali su mu podmetnuti kopiju zakona o Gunji, iako se nije radilo o novoj poplavi, a ni Zagreb nije Gunja. Država brine i kad joj strada zadnje selo; kad joj strada glavni grad, onda bi morala brinuti posebno. Mora se reći da je potres pao usred pandemije kad su svi bili umorni, i građani i vlasti: nije to opravdanje za neaktivnost, možda samo djelomično opravdanje. Trebalo je demonstrirati moralnu snagu poslije udesa koji jest bio najavljivan, ali ga nitko nije očekivao. Zna se, uglavnom, gdje potresi mogu izbiti; ne zna se kad se to može dogoditi. Corona je iznenadila još više, ona je prije potresa zatvorila gradska vrata, stjerala ljude u kuće; potres ih je istjerao na ulice. Jedna bi nesreća bila suviše; dvije su bile nepodnošljive. Grad koji nije bio pretjerano veseo ni kad mu je išlo, istodobno su zadesile i kuga i kolera, da ne bi pao u depresiju. Pokazuje se da s potresom i nije baš onako kako je Albert Camus opisao, kod jedne druge zaraze: „Čovjek se dobro strese, i gotovo; pobroji mrtve, i bog“. I potres može biti „svinjarija“, čak i gora od kuge, jer traje dulje od 10-ak sekundi, koliko mu treba da poruši cijeli grad, i da uđe dublje u psihu, jer stvara strah za koji se neće proizvesti cjepivo. Potres je u Zagrebu zabrinuo struku; ona je prepoznala o čemu se radi i što sve treba učiniti. Nije još uvijek zabrinuo politiku, da bi građani mogli bezbolnije podnositi posljedice potresa i mirnije gledati na budućnost. Izvana se moglo činiti da je Zagreb ostao čitav; iznutra se dade lakše zapaziti kakvu je sve štetu pretrpio glavni grad Hrvatske. Tko do Zagreba drži, ne može ravnodušno gledati kako prolaze mjeseci a da se ništa ozbiljno ne poduzima da se definira što će biti s hrvatskim državnim sjedištem, kulturnim i gospodarskim središtem, zaštitnim znakom jednoga naroda i dokazom njegove europske sudbine.
