ZAGREB, EKSCENTRIČNA METROPOLA Velegrad pretvoren u provinciju Marko Grčić

ZAGREB, EKSCENTRIČNA METROPOLA Velegrad pretvoren u provinciju

Globalno tržište sve pretvara u robu, uključujući ljude i njihove djelatnosti, afirmirajući apsolutni sadašnji interes i namećući potpunu amneziju budućnosti

Piše: Marko Grčić 1

Često sam se, proživjevši više od šezdeset godina u Zagrebu kao sinjski dotepenec i obujmivši ga emocionalno i intelektualno kao svoj istinski zavičaj, pitao što je njegova temeljna mentalitetna značajka koja ga, od 19. st. do danas – nakon mnogobrojnih povijesnih turbulencija i dva katastrofalna potresa, 1880. i 2020. – sprečava da, umjesto da postane prava nacionalna metropola, i dalje ostaje koalicija nedovoljno dobro povezanih sela. Premda o tome ni do danas nemamo moderno sociološko istraživanje kako bismo potkrijepili ovu tvrdnju, golo me iskustvo učvrstilo u uvjerenju da u granicama područja što ga nazivamo imenom Zagreb žive stotine tisuća ljudi koji nemaju nikakve veze s njegovim višim urbanim funkcijama, osobito društvenim, političkim i kulturnim. Grad se, kao što je poznato, 2015. kandidirao za ugledni, premda uglavnom simbolički, status Prijestolnice europske kulture, ali je u tom kontinentalnom natjecanju 2016. pobijedila Rijeka. Vjerujući da se, zbog dugogodišnjega iskustva, ponešto razumijem u medijsku prezentaciju današnjih i budućih zagrebačkih domaćih i europskih vrijednosti, gradske su me vlasti pozvale da se priključim ekipi specijalista što su radili na definiciji cijeloga programa. Kao što sam već rekao, projekt se, možda i opravdano, izjalovio, ali je iza njega ostala izvanredno bogata dokumentacija koja, neovisno o trenutnoj svrsi, može imati dugoročnu vrijednosti, premda, koliko znam, više nikada ni za što nije upotrijebljena.

Vanjske sile kroje identitet od pamtivijeka Davno sam se oprostio sa svim idealnim iluzijama o gradskim poglavarima koji bi svoje služenje metropoli ispunjavali, i doživljavali, kao neku vrstu nesebičnoga samožrtvovanja radi postizanja budućih ciljeva. Globalno tržište sve pretvara u robu, uključujući ljude i njihove djelatnosti, afirmirajući apsolutni sadašnji interes i,

1 Autor je novinar, književnik i prevoditelj

tako, namećući potpunu amneziju budućnosti. Zagreb se, u ovih tridesetak godina hrvatske države, pretvorio u potpunu provinciju, izgubivši većinu svojih nekadašnjih urbanih obilježja, a osobito reflekse modernizacije koja je započela sredinom 19. st. i trajala sve do sloma Jugoslavije. Baš nas briga za Jugoslavijom i za svim oblicima donedavne jugonostalgije, jer nije o tome riječ: pokušavamo učiniti jasnim paradoks da se simbolični identitet grada nikada nije uspostavljao spontanim izrastanjem iz teritorijalnog i društvenog ambijenta, nego su ga od pamtivijeka oktroirale više vanjske sile, i to uvijek i na njegovu korist. Štoviše, u tome su, pogotovo kad je o vodstvenim superstrukturama riječ, rijetko kad sudjelovale domaće snage. Pogledajmo samo ključne datume koje najprisnije povezujemo sa samim srcem današnjega Zagreba. Godine 1094. ugarski kralj Ladislav osniva, najvjerojatnije na onome što se zvalo partes infidelium, Zagrebačku biskupiju koja se prvo podvrgava Ostrogonskoj a onda Kaločkoj nadbiskupiji, s prvim biskupom Duhom, koji je bio Čeh. Zalaganjem bana Jelačića, nakon pobjede nad Mađarima, papa Pio IX. Tek 1852. uspostavlja Zagrebačku nadbiskupiju, a na njezino čelo postavlja Slovaka Jurja Haulika, koji će 1856. postati i kardinalom. To se apsolutno nije moglo dogoditi bez pristanka bečkoga dvora. Patentom cara i kralja Franje Josipa 1850. u jedinstvenu urbanu cjelinu spojeni su Gradec, Kaptol, Nova Ves i Vlaška ulica, a prvi gradonačelnik postaje Josip Kamauf: u administrativnom smislu car je tada prvi put uspostavio Zagreb kao cjelinu! Jugoslavenska akademija znanosti i umjetnosti (danas: HAZU) osniva se, na inicijativu biskupa J. J. Strossmayera, 1688., ali car Franjo Josip potvrđuje njezina pravila. Da je ona, zapravo, imperijalni projekt radi uspostave monarhijskoga utjecaja na jugoistoku Europe, vidi se i po tome što joj je prvi predsjednik Hrvat Franko Rački, a prvi tajnik Srbin Đuro Daničić (Popović). Godine 1874. car najposlije potvrđuje zakonski članak o osnutku Sveučilišta Franje Josipa I. u Zagrebu. Itd. Nema ni jednoga simbola grada, uključujući, u moderno doba, bivšu zgradu CK SKH (kockicu) i Predsjedničke dvore, koji nisu bili nametnuti višom političkom voljom. Grad je, dakle, bio sitna provincija na rubu AustroUgarske Monarhije, ali je, unatoč tome, imao sve više funkcija velegrada, s izrazito kozmopolitskim stanovništvom i s dva lista na njemačkom jeziku.

Izgubljeni orijentiri Zagreb, grad kakav poznaje današnji prosječni stanovnik, kao da je uvijek bio plod ne domaće kaotične seoske spontanosti nego planiranja s unaprijed postavljenim ciljevima, bili oni politički, društveni, kulturni. Dok je bio dio Austro-Ugarske Monarhije, kao svoje vanjske, ili u to doba domaće, uzore imao je Beč, Budimpeštu, Graz, itd. To uspoređivanje, unatoč često krajnje nepovoljnim političkim prilikama, nikad mu dugoročno nije naškodilo. U Kraljevini SHS i u SFRJ Zagreb je, po političkom utjecaju, bio drugi grad nakon Beograda, a po industrijskom razvoju i po modernizacijskom zamahu u sklopu industrijske revolucije bio je prvi. Gotovo su se svi uzleti umjetničkoga modernizma, od Exata pedesetih, Novih tendencija šezdesetih, Zagrebačkoga bijenala eksperimentalne glazbe, industrijskoga dizajna

i avangardnoga kazališta do Gorgone i konceptualizma, da i ne spominjemo predratni veliki projekt Grupe Zemlja s hlebinskom i drugom naivom, koja se upravo u najnovije doba počela izrođavati, začeli u ovom gradu. U međuvremenu kao da je grad izgubio sve vanjske orijentire, zapadajući u najveći intelektualni apsurd, tj. da se uspoređuje sam sa sobom i pritom, u vlastitim očima, uvijek ispada savršen. Po mojem skromnom mišljenju, modernu povijest Zagreba, od sredine 19. st. pa donedavna, obilježava izraziti kozmopolitizam usprkos činjenici da su mu veličina i geografski položaj bili provincijski. To je povijest, ali ona skriva razvojnu formulu koja bi se i u današnje vrijeme mogla aktualizirati, pod uvjetom da se oslobodimo iluzije da su Hrvatska kao cjelina i Zagreb kao njena metropola identitetski monocentrični, sve do kampanilističkoga, zavičajnog, okvira: mi smo policentrična nacija, koliko god to prosječnom građaninu za političko snalaženje bilo teško prihvatiti.

Pozadinsko grupiranje građevinske mafije Ukratko, kao što je bio u sklopu višenacionalne Austro-Ugarske Monarhije grad na njenom limesu prema pravoslavlju i islamu jugoistoka Europe, sa svim tadašnjim konkurentskim dramama samoidentiteta, tako je on to i danas na međama Europske unije, ali sa sasvim drukčijim i kulturnim potencijalima. Nedavni katastrofalni potres koji se gotovo kao neka vrsta jubileja ponovio nakon onoga iz 1880. – aktualizirao je navlas istu dihotomiju: ili njegove pogođene središnje dijelove obnoviti u obliku u kojem su bili ili na njihovim prostorima sagraditi nešto posve novo. Moja prijateljica dr. Snješka Knežević, najveća živa stručnjakinja za povijest modernoga Zagreba, pojednostavljeno rečeno, zalaže se za restituciju identiteta grada. Nije važno to što se ja s njom potpuno slažem nego to što je ta orijentacija u skladu s prirodnim osjećajem modernoga čovjeka pripadanju jasno profiliranom prostornom ambijentu, nasuprot gotovo tehnoloških, promjena koje kao da svaki pogled u prošlosti ili svaki pokušaj koncipiranja budućnosti pretvaraju u sadašnjost ispražnjenu do banalnosti. Nasuprot ovom, možda zastarjelom smislu za povijest, već naslućujemo pozadinsko grupiranje tzv. građevinske mafije koja je dosad uspjela oduzeti Zagrebu svaku logiku urbanoga planiranja. Taj je rat već započeo i osjećam, premda nisam ni arhitekt ni urbanist, da će grad na kraju, najvjerojatnije, izgubiti. Omrznuta Austro-Ugarska Monarhija, pa čak i još omrznutiji ban Khuen-Héderváry, skupa s Isom Kršnjavim i Milanom Lenucijem, s obzirom na ono što su kao gradski urbani identitet ostavili u nasljeđe, učinili su, oktroirajući je, neusporedivo dublju razvojnu logiku nego sve druge političke, i kad su bile omiljene, formacije skupa. Ako me osjećaj ne vara, u metropoli gotovo više nema nikoga sposobnog, da nakon potresa, uz pomoć fondova i stručnih ekipa Europske unije, ili bez njih, zaustavi uznapredovali proces urbane provincijalizacije. Da se vratim na početnu konstataciju ove kratke žalopojke: Zagreb je danas manje grad nego što je koalicija nepovezanih sela.