PANDEMIJSKA RECESIJA Posustajanje globalne ekonomije Darko Horvatin

PANDEMIJSKA RECESIJA

Posustajanje globalne ekonomije

Globalni pad izvoza, porast nezaposlenosti i rast cijena hrane tri su indikatora koja ukazuju da će oporavak od posljedica pandemije COVID-19 biti dugotrajan i neizvjestan. Zemljama ovisnima o turizmu kolaps putovanja donio je katastrofu, a novi lockdown nitko ne priželjkuje.

Piše: dr. sc. Darko Horvatin1

Ohrabreni dosadašnjim rezultatima borbe protiv širenja koronavirusa u Hrvatskoj opušteno smo dočekali prve hladnije dane i doživjeli šok. Dnevni broj zaraženih nezahvalno je navoditi jer se svakodnevno raste dramatičnim ritmom, a virus se probio u bolnice, domove za umirovljenike, škole i poduzeća. Više se niti ne može ući u trag gdje je tko „pokupio“ virus jer s takvim brojkama – koje i dalje rastu – to više nema ni smisla. Virus je svuda oko nas i pitanje je samo kada ćemo se svi mi s njime „upoznati“. Ovisno o imunitetu, neki to neće niti primijetiti, dok će drugi završiti na respiratoru (ako koji još bude slobodan). Ponovno prijeti globalni lockdown koji bi do kraja opustošio državne kase i svijet gurnuo u siromaštvo i kaos. Situaciju može promijeniti jedino otkriće cjepiva. Znanstvena zajednica širom globusa danonoćno radi na razvoju cjepiva protiv koronavirusa COVID-19, ali za sada bez opipljivih rezultata. Procjenjuje se da bismo cjepivo koje je prošlo kroz sve faze ispitivanja mogli imati najranije za 12 mjeseci. Moguće je da to bude i ranije, ali uz visok stupanj rizika za one koji će prvi provjeriti njegovu učinkovitost i rizičnost. O gospodarskim i socijalnim aspektima koronakrize na globalnoj razini pisao je magazin Foreign Affairs, čije naglaske donosimo u ovom tekstu.

1 Autor je ekonomski analitičar

Siromašni prvi na udaru Pandemija koronavirusa COVID-19 predstavlja dosad neviđenu prijetnju svjetskoj populaciji. Iako to nije prva bolest koja se raširila diljem globusa, prva je s kojom se baš sve vlade moraju žestoko boriti. Mitigacijske mjere poput opće izolacije (lockdown) i zabrane putovanja, pokušali su usporiti stopu infekcije da bi se očuvali raspoloživi medicinski resursi. Za financiranje ovakvih i drugih javno-zdravstvenih mjera vlade diljem svijeta izvukle se najtežu ekonomsku „artiljeriju“ kojom raspolažu. Premda raširena, globalna financijska kriza iz 2008. uglavnom je bila bankarska kriza razvijenih država. Potpomognute dvoznamenkastim rastom u Kini, visokim cijenama sirovina i zdravijim bilancama, zemlje u razvoju pokazale su se otpornijima na previranja tijekom zadnje globalne krize. Sadašnje gospodarsko usporavanje potpuno je drugačijeg karaktera. Zajednička je priroda ovog šoka da novi koronavirus ne poznaje državne granice i da je najveći dio svjetske populacije gurnuo u recesiju kakve nije bilo od poznate Velike krize iz 1929. godine. Stoga niti oporavak neće biti tako snažan i brz kao što je bio pad. Poduzete mjere fiskalne i monetarne politike u borbi protiv pada gospodarstva prije će ublažiti nego eliminirati gospodarske gubitke, a za sam oporavak na pretkrizne razine trebat će više vremena. Pandemija je prouzročila masivne gospodarske kontrakcije koje će slijediti financijska kriza u mnogim dijelovima svijeta jer će nenaplativost korporativnih kredita pokrenuti val bankrota, a bit će i zemalja u razvoju koja će objaviti nemogućnost vraćanja dugova. Ova će kriza slijediti sličnu putanju poput prethodne, samo što će biti teža, razmjerno opsegu ograničavanja globalnih ekonomskih aktivnosti. Pritom će najviše stradati siromašnije zemlje. Prema procjenama Svjetske banke gotovo 60 milijuna ljudi diljem svijeta bit će gurnuto u ekstremno siromaštvo kao rezultat pandemije. Sve to zbog činjenice da će mnoštvo zemalja zaglibiti u dugovima te zbog usporavanja dugotrajnog marša globalizacije, što će dovesti do divergencije svjetskih ekonomija.

Dugotrajan oporavak Svjetska banka u svojoj najnovijoj analizi predviđa da će se globalno gospodarstvo u 2020. smanjiti za 5,2 posto. Američki ured za statistiku zaposlenosti objavio je najporaznije mjesečne podatke o broju nezaposlenih u 72 godine svoga poslovanja. Procjenjuje se da će do sredine naredne godine SAD bilježiti dvoznamenkastu stopu nezaposlenosti. Istovremeno Bank of England upozorava da će Ujedinjeno Kraljevstvo zabilježiti najteži pad gospodarskih aktivnosti od 1706. godine. Situacija je tako depresivna da zaslužuje naziv „Pandemijska kriza“ jer je termin Velika kriza već zauzet zbog vjerovanja da se takva ekonomska katastrofa kakva je pogodila svijet 1929. više ne može ponoviti. Širenje koronavirusa izaziva reakcija kako javnih tako i privatnih aktera. U cilju sprečavanja širenja zaraze radnici se sklanjaju s radnih mjesta, a kupci iz trgovina. Pod pretpostavkom da neće biti drugog ili trećeg vala kako je bilo kod pandemija Španjolske groznice iz 1918. – 1919., pandemija

će slijediti inverzni oblik V krivulje rasta i naglog pada broja oboljelih i umrlih. Čak ako i dođe do tog scenarija, COVID-19 će izvjesno potrajati u pojedinim dijelovima svijeta. Intenzitet bolesti do sada nije bio ujednačen. Broj novih slučajeva najprije se smanjio u Kini i ostalim dijelovima Azije, zatim u Europi, a potom u pojedinim dijelovima SAD-a. Istovremeno su buknula žarišta u Brazilu, Indiji i Rusiji. Gospodarski tsunami vjerno je pratio širenje bolesti i ostavio dubok trag na globalne ekonomske aktivnosti. Pojedine značajne privrede ponovno se pokreću kao posljedica poboljšanih poslovnih uvjeta, ali taj pomak ne bi trebalo brkati s oporavkom. Kod svih većih financijskih kriza od sredine 19. stojeća trebalo je u prosjeku osam godina da bi se BDP po stanovniku vratio na pretkriznu razinu. Zbog povijesne razine fiskalnih i monetarnih stimulansa očekivalo se da će SAD bolje proći. Većina zemalja nema dovoljno kapaciteta za nadoknadu šteta prouzročenih koronavirusom. Pokretanje gospodarskih aktivnosti tek je prvi korak na putu dugotrajnog oporavka. Premda je teško previdjeti buduće okolnosti, postoje tri indikatora koji upućuju da će oporavak od posljedica pandemije biti dugotrajan.

Pad izvoza

Prvi indikator je izvoz. Zbog zatvaranja granica i potpunog zaustavljanja aktivnosti (lockdown) globalna potražnja za robama se smanjila teško pogađajući izvozno orijentirane zemlje. I prije pandemije mnogi su izvoznici već bili pod pritiskom. U razdoblju od 2008. do 2018. globalni se rast trgovine prepolovio odnosu na prethodnu dekadu. Američko-kineski trgovinski rat koji je 2018. inicirao Donlad Trump dodatno je pogodio izvoz. Zemlje u kojima je, poput Hrvatske, turizam važan izvor gospodarskog rasta, kolaps putovanja donio je katastrofu. Međunarodni monetarni fond predviđa da će zemlje Kariba, koje su potpuno ovisne o turističkim prihodima (50-90 posto BDP-a), trebati minimalno tri godine da se vrate na razinu prije izbijanja pandemije. Nisu se samo smanjili volumeni međunarodne trgovine već su i cijene mnogih izvoznih dobara znatno pale. Nigdje nije drama pada cijena sirovina bila vidljivija nego na naftnom tržištu. Usporavanje ekonomija prouzročilo je ogroman pad u potražnji za energentima te dovelo do raspada krhke koalicije članica OPEC-a, Rusije i ostalih proizvođača nafte, koje su cijenu barela u protekle tri godine držale u rasponu od 45 do 70 dolara. OPEC je kontrolom proizvodnje nafte jednostavno držao cijenu pod kontrolom u vrijeme visoke potražnje. Kada se potražnja smanjila trebalo je samo reducirati proizvodnju, međutim to je izazvalo reakciju najvećih konkurenata, Rusije i Saudijske Arabije kojima je nafta glavni izvor prihoda. Posljedična hiperprodukcija i slobodan pad cijene nafte predstavljao je pravi test poslovnih modela svih proizvođača, posebice onih u zemljama u razvoju, ali i američke proizvodnje nafte i plina iz škriljevca. Sve je to stavilo na kušnju zemlje ovisne o izvozu nafte, pa je tako Ekvador u travnju objavio nemogućnost vraćanja dugova (default), što bi se moglo dogoditi i drugim proizvođačima nafte u zemljama u razvoju. Kod zadnjih kriza (dužnička kriza Latinske Amerike 1980.

i Azijske financijske krize 1997.) globalnu situaciju spasile su najrazvijenije zemlje svojim gospodarskim rastom. Zemlje u razvoju (ponajprije Kina) bile su motor rasta u vrijeme globalne financijske krize 2008. U ovoj krizi nema tko „povući“. Kotači ekonomskog stroja zadnji put su zaustavljeni u Velikoj krizi. Pandemijski kolaps bit će sličan – nagao i strm. Svjetska trgovinska organizacija procjenjuje pad međunarodne razmjene od 13 do 32 posto u ovoj godini.

Rast nezaposlenosti Drugi indikator koji upućuje na dugotrajan oporavak je nezaposlenost. Napori ublažavanja posljedica pandemije predstavljaju povijesnu demontažu najsloženijeg stroja – moderne tržišne ekonomije – čije će dijelove biti teško sastaviti brzo i smisleno. Neki od zatvorenih businessa neće se više pokrenuti. Njihovi vlasnici potrošit će ušteđevinu i postat će mnogo oprezniji prema budućim poslovnim poduhvatima. Osim toga, pojedini radnici koji su sada na „čekanju“ ili su ostali bez posla, neće se više vraćati na tržište rada. Drugi će izgubiti vještine i propustiti priliku za profesionalni razvoj zbog dugotrajne nezaposlenosti, što će ih učiniti manje atraktivnim za potencijalne poslodavce. Najranjiviji su oni koji možda nikad neće dobiti priliku za prvi posao – diplomandi koji kucaju na tržište rada u vrijeme oslabljenog gospodarstva. Europske zemlje naveliko subvencioniraju plaće onih koji nisu u mogućnosti raditi ili rade skraćeno, prevenirajući tako porast nezaposlenih, dok SAD to ne radi. U manje razvijenim zemljama većina zaposlenika nema nikakve sigurnosti. Bez obzira na njihovo relativno bogatstvo, vlade troše više, a dobivaju

manje. Većina zemalja zakonski je obvezna držati uravnoteženi proračun, što znači da će dug koji danas raste, dovesti do mjera štednje u budućnosti. Vlade u međuvremenu bilježe gubitke, a porezna baza im se smanjuje. Zemlje koje ovise o izvozu sirovina, turizmu i deviznim doznakama od građana iz inozemstva (Hrvatska se može prepoznati u ovome), bit će najteže pogođene. Što je možda još gore, ova kriza došla je u vrijeme kada su gospodarski fundamenti mnogih zemalja, uključujući i one najsiromašnije, već bili narušeni. Zbog toga je početkom godine došlo do najvećeg vala snižavanja kreditnog rejtinga zemalja od 1980-ih godina. Snižavanje rejtinga kompanija na istom je putu, što nagovještava probleme za vlade jer greške privatnog sektora često postaju obveze javnog sektora (države). Rezultat svega je da bi se čak i one zemlje koje razborito upravljaju svojim resursima mogle naći u problemima.

Prehrambena kriza? Treća istaknuta značajka ove krize je vrlo povezana, kako unutar, tako i među zemljama. Tekuća ekonomska dislokacija teže pada siromašnijim zemljama. Tamošnji stanovnici uglavnom nemaju mogućnosti rada od kuće ili društvenog povezivanja u slobodno vrijeme. U SAD-u je primjerice, gotovo polovica svih radnika zaposlena u malim poduzećima, najvećim dijelom u uslužnim djelatnostima s malim plaćama. Takva mala poduzeća možda su najranjivija na opasnost od bankrota, posebice jer bi efekti pandemije na ponašanje klijenta mogli trajati duže od obvezne izolacije. Zemlje u razvoju, gdje su socijalni standardi nerazvijeni ili ih uopće nema, doživjet će najveći pad životnog standarda i to u najsiromašnijem segmentu društva. Situaciju može pogoršati i svjetski skok cijena hrane – bolest i lockdown poremetili su opskrbne lance i migraciju poljoprivredne radne snage.Ujedinjeni narodi nedavno su upozorili da bi se svijet mogao suočiti s najgorom prehrambenom krizom u zadnjih 50 godina. U najsiromašnijim zemljama na hranu odlazi od 40 do 60 posto izdataka kućanstva. Stanovnici siromašnijih zemalja troše razmjerno pet do šest puta više na hranu od onih u razvijenim ekonomijama.

Potaknuti potrošnju Kako i kojom brzinom će se gospodarstva oporavljati od posljedica pandemije? Tu veličina ima bitnu ulogu. Veće zemlje imaju veći manevarski prostor, dok će kod manjih i nerazvijenijih zemalja i protucikličke mjere biti slabije. Fiskalne mjere u naprednim ekonomijama manje su impresivne nego što visoke brojke sugeriraju. Od zemalja G-20 jedino su Australija i SAD potrošile više novca nego što su osigurale poduzećima i stanovništvu u formi kredita, kapitala i garancija. Poticaji u europskim gospodarstvima više su orijentirani na bilance velikih poduzeća nego na potrošnju, što dovodi u pitanje efikasnost ublažavanja posljedica smanjene potražnje. I središnje banke brzo i snažno uključile su se u borbu protiv posljedica

pandemije ubrizgavanjem dodatne likvidnosti u financijski sustav (kroz prodaju deviza, otkup obveznica, snižavanjem obvezne pričuve). Tako sada posluju novim instrumentima i novim klijentima jer je politika izgurala komercijalne banke koje su ranije osiguravale likvidnost korporativnom sektoru i državi. No, sve te mjere monetarnog stimulansa nisu dovoljne da potaknu kompanije i kućanstva na rast potrošnje. Stoga su čelnici najvažnijih svjetskim centralnih banaka Christine Lagarde (ECB),Haruhiko Kuroda (Bank of Japan) i Jerome Powell (Fed) zatražili od vlada dodatne fiskalne mjere. Njihov je apel bio uspješan, ali nedovoljan da bi se zaustavio masivan pad globalnih ekonomskih aktivnosti. Sjena krize bit će duga i mračna. MMF procjenjuje da će omjer deficita i BDP-a u razvijenim zemljama nabujati s 3,3 posto u 2019. na 16,6 posto ove godine, a u zemljama u razvoju s 4,9 posto na 10,6 posto. Suočavanje s dugom poremetit će oporavak. Skupina G-20 već je prolongirala otplatu duga za 76 najsiromašnijih zemalja. Bogatije zemlje i kreditne institucije morat će učiniti više u nadolazećim mjesecima uključujući i druge zemlje u tu shemu, pa i čak i privatni sektor.

Multilateralizam na kušnji Ekonomske posljedice pandemije su jasne. S padom budućeg dohotka otplata dugova postaje sve tegobnija. Socijalne posljedice teže je predvidjeti. Tržišna ekonomija nema milosti – resursi će se alocirati tamo gdje se najbrže i najefikasnije mogu povećati. S promjenom uvjeta zbog tehnološkog napretka ili otvaranja međunarodnih trgovinskih kanala resursi sele dalje, stvarajući dobitnike i gubitnike. Sve dok se kolač povećava gubitnici se previše ne uzbuđuju jer se i njihov udjel povećava. Primjerice, realna stopa rasta BDP-a od četiri posto godišnje, standard razvijenih zemalja u proteklom stoljeću, implicira udvostručenje outputa tijekom 18 godina. Ako je rast jedan posto, razina koja je prevladavala u vrijeme recesije 2008. – 2009., vrijeme potrebno za udvostručenje outputa protegne se na 72 godine. Jedna od čestih posljedica krize je i jačanje populističkog nacionalizma, što će ubrzati pad multilateralizma i ugroziti šanse za brži gospodarski oporavak. Upravo se to dogodilo u razdoblju između dva svjetska rata kada su nacionalizam i politika osiromašivanja susjednih zemalja cvjetale. Nema jedinstvenog lijeka za sve te političke i socijalne probleme. Jedino je razborito poduzeti sve moguće mjere kako se ekonomski uvjeti ne bi pogoršali i doveli do sličnih scenarija viđenih u ne tako davnoj povijesti. Dužnosnici trebaju nastaviti s fiskalnim i monetarnim poticajima. I prije svega, moraju početi razlikovati poboljšanje od oporavka. Sve do otkrića cjepiva i njegovog stavljanja na tržište neizvjesno je predviđati kraj pandemije. Što će to duže potrajati opće stanje društva, kako materijalno, tako i duhovno će se pogoršavati uz potencijalan rast nasilja. Trebat će pronaći najbolji omjer suživota s koronavirusom i održavanja gospodarskih aktivnosti. Novi lockdown doveo bi nas u situaciji u kojoj nam cjepivo možda više neće biti potrebno.