Međunarodne migracije i demografski trendovi 21. stoljeća1

izv. prof. dr. sc. Igor Cvečić Katedra za međunarodnu ekonomiju Ekonomski fakultet u Rijeci

Uvod

Opće je poznato kako međunarodne migracije i pitanja vezana za mobilnost ljudskog kapitala izravno i neizravno utječu na globalna ekonomska kretanja – od trgovine i ulaganja, inovacija i razvoja obrazovnih sustava, do proizvodnje i kapaciteta daljnjeg razvoja gospodarstva. Migracije potiču bolju alokaciju ljudskog kapitala, ali i razmjenu znanja, iskustava i kulturnih aspekata čime doprinose globalnoj integraciji. Globalizacija i suvremene migracije su međupovezane kategorije, a obje nastaju u uvjetima smanjivanja troškova transporta i zbog uklanjanja brojnih prepreka međunarodnim kretanjima roba, usluga, kapitala, ljudi, informacija, tehnologije i znanja.

Zašto migracije

U tom kontekstu, prvo pitanje odnosi se na to zašto uopće dolazi do migracija. O tome se već dugo raspravlja i izučava u raznim znanstvenim disciplinama – od ekonomije, do sociologije, demografije, političkih i sigurnosnih znanosti, povijesti itd. Ponekad su ljudi primorani tražiti novi dom radi ratova i političkog progona ili etničkih sukoba, prirodnih nepogoda koje stvaraju nemoguće uvjete za dostojanstven i siguran život (potresi, vulkanske erupcije, poplave, suše…), ekonomskih nesigurnosti, siromaštva i slabe ponude kvalitetnih i sigurnih radnih mjesta. Tome se mogu dodati i individualni motivi, poput profesionalnog razvoja, stjecanja radnog iskustva u inozemnom okruženju ili u uvjetima koje ne omogućuje grad, regija ili država podrijetla migranta (npr. ako Norvežanin ili Finac žele istraživati tropsku faunu), te radoznalost i želja za promjenom životne sredine; a često su razlog partnerski odnosi onih koji žele izgraditi obitelj.

Migracije kao pojava (društvena i ekonomska) postoje oduvijek. Da nije tako, čovjek bi i dalje živio samo u malom dijelu Afrike i vrlo vjerojatno ne bi evoluirao u raznolike rase, narode, jezike, kulture i religije, kakve danas obogaćuju naš raznoliki planet. Tko zna, možda će u budućnosti migranti iseljavati i na neke druge planete, povoljne za ljudski život. No, poanta je da su migracije konstanta ljudske povijesti i da ih takvima treba i pri - hvaćati. Migracijski tijekovi su uvelike odredili današnji svijet, njegove političke podjele, kulturne razlike i ekonomske aktivnosti. Ljudi odlaze iz područja s ograničenim mogućnostima razvoja društva i ekonomije prema destinacijama koje im pružaju bolje uvjete. To su najčešće i najjednostavnije logične pretpostavke kojima se treba ravnati prilikom propitkivanja mjerodavnih politika. No, situacija se bitno razlikuje od regije do regije, zemlje do zemlje, kontinenta do kontinenta. tema broja migracije

1 Stručni članak je nastao u sklopu projekta „MI - jučer, danas, sutra“ (UP.04.2.1.06.0018) kojega je sufinancirala Europska unija iz Europskog socijalnog fonda. Sadržaj stručnog članka isključiva je odgovornost Udruge mladih i Alumni FET Pula.

Svjetske statistike

Prema procjenama Svjetske organizacije za migracije, u Izvješću o svjetskim migracijama (The World Migration Report, 2022.) procjenjuje se da je 2020. godine bilo oko 281 milijun migranata, što čini 3,6% svjetske populacije. Tri desetljeća ranije se procjenjuje brojka od 153 milijuna (2,87% svjetske populacije).

Tada je na planetu živjelo 5,3 milijardi ljudi, dok smo neki dan pratili službenu objavu o 8-milijarditom stanovniku Zemlje. Povezujući ove brojke s demografskim trendovima, procjena Ujedinjenih Naroda je kako će do sredine ovoga stoljeća biti 9,7 – 9,8 milijardi stanovnika na planetu, što ukazuje ipak na usporavanje stope rasta svjetske populacije zbog društvenih i socio-ekonomskih, a potencijalno i sve više ekoloških promjena, te rastućih tenzija u međunarodnim odnosima. Doduše, trendovi različitih regija svijeta u smislu prirodnog prirasta i migracijskih tokova su vrlo neujednačeni.

Europa i Japan doživjeli su drastičan pad stope fertiliteta u posljednjih nekoliko desetljeća, kao posljedica modernizacije ekonomije i društva, urbanizacije i drugih promjena. Trend recentno prati i Kina, premda je napuštena politika jednog djeteta. Ubrzana modernizacija čini Kinu jednom od najbrže rastućih ekonomija i trenutno najmnogoljudnijom državom svijeta. S druge strane, ujedno zbog prosječno sve kvalitetnijeg života, prirodni prirast u sub-saharskoj Africi i južnoj Aziji (posebno u Nigeriji, Indiji, Bangladešu) čini te regije najdinamičnijima u svojevrsnom pomlađivanju svjetske populacije. Sjedinjene Američke Države, premda napredna ekonomija koja ima slične boljke kao u razvijenim državama zapadne Europe ili Japanu, populaciju uspijeva povećavati dolaskom brojnih migranata, posebno iz Meksika i ostalih zemalja latinoameričke i karipske regije.

Izvor: World Migration Report 2022 (2022) International Organization for Migration [web: https://worldmigrationreport.iom.int/wmr-2022-interactive/]

Slika 1. Udio inozemnih migranata u

Impresivne promjene vidljive su u vrijednostima međunarodnih doznaka koje migranti šalju u vlastite države podrijetla, ponajprije svojim obiteljima. Godine 2020. službena procjena Svjetske banke iznosila je 702 milijarde USD-a, što je 5,6 puta više nego 2000. godine. Vodeće zemlje recipijenti doznaka su Indija (83,2 mlrd USD), Kina (59,5 mlrd USD), Meksiko (42,9 mlrd USD), Filipini (34,9 mlrd USD) i Egipat (29,6 mlrd USD), a među vodećih deset zemalja ubrajaju se i Pakistan, Francuska, Bangladeš, Njemačka i Nigerija. Doznake se najviše šalju iz bogatih zemalja, poput: SAD-a (68 mlrd USD), Ujedinjenih Arapskih Emirata (43,2 mlrd USD), Saudijske Arabije (34,6 mlrd USD), Švicarske (28 mlrd USD) i Njemačke (22 mlrd USD). Slijede potom Kina, Rusija, Francuska, Luksemburg i Nizozemska.

Premda migranata ima svugdje, u ukupnim brojkama inozemnih useljenika prednjače Europa (31%), Azija (30%) i Sjeverna Amerika (21%). Međutim, uvažavajući udio tih migranata u ukupnoj populaciji, ispada da je najveći udio migranata prisutan u Oceaniji, Sjevernoj Americi i Europi. U posljednja dva desetljeća najbrži rast migranata zabilježen je u Aziji i Europi, ali i to se razlikuje od zemlje do zemlje. Primjerice, po - ložaj Ujedinjenih Arapskih Emirata (UAE) globalno je izniman, s obzirom da u toj državi trenutno čak 88% rezidenata jesu strani radnici koji su u tu zemlju doselili u relativno kratkom razdoblju od posljednja dva desetljeća. Velik ih dio dolazi iz Indije (vodeća emigrantska zemlja svijeta), Bangladeša, Pakistana, Filipina i Afganistana. Uzimajući širu perspektivu imigrantskih destinacija, Kinezi su drugi najbrojniji inozemni rezidenti u drugim državama, a slijede Meksikanci i građani Ruske Federacije, te potom Ukrajine, Poljske, Ujedinjenog Kraljevstva te Njemačke.

Najviše inozemnih državljana boravi u SAD-u (50,6 milijuna), Njemačkoj (15,8 mil), Saudijskoj Arabiji (13,5 mil), Ruskoj Federaciji (11,6 mil), Ujedinjenom Kraljevstvu (9,36 mil), Ujedinjenim Arapskim Emiratima (8,72 mil), Francuskoj (8,52 mil), Kanadi (8,05 mil), Australiji (7,69 mil), Španjolskoj (6,84 mil), Italiji (6,39 mil) i Turskoj (6,02 mil). Sljedeća u poretku je Ukrajina s oko 5 milijuna migranata, ali ove brojke se odnose na razdoblje prije izbijanja rusko-ukrajinskog sukoba u veljači 2022. godine. Velik dio stranih državljana posljedično je napustio Ukrajinu s obzirom na rat i razaranja. No, ogromnim izbjegličkim valom situacija se značajno „komplici - ra“, pogotovo u zemljama s velikim priljevom ukrajinskih izbjeglica, kojih je izvan vlastitih granica registrirano gotovo 7,9 milijuna. Statistike UNHCR-a (studeni 2022.) govore o više od milijun Ukrajinaca prijavljenih u Njemačkoj i Poljskoj, oko 460.000 u Češkoj, dok je više od 100.000 izbjeglica u Italiji, Španjolskoj, Ujedinjenom Kraljevstvu, Turskoj, Francuskoj i Slovačkoj. Značajan broj ukrajinskih izbjeglica, s obzirom na veličinu receptivne države bilježe Moldavija, Austrija, Litva, Estonija, Latvija i primjerice Crna Gora, dok ih je u Republici Hrvatskoj oko 19.000. Što se tiče Ruske Federacije, UNHCR navodi podatak o 2,8 milijuna Ukrajinaca, s time da se ne zna pouzdanost te brojke, posebno s obzirom da su u međuvremenu ruske vlasti dio te populacije počele tretirati kao vlastite državljane.

Promatrajući pak geografski prikaz država svijeta, sukladno udjelu useljenika u ukupnoj populaciji (Slika 1), najveći postotak bilježe tradicionalno bogata društva zapadne Europe, Sjeverne Amerike te Australija i Novi Zeland. Međutim, u recentnom razdoblju se pojavljuju i nove destinacije, posebno u bogatim zemljama Zaljeva – pored već spomenutog UAE-a, tu su još: Katar (77,3%), Kuvajt (72,8%), Bahrein (55%), Oman (46,5%), Saudijska Arabija (38,6%) te neposredno susjedni im Jordan (33,9%). Ove brojke jasno pokazuju kako se ta regija nametnula kao najdinamičnija imigracijska sredina, pojavom milijuna useljenika ponajprije iz drugih dijelova Azije (Indija, Indonezija, Pakistan, Bangladeš, Afganistan, Sirija, Irak) te Egipta. Visok postotak inozemnih useljenika u okvirima Azije bilježe i Singapur (43,1%), Bru - nej (25,6%), Libanon (25,1%), Izrael (22,6%) i Kazahstan (19,9%). Premda je Indija prihvatila 4,88 milijuna useljenika, što čini samo 0,4% njihove ukupne populacije.

Analizirajući istovjetne statistike ostalih kontinenata, više od 30% populacije Australije čine imigranti, dok je u slučaju Novoga Zelanda taj udio također visokih 28,7%. Što se tiče Afrike, najveći udio strane populacije bilježe male države poput Gabona (18,7%), Ekvatorijalne Gvineje (16,4%), Sejšela (13,3%) te Džibutija i Libije (obje oko 12%). U apsolutnom iznosu, prednjače Južnoafrička Republika (2,86 milijuna stranaca) i Obala Bjelokosti (2,56 mil). U Latinskoj Americi i Karibima većina država broji manje od 5% stranaca u ukupnoj populaciji države, ali postoje iznimke poput Belizea (15,6%) i Kostarike (10,2%) te pojedinih malih otočnih državica ili zavisnih teritorija kojima upravljaju Britanci, Francuzi i Nizozemci. Nadalje, čak 21,3% (oko 8 milijuna) stanovnika Kanade su doseljenici, a udio istih u SAD-u je 15,3%.

U konačnici, Europa je iznimno zanimljiv primjer regije u kontekstu migracijske statistike. Značajna je razlika u brojkama kada se uspoređuju „zapad“ i „istok“. Na europskom su „začelju“ države poput Bosne i Hercegovine, Albanije, Gruzije i Poljske (1 - 2% imigrantske populacije). S druge strane, postoje države poput Luksemburga sa čak 47,6% ili Švicarske s 28,8% imigranata u ukupnoj populaciji. No, najvažnija receptivna tržišta država Europe broje prosječno 10-20% inozemnih rezidenata (Tablica 1).

Tablica 2. Usporedba pet glavnih destinacija iseljenika iz Hrvatske te zemalja odakle dolaze doseljenici tema broja migracije

Tablica 1 ne predstavlja sve države Europe, ali jasno ukazuje kako su migranti važan dio europskog društva i ekonomije. To se jasnije ističe u „naprednijim“ društvima sjevera i zapada kontinenta, a kumulativan zbroj migranata u članicama Europske unije nadmašuje vodeću pojedinačnu migracijsku destinaciju, odnosno SAD. No, upravo u slučaju Europske unije valja paziti na razlikovanje različitih kategorija migranata: doseljenici iz drugih članica Unije smatraju se njenim građanima te se statusno razlikuju od doseljenika iz ostatka svijeta. Također, prilikom detaljnije analize migracijskih statistika, valja preciznije razlikovati legalne od ilegalnih migranata, te izbjeglice i prognanike od privremenih migranata koji dolaze raditi u neku državu, a često se pogrešno ili nejasno tretiraju i strani državljani kojima nije reguliran pravni status useljenika, premda potencijalno duži niz godina žive i rade u određenoj državi. Hipotetski, ovdje se može raditi o osobama koje su rođene na teritoriju određene države, ali koja im ne omogućuje stjecanje državljanstva.

Što je s Hrvatskom?

Primjer Hrvatske je, sukladno tome, vrlo zanimljiv, jer brojke iz Tablice 1 u načelu govore ponajprije o značaju državljana Hrvatske koji su se doselili iz područja Bosne i Hercegovine ili Srbije tijekom posljednjih 30-ak godina, te ujedno „povratnika“ iz dijaspore poput onih odraslih ili rođenih u Njemačkoj, Švicarskoj ili Australiji. Državljani Hrvatske koji su odselili u BiH ili Srbiju, obuhvaćeni su također statistikama Međunarodne organizacije za migracije. Tablica 2 pokazuje usporedne brojke migranata u slučaju Hrvatske, gdje se vidi dominacija imigranata iz BiH te emigranata prema Njemačkoj.

S obzirom na jasan trend odlazaka, pogotovo mladih, iz Hrvatske

(a što je potvrdio posljednji popis stanovništva) te sve nepovoljnije starosne strukture stanovništva i izglednog scenarija niske razine fertiliteta, nameće se iduće ključno pitanje: Kako zaustaviti izrazito negativan demografski trend u državi kojoj iseljavanje mladog i obrazovanog stanovništva ne prati neka alternativa? O kojim je alternativama riječ, može poslužiti primjer upravo zapadnoeuropskih država, koje također ugrožavaju izrazito nepovoljni demografski trendovi, ali im broj stanovnika ne opada (ili barem ne drastično kao kod nas ili u nama susjednim zemljama). Odgovori se svode na nekoliko mogućih politika i rješenja, ali koje zahtijevaju drastične mjere i povoljnije okolnosti od trenutno prisutnih. Ujedno, suočavanje društva s potencijalnim financijskim i društvenim posljedicama takvih politika.

Prema podacima Svjetske banke za 2020. godinu, prosječna stopa fertiliteta za cijeli svijet je iznosila 2,4 poroda na jednu ženu. Iznad tog prosjeka se nalaze gotovo isključivo afričke države (deset njih sa stopom iznad 5), te potom većina azijskih i pacifičkih država. Stope slabije od svjetskog prosjeka karakteriziraju sve europske zemlje, te većina zemalja u obje Amerike: prosjek Latinske Amerike i Kariba je 2,0, Sjeverne Amerike 1,6, a Eu- ropske unije samo 1,5. No, najslabije stope su zabilježene u Južnoj Koreji (0,84), Hong Kongu (0,87), Portoriku (0,9) i Singapuru (1,1). Potom slijede europske države: Malta (1,13), Ukrajina (1,22), Španjolska (1,23), BiH i Italija (1,24). Hrvatska dijeli nezahvalno 170. mjesto (od 200) sa Litvom, Srbijom i Norveškom – stopa fertiliteta iznosi 1,48, što je neznatno bolje nego u slučaju Švicarske, Austrije, Kanade ili Poljske. „Najuspješniji“ europski teritorij čine Farski Otoci (autonomni dio Danske) na 87. mjestu i sa stopom od 2,3. Iduća „europska“ država je Gruzija (2,05) te potom Turska (2,04) na 107. i 109. mjestu, ali među članicama EU-a najbolje je plasirana Francuska i to tek na 128. mjestu (stopa 1,83). U stvari, niti jedna europska zemlja ne ostvaruje minimalnu stopu fertiliteta kojom dolazi do nadomještavanja prethodne populacije. Nameće se pitanje kako i u kojoj mjeri europske države mogu preokrenuti takvu situaciju, i hoće li migranti nadomjestiti sve starije i manje brojno europsko stanovništvo. Prema procjenama Ujedinjenih Naroda, Europa bi mogla do 2150. godine predstavljati samo 5,3% ukupne populacije, dok je 1900. godine činila čak četvrtinu svjetske populacije. Jasno, Hrvatska u tome nije iznimka. ST