Ekonomski izazovi Jasni programi, konkretni projekti, određivanje prioriteta i kontrolne točke realizacije presudni elementi rasta i napretka

Ante Gavranović

Prvih 100 dana nove Vlade je prošlo, a da javnosti nisu poznate temeljne odrednice socijalnih i gospodarskih kretanja. Narednih devet mjeseci – dakle prva godina djelovanja nove Vlade – stoga su ključni za pokretanje promjena i razvojni skok koji je Hrvatskoj potreban. Nova Vlada mora od samoga početka jasno postaviti svoje prioritete, programe, konkretne projekte, odrediti nositelje i rokove izvršenja. Gospodarstvo s pravom očekuje da će svaka mjera imati svoju financijsku komponentu, konzistentnu potku u rokovima i kontrolnim točkama njihove realizacije.

Sudeći po rezultatima trebali bismo biti zadovoljni gospodarskim kretanjima. BDP raste već 14 mjeseci za redom i svrstava nas u sam vrh zemalja EU. No, dugoročnije zabrinjavaju komponente koje tvore BDP. Raste potrošnja, velik je udio građevinarstva, velik je doprinos turizma. Zapinju poljoprivreda i prerađivačka industrija, a slabi i izvoz. Ulaganja u moderne industrijske kapacitete gotovo da i nema. Činjenica je da, uz određene modalitete i raznolikosti, programi svih relevantnih političkih stranaka navode nekoliko temeljnih ciljeva hrvatskog društva, a time i Vlade za naredno mandatno razdoblje. Ti ciljevi uključuju ostvarivnje stabilnog i trajnog gospodarskog rasta, stvaranje novih i kvalitetnih radnih mjesta, zaustavljanje iseljavanja i demografsku obnovu te društvenu pravednost i solidarnost. Nakon godina ideoloških i bespredmetnih rasprava i nadmetanja ipak raste uvjerenje i postoji nada – s obzirom da tako „diše“ najveći dio stanovništva – da gospodarska i financijska pitanja konačnu dobiju prevagu u našem društveno-političkom okruženju.

Hrvatska, nažalost, zadržava neslavno mjesto na ljestvici konkurentnosti. To se posebno odnosi na tri vrlo važna područja: na tržište rada, poslovno upravljanje te stavove i vrijednosti po pitanju globalizacije, otvorenosti prema stranim idejama i fleksibilnosti prema izazovima, zatim razumijevanja nužnosti ekonomskih i društvenih reformi te vrijednosnoga sustava važnog za kompetitivnost. Uz to, po navodima Instituta za ra - zvoj poslovnog upravljanja iz Lausanne (IMD), ključno je usmjerenje na bitnih pet točaka i izazova: reforma javne uprave i teritorijalnog ustroja države uz digitalizaciju; jačanje sektora važnih za samodostatnost, prvenstveno sektora hrane, lijekova i javnoga zdravstva; jačanje investicija privatnog sektora kroz fondove rizičnog kapitala, poslovnih anđela i crowfunding; reforma pravosuđa; suradnja akademskog poslovnog i vladinog sektora u jačanju inovativnosti i konkurentnosti. Stalne preporuke u tom pravcu, nažalost, nisu urodile ozbiljnim pomacima.

Ulaganje u generatore rasta Činjenica je da se Vlada posljednjih godina odlučila za olakšavanje uvjeta poslovanja poduzetnici - ma i ulagačima. Kroz daljnje smanjenje neporeznih davanja dodatno se rasteretilo građane, poduzetnike i obrtnike, a mjerama koje se odnose na poslovno okruženje pojednostavljeni su regulatorni zahtjevi, smanjeni troškovi uklanjanjem prepreka ulasku u pojedine sektore. Poduzetnici, preko HUP-a i HGK-e, pozdravljaju takva opredjeljenja. Istina, poduzetnike zabrinjava najava novih mjera, ali prevladava mišljenje da će Vlada odmjereno kalibrirati najavljene promjene. Drugo, konkretnim mjerama Vlada obećava ulaganja u generatore rasta – jedan od najvećih potencijala rasta ima poljoprivreda i na nju vezana prehrambena industrija. Zato će neiskorištene poljoprivredne površine biti stavljene u funkciju prema jasno utvrđenim kriterijima, a velik je prostor za rast i u turizmu u kojem se prihodi mogu udvostručiti ulaganjem u visoko kvalitetne smještajne kapacitete, širenjem ponude i produljenjem sezone te jasnom orijentacijom na održivi turizam. Možda ponešto jače i određenije u programima se ističe i naglasak na novu industrijsku proizvodnju s višom tehnološkom i dodanom vrijednošću, što uključuje i povećani izvoz. Podatci DZS-a, međutim, upozoravaju na nepovoljna kretanja u prerađivačkoj industriji (pada proizvodnje). Uz potrebu jačanja samodo- statnosti (što je napose došlo do izražaja za vrijeme pandemije) navodi se i da će Vlada osobito poticati hrvatske izvoznike koji daju veliki doprinos gospodarskom razvoju zemlje. No, i tu bilježimo pad. Kako se u programima Vlade naglašeno ističe da se hrvatski model gospodarskog rasta treba bazirati na izvozu, očekuju se konkretne mjere. U praksi, taj zaokret u ekonomskoj politici još uvijek je u fazi očekivanja, dok stvarna realizacija (osim na području ITC-a i donekle farmaceutske industrije) ne prati nove izazove.

Treće, svi akteri se zaklinju da će poduzimati mjere u cilju povećanja učinkovitosti institucija, što uključuje pojednostavljenje pravila i ubrzanje rada administracije i sudova, digitalizaciju svih procesa, e-usluge, povezivanje svih tijela državne uprave kako bi građani i poduzetnici dobili brzu i kvalitetnu uslugu. Sve se to, međutim, odvija suviše sporo.

Otvoreni

nesporazumi oko ulaganja

Iz ekonomskog programa Vlade ipak nismo iščitali koja su to ulaganja strateška okosnica ove Vlade. Pritom se moramo prisjetiti nekih elemenata (slabosti) koje su iskazane u svim dosadašnjim nastojanjima da zainteresiramo širi krug stranih i domaćih investitora. Prvo, da strani ulagači imaju interes za ulaganje u hrvatski gospodarski prostor, ali po svojim pravilima igre. I drugo, Hrvatska se nije jasno opredijelila kakva ulaganja imaju prioritete, kakav kapital želimo, (spekulativni ili realni), i koji su stvarni nacionalni gospodarski interesi. U svim tim razgovorima zapostavljana je jedna bitna komponenta: nije se vodilo dostatno brige o domaćoj industriji i njenim potencijalima, pa i njenoj ulozi u svim najavljenim investicijama. U pogodovanju interesima stranih ulagača taj se problem i dalje zaoštrava, pa se tako nedorečenom politikom ozbiljno ugrožavaju i postojeća radna mjesta odnosno doprinos prerađivačke industrije rastu BDP-a.

Pred kreatorima gospodarske politike stoga stoje brojna otvorena pitanja na koja tek treba odgovoriti. I dalje je nepoznato kako Hrvatska planira ostvariti novi model gospodarskog rasta s obzirom da je stari preživio i pokazao svoju neučinkovitost. Osim ovih kratkoročnih problema nepoznat je i način sučeljavanja s dugoročnim rizicima poput nepovoljnih demografskih trendova. Hrvatska jednostavno nema dovoljno aktivnog stanovništva da bi mogla promijeniti te odnose. Hoće li to nadomjestiti uvozom (jeftinije) radne snage? Istina, prema podacima Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje broj aktivnih korisnika je porastao, broj nezaposlenih nikad nije bio manji, ali posljedice takvih kretanja izazivaju nove probleme na tržištu rada. Nedostatak, zapravo, trajni gubitak kvalificirane i visoko kvalificirane radne snage ozbiljna je prepreka inovativnom razvoju. Pitanje je kako ćemo tome doskočiti.

Činjenica je da svi ti elementi neizvjesnosti bitno utječu na provođenje ozbiljnih reformi i potrebnih rezova u cijelom društvu. Očito je da Vlada mora u svom trećem mandatu preuzeti više odgovornosti i s većom odlučnošću ući u bitku za provođenje reformi koje bi ubrzale gospodarski rast, otvorile nova radna mjesta, stvorile mogućnost povećanog izvoza te – udahnule određenu realnu dozu optimizma u našu svakodnevicu. To bi omogućilo i rast životnog standarda, a na to je stanovništvo najosjetljivije.

Ono što se očekuje od Vlade je da postavi jasne ciljeve, jasne rokove izvršenja i jasne kriterije uspješnosti te da ih se pridržava sa svim posljedicama koje takav pristup nosi sa sobom. ST