Antonija Željka Kahlik: „Hitan poziv“

Antonija Željka Kahlik

HITAN POZIV

Krošnjama odjekuje `tok-tok-tok`, to žuna šalje brzoglas svim stanovnicima šume. `Hitan poziv, kod starog hrasta na maloj čistini`, odzvanja jeka. Slušaju poziv svi od reda i u čudu se ogledavaju, traže uzrok. Susjed susjeda potiho pita, zna li što se sprema jer kada je hitno, obično bude posebno i životno važno. Skupljaju se, tako, ispod hrasta i sve jedan drugoga gleda kao da će nešto vidjeti, nešto saznati.

Stara sova, već pomalo lošeg vida, stiže prva. Nije ni čudo što slabo vidi jer sate i sate, danju i noću, stalno zakone mijenja. Treba sve te propise dopuniti, promijeniti, izbaciti... kako već koja vlast šumom zavlada. Svaka uvijek mijenja zakon po svom - ako poželi svoj dom useliti u tuđe dvorište ili dva ili... više - jer sve mora po zakonu biti. Sirota sova često ni prethodne promjene još unijela nije, a nove su već na snazi. Knjiga je njena tako teška da je uskoro nitko nositi neće moći, a razumjeti još manje. Sada desno na jednu granu sjeda jer i to treba biti po zakonu. Skupio se već oveći broj stanovnika šume pa žamore potiho jer nije dobro biti glasan. One glasne obično neka nevolja snađe ubrzo nakon šumskog sabora. Pokušavaju doznati o čemu je riječ, ali običan puk do istine teško dolazi. Čekanje polako unosi nervozu, no znaju to oni glavni koji poziv uputiše za hitan sastanak. Znaju to i zato će čekati još neko vrijeme, s isprikom da su imali

drugih obaveza. Nitko nikada nije saznao, a nije se ni usudio pitati o tim drugim obavezama pa zato čekaju, čekaju. Ispod hrasta stoji stari panj koji je nekada bio velik hrast, a sada je glavna pozornica za saborska zasjedanja šumska. Konačno, polako, lijeno dogega se vepar najdužih kljova cijele šume. Zaokruži pogledom, podigne obrve visoko i uzdahne neki jedva čujni roktaj, pa sjedne. Za njim vuk, znani Vujo Sivko osimjehom zube pokaže i repom odmahne, kao „kad baš moram, eto me pa da vidim tko će imati nešto protiv“. Među prisutnima tajac, kao da ih i nema. Svi nikom ponikoše. Kadli veselo, visoko uzdignuta repa, ušeta između svih pa ravno do pozornice lisica, zvana grofica. Zna ona da je danas njen dan i da je posebna, ako ne i najvažnija na ovom sastanku. Iza nje, jedva vidljiv, sitnim nožicama trči jež. Uzdigao bodlje za svaki slučaj, nije baš da se svima može vjerovati. Njega zovu doktor jer, kada treba malene cijepiti, njegove su bodlje najbolje. Ispitivanje svih mogućih i nemogućih bolesti radi glavom i perom crni gavran, poznatiji kao „sve znam“ koji se smjestio na grani iznad pozornice. I grakne gavran: „Kra-kra, okupili smo se kako bi nam naš predsjednik objasnio i pojasnio o kojem problemu je riječ u našoj šumi. Gospodine vepre, preuzmite riječ.“ Ustade vepar , onako jak i elegantan sa svojim najdužim kljovama, još ih malo podigne - i obrve isto tako - pa zaokruži svim prisutnima, a oni ,svi, pogled u svoje noge i čekaju. Vepar započne: „Poštovani građani ove prekrasne dubrave moje, imamo problem. Nedavno je čuvar šume, jelen velikih rogova, uočio nešto nikada viđeno na ovim prostorima. O čemu se tu radi, najbolje će znati trojka: gavran, lisica i jež, pa molim da nam redom iznesu svoja saznanja.“ Malo se natezala ova trojka, tko će prvi, a svatko bi. Onda, ipak, dogovore se da će kao struka najprije gavran, za njim lisica pa jež.

Grakne gavran ponovno: „U našoj, a ne veprovoj šumi, kako je on rekao...“ Vepar zarokće malo glasnije, no gavran to zanemari i nastavi: “U našoj šumi ima sve veći broj bolesne čeljadi, a nemamo pojma o čemu je riječ niti što da se radi. Zato molim sve prisutne da se odmaknu jedni od drugih na razmak od barem dva metra. Čuli smo da se i kod ljudi nešto dešava pa vas molim da se prestanete kretati po njihovim prostorima, a pogotovo da ne jedete njihovu hranu, dok ne donesemo propis o sprečavanju bolesti. Sada molim lisicu da, kao mjerodavna u svim, a posebno u ovim poslovima, iznese svoje viđenje.“ Lija elegantno kao zastavom repom zavijori pa, uz blag osmijeh, sakrivajući zube koje nije stigla oprati nakon čerupanja ukradene koke, prozbori: „Kao i kolege, još nisam sigurna o čemu je riječ, ali struka radi i vrlo brzo ćemo znati uzročnika, a i to - kako ga spriječiti da se i dalje šumom širi. Do tada ponašajte se... kao i do sada. U slučaju promjene, bit ćete pravodobno obaviješteni. Naši inozemni kolege već rade na utvrđivanju uzroka, a i cjepiva za svaki slučaj. Zato je s nama kolega jež koji je u sve upućen pa, ako bude potrebno cijepljenje, on će obilaziti od kuće do kuće kako bi svi, apsolutno svi bili na vrijeme cijepljeni. Toliko od mene.“

To reče, namigne ježu i polako se, koketirajući, vrati na svoje mjesto. Zatim jež, ni od koga pozvan, ipak prozbori: „Kao što znate iz iskustva, moje su bodlje uvijek spremne i ako bude potrebno, znate gdje mi je dom; čekat ću vas.“ Zbunjeno se ogleda i sjede podalje od ostalih. Vepar ponovno podigne obrve pa lagano zarokće, pitajući ima li što nejasno? Tišina se spustila na prisutne. Nitko da bi glavu podigao, a kamoli što pitao jer nikad se ne zna, ako pitaš, hoćeš li živu glavu izvući. Konačno se i stara sova oglasi: „Još nitko nije spomenuo ni zakon, ni propis, što je s tim? Kako mislite cijepiti stanovnike bez propisa i tko ga treba donijeti? Nemojte da sve bude izvan zakona pa da se sva krivica svali na mene.“

Vepar, lisica, gavran, jež samo se pogledaše i zaključiše: „Mi smo zakon, što tu nije jasno?“ Nakon tih riječi zbor se žurno razbježi glavom bez obzira jer mnogi ogladnješe čekajući kraj, a to baš i ne bje dobar znak.

Što je bilo dalje treba potražiti u zapisniku koji je vodila svadljiva svraka, zvana Sivka, a da to baš nitko nije znao... osim mene, autora izvještaja.