Stjepan Crnić: „Plavo cvijeće“

Stjepan Crnić

PLAVO CVIJEĊE

U zraku je bilo na tisuće malih obiteljskih letjelica, u obliku duguljasta balona s kupolom na sredini. Ljudi su se vraćali sa svečanosti početka naseljavanja Grada Nade. Uvjeti za let bili su izvrsni. Oluja je taman odjurila prema sjeveru, a prema najavama, iduća se mogla očekivati za nešto više od dva sata. Bilo je to dovoljno vremena za siguran let do Runolist Grada u planinama. Putovao sam bez obitelji te izgarao od želje da ih što prije vidim i ispričam im svoje dojmove iz Grada Nade. Najviše bih volio da se ovaj tren mogu stvoriti u dnevnoj sobi i pokazati im film koji sam snimio. Srce mi je ubrzano lupalo, a ja sam imao osjećaj da lebdim od sreće. Radovao sam se kao malo dijete kad dobije željenu igračku. U Gradu Nade sve je spremno za dolazak novih stanovnika. Uskoro ćemo se i mi preseliti u kuću nalik na onu u kojoj je nekad živio moj pradjed. Prije slavlja otišao sam na polja izvan grada i nabrao plavo cvijeće. Jedan sam buket ostavio u kući, a drugi je za moju dragu suprugu kojoj je danas rođendan. Cvijeće! Pretrnuo sam. Izgleda da sam sve ostavio u kući. Pogledom sam pretražio kabinu letjelice. Cvijeća nije bilo. Radost je začas prerasla u tugu, baš kao što se i sunčan dan u trenu pretvori u oluju. Ne! Ne mogu se vratiti bez cvijeća! Otvorio sam kartu i pogledao gdje se nalaze cvjetna polja na putu prema kući. Skrenuo sam s pravca leta i spustio se na vodu, uključio podvodni režim rada letjelice i spustio se gotovo do dna. Našao sam se nad prvim poljima. Bila su prazna. Cvijeće je nedavno pokošeno i odvezeno na preradbu. Sada je bilo pravo vrijeme za to. Plavo cvijeće toliko je popularno da je život bez njega gotovo nezamisliv. Osim što se koristi za ukras i

stvaranje posebna ugođaja u kući ili drugim prostorima, ono je sastavni element gotovo svih parfema i čajeva, kao i većine dodataka jelima. Napose se cijene pokloni od svježe ubranih rascvjetanih biljaka i parfemi koji su napravljeni od samih cvjetnih latica. Cvijeće je razvijeno genetskim inženjeringom u laboratorijima industrije parfema, a raste u slanoj morskoj vodi. Na visokim stabljikama nalaze se plavi cvjetovi kao priljepci zalijepljeni na noseći štap. Cvjetovi ispuštaju opijajući sladunjavi miris, za koji stručnjaci tvrde da stimulira osjećaj sreće. Isti takav miris imaju i parfemi dobiveni od cvjetnih latica. Općenito se smatra da plavo cvijeće, samo po sebi, donosi spokoj i sreću. Odlučio sam nastaviti s potragom i uskoro sam naišao na prekrasno plavo polje. Visoke stabljike bile su prepune otvorenih cvjetova. Cijelo se polje lagano njihalo u ritmu vodene struje. Oduševio sam se. Takvo polje još nisam vidio. Uživao sam jedno vrijeme, a onda uz pomoć robotske ruke nabrao velik buket, veći od onoga koji mi je ostao u gradu. Zadovoljan, krenuo sam na površinu. Na zaslonu se pojavilo upozorenje da se oluja pojačala i ubrzala. Proračun je govorio da neću stići do grada u planini prije naleta oluje. Preporuka je bila da ostanem u vodi. Razmišljao sam trenutak, a onda odlučio izvući maksimum iz letjelice. Poslao sam poruku kući da uskoro stižem.

Kad sam stigao na površinu, na zapadu su se vidjeli olujni oblaci. Oko mene bilo je mirno, ali ispred tih oblaka puhao je jak vjetar. Krenuo sam maksimalnom brzinom. Smračilo se. Oblaci su prekrili Sunce. U zraku nije bilo nikoga osim mene. Uskoro sam vidio ulazna vrata Runolist Grada. Osjetio sam udar vjetra. Letjelica se zanijela prema istoku. Dolazak vjetra pokrenuo je automatsko zatvaranje ulaznih vrata grada. Shvatio sam da ne mogu stići prije zatvaranja. Morao sam se skloniti. Odlučio sam se žurno spustiti pod vodu. Zagrmjelo je. Svjetlo me zaslijepilo i ošamutilo. Kad sam se osvijestio, shvatio sam da je udar groma oštetio navigacijske i pogonske uređaje. Plutao sam na vodi. Oluja je bjesnila svom žestinom. Vrata na kupoli bila su djelomično otvorena. Nalet

vjetra okrenuo je letjelicu na bok i voda je prodrla u kabinu. Ušao sam u malu jednosjednu letjelicu koja je služila za spašavanje u nuždi. Nalazila se u repnome dijelu. Čim bi se uključila, automatski se otvarao krov iznad nje. Ovaj se put nije otvorio. Ostao sam zarobljen. Vjetar i vodena struja nemilosrdno su me bacali. Bojao sam se da će me razbiti o stijene planine. Komunikacijski sustav nije radio, osim automatskoga uređaja za poziv u pomoć. Znao sam da će spasilačka ekipa primiti signal, ali neće krenuti u spašavanje dok ne prestane oluja. U ovo doba godine oluje traju tri do četiri sata. Sustav za proizvodnju kisika nije radio. Preostala je količina za dva sata. Shvatio sam da to neće biti dostatno. Grozničavo sam razmišljao, što uraditi. Ništa mi pametno nije padalo na um. Nisam mogao vjerovati da je to kraj i da više neću vidjeti obitelj. Nisam mogao vjerovati da mi je plavo cvijeće donijelo nesreću. Otvorio sam dnevnik leta i napisao: „Volim vas!“ Pomirio sam se s tim da je moje putovanje završeno i da ću za manje od dva sata zauvijek napustiti ovaj svijet. Letjelica se napunila vodom i potonula. Sad su je nosile samo jake morske struje. Umirio sam se i zažmirio. Razmišljao sam o pradjedu. Njegov se san počeo ostvarivati. Napravljen je prvi veliki grad u dubinama oceana. Uz grad je napravljen istovjetan prirodan okoliš s poljima, šumama, rijekama i jezerima, nastanjen s gotovo svim vrstama bilja i životinja iz doba prije egzodusa. Bila je to njegova ideja čim se razvio sustav umjetna Sunca i napravljena su prva polja za uzgoj bilja u špiljama i umjetnim tunelima pod zemljom. Ideja je ipak ozbiljno shvaćena tek kad je izgrađen prvi grad ukopan u planinu. Da je moj pradjed sada živ, bio bi beskrajno ponosan i sretan. Njegova je ideja potpuno oživjela izgradnjom Grada Nade. Na taj će se način sagraditi cijeli novi svijet. Zaštitni plašt s umjetnim nebom prostirat će se ispod čitavog a oceana, a pod njegovom kapom bujat će ljepota življenja kakva je bila prije egzodusa. Oluje i nagle promjene temperature ostat će iznad toga svijeta i bit će samo turistička atrakcija za one koji su željni avantura.

Pred očima mi se pojavila slika kuće u Gradu Nade. Osjetio sam tugu jer neću živjeti u njoj, a onda me obuzela neka čudna radost. Sjetio sam se obitelji, supruge, kćerke i sinova. Vidio sam ih sretne u novoj kući. Upravo su sjeli za stol na kojem je bila vaza puna plavoga cvijeća. Ručak je bio serviran, ali nisu jeli. Činilo mi se da čekaju mene… Utonuo sam u san. Stresao me neki udarac, a onda trzaj. Osjećam hladnoću i nemir. Nešto kao da me nekamo vuče. Pokušavam vidjeti, što se događa. Ne mogu otvoriti oči. Ne mogu pomaknuti glavu, ruke. Težak sam. Čini mi se da čujem glasove, osjećam nečiji dodir… Otvorio sam oči i zagledao se u čovjeka i ženu pored kreveta na kojemu sam ležao.

„Dobro nam došao“, reče čovjek smiješeći se. Gledao sam zbunjeno. Vidjevši tisuću pitanja u mojim očima, čovjek nastavi:

„Sve je u redu. U bolnici ste Grada Nade. Našli smo vas u zadnji tren.“