Andrea Bauk: „Texas Hold`em“

Andrea Bauk

TEXAS HOLD`EM

Ugledao sam je za šankom. Radila je kao konobarica. Bila je moja s prvim pogledom koji se utopio u njezinim prozirno plavim očima. Pjesma „It`s My Life“ potaknula ju je na pjevušenje, dok je bezličnoj gospodi točila viski-kole. Pogledala me. Svijet je stao. Totalni klišej od rečenice, ali... svijet je stao. Došla je do mene, onako sleđenog, skamenjenog, do mene koji sam sjedio u mračnom separeu. Nismo puno razgovarali, samo smo... bili. Poljubila me i dala mi broj telefona. Zajedno smo proveli jedno ekstremno vruće ljeto, utapajući život u partijama pokera. Nikada se nismo posve upoznali. Nije mi dopustila da otkrijem njezinu mračnu stranu, za koju sam bio siguran da postoji. Mrzio sam jutra jer je uvijek odlazila u žurbi. S njom nije postojalo buđenje. Ponekad bi pobjegla kao da joj se gadim ili se vraćala jer ne može bez mene. Dovodila me do ludila svojim promjenama ponašanja. Nikada nisam znao, voli li me stvarno ili sam joj samo igračka.

Bila je ljubav mog života. Ja nisam bio ljubav njezinog života. Kad sam je zadnji put vidio (naravno, nisam znao da je to posljednji put) bila je posebno otvorena, posebno mazna, posebno moja. Duboko u sebi znao sam da ću se i ovaj put probuditi sâm. Nestala je sa zvukom nove budilice koju mi je ostavila na noćnom ormariću.

Tražio sam je godinama. Tražio sam je duboko u sebi, u dalekim sivim gradovima, u drugim osobama. Tražio sam je u snovima, na obroncima svijesti,

u pjeni valova, na površini trave koja se borila s jakim vjetrom. Bila je svugdje, bila je nigdje, bila je daleko. Aleks je nestala u vremenu.

Svijet je, uistinu, stao. Deset godina nakon njezinog nestanka došao je trenutak mog odlaska u Prijemni odjel. Pokušavao sam to odgoditi, kupiti svoje vrijeme kako bih je pronašao, još jednom vidio, proveo život pokraj nje. Iscrpio sam svu svoju snagu, borio se do samog kraja i sad je taj kraj pokucao na moja vrata.

Dovukao sam svoju praznu ljusku, obavijenu dronjcima, do hodnika u kojem se nalazio stroj s touch screen uređajem za uzimanje brojeva. Od sada sam broj, samo broj. Broj 238. Čitavog života sam se borio, da bih na kraju postao broj. Gospodin 238. Koji broj je Aleks? Čak i u ovom stanju, u kojem ne znam gdje ću završiti, razmišljam samo o njoj. U ovoj čekaonici, prepunoj smrdljive mase kostiju i kože, ja se gubim u nesmislu i razmišljam o njoj. Potpuno mi je svejedno što će biti sa mnom. Najradije bih da me pošalju u odjel Eliminacije, da sasvim isparim, da mi ugase misli, da ubiju nju u meni.

Sjeo sam na jednu od rijetkih praznih fotelja u čekaonici. Bila je udobna i prostrana. U zraku su se osjećale naznake panike i nestrpljenja. Ne baš one klasične nervoze, kao kad čekaš u redu da bi na šalteru predao dvjesto papira za izradu nove osobne iskaznice, nego one posljednje nestrpljivosti koja će odlučiti o tvojoj sudbini. Ovi šalteri su bili kraj života kakvog smo poznavali. Tužno je što i na propast svijeta moramo čekati u redovima, pred šalterima.

U glavi mi je sviralo poput tinitusa. Uvijek sam se pitao: „Tko uključuje taj džuboks u dubini mojeg bića pa neprestano vrti usput pokupljene melodije. A onda iz podsvijesti iskopa tonove sjećanja na neko sasvim određeno mjesto, voljenu osobu ili iznimno dragocjen trenutak. Zatvorio sam oči. Aleks i ja sjedimo u restoranu na vrhu hridi. Zalazeće sunce baca bljesak na špilju ispod nas. Modra svjetlost rastače nam se pod nogama, grije nam tijela posljednjim plavetnim zrakama. Ona je mirna kao da je sama, kao da mene nema. Kapci su

joj napola prekrili svjetlucave snene oči koje se, pod odbljescima svjetlosti, još intenzivnije plave. Zašto ih je sakrila? Tamo sam njezin, tamo sam siguran. Uvijek ih je skrivala od mene.

Misli mi je odvratila žena u anatomskim cipelama - djelatnica Prijemnog odjela koja bi, svako toliko, panično protrčala kroz čekaonicu - držeći u rukama špricu i prskajući sve oko sebe sredstvom za dezinfekciju. „Kao da će joj to pomoći“, razmišljao sam. „Ionako će završiti tamo gdje i svi mi.“ Dezinficijens ima omamljujuće djelovanje. Počinjem shvaćati da to nije ono što sam do sada mislio da jest. Osjećam da sam pod blagom anestezijom. Misli mi odlaze na pašnjak. Ja sam ovca. Trgnem se i opet sam tu, u fotelji, okružen ljudima koje ne poznajem. Neki čekaju u redu za „Posljednji vlak“. Većinom su to žene i pokoji zalutali vlakovođa koji taj vlak mora nekamo odvesti. U istom redu stoji djevojka koju sam nekada poznavao, plavuša sa crnim naočalama koje skrivaju podljev ispod lijevog oka. Otkuda li je poznajem? Kao da je važno. U redu za „Zadnji osvrt“ osjeti se prodoran vonj staračkog znoja, pomiješan s odumrlim hormonima stresa, sa starošću i s kamforom. Negda bi to bio red za ortopedska pomagala i tomu slično - red za ljude treće dobi. Sada je samo red za „Zadnji osvrt“, u kojemu zveckaju ta ista, već ugrađena ortopedska pomagala, čekajući svoj kraj. U redu za „Intradimenzionalnu budućnost“ ima najviše ljudi. To nije moj red. Ne mogu reći „nažalost“ ili „nasreću“ jer i tako ne znam što se tamo događa i kakav bih život proveo negdje u nepoznatoj dimenziji. Red za „Vodenu Lemuriju“ krase lica kamenih pogleda i ustrašenih pokreta. Već teško dišu jer ne znaju kako će živjeti bez zraka. Udišu ga kao da ga žele uskladištiti za kasnije, za neki novi život, za neku novu borbu. Starice su na sebe stavile svoje najbolje tkanine koje su strpljivo čekale u utrobama drvenih secesijskih škrinja, da zasjaju baš na ovaj dan. Trokuti, cvijeće i kineska svila isprepliću se i stvaraju efekt stapanja boja i uzoraka koji će iščeznuti u nepostojećoj budućnosti. Brižljivo su izabirale odore za posljednji pogled na njihova beživotna tijela u metalnim ljesovima.

Toliko sam bio zaokupljen promatranjem ljudi koje ne poznajem - ljudi koji idu negdje drugdje, u neku poznatu budućnost - da sam, smeten, zaboravio na svoj red pred šalterom zvanim „Casino“. Moja budućnost će ovisiti o kockarskoj sreći. U skupini sam odbačenih, s neizvjesnom budućnošću. Ne mogu reći čak ni da sam kreator svog puta jer ovisim o kartama, ovisim o sreći zapisanoj u bojama, skalama, pikovima i trefovima, kockicama ili kuglicama. Kroz žamor gužve koja prožima prostoriju začujem službenicu za šalterom kako viče: „Broj 237!“ Glas iz mase dobacuje službenici:

„Gospođa 237 je odustala. Mogu li ja umjesto nje? Imam ovo dvoje djece koja su jako nervozna?“

Dječak i djevojčica su satima plakali i uznemiravali cijelu prostoriju. Svi su ih sućutno tješili i igrali se s njima, kako bi sami na trenutak izbjegli razmišljanje o vlastitoj budućnosti. Meni su užasno išla na živce. Nisam više mogao čuti svoje misli zbog piskutave dernjave malih kiborga zatočenih u sistemu. Kako li je sadašnja gospođa 237 dospjela u ovaj red? Hoće li to promijeniti tijek sudbine? „Gospođo, ja sam 238. Moj broj je sljedeći. Čekajte svoj red s tom dječurlijom!“ zveckale su misli u dubini mog bića. Nisam ih izrekao naglas jer bi me svi prozvali djecomrziteljem. Pustio sam je ispred sebe. Dreka i plač su nestali iza vrata na kojima je pisalo „Casino“. Treptajuća svjetla natpisa, poput onog u Las Vegasu, usisala su gospođu 237 i njezino dvoje djece duboko u mrak... mrak koji će mene sljedećeg progutati.

„238!“ Dolazim do šaltera. Dobivam formular. Podeblja gospođa masne kose, u odori boje flastera, nervozno zapisuje podatke i uzima otisak mog prsta. Koji je njezin red? I ona mora na kraju cijele ove predstave nekamo otići. Pečat odjekne tupim udarcem i formular je crnom trakom proslijeđen u „Casino“. „Sretno“, izustila je podubokim, muškim glasom, uz sućutan pogled. Krenuo sam prema vratima označenim titrajućim natpisom pa zakoračio na crven tepih koji se topio

pod mojim koracima. Osjećao sam se kao mrtvi konj koji ulazi u pogon tvornice za preradu ljepila, kao Boxer iz „Životinjske farme“. Hostesa je prišla i ponudila mi tri kuverte. Tri crvene kuverte. Pretpostavio sam da moram odabrati jednu. Odlučio sam se za srednju jer... kao da je bitno, jer... ionako je svejedno, jer… Otvorio sam je i ugledao blještav natpis „Texas Hold'em“. Pomislio sam: „Koja sreća! Jedina igra koju znam. “ Da sam dobio „Black Jack“ ili „Rulet“ , zabrinuo bih se. Pravila u ovom casinu malo su drugačija od uobičajenih. Ovdje novac nema težinu niti važnost. Ulažu se: sjećanja, osobe, dijelovi tijela ili sloboda. Osoba nemam - tu je Gospođa 237 bila u prednosti - sjećanja su jedino što ne želim izgubiti, a za slobodu me nije briga jer bez Aleks nema slobode. Dijelovi tijela!? Što će mi tijelo, ako se ostatak života moram buditi bez nje, samo s praznim zvukom budilice? Hostesa me odvela do stola. Natočila mi je konjak i poželjela sreću.

Bio sam sâm sa svojim mislima koje su se vrtjele poput kuglice obližnjeg ruleta. Stol za „Texas“ još nije bio popunjen. Opuštao sam se uz možda posljednji konjak kojeg ću okusiti. Jedno mjesto za stolom, deveto mjesto, još je zjapilo prazno. Preostalih sedam sudionika sjedili su oko mene u tišini, razmišljajući o ulozima. Krupije je prišao sa špilom karata. Na njima je sitnim slovima pisalo „kaos“. Kaos se izmjenjivao i spajao na kaos; ovaj, opet, na kaos, pa na kaos i tako sve do trena kad su se karte zaustavile u njegovim rukama. Igrač broj 9 je pristupio stolu i zauzeo poziciju. Nisam se potrudio pogledati, niti ga pozdraviti onako kako su ostali igrači pozdravili mene, svojim posljednjim napol paraliziranim osmijehom. Začuo sam „pst-pst“ i digao pogled prema ženi prozirno plavih očiju. „It`s My Life“ mi je posljednji put zavrtio ploču u glavi. Put moje patnje napokon je dobio svoj konačni smisao. Budilica je zamuknula.

Aleks se smiješila i plakala istovremeno, želeći me grliti i opet se buditi sa mnom. Kasno.

Posljednju igru večeri odigrao sam s jednom od najljepših igračica i najproničnijih bleferica od svih koje sam ikad upoznao. S Aleks. Nisam imao nikakve šanse. Nije me bilo briga. Ovo je bila naša igra... naša posljednja igra. Mogućnost za zajedničku budućnost bila je ravna nuli. Jedan dobiva, osam gubi. Želim da Aleks dobije, da bude sretna... negdje, bilo gdje. Želim da Aleks izgubi, da bude nesretna... kao što sam ja. Želim da zajedno dobijemo i da zajedno završimo. Želim je zagrliti posljednji put.

„Stavite svoje uloge“, odjeknuo je krupijeov glas.

„Ulažem lijevu ruku. “

„Ulažem svoju prošlost.“

„Ulažem svoju djecu.“

„Ulažem slobodu.“

„Ulažem život muža, koji je na ruletu.“

„Ulažem svoja sjećanja. “

„Ulažem Aleks“, jedino tako sam mislio da ću je spasiti.

„Ulažem svoje srce!“ Riječi su izašle iz Aleksinih usta i suza je pala na drveni rub stola za poker.

Krupije nam je uputio začuđen pogled i rekao da mora pozvati nadređenog. Nešto su šaputali i na kraju su nam ulozi odobreni. Dobivam dvije karte. Pik dvojka i dama tref. Aleks nije dobila dobre karte, znao sam to po njezinom uzdahu i kapcima koji su se spustili preko plavih očiju. Nekada sam joj znao govoriti da je svaka karta dobra karta. Bitno je samo strpljenje. Iščekivanje. Otvaranje. Krupije miče prvu kartu. Na „flopu“ izlaze dvojka, trojka i osmica.

Aleks ima osmicu, oči su joj se zacaklile i vratila se euforija. Nisam u dobroj poziciji. Ponašamo se kao da igramo „Texas“ za plastične žetone, nekada, u našem stanu.

Opet smo tamo, s društvom u dimu cigara, opijeni viskijem. Sretni smo i ozbiljni, okupljeni oko hrpe bezvrijedne plastike. Odlutali smo u prošlost, ne razmišljajući o trenutnim ulozima. Diler miče još jednu kartu. „Turn“. Dama herc. Presijava se kao srce moje dame koja mi sjedi preko puta, kao srce koje je stavila na stol. Ima damu u rukama. Ima dva para. Znam. Poznajem je. Da sada ima žetone, stavila bi all in. Ali već je uložila sve. Stavila je unutra svoj kraj, osudila se.

Gledamo se i dalje, kao da moramo ulagati do zadnjeg. „River“, posljednja karta. Dvojka. Full house. Okrećemo karte na uvid krupijeu. Sedmoro ljudi ustaje i odlazi u pratnji hostesa. Aleks i ja ostajemo. Ona ima dva para, kao što sam i pretpostavio. Ja imam full house sa tri dvojke i dvije dame. Svjetlo u njezinim očima se ugasilo. Imao sam osjećaj da joj uzvraćam za svu patnju koju mi je prouzročila... osjećaj da sam je spasio, izgubio, vratio. Znao sam da ni u jednoj kombinaciji ne završavamo zajedno. Nadređeni se opet pojavio pored stola i rekao da ovakav ulog nije predvidio, niti ga je očekivao.

„Smatrajte da ste spasili Aleks, ona odlazi natrag u Buccari. Ostatak njezinog života biti će dirigiran nestalnim uvjetima koji će eskalirati nadolazećim promjenama svijeta kakvog ste poznavali. Vi ste sebe osudili na sobu s budilicom, na vječni zatvor misli... koje će vam biti izbrisane. To je najblaži oblik budućnosti koji vam mogu ponuditi. Vi ste, gospodine, odredili vaše dvije sudbine. Ne brinite... i sjećanja će vam biti izbrisana. Oboje ste preživjeli. Imate budućnost koju ćete kreirati prema mogućnostima prōstōrā u kojima ćete boraviti.“

Nisam znao što me čeka, niti me je bilo briga. Dao sam Aleks novi život. Pogledao sam je posljednji put, nadajući se da će ostati zakopana duboko u mojoj glavi, kao i ova pjesma koja se uzastopce vrti. Eto, vidio sam je još jednom... to mi je bilo dovoljno. Zaspao sam.