Antonija Željka Kahlik: „Felicita“

Antonija Željka Kahlik

FELICITA

Bio je to stvarno naporan tjedan. Advokatska kancelarija gospodina Milčeka bila je poznata i izuzetno cijenjena u gradu, kao i sam vlasnik advokat Milček. Ne mogu reći da je uvijek bio drag jer je to ovisilo o klijentima i njihovim često vrlo posebnim zahtjevima koji su sve zaposlene, a bilo nas je petnaestero, dovodili do ludila. Tako bi gospodin Milček znao podići glas ako nije bio zadovoljan izvršenim. No ne prečesto pa smo ga, zapravo, poštivali jer je bio vrhunski advokat od kojega se moglo mnogo naučiti. Konačno, evo i petka. Fascikli leže u svojim utorima, stolovi pospremljeni, ladice zatvorene, uz onaj posebni osjećaj kraja radnog tjedna. Skoro svi smo izlazeći iz kancelarije i glasno se pozdravljajući - nosili osmijeh na licu.

Udaljena stotinjak metara od ureda nalazila se moja tramvajska stanica. Kako su i mnogi drugi uredi završavali s poslom u isto vrijeme, vrlo brzo se stvorila prilična gužva. Mrzim gužvu. Ne volim kad me strani ljudi dodiruju sa svih strana, a ja se ne mogu pomaknuti. Zato gotovo uvijek pričekam, propustim ponekad i dva-tri tramvaja. Tog je petka, meni u inat, gužva bivala veća, što sam duže čekala. Ljudi su navirali sa svih strana i izgledalo je da svi žele napustiti grad baš u istom trenutku. Nakon trećeg propuštenog tramvaja odlučila sam se ući u idući... pa neka bude što mora biti. Broj četrnaest konačno staje i masa me uvlači. Pomislim: „Usisao nas je kao golemi plavetni kit i nitko ne zna što ga čeka.“

Na svakom stajalištu putnici bi izlazili, a oni koji su čekali vani gurali su se što prije ući. Promatrala sam tu izmjenu ljudi. Svi smo izgledom i ponašanjem bili različiti, odjeću da i ne spominjem. Bilo je sirotih žena koje su se vraćale s posla vukući teške torbe pune namirnica, tražeći pogledom bar jedno spasonosno slobodno mjesto u tramvaju. Tih mjesta nikada nije bilo dovoljno, pogotovo ne u vrijeme povratka s posla. Tako bi one stajale, pokušavajući održati ravnotežu jer su im ruke bile zauzete torbama. Svako toliko čulo bi se “pardon”, ako bi se na kojeg od putnika naslonile dok je tramvaj kočio kod zaustavljanja ili “cukao” pri polasku. Našlo se tu i zanimljivih likova, kao na primjer, jedan gospodin u godinama koji se svim silama borio držati novine široko otvorenima, često iznad glave nekoga od onih koji su sjedili. Razmišljala sam o njemu i o tome... kako uspije išta pročitati u toj stalnoj izmjeni putnika, unutra – van, i pomicanju po tramvaju. Nikada ga nisam vidjela sjediti, ali uvijek bi s obje ruke držao otvorene novine i ljuljao se u ritmu vožnje. On je, kao i ja, uvijek išao do posljednje stanice na liniji četrnaest.

Petak, voljela sam petke... iza kojih nisam morala rano ustajati; iza kojih sam mogla učiniti sve što bih samo poželjela. Jedino, često nisam imala baš nikakvih posebnih želja. Subota bi mi projurila u odlučivanju i odvagivanju: što bih trebala, što bih mogla, a što stvarno želim. Već u tramvaju sam u taj petak odlučila otići izvan grada, otići bilo kamo... makar i samo do “Marije Bistrice”. To bih mogla jer već dugo tamo nisam bila. Za mene dugo znači “ne manje od tri mjeseca”. Volim to svetište. U takvim mislima tramvaj, sad već s tek dvadesetak putnika, prilazi zadnjoj stanici, a onda… vozač obavještava putnike: „Oni koji ne idu u prolaz neka izađu.”

Slušam i ne vjerujem. O čemu on to govori? Nekoliko putnika se iskrca, a desetak nas ostane. Čudno me gledaju; znam da me gledaju, iako sam se zabuljila kroz prozor. Ostat ću da vidim što vozaču znači taj “prolaz” jer ovo je

posljednja stanica na liniji četrnaest. Tu se tramvaj okreće i vraća natrag u grad. Vrata se zatvaraju. Krećemo.

Odjednom se uz prozor podigne gust zid magle. Kao da se zalijepio uz staklo i svom se snagom želi uvući u tramvaj. Osjećam kako me dodiruje svojim hladnim kapljicama. Odmaknem glavu od prozora i pogledam ostale putnike. Nigdje nikoga, tek jedna starija žena sjedi, udaljena nekoliko sjedala ispred mene i svako toliko svrne pogled prema meni. Sva sam se sledila. Strah mi je oduzeo i tijelo i misli. Pogledam kroz prozor, u nadi da sam možda zaspala pa će me netko probuditi, ali ne... očito je da ne spavam. Magla je nestala, a tramvaj vozi kroz jarko osvijetljen tunel. Ne vidim od kakvog je materijala... jednostavno, znam da je tunel. Nova me misao pogodila kao grom iz vedra neba: “Umrla sam! Strašno... umrla sam u tramvaju.” Sve više se tresem i prihvaćam smrt kao uzrok ovoga što se dešava. U tom iznenadnom strahu tramvaj se zaustavlja i vozač me putem razglasa, imenom zamoli da izađem. Prenem se i odgovorim: „O ne, nikuda ja neću. Vratite me natrag na moju stanicu na okretištu.“ Znam, bilo je to pomalo i glupo i bahato, ali ništa mi drugo nije preostalo? Uostalom, kako to da vozač zna moje ime? On izađe iz svoje kabine i ponovi: „Draga Ivana, trebate izaći.“ I dalje sam uporna: „Kamo bih ja to trebala izaći, nigdje se ništa ne vidi. Uostalom... gdje smo? Blago me gleda i kaže: „Ova će te gospođa pratiti, samo zbog tebe je i ostala. Drugi su već ranije izašli.” „Kako? Gdje su izašli?” Sada već od panike ne mogu ni razmišljati. Tko zna što će mi napraviti ako se pomaknem. Tvrdoglavo ipak ustrajavam na tome da želim natrag. Oboje me i dalje blago gledaju, a gospođa konačno ustane sa sjedala i, pružajući mi ruku, reče: „Ja sam Ruža, iako to nije moje pravo ime; ali ovdje sam Ruža. Mogle bismo krenuti.”

Poslušam je... a što bih drugo? Silazim niz stepenice tramvaja i odmah ispred sebe ugledam nešto poput vrata. Bila su uobičajene visine, ali kao da su se protezala dalje, u polukrugu. Tramvaj krene i nestane u vratima. Gledam gospođu i pokušavam se prisjetiti, kako da je oslovim. Kao da razumije moje misli, kaže mi: „Zovi me Ruža. Ovdje smo svi jednaki po svemu: znanju, izgledu, rođenju, baš po svemu.“ Odlučim se upitati je, gdje smo to mi. I opet... brz, preuranjen odgovor: „Sada smo još u prolazu, ali ući ćemo kroz vrata u `Novo`.” “Dobro, a što je to `Novo` i kad ću se opet moći vratiti svojoj kući?” poželjeh je glasno upitati, ali odgovor sustigne moje misli. „Već sutra, ako testiranje bude uspješno.“ “Ma, kakvo testiranje? Nisam se ja prijavila ni na kakvo testiranje”, protestirala sam, sada već ljuta. „Jesi”, blago mi odgovori Ruža. ”Mogla si izaći na svojoj stanici, ali nisi. Uostalom, idemo mi u `Novo` pa ćeš sve saznati i vidjeti”, reče Ruža, i dalje jednako blaga, iako sam baš bila i ljuta i pomalo gruba. Ona me drži ispod ruke, kao da smo krenule u šetnju. Ulazimo u vrata. Dobro čitate, “ulazimo u vrata”. Ona se ne otvaraju, ali ja prolazim kroz njih bez da išta osjećam. Ponovno stojimo na stajalištu, ali sad kao da sve lebdi oko mene. Pitam Ružu, što čekamo, tražeći pogledom bilo što raspoznatljivo. “Taksi“, odgovara ona, ukočena pogleda. I da, eto ga... pravi pravcati taksi pojavljuje se ispred nas. Lijepe je svijetlo crvene boje: udobna sjedala, tiha muzika. Mislim o tome kako sam ipak umrla jer samo u raju može biti ovako... Šofer i Ruža prasnu u smijeh. Ona mi kaže: „Ivana, ovo nije raj, ovo je `Novo`.“ Oboje se i dalje smješkaju, a taksi se zaustavi ispred vrlo lijepe omanje kuće. Oni kimnu jedno drugome pa nas dvije izađemo. „Tamo ćemo ići“, kaže mi i opet me uhvati ispod ruke. Ogledam se i vidim dugačak niz jednakih kuća u širokoj ulici; toliko širokoj da su se kuće na drugoj strani jedva razabirale. Prilazimo jednoj koja ima samo dvije stepenice do ulaza. Nekako me podsjeća na one stare američke drvene kuće, s trijemovima i ljuljačkama; gotovo da očekujem čuti škripu njihova ljuljanja.

Ruža zastane ispred vrata koja se, kao na zapovijed, otvore. Na ulazu stoji gospodin srednjih godina koji mi se, na prvi pogled, učini poznatim. Znam, vidjela sam ga u tramvaju; ni on nije sišao na okretištu. Ali gdje je onda izašao i kako to da je sada tu? Ruža ga pozdravi naklonom glave, a on nam uzvrati, objema. Uz osmijeh mi pruži ruku, govoreći: „ Dobro došla u `Novo`.“ Ne znam što da mu odgovorim pa samo kimnem glavom. Ulazimo u klasičan advokatski ured. Ormari se nižu uz jedan zid, dva lijepa stola, nekoliko stolica i dvije slike planinskih pejzaža na zidu nasuprot ormarima. Primijetim da prostorija nema prozora, a ipak je zrak sasvim ugodan i svjež. Dok sam, tako, skupljala dojmove, gospodin me strpljivo gledao i čekao, a zatim je kazao: „Nadam se da je tvoj strah sad manji, iako se ne moraš baš ničega bojati jer čim završiš testiranje, vratit ćeš se kući. Hoćemo li sjesti?“ Skupim to malo hrabrosti što mi je preostalo, jer moram saznati što smjeraju sa mnom, sjednem pa upitam: „O kakvom je testiranju riječ i koliko će trajati?“ Odgovara mi polako, kao da razmišlja o tome što smije, a što ne smije reći pa nastavi:

„Testiranje se odnosi na sklonosti, inteligenciju, želje, potrebe i mogućnosti, a neće trajati duže od godinu dana.“ Gledam ga razrogačenih očiju: “Kakva vražja godina? A što je s mojim poslom kod gospodina Milčeka? Sigurno ću dobiti otkaz već sutra ako se ne javim. Kako se, uopće, mogu odavde javiti? Pa ne znam ni gdje sam?!” Kao da me želi utješiti, kaže: „Ma, nećeš dobiti otkaz. Nitko ga dosad nije dobio, iako su neki bili na testiranju i duže od godine dana.“ Gospodin mi je ponudio čašu vode. Kako je zaključio da sam na rubu nesvjestice, ne znam. “Voda je ukusna, kao da je s najboljeg planinskog izvora”, prolazi mi glavom. On prihvati: „Da, s planinskog je izvora, drago mi je da ti se svidjela.“

Kako se pomalo mirim sa situacijom, gospodin mi se konačno predstavi: “Ja sam Rudi. Iako to nije moje pravo ime... zovi me Rudi.” “Što im znači, to nije moje pravo ime?” želim ga pitati, ali odgovor me preduhitri: „Tko god dođe u `Novo`, dobije novo ime. I ti ćeš ga dobiti ako te private.“ Tko, što me treba prihvatiti i zašto? Ipak je sve ovo samo san; jedino ne znam, kako se probuditi. „Nije san, sama si odlučila ući u `Novo`; a da bi bila naš punopravni stanovnik, trebaš obaviti testiranje i uzeti novo ime.“ “Pa dobro, idemo to onda obaviti, da se mogu što prije vratiti u `normalno`”, promrmljam. Sada me Rudi pogleda širom otvorenih očiju, ali ne reče ništa. Krene ispred mene kroz hodnik kojem ne vidim kraj. Prolazimo mimo desetak vrata; pred jednima on stane, pokuca, pričeka pa ih otvori. Prostorija slična onoj u kojoj smo do tada bili, ali nema ormara već ležaj koji na prvi pogled izgleda udoban. Ulazimo i Rudi kaže: „Evo, ugodno se smjesti dok ne dođe asistent za testiranje.“ Blago mi se osmijehne, kao da me ohrabruje, pa izađe. Ostajem čekati.

Zakratko, u prostoriju ulazi djevojka, vrlo mlada... zasigurno mlađa od mene. Gleda me s osmijehom i govori: „Ja sam Filipa, iako to nije moje pravo ime.“ Već sam navikla čuti taj dodatak uz predstavljanje pa samo kimnem. Pita me, možemo li započeti. Ona je asistent za testiranje sklonosti i inteligencije. Kimnem da možemo. Opet taj smiješak, svi se samo smješkaju kao da baš nikakvih problema svijet nema. Kaže mi: „U `Novom` ih je nemjerljivo manje nego vani“, pa me zamoli da se udobno smjestim na ležaju. Pomislih da ću nakon svega proživljenog zaspati, a Filipa reče: “Ništa za to, i bolje je da spavaš.” Jesam li spavala ili ne, ne mogu se sjetiti; ali kada sam progledala, i dalje sam ležala, a za stolom je sjedila Ruža. Naravno da se smješkala i tiho je rekla:

„Dobri su ti prvi testovi.“ Kakvi testovi... pa spavala sam kao klada i sada se malo bolje osjećam. Upitam je: „Idem li doma?” Ona odgovori: „Još ovo zadnje, ja sam asistent za želje i ostalo. Sada slobodno započni govoriti o svojim željama, mogućnostima njihovih ostvarenja, potrebama koje nikako da ostvariš... a ja ću slušati.“ Kratko razmislim pa započnem svoju životnu priču. U nekoliko navrata svraćala sam pogled na Ružu i činilo mi se kao da spava. Tim bolje, bar mogu isprazniti sve što mi na srcu leži. Nakon djetinjstva, djevojaštva, studiranja, zaljubljivanja i suza rastajanja, jurnjave jutrom do tramvaja, silne gužve u njima i osjećaja mučnine kada bi me gomila dodirivala sa svih strana, imala sam osjećaj kako se iz mene nešto ispraznilo, oslobodio se prostor za koji nisam znala da postoji. Osjetila sam tihu, toplu i nježnu radost. U tom me razmišljanju prene Ružin glas: „O da, bio je to vrhunski odrađen test.“ Znači, nije spavala, osmjehujemo se jedna drugoj. Ona ustaje i kaže: „Sada je vrijeme da donesu odluku o prihvaćanju, krenimo. “ Izašle smo ruku pod ruku, polako kroz dugi hodnik na drugu stranu ulice. Govorila mi je kako nas tamo čeka jako puno ljudi, ali da me nitko neće dodirivati jer znaju da to ne volim, ali ako ja poželim nekoga od njih dodirnuti, slobodno mi je. I stvarno, u dvorani u koju smo ušle bilo je više od stotinu ljudi. Pljesak, pjesma, smijeh zaori se našim ulaskom. Svi su razdragani, a začudo i ja. Prilaze mi, pružam ruke, grlimo se i mislim kako nikada nisam bila sretnija. A onda se, iznenada, poput šuštanja lišća, začulo “felicita, felicita, felicita…” i znala sam, moje je ime Felicita... iako to nije moje pravo ime. Ruža me zagrli i šapne: „Još trebaš odlučiti, ostaješ li ili se vraćaš? Naravno, ako se i vratiš, uvijek možeš svratiti u `Novo` jer sada si nova Felicita... makar to nije tvoje pravo ime.

Tog trenutka bila sam i sretna i tužna. Znala sam da se moram vratiti jer mami je u nedjelju bio rođendan koji sam, eto, propustila, a i sigurno se brine radi toga što se cijelu godinu nisam javila. Što ću joj moći reći? Kažem Ruži da se moram vratiti, ali da ću ih sigurno doći posjetiti prvom prilikom. Gromoglasnim su me pljeskom ispratili. Ruža i Rudi stoje pred ulazom u kuću, grlimo se. Taksi već čeka da me odveze do vrata tunela. Zaustavljamo se. Mahnem taksistu i prođem kroz vrata. Tramvaj stoji na stanici; ulazim. Vozač mi namigne, a možda čovjek ima i tikove; tramvaj krene. Na okretištu me upita: „Oprostite, vi se vraćate nazad u grad ili ćete ipak sići?” S osmijehom opet namigne. Tek tada vidjeh da je tramvaj okrenut u smjeru povratka. “Jesam li prespavala put od posla do kraja linije broj četrnaest ili sam bila iza prolaza? Postoji li `Novo` ili je ono tek privid snoviđenja? Je li to, uistinu, važno?” razmišljam dok prolazim uz vozača koji se odmara. Vani, na stajalištu, u prolazu mi kimne i kaže: „Sretno, Ivana.“

„I ovaj zna moje ime... moje pravo ime!?