Gabrijel Barišić: „Dvojica“

Gabrijel Barišić

Dvojica

„Odao sam se užasu, radije nego razvratu“, razmišljao je moj budući čarobnjački mecena Frater Rheo, kršeći ruke. Malebogija je sjedio, okrenut prema vatri koja je stvarno postojala samo u njegovim očima. „Bio si poslušan đak“, progovori demon. „Mnogo smo toga zajedno naučili. Položio si mnoge misterije sa mnom. Od Urima i Tumima za proricanje...“ črčkao je po rukohvatu šiljastim, suhim, bijelim kažiprstom, kao u kakve starice. „ I... vrijeme je da privedemo stvari kraju upoznavanjem Goga i Magoga. Dakle, tebi prvo treba sluga.“

Nitko ne bi rekao da se u ovom ubogom podrumskom stančiću u centru Osijeka nalazi moj alkemijski laboratorij, odnosno čarobnjački ured. Nakon što su me nogirali s posla, ovdje sam trenirao svoju radnu disciplinu. Dođem ujutro, zacrtam si dnevne zadatke pa udri... do kraja radnog vremena. Ali taj rad, kao uklet, sveo se na administracijske poslove. Morao sam živjeti od onoga čemu sam se priučio - od prevođenja s latinskog, grčkog i hebrejskog. Zašto sam postao čarobnjak? E, pa dobivajući sva ta djela na prevođenje, počeo sam ih kopirati za sebe, čime postadoh vrstan teoretičar, uglavnom se ne usuđujući oprobati. Ali sada... sve mi se čini da magija ne postoji! Eliksira nije bilo, zlata nije bilo, homunkulusa nije bilo, Golema nije bilo... Nije tajna da za ono za čim težiš moraš zvati odgovarajućeg demona te da oni vole krv, dim i svoje mirise, premda meni nikada nitko nije otkrio zašto je to tako. A tu je još i ta druga stvar u kojoj se Crkva i magija vole: Bog i đavo jedan drugome osiguravaju postojanje!

I tada se dogodilo! Dođe mi jedan rukopis, stariji od ostalih, tako da sam ga s mukom prevodio. Taj moj dobročinitelj nije žalio novca, pak ni vremena, potpuno me razumijevajući. Zapisano je da je Bog prihvatio svoje vlastito izgnanstvo pod uvjetom da vladajući demoni postanu Odsutni i da je vjerovao ljudima kako će dobro u njima konačno prevladati. ... comede volumen istud, et vadens loquere ad filios Israel („ ... pojedi taj svitak te idi i propovijedaj domu Izraelovu“). Angustia superveniente, requirent pacem, et non erit. („Dolazi tjeskoba! Tražit će mir, a mira biti neće“).

Nakon što smo se upoznali, taj moj dobročinitelj je, potiho se smijuljeći, prelazio preko mojih predmeta i spisa. „Uposlenik ili partner?“ upitao je, škiljeći kao da ima kratkovidnu dioptriju, skrivajući potentne oči čovjeka koji dobro poznaje tajne. Ostadoh ukočen. „Može Tomislav, a može i Frater Rheo“, pružao je svoju suhu i toplu, ružičastu ruku koja nije vidjela fizičkoga rada. Prosječan čovjek u njemu ne bi vidio ništa nego još jednog prosječnog čovjeka. „Može Mario, a može i Frater Campano“, uzvratih jednakom mjerom. „Vidim, imaš ovdje sve što ti je potrebno“, reče. „ A jesi li siguran da to, uopće, želiš?“ upita. „Ja želim vjerovati u Boga, ali Prometej je taj koji je stvorio sadašnjeg čovjeka!“ brzo izrecitirah.

„Znaš li, onda, što si čekao?“ Odmahnuh.

„Mene.“ Šutnja.

„Oslobodi se okvira. Izađi iz tog ćumeza. Popijmo piće u samom centru! Ne odriči se ljudi i njihove ljepote. Samjaza je pao za nju!“

„Dok smo pili, stavio je ruku na moje rame i rekao: „Moraš se krstiti u svojoj novoj vjeri!“

Vozili smo se noću, stotinjak kilometara u brda. Kad stadosmo, u takvoj čistoći od svjetlosnog zagađenja da se jasno vidio Mliječni put, izađosmo u mrak. Rheo tad izvadi dvije baklje i pripali ih. Umirao sam od straha, od noći, od njega, od ovog mjesta, od svega. Mučno smo hodali kroz šumu. Put vjerojatno nije bilo daleko, ali noć ga je takvim učinila. Začusmo glasove... Rheo se tiho smijuljio dok smo virili iza brdašca.

„Kakve budale!“ šapne. „Oni bi se igrali skrnavljenja vjerskog svetišta! Prokleti amateri!“

Bila je to zlatna mladež koju je vodila nekakva vještica, nesumnjivo dobro plaćena. Upravo su se spremali za malo seksa na oltaru. I tada sam po prvi put svjedočio očitovanju magije iz usta mojeg mentora. Šapnuo je nešto u jedan od talismana. Kad je progovorio, začula se ječeća rika, strašnija od death metala. Nisam znao, bih li se i ja plašio ili umro od smijeha, gledajući kako su brzo navlačili gaće! Izjurili smo, bijesno mašući bakljama, kao da tjeramo vukove (a oni su bili samo kokoši ) dok sam deklamirao: „...et demoliar aras vestras, et confringentur simulacra vestra, et dejiciam interfectos vestros ante idola vestra („Opustjet će žrtvenici vaši i porušit će se stupovi vaši, a vaše poginule pred kumire ću vam baciti“). Vještica je, pak, ostala stajati sama, sa štapom. Nije bila baš posve neiskusna, čim je bila odlučna zadržati svoj vještičji dignitet... vjerojatno ne samo zbog golotinje. Moj mentor se sotonski nasmija i uze je na oltaru. Nisam bio posve siguran, je li to bilo silovanje. Kad je došao red na mene, on se gromko smijao, tako da se šuma orila. Ja nisam mogao... te se pravih nevješt.

„Krsti se, krsti, u radnjama bogohulnim i djelima pogrešnim!“ vikao je on dotle. Ja joj, poskrivečki, u krpe ubacih svoju vizitku.

„To je to!“ rekoh naglas. „Nikada nisam bio spreman riskirati strah i zato nikada nisam ni uspio.“ Zazvoni telefon. Podigoh slušalicu. „Ime mi je Jelena“, reče glas. Upitnici u mojim očima, u mojoj tišini. „Gola Jelena koju ste tako okrutno silovali.“ „Smatram da nismo bili baš tako okrutni.“ „Gospodine Mefisto...“ nazove me posprdno. Htjedoh joj reći da nisam Mefisto, ali se suzdržah. „A da se nađemo na neutralnom terenu? Ne zanima me vaša radionica, stan ili atelje, kako vi sve to već ne zovete. “ „OK.“

Sjedili smo na istom onom mjestu na kojem sam sjedio s Fraterom Rheom. „Znaš, glup si!“ reče ona, nimalo ne okolišajući. „Očekuješ li da ti se netko dokazuje čarolijama, idi u cirkus! Ono što si vidio prošle noći bio je primjer, kako se vlastita profesija štiti... tijelom. Ne sumnjam ja da ti je on pokazao svašta, ali sada je vrijeme da biraš.“ „Mislite li se vi to pogađati? Ja tu ne vidim nikakve koristi za sebe!“ „Upravo to! Daj, budi jednom nekakav mag, jebemu! Jel ti treba platit da naučiš? Kakav dojam sam stekla, ne znaš ni abecedu!“ To me naljuti jer su abecede i alfabeti moja uža specijalnost. Ona prasne u smijeh. „Brat Campano, u svakom slučaju, zna alfabet! Nije li tako?“ „No? Reci! Što je Magija? Samo mi nemoj prodavati one proljeve o Umijeću!

Crowley je rekao da je magija građenje modela. Don Juan je Castanedi rekao da je to traženje poluga. Eto! Kontempliraj sad nad tim, ako ne znaš! Bogovi se predstavljaju na način onih kojima se predstavljaju. Ne biraš između nas, nego između njih.“

Bili smo u mojem uredu, Jelena i ja. Ona je odmahivala glavom, prelazeći prstom preko police s rukopisima. „Impresivno, ali... gdje bih ja bila da mi je sve to trebalo“, iskreno se nasmijala. „Na nuli, baš kao i ti.“ „Nije li to samo razvrat?“ „Ne! To je samo proračunatost! Želiš li radije prolijevati krv, ostani uz onu kreaturu!“

„Znaš li nešto što ja ne znam?“ „Svaka pojedina stvar ima svoju priču! Dakle, priča ne nedostaje.“ „A imaš li nešto za podijeliti sa mnom?“ „Možda. Ali neka ti ih on prvi ispriča. Samo... nemoj mu, molim te, govoriti o meni. Ukoliko se njemu, uostalom, išta uopće i može sakriti.“ „Priznaješ li time da je moćniji?“ „Pogrešno pitanje.“ „Sve ovo je početak kraja. Obrati pozornost na svoje namjere. Samo to.“ Ona ustane. „I na svoje odabire.“ U trenu je nestade.

„Iskreni poslovni partner...“ rekoh mu. „Znam, želio si reći `prijatelj`, ali nisi mogao progutati laž. I znam, želiš priču. Sve ja znam. I, bez obzira na to što čuješ o meni, govorim ti istinu... svoju istinu. Tebi, mojem `iskrenom` poslovnom partneru!“ On započe priču: „Imao sam dvadeset godina. Učio sam za ispit u unajmljenom stanu na četvrtom katu kada je došla. Rekla je: “Nije samo trava, imam svašta!“ Ja uzeh malo šita,

a ona je već uzela i trip, ali nije mi rekla... Taj trip u dimu i ne znam... Možda je mislila da može letjeti, možda je bježala od nečega... Uzeli su mi pet godina života, ali svi su loše završili“, kratak bljesak očnjaka.

„Ma da... ubio je svoju djevojku“, reče ona ispijajući kapućino. „Ali otkud sad ti to znaš? Mislio sam da si ga `upoznala` tek u šumi... one noći?!“

„Imamo zajedničke prijatelje... ili je možda bolje reći, protivnike. Ako budeš uz mene, možda ćeš neke od njih i upoznati. “

Jelena i ja smo, s dvojicom njezinih prijatelja koji su nosili lopatu i polugu, ulazili u zabačeno seosko groblje. Došli smo do grobnice. Julijana Zapoljska, tako se zvala. Otvorismo, dakle... Bila je bijela poput papira, ali plave vene po čelu govorile su da živi, pa... kakvim god bilo životom. Otvorila je oči i, razjapljenih usta punih oštrih zuba, skočila na nas. Brat Petar iz kubure ispali u nju kolčić od bijelog gloga. Ubrzano je trunula. Jelena nas sve potapše. „Sad čekamo njegov odgovor“, šapne mi na uho.

Te noći je došao na groblje, vidjeti zašto je nema. Kada je otkrio, vrištao je.

Mislio sam da je prošao tek trenutak od tada do sada. Od toga tada, kad mi je Brat Rheo držao kris bodež pod vratom. On sjedne na prag, lomeći se. „Ispričao sam ti istinu, a ti si se podao toj lažljivoj vještici.“ Jelena je bila skrivena i podlo čekala da me on recne, da bi ga zatim upucala iz damskog pištoljčića. Frater Rheo je bio mrtav. Ona na njemu hladnokrvno obavi nekakav obred. Zatim mi reče da uzmem taj zadnji rukopis pa tek onda nazove policiju.

Četiri tjedna sam bio na psihijatriji. Ona se poslije smijala mojoj zloj sudbini. Povela me na groblje, da se razonodim i, dok mi je pokazivala u daljinu, nešto me dodirne po ramenu. Hladna i smrdljiva ruka, nečista od zemlje. Skoro sam umro! Bio je to on! Načinila je zombija od mojeg mentora Rhea! Strpasmo ga u prtljažnik i krenusmo na more.

Stajali smo na rtu, okrenuti prema sjeveru. Na istoku i zapadu sivilo mora i neba se počelo spajati. Dolazili su Gog i Magog, sve i svatko sa strane zla. „Finis venit, venit finis super quatuor plagas terrae“ („Primiče se kraj. Bliži se konac Zemlji na sve četiri strane svijeta“) deklamirala je. Rheo me zgrabi za ruku da je ne ubijem. Uroni šake u njeno tijelo i isiše je. Time popravi svoju krvnu sliku. Zvuk postade viši, dok on ne uhvati prvu djevicu na koju je naišao i gurnu je u svoje tijelo crne rupe, od čega oživje. Valovi sivila iz suprotnih smjerova zapljusnuše jedan u drugi, odustavši od sveuništenja. Zavlada tišina. A ja sam odustao od toga da ga pokušam ubiti. Klečao sam na betonu, čekajući da on dovrši mene. Ali on me samo obilazio, onako kao što mačak obilazi vruću kašu (Otkad, to, mačke jedu kašu!?). „Vidim, naučila te koješta“, reče. Rukopis koji je sadržavao proročanstvo imao je i lijek protiv Goga i Magoga. Izvadih ga i stadoh deklamirati: „Propter hoc dabit Dominus ipse vobis signum: ecce virgo concipiet, et pariet filium, et vocabitur nomen ejus Emmanuel, quod est interpretatum Nobiscum Deus („Zato, sam će vam Gospod dati znak: evo, začet će djevica i roditi sina, i nadjenut će mu ime Emanuel, što znači, Bog je s nama“). Dolazila je magla. U njoj su sjedili demoni: Samjaza... i Malebolgija kao njegov

pas. „Poruka od samog Lucifera...“ Samjaza iz čizme izvuče zarolani proglas. Nesvjesno sam se htio približiti i vidjeti svojim očima.

„Na! Pogledaj!“ Samjaza se sada nasmije. Pljesne rukama, pretvarajući brata Rhea u velikog štakora i pošalje mi svitak u njegovim zubima. Pisalo je samo: “Reci mu!“ „Prije nego što dođe naš pogrom, koji si ti pozvao, čut ćeš našu Istinu“, reče Samjaza. „Kada se svijet stvarao bijaše prvo sam Logos. Stvaranje Drugih bilo je krajnji čin ljubavi. Davši život izvan sebe, Logos je stvorio svoju Odsutnost, a time i mogućnost zla. Bili su to prvo dobro i prvo zlo. A gdje je zlo, tu je i dobro. I svi Drugi su znali Istinu, ali dio Drugih je zadržao slijepu vjeru. No Bog nekako nestade, nitko ne znade, kako ni gdje. I oni, Vjerni, stadoše dijeliti Stvorenje i nisu bili ništa bolji od životinja. Jedan od njih bijaše Jahve. Mi, koji nismo htjeli nepoznatog Boga, koji nismo htjeli dijeliti, koji nismo htjeli imati udjela u pljački Stvorenja, proglašeni smo protivnicima, ali zato uzesmo od znanja božanskih i dadosmo to čovjeku, ne bi li on vratio Boga da ga svi konačno upoznamo. Tada se poče ulagati trud u Drugo Zlo, kako ga nazvasmo, i nastade demonska hijerarhija. Oni koji su voljeli čovjeka dadoše mu ljubav kakvu je već mogao osjetiti, ali crkve su voljele hladnog i nespoznatljivog Boga Stvoritelja, onakvoga kakav nikada nije postojao. Tako su nastali: Drugo Zlo i Drugo Dobro. Kao što vidiš, maglovite granice i nazivlja. Ali vi, ljudi... u vama je nešto nastalo i ostalo. Vi ćete nadići Druge. I zato se za vas svi otimamo. Vaše greške su katastrofalne, ali vaš potencijal je najsjajnija zvijezda na nebu!“ „I što će se sada dogoditi?“ „Zatornik demona dolazi s Jahvom i mi vas polako napuštamo, da se raspemo bespućima svemira... i sami tražeći Boga.“ Pramen magle ih pokrije. Začu se zvuk nalik zaglušno škripećim smetnjama na radiju. Kada se mjesto ponovno pokazalo, na njemu više nije bilo nikoga, osim puzajućeg Fratera Rhea. „Hajde da među nama bude razmjene!“ vapio je, pružajući ruku. Ja sam se nećkao, ali sam je konačno prihvatio. Muk i strah su trajali predugo. Sljedećeg

trenutka već je, sasvim vitalan, otresao prašinu sa crnih hlača. Krenuli smo dalje od mora. Svijet je ostao pošteđen. Sjedili smo u pletenim naslonjačima i gledali oblačno nebo. Vjerovao sam da su mi lagali, osim za čovjeka. „Ne idem s tobom, znaš“, rekoh mu, dodirujući rub čaše. „Što ćeš dalje?“ „Sakriti se, pridružen prvoj karavani“, on pokaže zube. Čarobnjak kojega ni smrt neće.

„Hajde da si pružimo ruku, prije nego što svatko pođe svojim putem. Skupo smo koštali jedan drugoga“, reče. Pružismo si ruke za zbogom.

Ja – čovjek vjere – nisam mu želio ništa drugo do zlo.