Aida Orahovac Kuč: Povratak prošlosti

Aida Orahovac Kuč

POVRATAK PROŠLOSTI

Trčala je koliko su je noge nosile. Ubrzani otkucaji njenog srca nadjačavali su bat koraka iza nje. Bježala je, ne znajući kamo... dalje, samo što dalje od maskiranog čovjeka. Pomalo ju je izdavala snaga. Nadljudski se borila da ne stane... da nastavi trčati, crpeći i poslednji atom snage iz svoga bića. Koljena klecaju, lomi ih strah; pada lagano na zemlju, nastojeći da dođe do daha; sjekira podignuta iznad nje... vrisak se prolama kroz noć.

Zvono budilnika ponovo je razbilo njen košmar izazvan potisnutim sjećanjima na onu davnašnju kobnu noć. Preživjela je, pobjegla je ubici, ali je ti košmari progone, ne dopuštajući joj da zaboravi. Zlokobne oči progonitelja kristalno jasno su joj se urezale u sjećanje. Odrasla žena je skrivala u sebi prestravljenu djevojčicu iz one davne avgustovske krvave večeri. Živjela je sa ubjeđenjem da ju je progonitelj davno zaboravio.

Jutro počinje sa turskom kafom, uz zvuk omiljene muzike sa radija; hljeb je u tosteru. Voljela je tu jutarnju tišinu, te momente opuštanja prije početka radnog dana. Ušuškana u svoj mali svijet, nije dozvoljavala pristup nikome. Svi bi, ionako, samo poremetili njenu harmoniju. Bila je srećna u tom svijetu. `Klinkkk`, toster se oglasio... vrijeme je za doručak, a onda radni dan može da počne. Tašna je bila pedantno sređena, sa svim neophodnim dokumentima; vrijeme je za polazak - autobusi često ne poštuju red vožnje. Stajala je sve vrijeme, razglēdala ljude oko sebe i analizirala njihova lica pitajući se, po čemu čovjek može prepoznati potencijalnog ubicu ili psihopatu; koje su to facijalne

ekspresije koje ih odaju. Vjerovatno su to oči... koje zrcale refleksiju ljudskih duša, onako kao što su oči i njenog progonitelja odavale nagomilani bijes i mržnju.

U firmi je vladalo standardno jutarnje ubrzano stanje, da bi tempo počeo da posustaje oko podneva. kada opadne energija koju čovjek ima ujutro, regenerisan posle osam sati sna. Dan je bio neobičan jedino po tome što su dobili obavještenje da je direktor firme promijenjen; upoznaće ga uskoro. Šuškalo se da je to neki uglađen, fin gospodin. Morali su popuniti karton zaposlenih, sa ličnim podacima svakog zaposlenog, uključujući i adresu stanovanja.

Tako je stigla i ona čuvena blagoslovljena pauza: ispijanje kafe, čaja, uz obaveznu trač partiju; a danas ima i na kome da se lome jezici. Meta je, razumije se, novi misteriozni šef. Trebalo je pretpostaviti: da li je atletski građen, kolegijalan ili direktorski nastrojen; da li je, možda, pogodan za ljubavnika, u slučaju da njegova supruga (ako je ima) ne bi imala ništa protiv. Radoznalost je razarala ženski dio personala. Njoj je bilo svejedno; razmišljala je o košmaru od prethodne noći. Sjećanja su se vratila, svježija nego ikada, kao da se sve odigralo juče. Tajanstveni glas u glavi joj šapnu da se snovi ostvaruju. “Neeee, nije moguće!” vikala je uplašena djevojčica u njoj. “To su samo košmari... glupi košmari... i podsvijest koja se sa mnom igra mačke i miša. Eto, ništa drugo... samo snovi.”

Na povratku kući refleksno se okretala za sobom; nije bilo nikoga. U slučajnim prolaznicima tražila je potencijalnog ubicu; tako joj je sugerirao njen vlastiti mozak. Ubrzala je korak; samo još malo i tu je sigurnost njenog stana, njene tvrđave iz koje nije voljela da izlazi često. Nije za nju bilo mnogo zanimljivih stvari u spoljnjem svijetu. Bobi, njen zlatni retriever, bio je te noći uznemiren; lajao je bez vidljivog povoda, uporno zureći prema ulazu.Voda za čaj još nije

uzavrela kad se oglasilo zvono na vratima. Krenula je, zastajući; odjednom pogođena nekim nemirom u grudima.

“Ko je?”

“Ja sam vaš novi šef. Mogu li da uđem? Biću kratak. Radi se o poslu?”

Kroz glavu joj bljesnu rečenica iz djetinjstva; čula ju je one kobne noći u babinoj kući: “Malena otvori, ja sam, prijatelj tvog đeda.”

Te noći je napravila grešku koja za posljedicu ima košmare kojih ne može da se otarasi ni dvadeset godina kasnije. Bobi je bijesno lajao, histerično je vukući za rukav. Oslobodila se njegovog stiska, prišla vratima i provirila kroz špijunku, susrećući se sa očima svog progonitelja iz one zlokobne oči. Prepoznala bi ih i među hiljadu drugih. Progonitelj je bio tu.... bila je budna, nije bilo košmara iz kog bi se probudila.

Ne nije moguće da je on tu! Nije moguće da je se sjeća nakon dvadeset godina. Bobi je i dalje bijesno lajao. Zvono na vratima zvonilo je sve jače. Od straha su joj noge klecale, baš kao one noći. Srce joj je ubrzano lupalo; mislila je da će joj iskočiti iz grudi.

„Otvori Viki, znam da si tu. “ Oh, bože, pa on je znao i njeno ime.

“Odlazite, pozvaću policiju!”

“Viki, otvori, u opasnosti si, došao sam te upozoriti na mog brata sektaša; vratio se u grad.”

“Neću da otvorim, odlazite!!!”

“Dobro, samo da znaš da je on u gradu; ostaviću ti amajliju pred vratima. Molim te, uzmi je.”

Čula je korake kako se udaljavaju. Skupila je snagu i otvorila vrata. Na podu, pod njenim nogama, nalazila se kutijica sa amajlijom. Pogledala je prema liftu. Visok, plav momak stajao je, čekajući.

“Hej!” doviknula je jedvačujno.

Okrenuo se i pošao k njoj pružajući joj ruku, osmjehujući se.

“Odakle me poznajete?”

“Ja sam Dilanov brat. Znam sve, Viki, znam što si kao dijete preživjela i da su ti baba i đed ubijeni.”

“Ne želim o tome.”

“Bolna je tema, znam”, pomilovao ju je po kosi.

“Zašto si došao? Kako da znam da te brat nije poslao da me pronađeš?”

“Viki, došao sam te upozoriti i donio ti amajliju da te čuva od zlih demona koje on i njegova sekta prizivaju. Ja sam bijeli mag, bavim se tjeranjem zlih duhova i demona koje sekte dozivaju sa drugog svijeta. Ti im trebaš za žrtveni oltar jer si devica. Takve žrtve kod demona imaju najbolju prođu.”

Stresla se od straha slušajući ga kako govori o zastranjivanju vlastitog brata i o njegovim porocima. Viki je preplavio neobičan osjećaj sigurnosti dok ga je slušala. Njegov dodir ju je smirivao, tjerajući strah koji je godinama nosila u sebi. Opet ju je nježno pomilovao po kosi. Okrenula se prema njemu, osjećajući njegove usne tik do svojih. Neka čudna energija obavila se oko njih. Poljubio ju je čvrsto, tako snažno da joj se izmaknulo tlo pod nogama.

“Viki, volim te još od djetinjstva. Sjećaš li se kako sam te, kao mlađu drugaricu, često vukao za kosu? Bio sam nespretan, ali činio sam to iz ljubavi. Zavoljeo sam te još kao gimnazijalac, a onda se desila ona noć i moj ludi brat. Ti si posle nestala. Sve ove godine sam te tražio i sada, kada si tu, neću nikome dozvoliti da

te povrijedi.” Viki mu je obavila ruke oko vrata. Poljubio ju je, još strastvenije nego prije. Ponio ju je u stan. Vodili su ljubav, željno upijajući jedno drugo. Viki se sjećala svog druga iz djetinjstva, pored koga je sada osjećala sigurnost... i hrabrost da se suprotstavi prošlosti, ako se ikada bude vratila po nju.

“Lijepo ti stoji amajlija... a i čuvaće te, Viki.”

“Nino, ja bih željela da si ti uvijek tu, pored mene. Tvoja ljubav mi je najbolja amajlija.”

“Tu sam, Viki, a biću kraj tebe i na poslu. Ja sam ti šef od sada.”

Smijali su se, u pauzama između poljubaca.

Te noći je zaspala u njegovom naručju, sigurna i voljena. Nije više bilo košmara. A ako ih i bude - pa čak i ako budu stvarni - sada je tu bio Nino. Nije se više plašila, iako je jedan djelić nje osjećao tamne sjenke koje su, poput nadolazeće opasnosti, pripremale svoj dolazak. Nije ih se plašila, odlučna da im se suprotstavi. Biće to borba u kojoj će ljubav pobijediti tamu.