Josip Ergović: „Tolerancija svakome, veresija nikome“

Josip Ergović

TOLERANCIJA SVAKOME, VERESIJA NIKOME

„Tolerancija svakome, veresija nikome“, klati se rukom ispisan natpis na vratima kluba Better Than Sex, na suprotnoj strani ulice. Buljim u purpur neonske žice koja svojim zavojima iscrtava simbole muškosti i ženstva, objedinjene simbolom beskonačnosti. Nedaleko od mene prolazi grupa vrlo mladih bića neodredivog spola. Iz divovskog kasetofona ` repa ` Pitbullov glas:

I`m such a dir-dir-dirty dawg

My teeth will unsnap your bra

But for now baby just pause

Osjećam da su me zamijetili pa, hineći spontanu odlučnost, zamičem iza prvog ugla. Za sobom čujem glasove:

„Matoro đubre! Kladim se da je jedan od... onih! Takvo smeće mogu s kilometra nanjušiti!“

Jurim, ustrašeno se osvrćući, iza jednog krila zgrade... zamičem za drugo. Spuštam se betonskim stubama prema nepoznatom podrumskom ulazu. Zadihan zastajem i oslanjam se o zid. Bolovi u kuku postaju nepodnošljivi. Nadam se da stanari neće upravo sad prolaziti. Odozgo... trčeći koraci, zadihani glasovi:

„Izgubili smo ga! Okružili smo ga sa svih strana, ali... nestao je!“

Užasne psovke i prijetnje gube se u daljini ulice. Stojim, tresući se čitavim tijelom od slabosti, straha i hladnoće, pripijen uz hrapav, pljesniv zid. Vrata podrumskog stana uz tresak se otvaraju.

„Šta tražiš ovdje, propalice!?“ reži na mene ispijeno biće, glave i ruku prekrivenih pirsinzima i tetovažama. Sa sobom vodi argentinskog doga. Dogo je mužjak. Ustobočio se preda mnom i njuši mi šlic. Ne usuđujem se disati.

„Tražim gospodina PP. Je li ovo kućni broj 154f?“ mrmljam, pokušavajući zadržati minimum ljudskog dostojanstva.

„Nema ovdje nikakvog gospodina“! Na krivom si broju, gnjido! Sad idi, zavuci se u svoju rupu i crkni! Ako te još jedanput ovdje zateknem, nahuškat ću Konga na tebe. Jesi čuo? Gubi se!“

„Ono“, zatim, uz neopisiv prasak, nagazi „kljun“ svog skateboarda i ustrči stubama. Pas tiho zacvili, lizne mi rasporak pa odjuri za osobom. Sjednem na sirov beton kućnog praga. Naslonim leđa na drvena vrata. Glava mi klone na

prsa.

Probudi me zvuk prolazećeg automobila. Noć. Oprezno odignem glavu nad rubnik razizemlja. Pogledam niz ulicu. Nigdje nikoga.

„Vi, stvarno, tražite vraga“, u nevjerici vrti glavom starac, jedan od mojih sukatnika, vireći iz svog brloga, blindiranog metalnim sigurnosnim vratima sa zasunom od petnaest čeličnih „šipova“, dvije brave i šest točaka zaključavanja. „A tko vraga traži, taj ga i...“ nastavi on, zatvarajući vrata, dok su brave redom škljocale.

„ ... nađe“, završim njegovu misao koju je pojela zvučna izolacija. Pokretna kamera, instalirana iznad njegovih vrata, zazuji i okrene se prema meni. Ne gledajući je, pokažem mu srednji prst. Otključam i uđem. Svalim se u rasklimanu fotelju.

„Ne prihvaćam uzništvo u vlastitom stanu!“ glasno rogoborim. „Ja sam slobodna osoba! Poštujem zakon i nikoga ne ugrožavam! Zajednica ima obaveza prema meni!“ Zaspim.

Sanjam svijet muškaraca i žena, dječaka i djevojčica, staraca i starica. Sanjam svoj svijet, svijet u kojem nisam bio suđen zato što sam koligici s posla galantno ponudio da uđe u lift prije mene. To je bilo tad... kad su još postojale „kolegice“. U tekućoj 2042. više ih nema. Najstrože je zabranjeno iskazivanje bilo kakvih oznaka spola. Sve je započelo prije dvadesetak godina kad sam na velikom plakatu koji je prikazivao dvije mlade žene u dvodijelnim kupaćim kostimima ugledao „grafit“ s ucrtanim simbolom objedinjenog muškog i ženskog spola. Ta mrlja, na ženskim tijelima koja ničim i nikoga nisu provocirala, bila je dopunjena riječima: „Ova reklama je štetna.“

„Kako... štetna!?“ zapitao sam se tad, ne razumijevajući da se ta „štetnost“ ne krije u izazovnosti polugolih tijela nego u „ženstvu“ na plakatu prikazanih osoba. U spolu, dakle, samome po sebi. Činilo mi se to nevjerojatnim, a na neki morbidni način i upozoravajućim. Uslijedile su javne optužbe da inzistiranje na muškom ili ženskom spolu vrijeđa transrodne i interspolne osobe te da bi to nekorektno ustrajavanje trebalo svesti na najmanju moguću mjeru ili, još bolje, zakonom zabraniti. Sve je to je vrlo brzo dovelo do pravnog sankcioniranja baš svakog upućivanja na spol... u pogledu odijevanja, ponašanja ili, čak, međusobnog obraćanja. Niotkud su se pojavile misteriozne interesne skupine koje su, nelegalno se predstavljajući zastupnicima i glasnogovornicima „rubnih“ socijalnih kategorija stanovništva, agresivno grabile pravna sredstva, zlorabljujući humanitarno načelo manjinske nadzastupljenosti. Ti zagonetni krugovi nametnuli su Zapadnom svijetu svoj simultani sustav vrijednosti. Manipulirajući internetom prikupljenim podacima - ucjenama i podmićivanjem preuzeli su izravnu kontrolu nad životom svakog pojedinca, a onda i cjelokupne zajednice. Bio je to svjetonazor koji će u povjesnicu Civilizacije biti upisan kao

„Doba Korektnosti“. I, razumije se, dokopali su se vlasti. U ime boginje Korektnosti zaplamtjele su lomače s knjigama, a zatim i njihovim autorima. Postupno je eliminirano sve što se nije uklapalo u sliku bespolnog društva. Prva su se na udaru našla klasična, a zatim i suvremena umjetnička i znanstvena djela. U te svrhe od autora su bile zahtijevane skrušene izjave pokajanja. S jednima je išlo lakše, s drugima teže, a neka su “priznanja“ vlasti, jednostavno, izfabricirale. U svakom slučaju, trebalo je početi pisati svjetsku povijest od početka. Adam i Eva... pa i sam Jahve, u svojoj očovječenoj predodžbi, više nisu igrali!

Prvo su zatrovali djecu. Perfidnim obrazovnim programima u jaslicama i vrtićima odgajali su svoje „pse rata“. Nitko od onih koji su imali iskustvo dotadašnjeg „Pakla na Zemlji“ - kako su ga vlasti od milja nazivale - nije im bio zanimljiv. Znali su da su takvi za njih zauvijek izgubljeni i da ih ne mogu preobratiti. Za „neupotrebljive“ su imali samo zatvorene granice, prijetnje i kazne... sofisticirane metode pranja mozga, provođene kroz uskraćivanje zadovoljavanja osnovnih životnih potreba, uz cenzuru i potpunu kontrolu svih formalnih i neformalnih izvora informacija. A za teže i neizlječive slučajeve... lobotomiju. Milijuni su vegetirali po domovima za njegu, pretvorenim u ubožnice za plijativnu skrb. U međuvremenu „psi rata“ su stasali u dvadesetogodišnjake i postali izravna prijetnja ostatku populacije. S tom su namjenom i bili uzgajani. Podignuti u duhu kulta tijela, agresivni i potpuno neosjetljivi, počeli su se pomalo otimati čak i uzdama kaste svojih gospodara, i na njih nasrtati. Bezdušno šibani i kažnjavani, u svojoj animalnosti, podvijali su repove. Drugi su, opet, grizli dalje po cijenu smrti, baš kao istrenirani psi za borbu! Zatim su osvanuli prvi stidljivi znakovi. Netko je na zidu zgrade Sektora za upravu ispisao riječ „Revolucija“. Onda su potražili mene!

„Morat ćete, prvo, očovječiti.“

„Ne razumijem!?“

„To je supstancijalni uvjet. Ovo što su od vas stvorili, gospodo... uz nužni respekt... vi niste ljudska bića.“

„Nismo došli ovamo da nas vrijeđate!“

„Ne vrijeđam vas. Samo konstatiram stanje. Negdje moramo započeti. Je li vam poznato značenje pojmova: nježnost, suosjećanje, razumijevanje... ?“

„Naravno da mi je poznato!“ nervozno eksplodira biće Az. „To su ljudske slabosti!“

„Ovisno o kutu gledanja, mladi gospodine.“

„Nemojte me zvati gospodinom! To me vrijeđa. Zovite me, naprosto, Az. Ime mi je... Az!“

„Govorilo sam ti da bez razloga dolazimo, ono je potpun hetero!“ pljune mi na tepih biće koje se zvalo Šća. Uzalud je čvrstim namotajima farbanta prikrivala bujne grudi. „A kako je tebi ime!?“ obrati mi se, izazovno kružeći nosom neposredno uz moj obraz i uho.

„Molio bih vas za intimnu distancu, gospodična!?“ zaustim pa osjetim munjevit ugriz, a zatim i vrelu krv iz ušne resice kako mi se slijeva niz vrat.

„Fu... Šća!“ rikne Az, stisnutih šaka skačući na djevojku. Ova se, bolno skičeći, podložno izvali na tepih. Az se, zatim, prijeteći okrene prema svojim suplemenicima, razasutim po dnevnoj sobi pa tiho, sugestivno izgovori: „Obećao sam ovoj osobi da ga u njegovom stanu nećemo vrijeđati ni napadati. Mi smo njegovi gosti. Ovdje... samo ovdje, vrijedit će njegova pravila. Šća je prekršila moje obećanje. Zbog toga će biti kažnjena.“ Šća se na to, s očima punim paničnog straha, zavuče iza moje fotelje. Biće Az mi se, nakon toga, mirno obrati: „Kako da vas zovemo... gospodine?“ Prevalio je tu riječ preko usta, kao gutljaj pelina. Bio je to moj prvi veliki uspjeh, znak da još nije sve izgubljeno.

„Zovite me Učiteljem... tako su me uvijek zvali.“

Nakon toga su me redovito posjećivali, pojedinačno ili u grupama, ali najčešće u parovima. Nisam im imao ništa za ponuditi osim riječi. A oni su ih gutali kao kavijar ili kao kamember koji po prvi put kušaju... sa zanimanjem i gađenjem. Nekad bi rogoborili, grozili se ili bi mi se ispovraćali po tepihu... ali nikad me više nisu napali. I tako su dolazili: Uki i Đerv, mislim da su bili par. Nešto rjeđe Hir i Ot, njih sam procijenio prijateljima. Zatim Zelo i Fit... Više nisam ni zaključavao vrata stana kad bih nekamo izlazio. Pri povratku uvijek bih nekoga zatekao. Nikad mi ništa iz stana nije nestalo. Az se više nije pojavljivao, kao ni Šća. Bio sam zabrinut, ali se nisam usudio pitati. Nisam dovoljno poznavao njihove običaje.

Jedne večeri zatekao sam je... samu.

„Šća!“ povikao sam, zgranut.

„Nisam Šća... ime mi je Lenora“, tiho je izgovorila. „Zaključaj vrata!“ Sjedila je, prekriženih nogu, na mojem krevetu. Kratka crna haljina naglašavala je figuru amfore i besprijekornu bjelinu djevojačke puti. Bujna kosa boje starog zlata bila je, samo naizgled, spontano razbarušena. Netremice sam buljio u tu viziju savršenog ženstva, izgubljenu u davninama sjećanja pa opet pronađenu u distopijskom „ovdje“... na krevetu mojeg skromnog stana, u najnevjerojatnijem segmentu vremena. Nisam mogao skinuti pogleda s njenih zelenih očiju, narumenjenih punih usana... Za čitavo to vrijeme ona je neprekidno nešto govorila i smiješila se, povremeno oblizujući ruž sa širokih pločica gornjih sjekutića. Bio sam omađijan, hipnotiziran... zujalo mi je u ušima.

„ ... moja draga baka“, doprlo mi je do pragova svijesti.

„Moja draga baka“, neutralno sam ponovio, onako kao što psihijatari ponavljaju riječi pacijenta, ispruženog na kauču. Samo... ovo nije bila ambulanta i... Lenora nije bila ispružena na kauču.

„Da, moja draga baka“, ponovila je za mnom, pomalo začuđenog izraza lica. „Pa rekla sam ti...“ Buljio sam u nju, paraliziran. „Jeste li za čaj... ili za...!?“ usprtljao sam se. „Ne, hvala“, odgovorila je i zašutjela. Nakon toga je prstima obje ruke uhvatila gornji rub svoje elastične haljine i povukla ga nadolje, razgolićujući grudi, uz riječi: „Došla sam ovamo da se parim s tobom.“

Da ne duljim... prekrio sam njenu golotinju stolnjakom, rušeći na parket čašu punu vode. Pritom sam joj pokušavao objasniti da se životinje pare, a ljudi „vode ljubav“. Ona me zbunjeno upitala, vode li ljudi ljubav drugačije nego ostali sisavci. „Ne“, odgovorio sam. Okrenut ustranu, uhvatio sam gornji rub njene haljine i povukao ga prema gore. „Prokleti elastan“, rogoborio sam. Ona me, bez i jedne riječi, sa zanimanjem promatrala. Na kraju sam, iscrpljen, sjeo. I tako smo sjedili i šutjeli: ja, uspuhan i zavaljen u fotelji; ona, na krevetu. „Hladno mi je“, zaključila je nakon nekog vremena, ispružila se i prekrila pokrivačem. Sad smo već mogli razgovarati. Saznao sam da njena draga baka živi u obližnjem staračkom domu, da je potpuno dementna i da u drvenoj škrinji čuva uspomene iz mladosti: elastičnu haljinu - ovu, sad već gotovo posve uništenu - ruž za usne i lak za kosu. Baka je Šća pripremila za ovaj susret, smatrajući je svojom prijateljicom... djevojkom Lenorom. To je ono što sam ja saznao. „Lenora“ je, dotle, saznala da muškarci u osamdesetima nisu idealni partneri, ni za parenje ni za vođenje ljubavi s osamnaestogodišnjim djevojkama. Ili to, možda, samo ja - u svojim osamdesetima - nisam bio. Nevjerojatno je, kako čovjek ni na samrtnoj postelji ne odustaje od nekih nametnutih ili samonametnutih, posve irealnih predstava o sebi.

Danima sam osjećao užasnu nelagodu i stid pri samoj pomisli na ovaj susret. To je pospješilo moj stav... no, znate ono kad sami sebe uvjeravate: „Sve je upropašteno! Ništa mi više nije važno! Neka me vrag odnese... svejedno mi je!“ Tako sam se, u potrazi za posteljinom protiv grinja, u večernjim satima

zatvaranja trgovina zatekao u Zoni. A Zona je opasno granično područje u kojem se preklapaju nadležnosti uličnih gangova. Radi toga je, od sviju, vrlo strogo kontrolirana. Nisam se ni okrenuo, a bio sam „Pale sam na svijetu“. Nigdje autobusa gradskih linija, nigdje taksija, nigdje automobila, nigdje... nikoga. Samo ja... i moja posteljina protiv grinja. Mogao sam na koži osjetiti užarene poglede iza zamračenih prozora, iz tame opskurnih uličica i kućnih veža. Dosadašnji patetični stav: „Ništa mi nije važno“ u trenu je zamijenio refren: „Važno mi je samo moje dupe“. A onda sam ih ugledao... dvojicu, gdje izlaze iz uskog sokačića u daljini, lijevo. Gotovo pa sam se razveselio jer sam sad znao na koju stranu... ne krenuti. Skrenuo sam udesno, kako bih izbjegao susret s njima. Oni su stupali za mnom, bez žurbe, na distanci, odmjerenim ujednačenim korakom. Bilo mi je jasno da je ovo igrica koja za mene ima samo jedan završetak: game over. Ali game over u stvarnosti ne nudi mogućnost novog početka. Ako budem igrao po pravilima, samo ću im olakšati posao. „I što, uopće, mogu učiniti da ih iznenadim!?“ grozničavo sam razmišljao. Mozak, za inat, nije htio surađivati. Ispraznio se, kao da ležim u sobi i ne mogu se odlučiti, hoću li načeti paketić napolitanki ili, opet, slanih pereca. I tako, niti sam iznenada stao, okrenuo se i potrčao prema progoniteljima; niti sam ujurio u prvi mračni haustor, tražeći spas u rješenjima iz Damonovih akcijskih filmova. Nisam čak ni sjeo na cestu, nisam počeo čupati kosu, ridati i proklinjati zli usud. Ne... igrao sam igricu po svim pravilima. I onda kad su se preda mnom pojavila sljedeća dvojica i usmjerila me u ulicu lijevo... jedini izbor. Kao ovca sam išao na vlastito stratište. Potpunu tišinu remetili su jedino koraci cipela po kamenoj kaldrmi. „Kao u blesavom `Trećem čovjeku`“, viknuo sam i glupavo se nasmijao. Koraci su načas utihnuli, a zatim su se ujednačeno nastavili. Trebao sam osjećati strah... ali nisam. Bio sam potpuno prazan, neosjetljiv. Panika se pojavila u trenutku kad sam shvatio da koračam prema zidu... i da nema dalje. Buljio sam u blješteću mrežu čelične ograde, uokvirenu neožbukanim, golim ciglama. Naravno, nadao sam se čudu, ali ono je neopravdano kasnilo. Zavežljaj

s posteljinom protiv grinja u mojoj desnoj ruci odjednom je beskrajno otežao pa sam ga, poput kofera, polako odložio pored noge, na tlo. Došao je trenutak da se suočim s istinom. Okrenuo sam glavu i bacio letimičan pogled iza sebe. Bilo ih je bezbroj... u potpunoj tišini. Svatko od njih držao je reflektorsku lampu. Stajali su, nepomični poput aveti, i buljili u mene.

„Ovo biće je pod mojom osobnom zaštitom!“ uličicom je odjeknuo, akustikom prostora umnogostručen, hipnotički Azov glas. Avetinjski zid nakaza protestirajući se stao razmicati, praveći mjesta meni bliskim i dragim likovima. U središtu grupe stupali su Az i Šća, s divovskim Ižeom te stamenim, onižim Zeloom na bokovima pa zatim, u klin razvijeni, svi ostali članovi plemena. Kad su, u geometrijski pravilnom poretku, stigli do mene, kao na zapovijed su se okrenuli i uperili šiljak klina prema suparniku. Ovaj se, u međuvremenu, pribrao i zauzeo svoju borbenu taktičku formaciju, blisko nas okruživši sa svih strana. Az me nije ni pogledao. Šća mi je namignula... ukoliko to nije bio tek grč ličnog mišićja. Korake „Trećeg čovjeka“ u mojoj svijesti odmijenile su slike iz filma „Priča sa zapadne strane“. „Kako li će, samo, biti scenografirani prizori gangovskog sukoba?“ palo mi je na um. „Preglupo!“ Onda sam se počeo smijati. Isprve tiho pa sve glasnije... nekontrolirano. U potpunoj tišini odjekivao je moj gromoglasni smijeh. Uličica se odjednom pretvorila u reflektorima obasjano poprište koreografiranih plesnih pokreta, uz trešteće gitarističke rifove Wacko Jackoovog spota „Bead It“. Svi su vrištali, izvodeći nevjerojatne piruete i čudesna mortalna salta. A ja sam se smijao. Nikad u životu nisam se tako slatko smijao. Svjetlost je postajala nepodnošljiva. Onda se ugasila.

Potrajalo je, dok učenicima nisam prenio sva svoja znanja o funkcioniranju ljudskih zajednica kroz povijest. Oni su ih brižno zapisivali i umnažali. Samo na njima je bilo, što će s tim znanjima dalje započeti. Moja funkcija je ovdje završavala.

Na samrtnoj postelji skupog sanatorija, s pogledom na preplanulu mediteransku vegetaciju i žene maslinaste puti, najavljen mi je posjet. U dnu blještavim suncem obasjanog koridora ugledao sam dvije tamne mrlje uokvirene aurama zasljepljujuće svjetlosti, s nekoliko mrljica uokolo. Miran i zadovoljan, zauvijek sam sklopio svoje umorne oči.