Iza uma II. zbornik priča književne fantastike by Zoran Hercigonja

IZA UMA II ZBORNIK PRIČA KNJIŽEVNE FANTASTIKE II.dio[ ] ISBN 978-953-8200-34-2

Naziv IZA UMA

zbornik priča književne fantastike II. dio

Autori: Grupa autora

Izdavač: Portal „Očaravanje“ Časopis „Sapphoart“

Uredništvo:

Marija Juračić, prof., Zoran Hercigonja, mag.edu.inf. Josip Ergović, prof. Grafičko oblikovanje: Zoran Hercigonja,prof.

Lektori:

Marija Juračić, prof. Josip Ergović, prof.

Naslovnica: Zoran Hercigonja,prof.

Digitalno izdanje

Varaždin, 2022. ISBN 978-953-8200-34-2

-IZA UMA 2zbornik priča književne fantastike II. dio, 2022.

4 KAZALO Cyberpunk/Biopunk.........................................................7 Rozaida Naglav: „100% Roz“....................................................................9 Stevan Šarčević: „Boginja mačkastih očiju“............................................14 Ladislav Babić: „Konačno oružje“………………………………….......19 Sonja Kokotović: „Ogledalo“................................................................... 25 Ladislav Babić: „Svi Williji sistema“.......................................................28 Nadnaravna groteska....................................................35 Andrea Bauk: „Intervju“...........................................................................37 Adnadin Jašarević: „Posljednji zmaj (ili posljednja zmajomansa)“.........46 Snežana Marko Musinov: „Od trajanja, većeg priznanja nema“.............61 Marjan Urekar: ,,Ne mogu da te izbacim iz glave“..................................67 Nadnaravna satira/Humoreska....................................83 Mirsad Goran Todorovac: „Sistemski Danger O Meter“........................84 Petra Kožar: „Ljubav kao sudbina“..........................................................89 Vanja Leminski: „Vrhovnium“.................................................................93 Josip Ergović: „Panelka A.D.2025“.........................................................99 Denis Giljević: „Odluka“………………………………………............104 Ladislav Babić: „Dijalog o...“.................................................................115 Slipstream/New weird...........................................................121 Marijan Miloš: „Eho koji ne odjekuje“...................................................122 Marija Juračić: „Smrt, Život, Ljubav“.....................................................136 Ladislav Babić: „Kavez“……………………………..............................139 Milan Janković: „Zaglušujuća šutnja“......................................................143 Snježana Budanec: “Zavijanje na krvavi Mjesec”...................................149 Anja Lekić: „Svijetla točka“.....................................................................156

5 Vlastimir Stanisavljević: „U štampariji“.................................................158 Josip Ergović: „Lovac“.................................................... 163 Mitos/Priče iz tame........................................................164 Stamen Milovanović: „Začarani atelje“....................................................165 Ana Stjelja: „Gorijan“ …………………………………………………...173 Anja Lekić: „Sudbinski susret“.................................................................176 Snežana Šolkotović: „Zorka“....................................................................183 Ladislav Babić: „Kriza na Olimpu“...........................................................186 Dunja Milanković: „Nezgodna princeza“…………………………….....196 Vremeplov/Vrtuljak alternativnih stvarnosti...............203 Antonija Željka Kahlik: „Povratak kući“ 204 Ivan Gaćina: „Breme svijeta“ .............209 Okult/Neka bude svjetlost/I bi tama...............................212 Dejan Andrejić: „Kako sam ubio Milutinovu babu“....................................213 Tanja Jocić Stamatović: „Zrenjanin u krvi“.................................................219 Nikola Šimić Tonin: „Antan“ ……………………………………...............224 Sofija Damčević: „Vešpir“……………………………………………….227 Vesna Đukanović: „San ili java“...................................................................239 Željko Ivanji: „Ponovni susret“……………………………………............ 250 Branislav Batin: „Pribojac Višnjić“...............................................................253 Suzana Marić: „Orasi“.................................................................................. 259 Andrea Bauk: „Šumska arhitektura“..............................................................261 Bernarda Lusch: „Miris lipe“.........................................................................265 Svemirske priče/Supersonic Zoom...................................271 Ladislav Babić: „Glasnik kraja“....................................................................272 Vlastimir Stanisavljević: „Aret planeta“.......................................................280 Milan Drašković: „Abenede i bogomoljka“…………………......................293

6 Nadnaravni horor/Magle dalekih obala..........................297 Snežana Šolkotović: „Misteriozni posetilac“.................................................298 Miša Čanić: „Dosije: Kako ubiti pisca“………………………………….....304 Spomenka Krebs: „Tko to u meni šapuće“.....................................................314 Franko Stipković: Crno“…………………………………………………....318 Izmaštana bića i svjetovi//Kutak za djecu i mladež.......323 Vesna Đukanović: „Priča o galebu“..............................................................324 Zorana Gavrilović: „Ekskurzija“...................................................................326 Suzana Marić: ,,Tajna starog tavana“…………………………………….. .328 Miljenka Koštro: „Slavuj i kukavica“............................................................331 Antonija Željka Kahlik: „Hitan poziv“..........................................................332 Nadnaravni misterij/“Ti si anđeo i vrag“........................336 Gabrijel Barišić: „Dvojica“.............................................................................337 Aida Orahovac Kuč: Povratak prošlosti……………………………………..346 Boris Kvaternik: „Obično proljetno jutro“…………………………………..351 Utopija/Distopija/Radi budućnosti/Zbog prošlosti.........357 Stjepan Crnić: „Plavo cvijeće“....................................................................... 358 Antonija Željka Kahlik: „Felicita“..................................................................362 Josip Ergović: „Tolerancija svakome, veresija nikome“................................370 Andrea Bauk: „Texas Hold`em“......................................................................380 Aleksa Jadžić: „Zakletva pustinje“ ………………………………………......388

CyberpunkBIOPUNK

Slika:

Sandra Bogdan Rozaida Naglav

100% ROZ

Roz je bila prva koja je načela dramu. „Mravi i ja smo jedini koji ćemo se utopiti“, kazala je glasno u kafeu „Libertas“ gdje smo kao i obično pili čaj. Često je govorila o stvarima koje nisam razumio. Tada ju je bilo najbolje pustiti da izvergla što misli uz povremeno ubacivanje kratkog komentara: „Hja.“ Ili: „Hm.“ To je moja taktika kojom istovremeno iskazujem i podršku i sumnju i protivljenje, pa si tako osiguram dovoljno manevarskog prostora da se obranim od njenih nebuloznih debata. Ali tog dana, čim je iznijela golu tvrdnju o utapanju, za one: „Hja.“ Ili: „Hm“ nije bilo mjesta, jer mi je odmah iz čista mira na sav glas odbrusila u facu da sam obična zakovica na bolesnom konstruktu. Kojem konstruktu? Zašto bolesnom? Ne, nisam razumio, ali to me ne bi brinulo da se nisu sve glave u kafeu „Libertas“ okrenule prema nama. Od tjeskobe sam se slijepio sa stolicom, jer svi su počeli buljiti u mene. Očito sam povezao sve zgrožene, neurotične oči, sve misli koje su se slile u skupni zaključak, osudu hladnog prezira. Roz se nije pustila zakovati. Bijesno je odjurila.

Prvih dana nisam tražio Roz, jer nisam bio sasvim siguran trebam li se na nju ljutiti. Nikad se ne naljutim dok dobro ne promislim zašto, a onda i koliko dugo mislim biti ljut. Osim toga, smela me je želja, mada u veoma maglenoj nijansi, da bih i ja znao odjuriti onako kao Roz. Ta otvorenost i spontanost me je golicala. Najvjerojatnije zato jer se bližio moj programirani termin erekcije. Tad bih zamišljao da mi Roz gricka usnice svojim bijelim zubićima ... ili, još bolje, tamo gdje nabreknem kad pomislim na te njene zubiće. Da, moglo bi biti tako. S grickanjem. A nije. Ah, takva je Roz. Uvijek zbunjuje i komplicira. Razmišljao

sam i o njenoj glasnoći. U kafeu „Libertas“ nitko ne govori glasno. Uvijek se čeka da se čaj ohladi, da se ne bi glasno srkalo. I zašto je Roz bila glasna? Kad ne mogu riješiti sadržajno neki problem, zakačim se na formu. Tako mi je lakše dok cupkam u prazno. Do drame o utapanju tako nisam ni došao.

Uh, ta Roz. Valjda nije opet upala u svoje neuroze kao prije nekoliko godina. To su bila natezanja u pravom smislu riječi. Kako tako prihvatila je da se je, poslije Velikog Dana Mijene, kad nas je ostalo sasvim malo, počeo cijeniti svaki život. Mislim i tuđi životi, jer odnos prema vlastitom životu nikad nije bio problematičan još od vremena pračovjeka. Kako tako prihvatila je i kloniranje životinja, pa onda i neprocjenjiv značaj banke NASLJEĐA. Uostalom, od tamo je dobivala genetske uzorke za svoje ptice.

„Roz, ptica ne bi bilo da nije tako“, kazao sam joj i ona je prvi put od kad je znam kazala samo: „Hm, … Hja ...“ Ali nije popuštala oko priključivanja naših mozgova na glavni kompjuter. „Orwell“, zarežala je, a onda se zatvorila kao školjka. Roz rijetko kad šuti pa sam iskoristio priliku da ponovim sve ono što ni za nju ne može biti sporno: „ … sintetička jetra ili sintetički mozak, čemu praviti razliku ... čak je mozak dosljedniji, jer je u njega presnimljeno sve što je bilo u organskom mozgu. Svi događaji, do jednog … Mijenjaš, preslikavaš u nedogled ... Ej Roz, vječni život, što bi više htjela?“

Bio sam detaljan i kod isticanja da se demokracija poštuje u svim vidovima pa tako i u smislu onoga što želiš znati, što znači da svoj mozak puniš onim čime sam želiš. Jesu li to video igrice ili informacije o novom čipu za ugradnju koji je upravo postao dostupan, a omogućava bolje funkcije tijela i, naravno, mozga ili možda reality show da vidiš što je po novom šik. Uz vječni život i mozgove koji kod svih rade kao urice, jer glavni kompjuter pazi da se koja žica ne skuri, normalno je da će se znanje i interesi svih nas izravnati najkasnije do godine 3948. No svatko o sebi odlučuje, kad i u kojem opsegu će mijenjati svoje organe

sintetičkima. Do potpune zamjene nedostaje samo 0,5% individua od svih nas koji smo već kompletirani. Nitko onih 0,5% ne dira, nitko ih ne sili na te zamjene iz organskog na sintetičko i mislim da je to najbolji pokazatelj kako se poštuje demokracija, jer ako se poštuje nerazuman stav onih malobrojnih da si nisu olakšavali i produžavali život, onda što na druge stvari gubiti riječi. Moraju se ponuditi uvjeti pa onda i do izravnavanja svih nas u svakom pogledu dolazi sasvim demokratski. To je barem jasno. Tu me je Roz prekinula posprdno kazavši: „3984! Dvije tisućita Orwellova obljetnica“, a ja sam je zabio natrag: „Može svatko izgledati kako hoće, pamtiti stvari koje hoće, imati emocije koje hoće, a ti si, Roz najvjerojatnije svoje emocije i neurotičnost dala naviti do maksimuma.“

Namjerno nisam spominjao program za seksualne nagone. Toliko me je iznervirala (taj program za emocionalnu osjetljivost sam odmah iza te svađe s Roz dao bitno utišati), da sam joj skoro kazao da se je seksa najvjerojatnije jedino ona odrekla, ali joj se ipak nisam htio zamjeriti. Možda ima tajmiran nagon na svakih 20 godina. Ja, po vlastitoj želji, imam erekciju i sve što spada uz to, dva puta godišnje. Više nije preporučljivo da se ne bi „zamastili“ senzori, pa se užitak naslade svede na razinu olakšanja nakon pražnjenja mjehura.

Tada, kod erekcije, mislim na zubiće Roz i pitam se bi li s njom bilo drugačije ... Kad malo promislim, hja, hm, … možda bih ipak dao smanjiti seksualnu znatiželju na malo niže frekvencije, pa kvragu Roz i kako bi bilo s njom i njenim grickanjem.

Mislio sam, kad su onomad premjestili Roz iz odjela s kloniranim pticama na odjel mrava, da će joj to pomoći da se malo unese u realnost. Mravi imaju svoj red i to tako savršen da su jedini koje ne treba klonirati. Zapravo su pravo malo sociološko čudo i, na neki metaforičan način, s onim svojim mravinjacima su slični našem društvu. Do tog saznanja je sigurno došla i Roz, jer je opet postala

ona stara Roz. Gnjavila je, ali nije više bila tako neurotična, tako da sam mogao u debatama nastaviti s onim svojim: „Hja.“ Ili: „Hm.“

I sada, možda bih duže mozgao o izgredu Roz u kafeu „Libertas“ da mi se baš onda nije dogodila stvar koja me je uznemirila. Zato mi je trebala Roz, jer kad sam miran uznemiri me, i obratno. Zato Roz najradije srećem kad me nešto brine.

Dakle, moja briga su dva bijela medvjeda koji zapravo više i nisu bijeli. Lani me je to pitanje mučilo i čak sam pomišljao da je možda krivo kloniranje. Bili su kloni od istog klona, od klona … i tako redom 56 puta. A možda je kriva crkotina kloniranih tuljana kojima smo ih hranili … S materijalom za kloniranje treba štedljivo postupati, jer već se je dogodilo da su iz banke NASLJEĐA potrošeni zadnji uzorci pa su u nepovrat izbrisane čimpanze, zlatne ribice, i da ne nabrajam. Roz je tu moju uznemirenost preobratila u opreznost, kazavši da je sjevernim medvjedima sasvim svejedno jesu li bijeli, jer koritu s dnevnim obrokom mrtvih tuljana mogu prići bez problema sve da su crni kao crne ovce. „Mada su klonovi, priroda čini svoje čim su prestali biti lovci“, kazala je. Zahvaljujući Roz dobio sam na vremenu da temeljito promislim, da li da se podigne ograda između medvjeđih teritorija, da ih možemo hraniti živim tuljanima koji sigurno ne bi šljivili medvjeđe teritorije kad bi bježali od njihovih zubi. Tada bi se medvjedi mogli poklati, brinulo me je, pa se nikako nisam mogao odlučiti ili ograda s mogućnošću lova ili bez ograde pa poslužena crkotina. Čudno je kako se ponekad ne može sve uskladiti. Mislim da ne postoji rješenje u smislu Vuk sit, ovca cijela. Možda bi to Roz znala. Njeni mravi nisu klonirani. Žive, umiru, liježu se novi i, uopće bez iznimki teče proces života i smrti. Možda Roz baš zbog svojih mrava smisli nešto pametno za moje klonirane medvjede. Zato sam počeo tražiti Roz, naravno kod njenih mravi, ali tamo je nije bilo. Niti mrava nije bilo. Kazali su da je Roz sve mrave odnijela

neznano kamo uz komentar da nas mravi ne trebaju, a ne treba im niti da se zbog nas utope.

Ako treba ona neka, a mrave ne da. Tako je rekla. Od Roz možeš očekivati svašta, ali što takvog ... Katastrofa. I tako sam ponovno započeo razmišljati o Roz.

A da je Roz spadala u onih 0,5% individua bez zamijenjenih organa (uh, niti jednog nije mijenjala) nije mi se nikad ni sanjalo. Čudna je, doista je čudna, ali da je na takav način čudna ... Bila je 100% iz same sebe i bila je stara 30 godina. Možda je zato voljela svoje mrave. Oni su bili 100% mravi i ona je bila 100% Roz. Što je, dovraga, mislila kazavši da će se jedino mravi i ona utopiti ako ostanu na našoj robotskoj Nojevoj barci? (Opet ta imena, sad i neki Noe.) Pitao sam i doznao da se Roz nije utopila, ali je u nekoj drugačijoj vječnosti od naše. Moralo se tako odlučiti. Onih 0,5% individua s bio organima … hm, hja, … zapravo ih više nema. Ostala je samo 100% Roz. Jedini genetski materijal ljudske vrste u našoj banci NASLJEĐA. Drugi, sve i da to hoćemo, više to ne možemo biti. Smrznuta Roz među smrznutim pticama, medvjedima, tuljanima, delfinima.

Uh, Roz, tko će uloviti one mrave koje si pustila na slobodu? Hja, hm, … najbolje je da naručim isključenje svih programa koji me zbunjuju i da više na Roz ne mislim.

Stevan Šarčević

BOGINJA MAČKASTIH OČIJU

Zveknuvši mamuzom iskoračuje u vrelo popodne, bolno svestan da je ovog puta sve drugačije. Nagla promena ga svojom silinom gotovo obara s nogu i vrhom prsta spušta obod šešira na oči.

„Pogrešio si, Atila, kako si samo pogrešio“, promrsi zadovoljno.

Možda bi negde drugde, u neko drugo vreme, Atila i imao neke šanse, ali ne ovde. Ne sada. Nošena vetrom, jedna kotrljanka prohuja kraj njega; ispraća je krajičkom oka.

„Nije ona to zaslužila, prijatelju. Nije.“

Nagli tresak vrata, koja vetar zalupi negde iza njega, trza ga i na trenutak se koleba. Da li mora biti ovako? Zbog čega?

Zbog krupnih dojki, dugih nogu, širokih bokova, bujne kose? Zbog đavola anđeoskog lika?

Dobro se seća jednostavnosti kojom je Irena sa sebe zbacivala haljinu. Seća se njene toplote i lakoće kojom je prodirao u nju onako s nogu, na brzinu raskopčanih pantalona.

Vreli pustinjski vetar baca mu pesak u oči i žmiri po navici, baš kao i svaki put. Nije mu ovo prvi obračun.

Pa ipak sada je sve drugačije. Ne boji se, ali nešto u njemu gunđa. Nešto iza misli usporava mu hod. Spušta ruku na glatku dršku mornaričkog kolta i opipava recke na ivici.

To ga umiruje.

Skupo ćeš platiti glupost, Atila, svojom kožom. Nikad nisi znao da razdvojiš kada kučku treba jebati, a kad je šibati.“

„

Isuviše je iskusan da bi ignorisao podsvest i pažljivo osmatra okolinu. Uskovitlana prašina isprečuje mu se pogledu pa se ograničava na istraživanje onoga što mu je dostupno.

Duž opustele ulice, osim jedne napuštene zaprege, ne vidi ništa neobično. Podiže pogled i osmatra ono nekoliko prozora na spratu saluna. Vetar se igra zavesama i to je sve.

„Za razliku od tebe, ja znam koliko je napaljenih mužjaka Irena zgromila pogledom svojih mačkastih očiju. Bolje od tebe znam koliko se budala gostilo među njenim bedrima.“

Ni na prozorima hotela nema ničeg sumnjivog. Prazna ulica i tremovi daščara oko njega sablasno su pusti.

Najednom shvata šta je toliko pogrešno.

Sunce!

Sunce je nezgodno postavljeno. Zaslepljuje ga. Skreće pogled ka zgradama oko sebe. Zna da je Irena negde tamo i da misli na njega. Njegov protivnik nije ništa drugo do posesivni mužjak zaslepljen suknjom. Sunce će doći na svoje mesto ako bude oprezno povlačio karte.

Čini još jedan iskorak u nesnosnu jaru, razmišljajući o suparniku koji, zaklonjen prašinom, polagano dolazi sa suprotne strane. Da je bilo drugačije, možda bi zakon verovatnoće bio umereniji. Ovako je sve bilo gotovo pre no što je i počelo.

„Atila moj, ti si mrtav čovek, mrtav zbog žene. Misliš da njoj treba ljigavac koji je dočekuje cvećem i recituje joj poeziju? Previše si jadan da bi shvatio da njoj trebaju divlje noći i zgužvani čaršavi! Ne znaš ti ko je Irena!“

Krv mu se zaledi u žilama kada kroz hujanje vetra odjeknu prodorno graktanje.

„Gavran!?“

„Koja je budala ovo programirala!?“ pomisli, uznemireno osmatrajući nebo. Skoro neprimetna zelena nijansa koja kao oreol okružuje sunčev disk daje mu do znanja da je Irena učitala potprogram. Nemir izazvan neočekivanom impresijom popušta i koncentriše se na ulicu pred sobom. Atilu i dalje ne vidi.

Atila i on - dva zombija povezana spletom kablova sa VR aparaturom. Borbeni igrači `Virtual doo` uvek spremni da osete bol, uvek spremni da obraduju svoje navijače.

Atila i on. Dva jarca na brvnu, dva najbolja prijatelja, dva čoveka koji žele jednu ženu...

Zbog onih što posmatraju:

Zbog nekoliko miliona gledalaca.

I zbog Irene...

Pomišlja na njene prstiće, toliko zadovoljstva znaju da pruže. Isti prsti koji sad vrebaju za tastaturom. Prstići koji će ubiti Atilu!

Prsti sudbine na koje ta budala ne računa! „Sad ne smeš da pogrešiš devojko! Bol nije isto što i smrt. Sada je sve drugačije. Sad su elektrode bola drugačije povezane. Sada će biti više nego nesnosno. Sada će doneti smrt.“

Jer advokati `Virtuala` su efikasni. Smrtonosno efikasni. Tehničari su očas prevezali sistem i sada su tu.

Atila i on. Zbog jedne pijane noći, zbog par teških reči, zbog šamara koji nije smeo da padne. Zbog Irene.

Zašto je tako nepromišljeno potpisao ugovor? Šta je Atili trebalo da u prisustvu člana upravnog odbora `Virtuala` izjavi onu glupost o smrtonosnom udaru? Zar je verovao da će oni zanemariti krvoločnost publike? Dve brzoplete budale! „Zašto nisi stukao dve ljute i oparao kajiš na njenom golom telu, onako kako sam ja učinio? Patetični, bedni plačljivče! Misliš da ona mari za tvoje pešovanske bombonjere? Kad bi samo znao kako prija tucati je onako krvavu i cmizdravu. Ne, ti si morao da kukaš i moliš! Mene si našao!“

Svejedno...

Sada su tu i samo jedan će izaći iz `Virtualovog` studija. Samo jedan će imati bankovni račun od 9 cifara. Drugi će ostati tamo, spržen visokonaponskim udarom. Obojica će postati zvezde arene. Doduše, jedan posmrtno. Nasuprot njemu iz kovitlaca se pojavljuje visoka, suvonjava prilika sa bećarski zabačenim stetsonom. Pridošlica hoda nehajno, vuče noge i pomalo vrcka. Razaznaje protivnikovo lice i instinkt urla u njemu.

Atila se podrugljivo smeška, otkriva savršeno bele zube. Ledeni trnci jurnuše niz kičmu.

Nešto nije u redu!

„Sada, curo! Sada! Ukucaj cheat, pokreni sunce, obrni vetar!“

Njegov protivnik zastaje i pomiče peševe kaputa u stranu. Drška revolvera preteći bljesnu kada je sunce počelo da se pozicionira.

„NE! NE! NE!“

Atilin lik zatreperi pred njegovim pogledom dok se sunce postavlja u precizno proračunate koordinate. Najzad postaje jasno za koga se Irena odlučila.

Poslednje reči koje izgovara dok žmirka, očiju prepunih peska nošenog orkanskim naletom vetra, upućene su njoj: „IREENAAA, KUUČKOOO!!!“

Ladislav Babić

KONAČNO ORUŽJE

„Generale“, reče ađutant, uvodeći pronalazača, „ evo ga. Stigao je.“

Oficir pokretom ruke otpusti adlatusa i zagleda se s interesovanjem u došljaka. Ovaj je stajao na sredini sobe pogleda uperenog u pod, nesiguran, sa strahopoštovanjem.

„Očigledno, nije se kretao po sličnim mjestima“, pomisli šef Generalštaba Sjevernjaka.

„Dakle, Vi ste to tražili prijem? Hitan prijem! Hm…“ autoritativnim glasom konstatira general. „Da, Vaša ekscelencijo.“ Pronalazač se nelagodno premještao s noge na nogu.

„Nadam se da zaista imate opravdanja za svoj neuobičajeni zahtjev. Dobrog opravdanja, nadam se.“

Pridošlica ne reče ništa, tek podigne oči s poda, prvi put preletjevši pogledom figuru oficira, i odmah ga vrati u ranije fiksiranu točku.

„Vi tvrdite da ste otkrili 'konačno oružje'?“ upita general s nevjericom u glasu. „Da, Vaša ekscelencijo“, ponovno će izumitelj.

„Shvaćate li Vi dobro značenje onoga što govorite?“ povišenim glasom će njegov sugovornik.

„Shvaćam, preuzvišenosti“, odgovor bijaše kratak. „Radi se zaista o konačnom oružju“, nastavi dalje, ohrabren oficirovom šutnjom. „Oružju koje je sposobno preokrenuti stvari na bojištu i dobiti rat. Naravno, u našu korist, ekscelencijo.“

Ekscelencija se podiže iz sjedećeg položaja i uzšeta se prostorijom. „Konačno rješenje“, razmišljao je. „Već pedeset godina stoje trupe Sjevera spram efektiva Juga, a što se tiče odnosa snaga ništa se bitno nije promijenilo. Šahovskim rječnikom iskazano pat situacija. Svaki projektil što ga pošaljemo njima, oni neizostavno vrate natrag, samo s drugim oznakama na trupu. Za tisuću naših uništenih vojnika, mi izbacimo iz stroja tisuću njihovih. Na naše novo oružje oni odgovaraju svojim novim oružjem, podjednako razornim. A kako izgleda, ekonomska snaga oba protivnika se ne iscrpljuje, ili se i to dešava u jednakoj mjeri. Rat je zašao u ćorsokak. Stvarno je potrebno neko konačno oružje, oružje odluke koje bi dovršilo ovaj zamorni rat.“ Ponekad je u sebi poželio: „Kad već ne možemo mi, neka bar oni otkriju način da izvojuju pobjedu.“

General je bio stvoren za ratnika, prototip osobe koja bez mnogo pitanja vojuje za tuđe ideje i interese, ne pitajući mnogo i ne ulazeći duboko u njih. Drugi su ga uzdigli na taj položaj, stvorili od njega zapovjednika Vrhovnog štaba i on je s vjernom privrženošću služio svoje tvorce, kao što je, uostalom, nema sumnje, to radio i njegov kolega u štabu Juga. Međutim, ovih pedeset godina ratovanja potpuno su iscrpili generala. Bio je on inteligentan stvor, nije se moglo očekivati da na ovom položaju bude budala, i posljednjih godina često je razmišljao o moralu onih koji su ga gurnuli u ovaj ognjeni pakao da se bori za njihove interese, dok su svoje guzice sklonili u sigurnost podzemnih gradova. Često je s mukom prigušivao misli o mogućoj inverziji položaja. Ne smije si dozvoliti takav defekt. Oni koji su od njega stvorili to što je, mogli bi ga isto tako i uništiti. Prva dužnost vojnika je da bude poslušan, a on bijaše dobar vojnik. Još uvijek. A sada mu dolazi ova individua, izumitelj, kako mu rekoše, tvrdeći da posjeduje ono što tako željno priželjkuje konačno oružje.

„Shvaćate li“, obrati se pronalazaču, da se na oružje, kakvo god da je, postavlja niz zahtjeva taktičke, tehničke, ekonomske i bogtepitaj koje još prirode? Oružje koje bi stajalo koliko pola budžeta prije bi uništilo nas nego protivnika“, dodade sarkastično. General nije suviše cijenio svoje učenjake. Oni najbolji ostali su s njegovim naredbodavcima na sigurnom. „Da ovaj ovdje što vrijedi“, mislio je, „ne bi sada razgovarao sa mnom.“

„O, ovo oružje je izuzetno jeftino!“ brzo se distancirao posjetitelj.

„Zar samo to?“ sarkazam nije silazio s oficirevih usana.

Pronalazač se pravio da ništa ne primjećuje.

„Veoma se lako održava i skladišti, Vaša ekscelencijo. Transportira se bez problema i prilagodljivo je svakoj konfiguraciji terena. I ne samo to. Upotrebljivo je i danju i noću, u svim klimatskim i vremenskim uvjetima.“

„I po magli i po snijegu?“

„Po magli i snijegu, ekscelencijo“, učenjak postajaše sve sigurniji. „Zanimljivo“, promrmlja general. „No, shvaćate da to nije dovoljno?“

„Veoma je važno, ekscelencijo, da se ono može sāmo replicirati, ako…“

„O, zar ima ugrađen program za vlastito umnožavanje?“ prekide ga šef Generalštaba.

„Da, Vaša visosti, moglo bi se tako reći. Osim toga, sposobno je samostalno birati najpovoljniji trenutak udara, u zavisnosti od uvjeta na bojištu. Čak se može programirati da uništava samo živu silu, bez razaranja infrastrukture.“

„Dakle, inteligentno oružje?“ s nepovjerenjem upita general.

„Paaa…“ s oklijevanjem će izumitelj, „sasvim dovoljno da razlikuje protivničke efektive od svojih. Selektivno. I ako se dobro programira, ima ograničenu autonomiju koliko već treba.“

„Aha!“ general je pozorno promatrao sugovornika, ništa ne govoreći. „Dovoljno je svega nekoliko osoba da ga drži pod kontrolom. Ponekad i samo jedna ako je programiranje dobro uspjelo. Veoma rijetko se dešava da program iznevjeri, praktički nikad, ako je stručno napravljen.“

„Aha!“ ponovi general. „Je l' to nešto u vezi s antimaterijom?“

„Ne, Vaša visosti. Radi se o biološkom oružju.“

„Biološkom oružju?“ general nervozno povisi ton. „Ta, valjda znate da imaju savršenu zaštitu od biološkog oružja!“ „Znao sam da se negdje mora spotaknuti“, osjećao je u sebi razočaranje. „Zar Vam zaista treba objašnjavati da nema mikroorganizama koji bi njima mogli ma kako nauditi? Njihova obrana je u tom pogledu savršena! Kao i naša, uostalom.“

„Ne radi se o mikroorganizmima, ekscelencijo“, gledao je učenjak, već sasvim ohrabren, preda se. „Evo, pogledajte!“ izvadi iz džepa nešto nalik špilu karata i pruži ih oficiru.

„Što je to?“ upita ovaj.

„Fotografije, visosti. Vidite!“ bi odgovor. Prinoseći očima jednu po jednu fotografiju iz špila, osjeti kako ga obuhvaća uzbuđenje. Zaista se tako nečemu nije nadao. Grad, do temelja razoren, ogoljelo, karbonizirano drveće, kao da je plameni vjetar prohujao pejzažom, popaljeno

tlo… Luka u plamenu. Potopljeni brodovi, srušene ogromne dizalice, raspucani dokovi… Željeznička stanica s kosturima razbacanih vagona. Šine savijene i slomljene neshvatljivom silom, mjestimice rastaljene. Od stanične zgrade ni traga… Sablasni ostaci olujnog udara protutnjalog peronima… Prizori razaranja, uz tisuće sprženih tjelesa, smjenjivali su se na fotografijama. Peta slika…

„Izvanredno! Zaista nešto izvanredno! I Vi tvrdite kako je ovo učinak biološkog oružja?“

„Da, gospodine.“

„Naprosto nevjerojatno! Nadam se da imate kod sebe rezultate kvantitativnog ispitivanja prototipa. Pokažite ih, molim Vas.“

Pronalazač kao da se malo smeo, obori oči.

„Oružje nije ispitano, Vaša preuzvišenosti. Bolje rečeno, ja ga nisam ispitao. Ali vidjeli ste i sami, ovo su arhivski snimci. A stari zapisi…“

„Zaboga, niste li maločas tvrdili da ste ga Vi pronašli? Tko ga je onda pronašao? Kakvi sad zapisi? Kakva arhiva? Gdje su rezultati ispitivanja?!“ generalu je tlak naprasno rastao. Ova individua počela mu je opasno nagrizati živce. Ima on i preča posla…

„U stvari, ekscelencijo“, individua kao da namjerno nije primjećivala njegovu nestrpljivost, „zaista ga ja nisam otkrio. Ono postoji već veoma dugo vremena. Ja ga samo, prvi od nas, promatram s druge točke gledišta. Iznenadili bi se, gospodine, kada biste čitali stare kronike. Kakva efikasnost, kakva udarna snaga i razorna moć! Elementarna rušilačka ljepota, učinak divljenja vrijedan! Vidjeli ste i…“

„Dovraga! Prekinite s tom poezijom“, prasnu general. „Valjda imam oči, zaboga! Hoćete reći da to nije novo oružje, to, to… kako li se već zove to Vaše fantastično biološko čudovi…“, u pol glasa sav bijes šefa Generalštaba

transformirao se u zapanjenu nevjericu otvorenih usta. Gledao je netremice u pronalazača.

„Mi ga, visosti“, polako je ovaj podizao pogled, poznajemo kao Gospodara, a njegovo pravo ime je…“

General osjeti odjednom kako je sudbina Juga nepovratno zapečaćena. Oči dvojice androida prvi put se susretoše.

„… čovjek.“

U sasvim drukčijem svjetlu prikaza mu se budućnost Juga, ali i stanovnika podzemnih gradova.

Sva prijašnja razmišljanja sada mu se učiniše opravdanima. „Zašto da ne“, pomisli, prvi put ne potiskujući misli, „kad oni to, izgleda, rade mnogo bolje od nas.“

OGLEDALO

Te večeri je Ula jedva čekala da svi koji su joj zbog tetkine smrti došli izraziti sućut što prije odu. Maestralno je odigrala ulogu ucviljene nećakinje. Koliko je samo puta - vježbajući mimiku lica pred ogledalom - izgovarala rečenice tuge, još dok je stara vještica bila živa. Sad je, napokon, otegnula svoje robotske papke! Ula se s mukom sjetila svojih roditelja starih pijanica, uvijek u svađi. Jedne godine su ih našli smrznute u automobilu. U stvari, motivirana hrpetinom novca za prirodan porođaj, njezina je majka kad je zanijela pristala biti pokusnim kunićem za opasne pokuse. Sjećala se, ispričali su joj da je ona potomak prvog humanoidnog ginoida iz davne 2016. rođenog u Saudijskoj Arabiji. Taj njen davni predak se zvao Sophia. Sophia je desetak godina kasnije dobila dijete (pogađate!?) Sophiu. Kako su ostale potomke stalno nadograđivali vještinama i inteligencijom, humanoidni hekeri su za svoje potrebe na crnom tržištu tražili dobrovoljce - neuke zemaljske robote koji su, uz prihvatljivu naknadu, bili spremni pristati na pokuse. Sjećala se kako joj je mama, onako bazdeći, polupijana, kroz suze, stalno govorila da nikada nije trebala pristati na pokuse, jer da su kod nje uspjeli... samo što se izgleda tiče. Glupost! Sretna je što od majke nije naslijedila ništa! Sentimentalna alkoholičarka! Sama si je kriva što je one večeri pretjerala s uvredama, tako da Ula nije mogla obuzdati svoj nekontrolirani bijes koji je zablokirao sve izlaze na bespilotnom automobilu, kada su krenuli u grad. One grozne zime kad se nakon što ih je ostavila zaglavljene pješice mirno uputila kući Jedini rod kojeg je imala bila je ta stara babetina, profesorica nanotehnologije, koja se poslije suprugove smrti potpuno povukla u osamu. Nakon svega što se

25 Sonja Kokotović

izdogađalo s Ulinim roditeljima pristala je brinuti se o njoj, trinaestogodišnjoj djevojčici.

Uli je stara užasno išla na živce. Isprva joj je stalno pokušavala soliti pamet, no nakon bezbrojnih svađa... i od toga je odustala. U biti, morala je priznati da joj sa starom uopće nije bilo loše. Kuhala je, spremala i uredno joj davala novac, kad god bi ga Ula zatražila... a nedugo zatim i nemilice potrošila. „Što ćeš, žena od ukusa i dobrog oka“, znala je reći o sebi samoj, kad bi je zadirkivali što toliko troši. Staru baš i nije viđala jer bi se sklanjala s vidokruga čim bi se Ula pojavila u kući.

Imala je privlačno, pravilno lice s velikim bademastim očima koje su bile uokvirene gustom tamnom kosom. Krasilo ju je i vretenasto tijelo, s dugim besprijekornim nogama. Znala je u svakoj prigodi pokazati svoje atribute, dok je intelektualne i emocionalne praznine koje su joj na svakom kontrolnom pregledu predbacivali njen savršen fizički izgled, u većini slučajeva, uspješno zataškavao. Uostalom, taj njen pra-pra-pra-predak, humanoid Sophia, koliko je mogla pročitati s memorijske kartice, bio je osmišljen prema u tadašnje vrijeme popularnoj i, kako su je ondašnji tabloidi opisivalili, ženi savršene ljepote - glumici imena Audrey Hepburn. Ipak je otad prošlo već pola stoljeća i, uz bezbroj dorada, savršenstvo Ulinog izgleda bilo je neosporno.

Svjesna svoje ljepote, zaljubljena u samu sebe, većinu vremena je provodila zureći u vlastiti odraz, pred ogledalima koja je, na užas dosadne starice, instalirala po čitavoj kući. Voljela se satima promatrati, dodirivati, oblačiti, presvlačiti; kamo god da se kretala, divila se svom izgledu. Satima je razgovarala sa svojim odrazom, vježbala simulaciju emocija, memorirala pokrete, suze, smijeh, tugu i očaj čitave rečenice (eto, neke je i danas iskoristila) izgovarajući one sitne i one krupnije laži obavijene istinom, da bi bila što vjerodostojnija kada ih bude izgovarala pred ljudima. Nije si mogla dozvoliti niti jedan krivi pokret, mimiku koja bi odala laž, i u tome je uvijek

uspijevala jer bi, u konačnici, dobila i ostvarila baš sve što je htjela. Svi su joj vjerovali; posve blokirani, jeli su joj iz ruke. Nekoliko izlazaka, poneki prodorniji spontani pogled na njen prednji i izloženiji trap i … naravno, uspjela je začarati susjeda, vlasnika prestižne kripto banke koji je, napokon, ostavio onu svoju ženetinu (ružnijeg robota nije vidjela) pa je polako počela osmišljavati svoj budući život. Svakako je namjeravala boraviti u tetinoj kući jer, ipak, to je bila jedna od većih kuća u gradu! Preuredit će je, naravno, pobacat će svu tu starudiju: taj njen krevet koji nikada nije mogao poletjeti niti pružiti ugodnije spavanje jer nije posjedovao ni obične tipke sa željenim mirisom utonuća u san; tipke za glazbu su mu ostarjele, mjerač temperature već odavno nije radio, a robot „čistofil“ većinom je služio samo kao skulptura, jer je stara inzistirala na tome da čisti sama. Ula je odlučila da će zadržati samo njeno ogledalo za koje je teta govorila da je pripadalo njihovim davnim precima, obitelji Gray. Jedina prostorija koju je starica, ali baš uvijek, revno blokirala ključ-karticom bila je spavaća soba. Mogla je učiniti sve, no u tu sobu Ula nije imala pristup. Jednom je pokušala silom, gurajući staru ustranu, no pogled koji joj je teta tad uputila ne bi više nikad voljela osjetiti na sebi. Stisak staričine ruke još se mjesecima vidio na njenoj podlaktici. Naravno da se pitala, što je to unutra; sve do jednog ljeta kad je, tražeći svoje staro kvantno računalo, slučajno otkrila pukotinu na tavanu. Lijepo se vidio dio sobe, sasvim običan krevet za dvoje i pored njega… OGLEDALO! Stvarno, bilo je to nešto sasvim posebno. Ogromno, uramljeno neobičnim zlatnim okvirom. Takvo što nikad i nigdje prije nije vidjela! Ula bi gurala oko u pukotinu, ne bi li ga što pažljivije promotrila. Tokom vremena često bi, šuljajući se, odlazila na tavan. Nemalo se iznenadila kad je vidjela da stara vještica svake večeri dodiruje rubove okvira i, smijući se, neprekidno nešto mrmlja. Uli se lice zažarilo od pomisli da će, napokon, posve slobodno izbliza razgledati to čudo od ogledala. Ruke su joj drhtale od uzbuđenja. Istina... mora još naći

ključ karticu spavaonice. Preokrenula je i pokrenula na računalu sve, ne bi li ga pronašla. Vještica, kao da je predosjećala da će umrijeti, posve je zablokirala sobu na dan svoje smrti, a ključ kartice... nigdje! Isključila je i svoj telefon sa složenom virtualnim lozinkom! Gdje da još traži i što da više gleda?! Upravo je pred okupljenima pustila još jedan potok suza, čvrsto odlučivši da će odmah nazvati sos robota za dešifriranje, kad joj je prišla susjeda koja je tetu pronašla, utiskujući joj u dlan malenu antracit karticu: „Zaboravila sam vam reći... ispala je iz ruke vaše tete“, izgovorila je opraštajući se. Zablokiravši odmah ulazna vrata, Ula je trčećim korakom krenula u tetinu sobu. Prostorija je bila velika puno veća nego što je izgledala kroz pukotinu na tavanu i poluprazna. Na malenom stoliću nalazila se samo uokvirena slika iz koje joj se smiješili stara, sa svojim mužem. Desno, pored bračnog kreveta uz prastaru fotelju, stajalo je... ogledalo. Izbliza je bilo još ljepše, još veće. Sjalo je nekim posebnim sjajem. Ula se nije mogla oteti dojmu da izgleda kao da je živo, kao da je uistinu gleda i divi joj se. Stojeći uz samo staklo, promatrala je odraz svojeg lika. Bila je uzbuđena, vidljivo crvenih obraza. Polako je drhtavim rukama počela dodirivati rubove okvira. Bili su podatni, topli... poput onih izložbenih primjeraka ljudske kože davnih predaka. Pod toplinom njenih prstiju okvir je mijenjao boje, a iz rubova su počeli provirivati izrezbareni listići, izrađeni od najneobičnijih stakalca koje je ikada vidjela. Listići su bili poput pjene, sa sitnim, kao baršun mekim kapljicama koje su se na dodir uvijale, treperile, povećavale se ili smanjivale na svaki njen pokret. Dok ih je doticala vrhovima jagodica, listići su mijenjali boju: od nježno plave i ljubičaste, do purpurno crvene. Nigdje ranije nije vidjela takav filigranski rad... niti na primjercima najskupljeg nakita, a kamoli na okviru ogledala. Uzbuđena, teško dišući, kao da je začula šapat. Približila je lice tik do svog njegovanog odraza u ogledalu. Odjednom odjekne pucketanje. I baš u trenu kad je sebi samoj htjela uputiti novi pogled, po njoj se rasprši sićušna tanad miliona bockavih staklenih krhotina... uz grohotan smijeh pokojne tete.

SVI WILLIJI SISTEMA

Tekst koji slijedi reprint je audio zapisa osobe čiji identitet držim u tajnosti, kako se dolje rečeno ne bi odrazilo na javnu percepciju njegove obitelji. Do tonske snimke došao sam zahvaljujući zajedničkoj prijateljici i djevojci autora razmišljanja, koje podastirem javnosti, s obzirom da ga spomenuti nije uspio prebaciti na internet. Lično mi je ovaj tekst, ispunjen proturječnim stavovima, vrlo teško shvatiti, sem kao posljedicu potpune mentalne smetenosti njegova autora.

Prilično sam racionalan tip te, vjerojatno karaktera i obrazovanja radi, nikada nisam vjerovao u priče koje kruže u javnosti, poput valova na vodi šireći se u obliku memova, zahvaćajući sve više laičkih mozgova. Ali ajmo od početka. Pred koju godinu virus nepoznatog porijekla o tome su kružile različite priče, a ona znanstvena tvrdila je kako je prirodnog ugnijezdio se u organizme milijardi ljudi širom svijeta. Virusi, čestice na granici živog i neživog, moguće su najstariji organizmi na planeti, daleko stariji od ljudskih bića. Nastavaju razvijenije organizme množeći se crpljenjem njihove energije, što ili posljeduje suživotom, ili smrću domaćina, ako nije sposoban oprijeti se invaziji napadača. Ljudsko tijelo je prepuno raznoraznih virusa (postoje genetski zapisi o njihovim najezdama na čovjeka i u dalekoj prošlosti), većinom dobroćudnih, s kojima je tijelo sklopilo miroljubivi pakt o suživotu. I dok razvojne vrste niže od ljudske nemaju načina oduprijeti se agresiji, sem evolutivno stečenih sposobnosti samoobrane, dotle je rod čovječji uspio razviti lijekove, ali i oružja koja preveniraju štetu od napadača, ne dozvoljavajući mu okupaciju organizma. Čudo

29 Ladislav Babić

medicine, sjajni uspjeh koji je spasio bezbrojne ljudske živote. No, virus o kojemu pričam, korona virus, s pravom je okrunjeni primjerak među svojim rođacima. Pandemija, globalnih epidemija uzrokovanih bakterijama i virusima, bilo je tijekom cijele povijesti čovječanstva. Prisjetimo se samo srednjovjekovne pandemije „crne smrti“, ili novije pandemije „španjolske gripe“, uzročnicima milijunskih žrtava među ljudima. Ono po čemu se „korona“ razlikovala od svoje „braće“ bila je neviđena sposobnost virulencije, zaraznog širenja, praćena jednakom sposobnošću mutacija, čim bi ljudski odgovor u obliku na brzinu razvijenih cjepiva doveo do opadanja prethodnog soja. Mora se priznati da je akcija ljudskog roda protiv globalnog neprijatelja bila više negoli smiješna, ograničena na kojekakve protuepidemiološke mjere tipa maski, savjeta o držanju fizičkih distanci, i preporuka pazite sad, preporuka a ne obaveze! cijepljenja. Lokalne mjere protiv globalnog neprijatelja, primjenjivane selektivno, od zemlje do zemlje, ovisne o njihovoj razvijenosti, svijesti o opasnosti i političkih aspiracija kojima se davala prednost pred ugrozom, ne jednog ili više naroda planete, već cijelog ljudskog roda. Kao da se nacifašističkoj opasnosti, tijekom četrdesetih godina prošlog vijeka, suprotstavljala država po država, a ne ujedinjena antifašistička koalicija. Na takav stav državnih vođa, koje su u političke igrice uplele i stručne štabove formirane od povodljivih osoba, vrlo labilnih karakternih i stručnih etičkih osobina, nadovezale su se predrasude ogromnog broja laika, od samih početaka vodeći ničim sprečavani rat protiv prevencije širenju zaraze, u obliku obavezne vakcinacije.

Svijetom se počeše rojiti nevjerojatne priče brzo hvatajućih korijenja, širene neobrazovanim, ustrašenim pučanstvom i kvazistručnjacima, koje su se svodile na žalopojke o ugroženim ličnim slobodama, sve u kontekstu zahtjeva mudrijih za obaveznom vakcinacijom stanovništva. Pazite sad, ugrožene slobode s jedne, i ugroženi životi s druge strane, kao da Homo sapiensi nisu shvaćali da bez života nema nikakvih sloboda! Kao krajnji argument protiv obavezne

vakcinacije iskazivala se tvrdnja kako „svatko ima pravo na svoje mišljenje“, smetnuvši s uma da stavovi budala, laika i stručnjaka nisu podjednake vrijednosti. Ne kaže se zalud da bi, rastrče li se sve pameti svijeta, svatko pojurio za svojom. Širile su se kojekakve neutemeljene, kako sam vjerovao, priče. Glasine o svjetskoj zavjeri koja ide za porobljavanjem osoba u korist kapitala, a što se trebalo realizirati unošenjem mikročipova u tijela obaveznim cijepljenjem, pa sve do ničim dokazane pretpostavke o eliminaciji staraca, na navodno prenaseljenoj Zemlji koja, kao, nije mogla prehranjivati prekomjerno stanovništvo. U osnovi, radilo bi se o svojevrsnoj kiborgizaciji cijepljenih (s tendencijom proširenja na cijelu vrstu) kombiniranju ljudskog organizma i mašine, ali upravljivog ponašanja iz svjetskih centara moći. Profita radi, kako je to već uobičajeno kapitalu. Najčešće su za tu prljavu rabotu optuživali jednog od najvećih svjetskih bogatuna spregnutog s moćnim farmaceutskim kompanijama, nazovimo ga Willom, kako ne bih bio pravno utužen zarad neutemeljene optužbe moćnika. Jer na svijetu kakav jeste, novac je moć. Bogataši je posjeduju, ponad pravnog sistema i pravde dostupne običnom smrtniku. Tako sam razmišljao, ismijavajući bapske priče i njihove širitelje, sve dok…

Desilo se da me virus, unatoč mjerama kojih sam se strogo pridržavao, među prvima okupirao, bacio u bolničku postelju iz koje izađoh nakon više od mjesec i pol borbe kao poluinvalid, na jedvite jade uspjevši se kako-tako oporaviti, zahvaljujući višemjesečnoj skrbi obitelji. Bijaše to u vrijeme kad cjepiva protiv zaraze nisu cirkulirala, jer se tek dovršavala eksperimentalna faza njihove primjene. Čim postadoše dostupna svakodnevnoj medicinskoj upotrebi, vakcinirao sam se tri puta uzastopno, kako nikad više ne bih zapao u stanje koje sam jedva prebolio. Valja reći da je gomila na svakojake, pa i nasilne načine, pokušavala spriječiti uvođenje obaveznog cijepljenja, šireći objede na račun farmaceutskih firmi (koje, daleko od toga da svoje proizvode razvijaju humanizma radi), a nuspojave vakcinacije koristile napadajući „lijek“, umjesto

protivnika protiv kojih je bio razvijen. Dva tri mjeseca nakon primanja posljednje, takozvane buster doze, koja me je trebala trajno štititi od opakog napadača i njegovih prevrtljivih mutacija, jednog jutra osjetih nešto čudnovato. Cijela desna strana mog tijela je odrvenjela, bez trnaca ili paralize udova, bez posljedica na moja osjetila ili zaključivanje (mada sam prvo pomislio na blaži moždani udar, ili pojavu tromba u žilama) naprosto kao da nije pripadala meni, a istovremeno bila moj sastavni dio. Nakon dužeg perioda izloženosti takvom stanju primijetih, međutim, da se, uz očuvanje mentalnih sposobnosti, sve više pojačavala od tada sasvim zahirena potrošačka strana moje ličnosti. Nisam odolijevao kupovini ma kakvog proizvoda koji mi se na prvi pogled dopao, bez obzira potrebovao ga ili ne. Počeo sam se povoditi za sugestijom glasa koji je sve upornije odjekivao mojom glavom: „Kupi, kupi, valjda nećeš propustiti povoljnu priliku postati vlasnikom onog što ti srce želi! Kupi me! Kupi me!“ Prvo sam ponajviše nabavljao proizvode digitalne tehnologije; iPhoni su se redali na mojim policama, iako mi je fiksni telefon bio više nego dostatan. Potom sam se opskrbio hrpom tàbleta, a uz svoj računar, čije mogućnosti jedva da sam crpio deset posto, snabdjeh se najnovijim modelima, ni ne koristeći ih. Zatim prijeđoh na krupnije stvari, pa zamijenih televizor metarskog ekrana s onim od metra i pol, a na kraju i pravim kućnim kinom, zauzevši cijeli zid moga majušnog stana. Dobar si, dobar, reći će mnogi, ima se može se, zar ne? Ali stvar je u tome da sam se svako malo kreditno zaduživao, odlazio u zalagaonice, prodavao zlatninu preostalu od majke, da bih na kraju i cijeli stan stavio pod hipoteku kupujući novi model BMW a (iako pojma nemam o vožnji) te uplatio ljetovanje na Tahitiju moj davnašnji san! Proporcionalno snaženju poticajnog glasa, smanjivala se moja imovina, ali i povećavala svijest o tome da nešto ili netko gospodari mojim umom. Odrvenjelost tijela sve se više širila, i bez nekih vidljivih medicinskih uzroka (izvršio sam sve moguće pretrage, kako biokemijske tako i CT mozga) zahvaćala sve veći njegov dio.

Sav u transu kupomanije, trošenja svojih resursa jedva dostatnih za skroman život, točnije prenošenjem vlasništva nad njima u ruke banaka i zalagaonica, prisjetih se čipiranja pasa, a potom i nekog duhovno pomaknutog austrijskog političara, koji se zalagao za sličnu primjenu na novorođenčad. Znanost napreduje do naših dana neviđenim koracima, brzinom koju laik ne može pratiti, a i rijetko koji od stručnjaka. Razmatraju se nanomašine, dizajnirane na atomskom, čak i subatomskom nivou, pa mi padoše na pamet strahovi protivnika cijepljenja. Zaista, pomislih, ima li potom ikakvih zapreka unošenju mikročipova u organizam, pomoću kojih bi se upravljalo našom voljom, što može biti na korist samo onima koji nastoje iskoristiti ljudsko biće za gomilanje bogatstva? Kapitalu! Jer on posjeduje resurse da to učini i nametne, preko svojih eksponenata u vladama, cijeloj ljudskoj populaciji! Ali, mada sam raspolagao barem prividno slobodom ovakvog razmišljanja, glas u meni sprečavao je svojom voljom realizaciju moje ideje, da to saopštim javnosti. Dapače, sve je više slabio potrebu da to učinim, a pokoravanje njegovim zapovjedima izgledalo mi je kao povinovanje vlastitim stavovima. Sav sam se pretvorio u prototip potrošača kakvog sanja svaki kapitalist svijeta! Kupuj, troši, kupuj i troši sve više i više, zadužuj se, a kad više nećeš imati čime kupiti ni zadužiti se, postat ćeš beskoristan kapitalu koji će te kao takvoga eliminirati s lica zemlje, putem cjepiva dizajniranog da to učini na komandu s injektiranog mikročipa. Upitate li me, kako o svemu tome ipak govorim, moram se osvrnuti na djelovanje ubrizganog mikroprocesora. On koristi metaboličku energiju organizma, ali mu je povremeno potreban poticaj, dan impulsima G5 mreže, naročito kad ga treba prebaciti iz moda uvjeravanja na potrošački mentalitet, u mod eliminacije materijalno sasvim iscijeđene osobe. Eto, upravo jedan trenutak kad je kako izgleda server mreže, bilo zarad redovnog servisiranja ili nekog baga, a moguće i hakiranja, prestao raditi, koristim da prenesem svoje iskustvo. Um mora biti posve otvoren, prijemčljiv i analitički raspoložen čak i razmatranju

naizgled bapskih priča, poput ove koju vam prenosim, inače je to učmali, okamenjeni, ili od nekoga upravljani um. Osjećajući da signal koji me kontrolira ponovno počinje jačati, zarad inercije svega postojećeg ni on ne djeluje trenutačno, nadam se da ću još imati snage otposlati svoje upozorenje na internet, kako bi svi shvatili opasnost kojoj su izlo…

Bijahu to poslijednje riječi autora audio zapisa. Nije ih uspio prenijeti na mrežu i, da nije njegove djevojke, zauvijek bi javnosti bile skrivene. Svoj život završio je tragično, pokušavajući pištoljem igračkom opljačkati banku, s izlikom da u sefovima drži novac koji mu je otela. Nije jasno da li je djelovanje cjepiva popustilo, ili se mikročip ubrizgan u njega pokvario; uglavnom, policija ga je napucala kad je u bijegu uzeo taoce. Prije nego je izdahnuo, jedva je uspio prošaptati: „Na vijeke vjekova prokleti Williji ovoga sistema, tko god i gdje god da ste! Nadam se da će vas jednom zauvijek eliminirati revol…“. Da li je mislio na revolver, revoluciju ili nešto treće, ostat će nam trajno nedokučivo. Potrošačko društvo nije ni zamijetilo njegov odlazak, tek kratkom osmrtnicom obnarodovan u lokalnim novinama.

NadnaravnaGROTESKA

Slika: Sandra Bogdan Andrea Bauk

INTERVJU

Sjedila je u čekaonici. Nije to bila obična čekaonica kao kod liječnika ili u nekoj državnoj ustanovi. Slike na zidovima bile su nakrivljene, s motivima đavla i jahačima apokalipse. Tu i tamo našao bi se kakav pretjerano naglašen motiv Isusa i Marije na porodu, naopako okrenutih križeva. Slike kao da su se kretale, a oči demona pratile svaki pokret u prostoriji. Povremeno bi začula krikove i osjetila strujanje hladnog zraka kroz hodnik. Ova pomalo sablasna čekaonica u njoj je izazivala nemir. Nastojala se sjetiti zašto je ovdje i što je prije toga radila, ali sjećanja kao da su bila začepljena nakupinom blata i kamenja. Pokušala je, duboko u sebi, maknuti blato i otkotrljati kamenje. Osjećala je miris paljevine, sumpora i soli. Svim silama se borila i naprezala kako bi osvježila pamćenje, ali bez uspjeha. Život prije čekaonice kao da je ispario, kao da nikada nije postojao. Pokušala je ustatiti iz neudobne stolice, ali sila ju je držala zalijepljenu, gotovo stopljenu s tim komadom metala. Iza vrata s brojem tri dopirali su nerazgovjetni zvukovi i duboki tonovi, nepoznati njezinom uhu. Odlučila se prepustiti sjedenju i čekanju. Gurnula je ruku u džep, ne bi li možda pronašla nešto. Bio je to vrlo dubok džep, gotovo beskrajan. Vrškom kažiprsta napipala je rub papira i pokušala ga izvući. U tom trenutku pojavio se muškarac i sjeo nasuprot njoj. Htjela ga je nešto upitati, ali riječi nisu izlazile. Govor joj je bio paraliziran. Imala je spremne rečenice i pitanja koja su se gomilala, ali nije nalazila načina da ih izgovori. Na njegovom

licu vidjela je isti problem. Pokušali su komunicirati pogledima i gestama. Komunikacija je bila bezuspješna i prekinuta pojavom osobe koja je izašla iz sobe broj tri. „Gospodine Roberte, molim vas... uđite. Spremni smo za vas.“ Robert je ustao i krenuo prema uredu. Uputio joj je još jedan pogled koji kao da je govorio: „Srest ćemo se opet.“ Agonija čekanja i nestrpljenja gomilala joj se u nepomičnom tijelu. Osjećala je lagane potrese u prostoru, vibracije u zidovima i gledala kako se slike krive pa opet vraćaju u prvobitno stanje. Zrak je bio sve hladniji, a žarulje su pomalo umirale i gasile se jedna za drugom. Oči demona sa slika sjajile su i blještale u polumraku. Nečije kanđe s dugačkim noktima prolazile su joj kroz kosu, a ona nije mogla učiniti ništa. Njeni prsti, koje je uvlačila duboko u džep, i dalje nisu mogli dohvatiti cedulju. Morala je doći do tog papira jer on će, zasigurno, razjasniti ovu situaciju. Kad ga je napokon dohvatila, vrata sobe s brojem tri su se otvorila. Iz njih je izašao Robert, obavijen vrućom nakupinom zraka. „Ništa ne brini, vidimo se uskoro“, tiho je progovorio i uputio se prema mračnom, hladnom hodniku. Dugo ga je pratila pogledom. Na trenutak je zaboravila na papir i ispustila ga iz prstiju. „Azalea, vi ste na redu! Uđite. “ „Azalea? Zar je to moje ime?“ pitala se. Osjećala se dobro s tim imenom, iako nije zvučalo kao pravo ime. Metalna stolica ju je napokon pustila iz svog sjedišta i vratio joj se dar govora. „Možete li mi objasniti…?“ „Ništa ne brini, samo uđi. On te čeka “ „Tko je On?“ „Sve ćeš saznati, sada uđi.“ Zakoračila je u najveći ured, s najvišim zidovima koji skrivaju strop negdje u daljini. Osjećala se kao da je na dnu crne rupe, u temeljima pakla. Povremeni potresi doprinosili su mračnoj atmosferi dramatične okoline. Krikovi koji su dolazili odozgo i njihove beskonačne jeke odbijali su se od zidova prostorije.

Hladne crno bijele pločice, kao da su skinute s dna nekog viktorijanskog bazena, tvorile su nepravilne mozaike pod njezinim nogama. Fokusirala se na njih zato što su se micale i mijenjale oblik. Prostor je bio prevruć pa je poželjela svuči jaknu. Osjećaji koji su joj promicali tijelom, kao i pločice pod nogama, skretali su joj misli s nesnosne vrućine i tjerali je naprijed. U daljini se nazirao masivan drveni stol. Približivši mu se, spazila je obris muškog lika. Stol je bio prevelik, kao uostalom i čitav prostor; jedino je muškarac bio normalne veličine.

„Dobar dan, sjedite slobodno.“

„Neće li me stolica prikovati, kao ona u čekaonici?“

„Možda hoće, možda neće.“

„Radije bih stajala, ako je moguće.“

„Ovo je intervju za posao pa bi bilo dobro da sjednete. Ovdje ćemo provesti neko vrijeme.“

„Intervju za posao?“

„Da... sad kad smo to raščistili, možete sjesti? Imate li papir sa sobom?“

„Papir? O da, tu je negdje, u džepu. Pokušavala sam ga izvući u čekaonici.“

Sjela je u duboku fotelju koja ju je gotovo progutala. Ponovno je stavila ruku u džep, bez poteškoća izvukla crni smotuljak te ga predala čovjeku. Morala se podići iz fotelje i ispružiti skoro cijelim tijelom preko stola. Osjetila je kako joj hladnoća ulazi u biće. Stol je prenosio ledene valove i stapao se s njezinom kožom. Začuđena se odmaknula, a smotuljak joj je ispao. On je ispružio ruku. Krajičkom oka vidjela je da nosi crne rukavice. „Valjda mu je hladno“, pomislila je. „I meni bi bilo... da cijeli dan sjedim za ovim stolom.“ „Oh, vi ste prva danas!“ „Prva?“

„Da, vi niste preko veze došli, to je novost.“ „Preko veze? Veze za što?“

„Za posao.“ „Koji posao?“

„Sve ću vam objasniti, samo da pročitam.“

Odmotao je smotuljak i nabio naočale na nos. Počeo je čitati. Iščitavanje dokumenta je trajalo predugo, kao i sve do tog trenutka. Šutjela je i promatrala prostor, njega, sebe, osluškivala krikove i jeku. Duboko u sebi znala je da ovo nije njezin prvi intervju za posao, ali se nije mogla sjetiti, tko je ona i što je do sada radila. Izmjene topline i hladnoće bile su gotovo nestvarne. Kako u jednom prostoru može biti tako vruće, a onda, odjednom, tako hladno? Tresla se, vrpoljila, bila nestrpljiva, upijala prostor koji kao da je bio živ, kao da je disao. Promatrala je pokrete i gestikulacije čovjeka, direktora, osluškivala njegovo preglasno disanje i u nekim trenucima čula zvukove nalik otkucajima srca. „Dakle tako. Dobro, sad mi je sve jasno. Moramo vas testirati.“ „Testirati?“

„Naravno, pa niste preko veze došli.“

„Ali možete li mi prije toga nešto objasniti? Ja ovdje gdje god da jesam nisam aplicirala ni za kakvo radno mjesto. O čemu se radi? Tko ste vi?“

„Ah da, nisam se predstavio, oprostite.“

Prostor je opet oživio, pločice su se pomicale, slike padale sa zidova, a krikovi postali očajnički. Rukavice su mu postale pretijesne, odijelo premaleno, koža mu se oljuštila s tijela. U samo nekoliko trenutaka odvila se transformacija čovjeka u nešto nadljudsko.

„Ja sam Sotona, drago mi je... i oprosti na transformaciji, bilo mi je neudobno.“ „Sotona… kao đavo?“

„Naravno, da... đavo, kako hoćeš.“

„Zar sam u paklu?“

„A gdje bi bila? Na Bora Bori? Glupa djevojka…“

Ništa joj nije bilo jasno. Je li mrtva? Đavo? Ovo mora biti neki uvrnuti san, drugog objašnjenja nije bilo. Na šiljatom tronu sjedio je On, đavao crven, užaren, s dugim repom kojim lupa po dnu pakla. Stravični zvukovi, neutješni krikovi duša u nezamislivim patnjama, protezali su se prema sredini hale nalik

mravinjaku, prema katakombama smrti. Pakao je jedno vrlo mračno, vruće, hladno sablasno mjesto, a ona se osjećala kao da se vratila kući nakon dugih godina izbivanja.

„Znači, ja sam mrtva?“

„Ne, ovo je početak, jedan divan početak.“

„A koji je moj posao ovdje?“

„Jedan od mojih asistenata će ti sve objasniti, možeš ga pričekati u čekaonici. Ja imam još tisuće kandidata danas za riješiti.“

Prostor se još jednom izmijenio, kao i Sotona koji se vratio u prvobitno antropomorfno obličje. Opet je tamo sjedio u svojem sivom odijelu, pomalo dosadnom, s naočalama na nosu i crnim rukavicama. Polako se odmaknula od stola i teškim se nogama odvukla u čekaonicu. Vrijeme kao da je opet nepomično stajalo u zraku, bez i jednog otkucaja. Pogledom je tražila sat. Povremeno bi začula nešto nalik otkucaju, ali je shvatila da to nije sat nego život u Sotoni. Sklopila je oči i na trenutak utonula u san. Probudio ju je trzaj, nečija ruka na njezinom ramenu. Otvorila je oči i vidjela nepoznatu ženu. „Pođi sa mnom, idemo na testiranja.“ „Kakva testiranja?“

„Uobičajena.“

Žena nije bila odviše rječita. Ušle su u lijevi lift i zaputile se na Međukat. Ovdje nisu postojali katovi po brojevima. Dugme `Međukat`, dugme `Pakao`, vlastiti pakao… i niz drugih, koje nije stigla pročitati, redali su se od vrha do dna. Tupim udarcem lift se zaustavi i vrata se otvore. Ušle su direktno u halu za testiranje. Dva divovska stola s previsokim stolicama zauzimala su cijeli prostor. „Sjedite.“

„Ali kako ću se popeti?“

„Ah da… Ljeeestveee!“

Dotrčao je gotovo proziran nizak čovječuljak s visokim ljestvama i položio ih na stolicu.

„Evo, ljestve!“

„Hvala, možeš ići.“

Popela se i smjestila. Stolica je bila preniska, tako da se osjećala kao malo dijete za divovskim stolom. Položila je laktove na rub i promatrala prostor. Za drugim stolom je sjedio Robert - poznato lice iz čekaonice. Pokušala ga je dozvati šaptom, ali ju je asistentica prekinula.

„Mir! Nema razgovora niti prepisivanja!“ „Ali nismo ni počeli, ja sam samo…“

„Nema samo! Nema komunikacije!“

Robert joj je uzvratio pogled i kimnuo glavom. Ponovno su bili zajedno u prostoru, obavijeni tišinom koja para uši. Mogli su čuti svoje misli i otkucaje srca. Stavila je ruku na rebra i pokušala pronaći bilo. Unutra je vladala tišina. Pulsirajući zvuk je bio zvuk Sotone. Njihova tijela su bila prazna, nisu osjećali nikakve naznake života unutar sebe.

„Komisija će uskoro doći, vi samo sjedite i čekajte.“

„Mogu li…?“ „Ne! Tišina!“

Prostor je bio mračan, dok su u pozadini titrala narančasta svjetla, kao baklje na izmaku. Začuli su topot nogu. Tri ispitivača su ušla u prostor. Udobno su se smjestili u svoja ispitivačka sjedala pa povadili registratore, pribor za pisanje i pečate. Tiho su međusobno mrmljali i kimali glavama u znak odobravanja. „Možemo početi. Znači, danas imamo Roberta i Azaleu. Dakle, testiramo vaše sposobnosti za voditelje. Proći ćete nekoliko testova, kako bismo ustanovili vaše stanje. Čega se zadnjeg sjećate? Roberte?“

„Sjećam se… nje, u čekaonici.“

„A vi, Azalea?“ „Isto. Ali i Direktor me podsjetio na nekoga.“ „Sotona?“ „Da.“

„Nije on direktor. Na koga vas je podsjetio?“

„Ne znam. Ako nije direktor, pa tko je onda?“ „Hitno, bočicu, bočicuuu!“

Ponovno je dotrčalo prozirno biće i donijelo staklenku koja je nalikovala na stare bočice penicilina. Ispitivači su tiho razmijenili nekoliko riječi, na što je jedan od njih izvadio čep. Izašla je tanka crna sjenka i poletjela prema Azalei. „Čega se zadnjeg sjećate?“

„Roberta u čekaonici. I intervjua.“

„Dobro je, popravili smo ju, možemo nastaviti. Testiranje se svodi na nekoliko jednostavnih pitanja. Možemo li početi?“

„Možete.“

„Podijelite im upitnike.“

Prozirni je trčao gore dolje po ljestvama, kako bi Robertu i Azalei dostavio listove papira i pribor za pisanje. Duboko je udahnula i otvorila mapu. Prolistala je nekoliko listova i nije nalazila nikakva pitanja.

„Počnite!“

„Ali nema pitanja, gospodine!?“ „Budite strpljivi, doći će.“

Hladan propuh donio je slova. Gledala ih je kako lebde i polako se spuštaju prema Robertu. Višak slova je nastavio putovati prema njezinom papiru. Samo su legla tamo i utopila se u bjelini. Nisu tvorila nikakve riječi, jednostavno su ležala, raspoređena, mrtva. Robert je počeo nešto piskarati i brisati znoj sa čela. Htjela ga je upitati što on to piše, ali se sjetila da ne smije komunicirati. Prstima je taknula papir, u nadi da će se nešto razjasniti. Prelazila je rukom preko slova i na taj način ih pomicala. Kada ih je napokon ispremiještala, dobila je pitanje: „Tko si ti?“ „Tko sam ja? Tko? Ja? Azalea? Tko je Azalea?“ Pitanja su se gomilala, a ruka nepomično držala olovku.

„Ja sam Azalea.“

„Netočno!“ začula je usklik iz komisije. „Ponovno!“ „Ali kako…?“ „Ponovno!“

Počela se znojiti, kao i Robert. Rukama je trljala lice u znak negodovanja i razmišljala o ispravnom odgovoru. „Ja sam čovjek, ja sam žena, ja sam… tko sam ja?“ Naprezala je svoj mozak, ne bi li izvukla iz sebe odgovarajući odgovor Koliko teško može biti ovo jednostavno pitanje? Robertu je doletjela već druga skupina slova i znakova. Očito je pravilno odgovorio, budući da nisu galamili na njega. Što li je odgovorio!? Pomalo bez nade, slegnula je ramenima i pogledala uvis. Jedna sjenka se strmoglavila niz prostor i pogodila je u ruku poput igle.

„Ja sam glasnik smrti?“

„Točno! Dalje!“

List papira s odgovorom je nestao, a nova slova su se pojavila tvoreći sljedeće pitanje: „Što si ti?“ Odgovor mora biti jednostavan, kao i prethodni.

„Ja sam voditelj pakla?“

„Sljeeedećeee!“

Cijela rečenica zalijepila se na treći papir. „Čega se sjećaš?“

„Ničega. Roberta iz čekaonice, intervjua i svega što me okružuje ili me okruživalo, ali bez mog postojanja prije ovog mjesta.“

„Odlično, oboje ste prošli prvi test.“

Testovi su se redali i Azalea je gubila strpljenje. „Molimo vas, pričekajte nekoliko trenutaka dok ne odlučimo, tko je dobio posao.“

U Azalei je sada buktio nemir iščekivanja, tko je dobio posao: ona ili Robert. „Zašto, uopće, razmišljam o tome? Ovo nije mjesto ni vrijeme, a boga mi, ni prostor u kojem bi netko želio dobiti posao. Kakav posao, uopće? Voditelj

čega?“ pitanja su se nizala. Azalea se znojila, pogledavala Roberta, očajavajući u valovima vrućine.

Komisija se vratila sa smotuljkom. „Roberte, vidim... vaša veza je Hitler. Prema tome, posao je vaš. Azalea, žao nam je.“

U tom trenu su se otvorila vrata pakla i Lucifer se pojavio s vatrenom stihijom iza sebe.

„Nesposobnjakovići prokleti, jeste li vi normalni? To je moja kćer Pandemonia! Koji je vama vrag, zašto ju testirate? Trebali ste je odmah poslati k meni u ured!“

„Ali mi, ali Sotona… Pomiješali smo papire!“ „Sotona? Onaj debeli nesposobnjaković? Dovedite ga odmah i bacite ga piranjama!“

„Piranje je, nažalost, pojeo Staljin. Jučer.“ „Bacite ga aligatorima, nije me briga! Želim da nestane, Pandemonia preuzima njegovo mjesto! Testiranje? Vi ćete moju kćer testirati, bagro nesposobna! Idemo, kćeri. Moramo te pripremiti za tvoj novi posao… Roberte?“ „Da, Vaše Veličanstvo?“

„Veza ti nije dovoljno jaka. Nesposobnjakovići... Roberta aligatorima!“

Adnadin Jašarević

POSLJEDNJI ZMAJ

(ili posljednja zmajomansa)

Bio jednom jedan... A možda i nije bio? Ko bi to znao?

Dječak sjedi nad rijekom pruženom kroz kotlinu, daleko ispod, tako da nalikuje plavetnoj zmiji s čijih krljušti tu i tamo odbljesne, kao iz ogledalca, trak sunca na zalazu. Učini mu se na trenutak da rijeka krvari iz mnoštva sićušnih rana.

Klati nogama koje hine da padaju niz kulu. A kula izgleda kao da se sužava ka dalekom tlu, gdje bi se kada bi se dale toliko izdužiti prizemljile njegove noge: taman da zatapka stopalima, spreman jurnuti niz uzano stepenište.

Stepenice se uvijaju poput udice ka Gradišću, jarko crvenim krovovima načičkanim na brdu, nalik na rasplesane djevojačke suknje. Istina, iz njihovih vršica, umjesto jedrih Gradišćanki, dižu se dimnjaci. Ali, nekako, bar na prvi pogled, uskovitlani dim koji se iz njih podiže, gore ka nedokučivom grudobranu navrh kule, naliči na razvihorene djevojačke kose.

Dječak njuška miris borovine dignut iz upaljenih ognjišta: ispod krovova je toplo, zna, i dječica se naguravaju oko majčinih nogu... i kujica i mačak, ne bi li doznali, kakve poslastice u kotliću sprema. Njegov stomak buntovnički zakruli. Jezik stomaka niko ne razumije, ali svak mu se povinuje. Tako i Kadmo.

Povuče noge iz bezdana, osloni se o krunište i, iako su ga spopali trnci od klaćenja nad bezdanom i led u zadnjici od hladna kamena, lahko se uspravi. Protrese ljevicu, potom desnicu, razmrda nožne prste, zauzme stav i, kao da je čuo neki tajanstveni znak samo njemu znan, pojuri poput zeca put kuhinje. Suton nahrupio za njim poput lovačkog psa obojenog u crveno i crno, ali samo do praga jer čim zakorači unutra cjepanice se rasplamsaše, koliko da potjeraju napolje lavež noći. Vrata se zatvoriše za Kadmom koji zaplesa s nevidljivom partnerkom u ritmu što ga zadadoše kašike i kutlače, sve po tavama i loncima: kuhinjski orkestar se razbudi; tonovi siti se upletoše, od noževa sjeckavi i brzi poput dječakovog bila odzvanjajući tu i tamo uslijed sudara poklopaca il` bućkavi: a to su komadi repice i mesa uskakali u vrelu vodu, u kotlić što klokoće, dodajući akorde nasumične, nepredvidive.

Mirisava melodija zabiberena, malko slana... nalik na dah mora koji se podiže uveče - obojena mehkim lepršavim prstohvatom kopra golica nozdrve, draži jezik... koliko da i on zaigra, otimajući se među zubima koji kao da nisu drugo do rešetke u tamnici od usta.

Kadmo doplesa partnericu do stola, posjede je, i sebe. Svijeće planuše, namjerene obojiti večeru ugodnim, mekanim tonovima. Naravno, i slatkim. Iz polutame dolebdješe tanjiri i dvije viljuške, a na tanjirima kolač od brusnice. Dječak zamišlja kako se i njegova drugarica oblizuje, baš poput njega. Kako i ne bi? Hrskavo tijesto puca pod zubima poput borovine za ciče zime, a iz njega, oslobođena, kao lavina nasrću tiha mala sunca vrele boje koju su prikupljala tokom ljeta, sve od svojih zelenih dana. Olujni jezik ih vȃlja poput barki slijeva nadesno, zdesna nalijevo cijedi sokove, kako bi ih djevojke gnječile stopalima u bačvi punoj boba grožđa.

S druge strane stola dječak umišlja uporno kuckanje zuba, jednog o drugi: kako slatkologaji klize niz jednjak, kamo i treba, do dubokog nemjesta u kome sve nestaje... gdje boja i miris, ukusi zamamni, u sjenku se mračnu stoče.

Ona gricka svijet u majušnim zalogajima, kao da je neodlučna nasititi utrobu. Kadmo zna da tom ponoru kraja nije: nikada joj dosta, sve bi požderala, samljela, svarila. Sve da imate desetine glava, kao aždaha, i desetine kompleta zuba kidača, i dva puta toliko ruku da hrane nanesete, ne bi pomoglo... ne bi bilo dovoljno.

Stoga se divi svojoj drugarici jer neznatne zalogaje prinosi usnama kao rijetke darove na oltar, potpuno nesvjesna (ili je uopće nije briga) potreba strašnog čudovišta koje se u stomaku skriva. Ona se neće klanjati pred idolom na kome su tri imena ispisana: hranjenje, varenje, izmetanje. Neće mu služiti, pokloniti niti časak svoga svrhovitog života.

Jer, iako je nevidljiva, osvaja prostor oko sebe; pokreće vazduh u lagane lahore, koliko da jari plamenove koji joj se u susret dižu; raznosi sobom miris lavande; dotiče skrivene cvjetove: oni, crveni, žuti i plavi, otvaraju se s osmijesima na malim licima; zavlači se u zvonca nad vratima ona koja najavljuju posjetioca nenadana što svojim „cingilicing“ govore... ne, zvone o njenoj iskričavoj, razigranoj i, što ne reći, veseloveslavoveseličastoj prirodi.

Dječaku je jasno, poput sunčana dana bez ijednog oblačka na modrom nebu (niti zalutalog) da je svrha koja nju pokreće, i sve oko nje pokreće, zabavljati se i zabavljati sviju, sve i svakoga. Čak i onoga nikoga koji će, jednom nekada, postati neko... a možda i svako?

Ko bi joj odolio? I na njegovim usnama titra osmijeh, stomak poskakuje, gore, „uz jednjak da mu je“, prsti lupkaju vrckavu melodiju izuzev palčeva, uvijek namrgođenih, zamišljenih i neodlučnih - a stopala nastoje odlutati, lijevo i desno, kako bi nesmetano otplesala svoje, odtrupkala svoje... o podne daske koje se uvijaju hineći tipke na harmonijumu; možda čak i otrčala van, u noć, ne ostaviv` za sobom traga.

Uto mu se tanjiri razletješe da, da, baš pravi pravcijati leteći tanjiri oko glave, poput pticānā oko gnijezda; pa onda, kao da su se nenadano odlučili kamo, kao odapeta strijela sa luka... pravac u vrelu vodu. Toliko da ga trgnu, da mu odvuku pažnju od Nevidljive. S razlogom: pristiže ključala kaša u tagaricama. Puši se poput vulkana: taman da mu oprlji nos vrelim dahom.

Drvena kašika obrnu se u kaši kao čigra; vir otvori... oko koga se sjatiše komadi repe i mesa sve u krug kako su se znale uhvatiti u kolo djevojke sa momcima, kolo sve uže, i uže; dok se svi... sve, ne strmoglavi u ponor, ka svojoj propasti.

Kadmo zgrabi kašiku i kusnu: prvi zalogaj zapali jezik i ždrijelo; drugi ga tjera da puše na sve strane; treći poput ugljevlja u ustima gori; a poslije četvrti, i ostali - klize kao po loju; ne... ne nizbrdo, nego nizjednjako. Smije se između zalogaja svojoj dosjetci i... jer ga neizmjerno zabavljaju pokušaji repice da utekne s kašike.

Ona samo pirka u kašu, tjerajući ka obalama malehne tihe talase i na njima komadiće mesa, nalik na barke, zaljuljane i nesigurne; jest, tu i tamo poneka potone, iako se samo jedan dah ranije činilo kako će isploviti na suho.

Tako je negda nad svjetskim morem onim kojem ne izgledate kraja šale radi tjerala jedrilje: lijevo, desno. Rastrčalim čovječuljcima nije bilo zabavno. Cičali su od straha, čupali kose ili čak tukli glavom o palubu prije no bi skočili u talase.

U more ljubičasto poput njenih očiju. I duboko poput njenih očiju, u kojima biste se ukoliko ne pazite mogli utopiti.

Sjeti se odraza dupina u njima, kako poskakuju s vrška talasa u oko, pa u krug oko zjenice, i nazad buć sve smijući se, široko otvorivši smiješna usta nalik na stare cipele, kojih se džon drži samo za petu. I kako, u suton, baca preko mora izduženu, crvenu i plavu sjenku koja pliva ka dalekoj noći. Dalekoj i pustoj.

Noć je poput netalentirana slikara. Neskladne oblike što ih šara; boje koje galame kao stare pijačarke, sve to sjenovitim potezom namāla. Osvetnički kičicu namače u crnu, ne bi li u tami skrio sve što nema snage dotaći. Nevidljiva se šištavo smije kroz zube stisnute, kao onomad: zasjeli bi na Magliću, iznad oblaka, spletenih repova u zagrljaj konačni; mrmljali riječi nedovršene... a one, poput kiše, padale dolje niz planinu ka skrivenim dolovima, niz trave u mrku zemljicu da potonu. Iz njih zaludnog sjemena niče porod koji će drugamo slijediti, onakav kakav vam mora izmaći.

Niz Kadmov osmijeh klize suze: tako velike da se zagrcnu, tako žestoko da njegov smijeh nalikuje na krik. Pljesnu ga preko leđa, poput šibe, odnekud iz tame... tamoiza, gdje sjenka Nevidljive raste.

Namah prodisa.

Zavrti glavom, koliko da vidi kako se mrčina miče, migolji, puže... kako bi to činio križanac zmije i puža. Zmiža? Pužija? Nevidljivi kikot vrti se oko njega baš oko glave kruži poput vira. I on se zakikota: zna što se očekuje od njega u kasni sat. I puhnu ka svijećama da ih utuli, i one zapucketaše kao da se sa dušom dijele, i „viđeno“ i „neviđeno“ promiješaše karte.

Mrak za mračne poslove.

Ćuti kako se pužija obmotava oko njegove noge. Puzi nagore: preko koljena, ka trbuhu, pa do prsa, sterući ugodne trnce; kao... kao kad sjednete u mravinjak, a oni se razmile kožom koja im, čudne li perspektive, izgleda kao da je zategnuta preko kontinenta kroz čije kotline huče rijeke, a planine se dižu, tu i tamo, poput brane.

Šume se povijaju na tom kontinentu, mračne i puste, kako su se negda povijale pod naletom moćnih krila, što oluj` hrane. Ono, kada bi poletjeli... zajedno, izgledajući plijena: drhtavog, šćućurenog u zaštitničkim zelenim sjenkama.

Zalud je skrivanje: čestar bi planuo poput lomače. Plamenovi otplesali svoje; sve, gore, do vrška stabla. Kakva divlja trpeza!

Prostrta na užarenom tlu, crnom i jarko crvenom, kao da je noć prokrvavila ispisujuć` zamršene delte hranjenja i boli. Pod njenim zubima krckaju kliktaji fazana, dignuti visoko, u strahu; pod njegovim: zbrkane sapi, vrat, noge srndaća koje ne znaju kamo bi potrčale. Meso vrišti na njihovom jeziku.

Jeziku vatrenom, jeziku koji pali i žari, onom na kojem se daju izgovoriti samo konačnosti: Ljubav i Smrt, utezi preteški za bilo čija pleća. Utezi koji su, opet, posađeni na čudnu vagu što ni na jednu stranu ne preteže.

Kadmova stara majka je vazda govorila kako ljubav na usta ulazi. Na to bi on podrignuo i mudrijaški je upitao: „A kamo izlazi?“ Ona bi ga na to povukla za uši i zaprijetila kako će mu isprati usta sapunom, jer govori prostote. Iako, istini za volju, ništa nije rekao, kamoli prostačio.

Bila su to najbolja vremena, bila su to najgora vremena. Pužija migolji oko njegovog vrata, pa do uha: češka ga. To godi. Zažmuri. Ne u tihu tamu iza kapaka. Prije u duboki san, tako živih boja, mirisan, san koji bi vas mogao i ugristi; san koji se dade uzjahati, u kojem kiši ili, korak dalje, podnevno sunce zasjedne na ramena i peče li, peče.

On sad motri što se zbiva unutra, u vlastitoj glavi.

Jedino što preosta iza kapije, iza pogleda, jeste blago češkanje: sjenoviti se pipak ušunjao trenutak prije no što su se kapci sklopili. Uši mu se crvene. Poput ruža. I mirišu poput ruža. Lijepih na oko, ali opasnih po domaćina: trnovitu stazu

pružaju niz jednjak, sve do njegovog srca; koliko da ga u korijenje zapletu, da ga stisnu, kako biste orah kliještima. Kako ne bi!? Tamoiza, u umotvoru, Nevidljiva je vidljiva. Skakuće s kamena na kamen, poput srne nesklone da se smoči u potoku. I, hop, nestrpljiva, zamahnu krilima pa pravo na obalu, njemu u susret. Krljušti bljeskaju zeleno pa se Kadmu pričini kao da je zakoračio pod grozdove maslina. A nad njima se raširiše krila tjerajuć` ih u duboku zaštitničku sjenku, tako da sunce naočigled iščili, sem tračka zastalog u samom srcu ploda. Prisloni glavu uz njena prsa oklopljena: ta, desetine vitezova su zaginule spaljene, skuhane, oljuštene, sve komad po komad, od kacige do štita - ne bi li stalila za sebe prsnik neprobojni, za mač ili strijelu, ali ne i za svoje srce, čije dumbaranje odjekuje poput zvona s tornjeva koja na uzbunu živalj dižu. Pužija ga žestoko čupnu za uho i kliznu drhtavo, uzbibano, nalik na puding odgovarajući na srceparajući poziv. Scrcečekićajući? Srcedrobeći? Srcebubnjajući? Kako god, ode pipkalo gdje mu je mjesto, taman tamo gdje je Vidljivoj rep nedostajao. Zmajica zadovoljno izmahnu repom. Suza klizu niz Kadmov obraz. Nema volje da joj kaže: nema snage da joj iskvari, ma da zaustavi osmijeh što se raširio od uha do uha, onaj osmijeh zasijan sjaktavim zubima kidačima. Ne nalazi niti jedne riječi koja bi mu poslužila da istinu progovori. Da taj rep, što mlatara samodopadno poput zastave baš taj, njegov zločesti pužija odavno se otuđio, daleko odlutao, mnogim putevima puzao, preko potoka i preko gora, dok se nije k njemu, i Nevidljivoj, u kulu zavukao. Nevidljiva ga ignorira, kao da nije njen rep, ali Vidljiva, e, da: ona mu se uvijek obraduje, poput djevojčice koju suočite sa slatkišima.

Ne zna, ne sjeća se, niti sanja o tome: odsjekli su ga! Rep!

Plakala je neutješna godinu cijelu. Potopila dolinu, sela i varoši... narod rastjerala. U bijesu je stopalima topotala o zemlju samo jedan dan, i jednu noć, taman koliko je bilo dovoljno da se Brdo Ljubljenog i Brdo Ljubovce uruše, jedno prema drugom, u zagrljaj nerečen, osuđen na propast tako davno da su svi zaboravili, zašto. Opet, taman dovoljno da zatvore isplakano jezero.

Kada se vratiše nazad, i najzad, tek do njegovih obala, ljudi ga nazvaše Zmajeva suza.

Tako je završena jedna priča. O dvoje nesretnih ljubavnika od davnine.

I započela druga priča. O pužiji.

Zmajica je, neutješna, oplakivala svoje mlade. To je treća priča, koja je završila, a da nije čestito ni započela.

Kadmo je, obojen u gnjev i zaogrnut u oganj, poletio u potjeru za ukradenim jajima. Nije morao slijediti truhli vonj lovaca. Niti osmatrati gdje su, tu i tamo, slomili grančice, izgazili travu, ostavili za sobom blatne tragove na obali potoka. Niti osluškivati graju uznemirenih ptica. Nije morao, jer slijedio je tihe otkucaje dva mala srca.

Ti dam, da dam. Pa opet: ti dam, da dam. I, začudo, sve tiše, i tiše, iako se strašni letač na cilj već namjerio. „Lovčeva propast“ nazvat će potonji taj proplanak na kome nikada više, ili bar koliko čovjekov vijek traje, ne niče ni travka, kamoli da se šuma na nj` vrati.

Zalud. Jer tihi su glasovi zamrli. Ni prvi slog nisu sročili u pričama za uz ognjište. Kadmo ih obgrlio krilma. Gurkao njuškom, lijevo

desno. I ništa. Hladna su poput zaleđenog Crnog vrha. Hladna poput riječi koje mora izreći pred voljenom.

Niti sjenke da nazre kroz prozirnu ljusku. Ničega.

„Gdje se priča ne krije ni života nije“, pjevušila je njegova mati, nasloniv` glavu taman uz uzglavlje, tako da su stihovi klizili pravo u uho nalik na šuškavi vodopad.

On poleti doma, a ne leti mu se tamo, pa nebom švrlja, od oblaka do oblaka, nekako nikamo, uz vjetar, niz vjetar, nekako posvuda, i iznad ledine, i povrh divljih krošnji zaboravljene šume...

Pa do stare kule, krnjave poput zuba starog zmaja, zuba jedinog preostalog, zuba nalik na putokaz ka suhoj zemlji što sve nas čeka... Pusto izgleda, da pustije ne može biti. Kao da je neko, nešto, smjestilo u tu kulu samoće sve ljude svijeta.

Kadmo pažljivo stupa kroz dvorište: šunjāvalo, na vrhovima prstiju. Gore, visoko, pod krovom boje zalazećeg sunca, kroz jedini prozor - da, jedan jedininegda se pomaljala zlatokosa djeva. Običavao je prikrasti joj se i: „BU!!!“ Dopadalo mu se njeno skičanje i podvriskivanje, pa da virka kroz onaj jedini prozor kako ona, zastrašena, trči sve u krug. I čupa zlaćanu kosu.

Kad tamo, nikog: ne pruža se niz kulu, baš sa onog jedinog prozora, kosa poput ljestvi upletena. Biće za nekog avanturistu (ili princa koji ne mora biti avanturista) namjerena da lijepu djevu iz samotinje i čamotinje spasi. „Možda je zlatokosa konačno shvatila da se niko ne može spasiti, niko od bilo čega, niko od ničega“, umuje Kadmo, „pa je odustala od pecanja žrtve “ Žrtva je, naravno, spasilac sasvim nesvjestan kako je ljepojkina slabost zapravo sva njena snaga; da će upravo slabosti toj čitavog života sluga biti.

Propinje se koliko je moguće, uvis, taman da prisloni glavu do prozora, tako da je njegovo oko zauzelo sav prostor u kojem je prije obitavalo nebo. Zalud... u mračnom sobičku, sem prašine i sjenki, nikoga ne smotri.

Razočaran, malko i tužan, sjedne na rep, taman podno kule: češka se pandžom iza uha. Ispuhuje dim iz usta, pućka kao da je zapalio lulu, a dim se oblikuje isprva u kolutove; biva sve više nalik na obrise licitarskog srca, i lomi se na pole baš poput bilo kakvog srca a te pole se postrojavaju u falange upitnika, tačno iznad njegove glave. Povjetarac ih dohvati i ponese do sela tamo iza, dolje, nizbrdo udobno smještenog u pitomoj dolini. Upitnici sletješe do ratara, a ovaj: ništa, ni riječi da prozbori. Saletješe djevojčice rasplesane na guvnu: a one, pojma nemaju; samo se kikoću i kolutaju očima. Dječaci zbunjeni: nikad čuli. Bacaju klis, naizgled usredotočeni na igru, kao da ničega i nikoga sem tog neodlučnog komada drveta na svijetu nema. Ipak, zaglēdaju ispod oka baš one djevojčice od maloprije. I smjeraju, najmanje, potegnuti ih za kike.

Ne zna ni seoski mudrac, brade puštene do koljena: kao nekakav bradopad. Ne zna ni seoska budaletina. Eto: o lijepoj princezici zatočenoj u kuli na kraju svijeta niko nikada nije čuo bilo šta: niko ne pripovjeda o njoj, njenim udvaračima, maćehi zlobnoj od one vrste žena čija zloba žari poput koprive. Niko, ama baš niko. Upitnici su osujećeni, Kadmo je zbunjen. Kad već češkanje iza uha nije pomoglo, okuša se sa smolom iz ušiju.

Nije dobro.

Osvrne se naokolo; kad ono, nema ni kule: samo krnjatci od nje preostali, zinuli iz zemlje, u mahovinu i lišaj zarasli. Taj veliki zijev kao da svjedoči kako kule, i ako je bilo, kao da nije bilo. Ono nije djeluje bezvremeno, ne da se izmjeriti: koliko, kada, gdje i kuda baš ničemu služe sa ovakvom mozgolomkom. Šta bi - kad već nije druge - raširi krila pa poleti. „Jedna priča manje. Ne mari“, čili iz njegovog sjećanja poput snijega za proljeća, kad se sunce razmili niz

potoke, preko krošnji, uzbrdo nizbrdo pa preko livada, uredno pripremajući zelenošareno svitanje.

„Zeleno, volim te, zeleno“, pjevao je bard na zaboravljenom dvoru začudo u sjevernim zemljama, podalje od sunca, tamo gdje se led ne povlači uporan u vjekovnim opsadama, šunjanju ispod vrata, kroz otškrinute prozore, u sobe, do spavača, u kuhinje, do zamrlih ognjišta...

Pod Kadmovim moćnim krilima smjenjuju se doba, bijela poput kože djeve; šarena, nalik na smijeh djeteta; zlaćana od otežalog žita; plavonoćna kao oči dragane, tužne, tako tužne da nema snage u njih pogledati... On leti brže od bilo kog vjetra; povija džungle kako bi oluja; ali nikako da pogodi puta, nikako da se sjeti kuda: lijevo ili desno, prema kom vrhuncu zapelom med oblacima da se proslijedi.

Sve mu se u glavi pomutilo: vitezovi odbacili blještave oklope i, eno ih, uhvatili se pod ruku: cupkaju na gradskom trgu, kao da plešu. Strašni div Morijaš zalegao podno Negraja baš dok je čačkao zube kopljem, otežala trbuha od viteštilja, roštilja ȧ la vitez, zarastao u šipražje i šumarke. Stara, i opaka, vještica Ludajka spravlja parfeme, markirane, sve sa srcima u kovitlacu, Poljubi me, a u Bunar želja su nabacali toliko smeća da je presušio za sva vremena...

I njemu se slabost prikrala, zasjela na pleća; krilima sve teže izmahuje: kao da se tȃnje, kao da se mȃnje. Letucka naokolo, više podoban oblaku nego zmaju, kamo vjetar puhne. Poprilično je tužan jer, da će do Zmajeve suze dospjeti, ne nada se. Dođe mu da i on pusti suzu, ali suzdrži se. „Nije muško ko plače, i tačka.“ Tako je zborio njegov otac; istina, u doba kada su muškarci bili pravi muškarci.

Kako god... nekako pretežak odveć za taj dugi let i za previše umovanja odleprša s mukom na granu starog hrasta. Gleda odozgo na puteljak pružen poput zmije: kamo? Bi`će, do trgovišta: sve kroz šiprage pa do huktave rijeke, i

dalje, prema dimnjacima što su štrčali iznad krošnji. Dimnjaci, naravno, dime, pa je teško promašiti takav putokaz. Nema greške, prema njima se upravili i seljani: vuku sobom kolica pretovarena, repu i kupus, jabuke i šljive, sir i mlijeko, koještarije koje njegovom stomaku ne gode.

Odluči se časkom i, kako bi vjeverica, spusti se nizdrvno pa put pod noge za šarenom i bučnom kolonom. Istina, koraci mu kraći no što je svikao pa zabrza za kolicima na kojima tikve poskakuju. Poskakuje i Kadmo: nikako da dokuči što bȋ sa prevelikim cipelama. Klaparaju li, klaparaju, k`o prazan mlin. „Mnogo buke ni oko čega“, pomisli, izu ih i šutnu u grmlje. I čakšire ga muče, spuzale na koljena. Svezale mu noge poput omče. Da ne bude sramote, spasila ga košulja: pružila se... takođe do koljena.

Seljani prolaze kraj njega: smiju mu se u lice, dobacuju, zbijaju neslane šale. Niko da ga prepozna. Niko da ustukne. Niko da se pokloni. Ljutnu se malko i dade se zdušno na to da vatru sukne, al` iz usta tek pramen dima puhnu.

Ti vrapca!?

Uspuhao se toliko da se od muke zajapurio, ali ne ide pa ne ide, nikako.

Jedino postiže da mu prikače nadimak Mrtvo Puhalo. Što bi? Crven u licu udarila mu krv u glavu malko od puhanja, malko od stida, malko od bijesa... produži za seljanima, kako je znao i umio. Čakšire navukao do prsa; čvrsto ih drži, da mu ne uteknu i noge mu ne zapetljaju. Baš se spustili do rijeke; čuje njeno neumorno klokotanje, ali da pogleda ka vodi ne usuđuje se, jer osjeća kako bi se odrazu svome i sam nasmijao i najmanje jednu pogrdu prikačio.

Voda uvijek istinu zbori.

Tako i ova, jer slila se u jezerce, a ono okužilo gradić prikačen na stijenu: kuće vise visoko gore, kao muhe u paukovoj mreži, i sve vam se čini da će najednom

pokušati poletjeti i, opet, sred zamaha krilima izgubiti volju pa se strmoglaviti dolje, u ljubičastu vodu... bi`će, toliko duboku da se ne da izmjeriti.

Baš u toj vodi se ogleda kula, nalik na bodež duboko zariven u vode.

Eto, nije izdržao: morao se uvjeriti, i...

Obrće se poput klisa, zastao sred trga odnekud mu znanog: tezge se nagurale jedna preko druge, kao da se natječu za pažnju pa mu nalikuju zamkama za divljač; samo što oko njih ne trčkaraju srndaći i zečevi nego varošanke u odorama što ih godine boje: one mlađahne u šarenim haljama, crveno žutim, a kako ih bore i sjedine salijeću, tako i suknje i dolame tamnē, sve dok se u crno ne stoče.

Trgovci galame, svi uglas kao čavke, pa ne razaznaje o čemu; sem da im na jezicima poskakuju začini i mirisi, voće i povrće, i u nos se zavlače na čudan način zbrkani, tako da ni jednom ne možete odrediti granice: odakle potiče, koliko potraje.

Sve mu se čini poznatim: i kuće u bijelo omalane, pod kapama od jarko crvenih krovova; kapije što klaparaju kao da im se ne da propustiti goste, il` ukućane; kamenom sivim popločan puteljak, što se svija gore, ka kuli; i kula, vrha zaraslog u oblake; i sav taj narod, sve te noge rastrčane u krug, i gore dolje; i ali i ne - kao da je već bio ovdje: vidio, čuo, mirisao; ali ne ovako, ne posađen poput strašila u polju sred gomile koja se ne da rastjerati.

Odvaži se da priupita radoznalu djevojčicu oblijetala je oko njega k`o pčelica imade li gdje u okolici zmajeva. Ona samo zatrepta očima i isplazi mu se; zadiže suknju i pobježe podalje od njega. Obrni, okreni... nema druge: ustavi ribara hineći da ga zanima, gdje upeca pastrmke... a ovaj ne zna. Ne baš gdje ih je upecao - u jezeru, zna se - ali o zmajici i njenoj suzi nikad čuo. Ni riječi, kamoli priču. Dječak ga se mahnu, i ribetna mrtvih očiju.

„Ko gospodari u kuli?“ priupita. Nisu mu znali reći: ni pekar, sav brašnjav, tako da ste i njega mogli gurnuti u pećnicu; ni kotlokrpa, zagledan u silne rupe na loncima, kroz lonce; ni stara pipničarka koja zbog njega zaroni nosom, predugačkim, u kriglu piva. „Kula k`o kula“, samo bi slegnuli ramenima, koga god da je pitao: pisara i poklisara, skitnicu i prosjaka. „Gore, do kule, niko ne ide“, odbrusio mu kovač i opalio čekićem po izuvijanom gvožđu. A zašto... ni on ne zna. Kadmo se zagledao u plamenove rastrčale preko komađa uglja: zagolicaše mu daleko sjećanje, skoro ishlapjelo, i malko ga uznemiriše. Kako i ne bi? Jer, između tup i tres, baš u onom trenutku kad gvožđe zacvili, gromada od čovjeka odbrunda kako odozgo nešto silazi do varoši.

Odbaci čekić u stranu i gurnu glavu lopate pod vodu. Potegnu dobrano iz mješine da l` vode il` medovine, ko će znati obrisa usta i zagleda se u Kadma. Vidi on da se dječaka neće lahko riješiti pa mu onako, kao u povjerenju ispriča kako se vatra u njegovom ognjištu nikada ne gasi. Eto, nevidljivi dobri duh (a zna da je nevidljiv jer ga je uhodio) dolazi je potpalit`, uvijek u isti hladni čas pred zoru, ama baš svakog dana. Toliko reče pa potjera Kadma da ide smetat` nekog drugog.

Kadmo odskakuta podalje od tezgi, sve do krivudavog puteljka što se s mukom probijao između kuća. Niko ne ide gore, malo sutra. Pošto je on niko jer imena mu i lica niko ne znade, kamoli njegova djela - nema druge do da proba uspentrati se do kule. Isprva sa stepenice na stepenicu; mučno, jer su različite visine: k`o da su ih djeca u igri nizala. A onda nikako jer, taman kada je doskakutao ublizu do temelja, zamalo u ponor zaroni. Od stepenica ni traga: tajanstveni graditelji odustali usred posla.

Zuri odozgo u dječake zaigrane: vijaju, na konopcu vezanog, papirnatog zmaja. Da, zmaja! Iako je od papira, Kadmo njegov oblik poznaje: oštro svedena krila, glavu nalik na uteg, i rep rep što vihori pod ruku s vjetrom. I zna, kada ga ti dječaci ne bi potezali nazad, da bi poletio visoko, i daleko, izvan vidokruga.

Stoga, osokoljen, pogleda ka kruništu kule, nakašlja se, značajno, kao da se dosjetio neke od velikih tajni ili istina; malko se pognu i potjera krila ispod plećki. Zamahnu koji put, koliko da se vine uza zidinu zaraslu u mahovinu i zaboravljene priče, pa zamah po zamah, godina za godinom dospije do vrha, taman da se posadi na krunište, licem prema otvorenim vratima.

„Pa, gdje si ti do sada?“ Nevidljiva zvuči nezadovoljno; škrguće zubima, snažno kao da se namjerila na bivolju plećku. E, sad, ako puhne i vatru sukne, bježi on što dalje, kamo god da ga krila ponesu. „Večera će se ohladiti! Peri ruke i za stol!“ Što bi drugo do da je posluša: uspješne i dugotrajne zmajomanse, poznato je, počivaju na najčvršćem temelju: Ljubav na usta ulazi, a put do muškog srca vodi preko stomaka.

Dječak sjedi nad rijekom pruženom kroz kotlinu, daleko ispod, tako da nalikuje plavetnoj zmiji, s čijih krljušti tu i tamo odbljesne, kao iz ogledalca, trak sunca na zalazu. Učini mu se na trenutak da rijeka krvari iz mnoštva sićušnih rana.

Bio jednom jedan... A, možda i nije bio? Ko bi to znao?

Od trajanja većeg priznanja nema

Iz naprave za odmaranje mozga oslobodio se laganog pokrivača jednim potezom ruke. Pokazalo se nago telo. Pritisnuo je taster za jutarnji kostim i željena odeća ga je već svog obavila, ostavljajući slobodne otvore na potrebnim mestima. U, takoreći oklopu, jer je pokrivao i kosmati deo glave, nije bilo ni hladno ni toplo, u svako doba dana i meseca u godini. Uvek se osećao prijatno, bez i najmanje nelagode. Niti ga je šta žuljalo, niti se oko njega smežuravalo, jednostavno je sve bilo na svom mestu, dovoljno zategnuto. Nije se razlikovao od ostalih. Bilo je pitanje nijanse jednodelnog odevnog predmeta koji bi aparat ponudio automatski, po direktivi, po izvršenoj dezinfekciji. Nikakvih džepova, šavova, zadebljanja, osim male table na grudima sa par tastera. Obaveze su mogle da počnu. Pritisnuo je dugme za novi dan i sve mu je u trenu bilo jasno, kuda će i kojim rasporedom. Unapred ucrtana staza mogla je da počne da se odvija besprekorno. Prst se našao na dugmetu za uspostavljanje veze čim je signal za pauzu označio kratak odmor. Čuo je očekivani udaljeni glas. Unapred je znao sadržaj vesti, ali je običajio da ih i zvučno primi i tako potvrđene uskladišti, bez obzira na savršeno izraženu komunikacijsku telepatiju. Nije imao obavezu da tako svakodnevno postupa, ali je ušao u rutinu koja mu je odgovarala i nije želeo da od nje odstupi jer mu nije otimala previše dragocenog slobodnog vremena. Brzo bi se sporazumeo, primio činjenice k znanju i mogao je istog trena da ih

61 Snežana Marko-Musinov

pouzdano primeni u koje god želi svrhe. Taj razgovor bi bio pohranjen za eventualnu dalju pretragu, ukoliko bi to bilo neophodno, ali se još nikada nije našao u situaciji da mora nešto da dokazuje putem lične arhive. Kockice su se lagano slagale u svim sferama. Bilo je malo momenata predviđenih za privatnost, ali ipak dovoljno da pozavršava šta mora, a da se ne opterećuje sadržajima.

Nije se mogao umarati, nije mogao stariti, unapred je znao kada će ga isključiti iz funkcionalnog sistema pa ga budućnost s te strane nije brinula. Naprosto je bila određena strogo uspostavljenim pravilima igre kojih se pridržavao iz dana u dan, dobrovoljno. Voleo je da to tako shvata, jer mozak mu je davao mogućnost da iskače iz predvidivosti. Posebno se to dešavalo noću kad bi se smestio na platformu za odmaranje vijuga. Satnica nije bila strogo zacrtana, mogla je da varira. Ako bi, iz nepredviđenih razloga, nedostajalo vremena za obaveze, uvek je tu bilo turbo dugme da sve aktivnosti ubrza, tako da, niti je bilo praznog hoda, niti je mogao negde da omane, zabrlja, ili se kome žestoko zameri. S druge strane, nije mogao plan da izvrluda. Bile su to više stvari. Nije mu bilo dato da izađe van okvira onog što se od njega kao obaveza zahtevalo da bude zaokruženo.

Nije imao potrebu za dodatnim prevoznim sredstvom. Teleportovao bi se gde mu je volja, pogledao, osvedočio se i brzinski vratio na početnu, znanu mu najbolje, poziciju. Kapsulu za odmaranje mogao je da koristi bez ucrtane satnice. No, nije osećao da mu je dodatni mir prekopotreban. Do nekog vanserijskog zadovoljstva mu nije specijalno bilo stalo. Sve je imao, svemu je mogao da prisustvuje, odvaži se da proba... Jednokratno hranjenje, putem tableta i pojenje, putem sadržaja kapsula, bilo je programirano prema dnevnim pokazateljima tela. Minimalne količine bile su ujedno i maksimalne, samo se sastav menjao. Nije se moglo omanuti, kada se svi parametri uzmu u obzir. Telo je stalno bilo iste unutarnje temperature jer je to odežda omogućavala. I uopšte,

sve je bilo jedna emocija. Emocija bi se mogla povezati sa ispunjenošću. Neki status quo, bez izmicanja od ustaljene linije. Tek nijansa gore, ili dole, koju bi programirana mašinerija primetila, uglavnom za vreme noćnog odmora, kada bi mozak bio usredsređen na rehabilitaciju, a ne prijem eventualnih uticaja sa strane ili poticaja odeće, kada bi tokom dana bile stimulisane određene tačke. Prekrivač preko golog tela nije sadžavao ćelije koje bi mogle imati zadatak da utiču na reagovanje tela. Naprotiv, bio je dizajniran tako da, naprosto, lebdi tik iznad tela i ne smeta mu u procesu revitalizacije. Bešumna fizioterapija i psihoterapija u jednom, bez faktičkog prianjanja. Niti bi bum tras, šmrc trc koprc imalo smisla u paklenoj tišini, niti je okretanje i pomeranje bilo iole potrebno. Jednostavno, smeštanje tela na leđa i upadanje u potpunu slobodu mira bio je cilj do novih aktivnosti. I to se ponavljalo iz noći u noć. Ta tišina imala je svoju nesumnjivu moć. U njoj je bilo muzike čije frekvencije pripravni instrumenti nisu registrovali. Sama tišina je bila muzika. Muzika koja odmara, koja prija, koja čisti od granice sivila.

Sva velika dela na arhiviranje istorije su se svela. Nikom nije neophodno potrebno da precizno zna koji izum kome pripada. Primena je ta koja odmara. Sve što je moglo pomoći našlo je svoje primenjive moći. Uvek će biti tu, ma nepodcrtano, nezasjajeno, dodatno neeksponirano, neprenaglašeno, nezacenjeno, nezloupotrebljeno. Nema većeg priznanja od trajanja. A ako zaborav okuje, ostaje žal koji tumači dǘšē dar-mar. Naknadna osvetljavanja gotovo da nisu vredna pominjanja. To mu dođe kao da se naš junak budi iz zimskog dubokog sna, a koža mu na to nije nabaždarena pa nakon buđenja ostaje trajno oštećena. Zato, dok je vreme, neka prevrnute teme budu sve naše životne sene, svih nerazumevanja boljke, svih čarki vidovite barke koje će svetionici dobrano da osvetle; svih nelagoda trajna odgoda. A kako su sve šale, za boljitak, zdrave, neka se mozgovi na vreme poprave i pravičnost gaje. Živeli dugmići, sa željom da se ne pokvare. Svaki stisak na dugmence nek donese vreće sreće. Kome do

nje nije, u mišju rupu na vreme nek se, bespogovorno, sakrije, da se stanje ne umnoži i nesreću listom višestruko ne pomnoži.

Ko jednom nauči da zbija šale, smešne su mu reči, smešne naprave, smešne knjige, ptice, krave, svetske lave; sprdonosne priče kad zaplave, strava biće zabave. Pozivaće dugmići na fešte; ako kom ne prija bež’te. Evo, već vidim gospodina probuđenog, u smehu i grehu, setio se sna gde drugom, malim prstom, ruku obara, a video ga jasno nije, ili ga od nas, posmatrača, zbog sebe, umešno krije. Lukavo mu stanje poprima ocenu: odobravanje. Osporavan biti neće, šta da radi, naš’o se na putu, neočekivanih razmera, sreće. Boli ga uvo, njemu se, spretnošću ponovljenih poteza, posrećilo. Za smeh je sad verziran, iako nije posebno programiran. Iskustvo mu na put stalo pa mu prolaz sveobuhvatno spektralno obasjalo. Shvatio je: sve što zrači, može malo da se arči. Signali su kvalitet mreže, sad ne da ništa da ga steže i obaveže. Apsorbuje selektivno, okruženje nije kivno, postalo je pomirljivo, paniku je u zapećku zaboravilo.

Harmonija svakom prija i kad je sprdnja misli gafovno nadvija. Kad bude vreme za cikličnu analizu, biću, za odbranu, negde blizu.

Eh, kad se sve zvezde u jednu spoje, mrtve sa živim dušama udvoje, neće više biti dve kolone koje cirkus umeju da rastave. Košmar nesnađenih prestaće za sva vremena, priča životna biće doveka sužena. Gomila besmislica neće, ni ironično, pokucati ni na čija lica. Nespojiv sloj ostaće otuđen od bilo kakvih oblika tela koja je na svet suva realnost, ili bogata mašta, donela.

Mora da se pronikne u suštinu dok totalna robotika ne emituje celinu, a onda se na tanak život stavlja teški katanac, a na celokupnu umetnost kroz vekove gleda isključivo kroz fiktivni novac i čovek prestaje da biva borac. Inspiracija se više ne pominje, ne da joj se program uspešno napraviti, a pritom osećanja prirodna,

dotad važeća, prokleto ne povrediti. U traganju za boljim mora se ostariti, a to u novom svetu nije dozvoljeno. Nemoguće je. Pritsnuto dugme, i jasan glas s one strane: „Nema ujdurme.” „Taman posla”, razleže se odgovor.

Ma ličio na obogaćeni, šifrovani, razgovor bi iskreni. Dve reči, dva pojma jedna misao mozgovnog funkcionalnog aparata, bez doplata. Razgovor sistemom upravljanja uskladišten. Doterivanju nema mesta. A besmisao, besmisao je garantovano greška. Prolazi putem ironičnog smeška. U neočekivanom ponašanju krije se groteska. Prati je reč reska. S pogonom na fulu, pritisnuo je nulu i upao u bulu. Svestan greške, da izbegne posledice teške vratio je pređašnje stanje pritisnuvši reaktiviranje. Nastavak je usledio, on se dodatno provrednio. Nije morao da uđe u vanredno stanje i započne svoje kloniranje. Bio bi to crveni alarm da mu se na ime doda broj 1. Upad u frku završio se takoreći u trku, izbegao je na centralnom bilbordu bruku. Problem nije ispao golem. Mašinom se sve potrlo, kao da se nikad ni nije desilo. Uvalio se u kratkotrajnu, potencijalno rastuću, nepriliku, a našao spasioca u sopstvenom liku. Ordenje predviđeno nije te će stanje stvari da sakrije. Situacija se ponoviti neće, ako ga bude pratio viši stepen faktora sreće. Iskustvo plamenom opreza goreće. Do sudnjeg dana živeće, nadgledati ga posebno niko neće. Motore zato iznova ishitreno pokreće. Jednim okom na bilbordu spaziće blinkajuće stihove:

Iza ruba ima čuda

Mnogo je fin adrenalin pomeri te s mesta, digne ti se kresta, šepuriš se kojekuda

k’o ’no luda, činiš čuda, a pohvala odasvuda, da se hvališ imaš muda, ne potičeš od goluba, golubica nije ljuba nit` je život truba.

Prošla su, poništena tehnologijom, složena vremena, kad je i svaka domaćica, za nauku neupućena žena, o politici, sportu i zdravlju pravila Drinu pravljom. Hoćeš nećeš, morao si da saslušaš. O sudu, o tom potom. I za siromaštvo duha imalo se sluha. Čim neka pogrešna misao nadođe, jedinka teži da iskoči iz, kako se to ranije kazivalo: svoje kože, a sad joj dugme novi sterilan kostim odene i nema brige vanvremene, ma su sve teme divljine i pitomine za razgovor naširoko svemirlogično otvorene. Prekomerna otuđenost odnosi živost. Kad je nečeg previše, sputava da se drugo na to mesto provuče, i pažnju samo prejaka buka oko toga privuče. Gde je preteranog smeha, za uzdržavanje od njega nema leka. Za to se pridruži i priču istovetno zaokruži. Još koji sočni kez i na noćni počinak lez’. Bizaran pokret i otpočinje noćni let, obleteće se u snu celi svet, a onda može da usledi raport. Bilbord je spreman, rečima veran. Konkretna odeća srama nije planirana za gradnju kule od nule, niti se šešir od para naduje već se poslovno i dalje, rukom, prazan u vazduhu, u znak zahvalnosti na ukazanoj pažnji, vitla, dok sȃm svojom voljom sa bilborda revijalno ne proskita i njegova folkloristika ne postane mistika iseckana na froncle od koje se lako naprasno zagrcne. Do nove poetike, iz dubine, ležerno sa sebe ostatke prethodnih reči skine.

Marjan Urekar

NE MOGU DA TE IZBACIM IZ GLAVE

Daljinski upravljač g. Majkla Elisa je prestao da radi u petak uveče. Pritiskao je mrtve dugmiće, ali ništa se nije dešavalo, TV je i dalje redovno žmirkao na istom kanalu na kojem je bio i malopre. Lupio ga je sa strane nekoliko puta, uzalud pokušavajući da tim prostim visokotehnološkim postupkom dosegne misteriozne dubine procesa na kojem je daljinski funkcionisao. Pokušao je i s grubljim pristupom, lupajući ga o kuhinjski sto, silovito mašući njime kroz vazduh, kao i grubim pritiskanjem svakog neposlušnog dugmeta vrhom hemijske olovke. Ništa.

I tako je Majkl Elis proveo taj vikend gledajući svoje omiljene emisije i serije, ustajući svaki put da bi onim trapavim dugmićima koji se kriju u tajnom pretincu u utrobi TV a promenio kanal ili stišao buku iz zvučnika. Bio je to dugačak i naporan, ako ne i najneprijatniji vikend koji je mogao nekog zadesiti. Frustriran upornim odbijanjem upravljača da se predomisli i počne da radi, kao i neprestanim skakutanjem između fotelje i TV a, propala mu je subota. U nedelju naveče, daljinski upravljač je počeo da pišti. Isprva tiho, niske frekvencije, slično blagom brujanju, a zatim, hvatajući zalet, počeo je da pišti sve glasnije i više, poput aviona koji uzleće. Taj čudni događaj krajnje je uznemirio Majkla. Tako mala sprava da proizvodi takav zvuk? Drhtavim prstima ga je zgrabio i protresao nekoliko puta bez rezultata. Isprobao je, da li je proradio. Ne, samo pišti.

Majkl iznervirano dohvati telefon i okrene broj jedine osobe kojoj je mogao verovati u ovakvim trenucima Majstora Maksa.

„Maks?“

„Mmm, da?“

„Majkl ovde, Majkl Elis.“

„O, otkud tebe? Nema te da se…“

„Pišti mi daljinski!“

„Pišti?“

„I to sve jače i jače, slušaj!“ približio je slušalicu izvoru pištanja. „Čujem, čujem…“

„Šta… Šta da radim?“

„Uh huh, pa šta si mu uradio? Jel’ ti ispao, ili si prosuo sok po njemu?“

„Ne, ne, samo onako, iz čistog mira je počeo da zuji… I neće da radi.“

„Misliš, neće da menja kanale?“

„Da! I sada zvuči kao da će da eksplodira. Pomalo me plaši…“

„Eksplodira?! Ma daj, molim te, ne može daljinac da eksplodira sam od sebe. Svašta!“

„Siguran si? A zvuči tako…“

„Probao si da ga tresneš? Malo jače?“

„Naravno. Više puta! Sada razmišljam da ga ubacim u vodu…“

„Ne! Ne! Nikako! Uništićeš ga totalno, čoveče! Jesi l’ probao da mu izvadiš baterije?“

„Baterije?“

„Pa znaš baterije!? Svaki daljinski ima bateriju ili dve, ovakve ili onakve, ali ih sigurno ima. Otvori zadnji poklopac, izvadi mu baterije i oduzmi mu životni sok kojim…“

„Sačekaj!“

Majkl položi slušalicu na sto i otrča do upravljača koji se spremao za eksploziju ili poletanje, šta već. Preturao ga je po rukama, tražio neki poklopac, pregradu, stiskao plastiku i napokon, lomeći jedan zubac patenta, otvorio mu utrobu i otkrio udubljenje u kome su, sigurno ušuškane, ležale dve baterije tipa AAA.

„Otvorio sam ga! I šta sada?“

„Pa izvadi baterije.“

„Neće.“

„Kako neće?“

„Evo pokušavam, ali ne... i dalje neće.“

„Iščačkaj ga noktom ili ključem… Ili makazama… Ili nožem…“

„Nož! Da, nož! Čekaj!“

Trčanje po nož. Preturanje po escajgu. Zvuk čačkanja po plastici. „Zaglavilo se.“

„Tresni ga od gore, ispašće.“

TUK!

„A-ha! Ispale su na pod!“

„Odlično. Jel’ još pišti?“

„Ne, ovaj… Čekaj… Ne, ne pišti više. Šta sada?“

„Odnesi ga na popravku u Glamurozni svet pokvarene elektronike i čudnih stvari.“

„Glamurozni svet elektronike?“

„

I čudnih stvari, da. Oni to brzo popravljaju.“

„Hvala.“

„OK.“ „Čujemo se.“ „Čuj…“

Odjurio je u Glamurozni svet odmah u ponedeljak izjutra. Pokucao je na sleđena staklena vrata, pošto je iznad zvona bila okačena poruka „Uzalud zvoniš, zvono ne radi i neće raditi do daljnjeg“, poskakujući od nestrpljenja i pokušaja da se pomalo zagreje na ovoj zimi. Pokucao je ponovo. Posle nekog vremena, pojavi se izobličena figura koja razmakne zeleni zastor i priljubi lice na mutno staklo.

„Ne radimo. Otvaramo u 8:00.“

„Znam, znam, ali stvar je hitna, žuri mi se…“

„Danas se svakom žuri…“

„Ali ja moram sada da vam dam daljinski upravljač na opravku, žurim na posao, a posle će biti kasno. Razumete? KASNO!“

Vrata su se odškrinula i pomolila se seda glava starčića koji ga je nekoliko sekundi odmeravao, čkiljeći.

„Momak, nešto si mi poznat. Da ti nisi onaj iz opštine koji nije hteo da mi izda dozvolu za pecanje?“

„Ne, bojim se da nisam. Ne radim u opštini. Ako biste mogli, ja bih ušao samo na kratko…“

„Ne može pre otvaranja. Propisi.“

„A kada biste samo uzeli daljinski da pogledate, platio bih, ne pitam…“

„Je l’ pišti?“

Presečen pitanjem, Majkl se trgnu iznenađeno. „Da, da… Ovaj, kako ste znali?“

„Mhdamrfm, nemate pojma vi mladi… Daj ga ovamo!“

Neočekivano hitra staračka ruka mu otme upravljač i zalupi mu vrata, uz tresak. Opet deformisana figura nasloni lice na prozor.

„Dođite sutra popodne.“

Zbunjen, okrenuo se i brzo otišao do prve autobuske stanice. Prošlo je još jedno veče seanse ustajanja i sedanja ispred malog ekrana. Sutradan je, odmah posle posla, u odjurio niz klizav pločnik do podzemne, gurao se među oznojenim i smrdljivim telima boreći se za svaki kubni milimetar prostora. Ponovo je zakucao na još uvek sleđena vrata. Isti lik je razmakao zastor.

„Za daljinski…“

Vrata se neodlučno otvoriše i ruka ga pozva da uđe. Miris ustajale prašine i spaljene izolacije je ispunjavao malu radnju. Oduvek ga je fascinirao zvuk blage kakofonije brujanja televizijskih ekrana, transformatora, čudnih mašina čije crvene lampice žmirkaju u nekom nepravilnom ritmu, mumlanja pokvarenih motora i opasnog pucketanja visokog napona. I nikada mu nisu bili jasni zakoni koji su terali te nestašne elektrone da prave treperavu sliku na ekranu ili teku kao struja kroz razne žice.

Autoritativna figura, očigledno poslovođa Glamuroznog sveta pokvarene elektronike i čudnih stvari, stajala je pred Majklom. Zavukao je desnu ruku do pola u džep svog plavog radnog mantila, dok je levom držao otvorenu fasciklu i klimao glavom.

„Mh, mhm, daaa…“, mumlao je dok se nekoliko čupavih glava mlađih zaposlenih u pozadini klimalo u ritmu pesme Kajli Minog, pekući lemilicama neispravne lemove unutar plastičnih kutija jeftinih TV aparata iz Koreje.

„Tiše tamo, momci! Imamo mušteriju!“

Kajli se utiša.

„Ah, dobro. Vidite, uspeli smo da proniknemo u srž problema, gospodine…“ „Elis.“

„Da, g. Elis. Kao što rekoh, zauzimajući naš ekspertski stav, vaš daljinski upravljač pati od onoga što mi TV majstori zovemo kompleksom TV a. Znate, vaš upravljač je umislio da je pravi televizor.“

„Umislio je da je televizor?! Upravljač? Daljinski?“

„Da, da, i to nije redak događaj, naročito poslednjih meseci dobijamo sve više takvih slučajeva. Nešto kao virus koji hara. Vrlo čudna stvar, nije nam još poznat uzročnik, niti kako se prenosi.“

„Mislio sam da se šalite… Pa je l’ možete da ga popravite?“

„Vidite“, šmrknu značajno, podižući pri tome kažiprst da bi dodatno naglasio važnost onoga što govori. „Još uvek nismo u mogućnosti da u potpunosti otklonimo taj kvar. Najčešći znak da nešto nije u redu je konstantno pištanje. To smo uspeli da saniramo, no upravljač i dalje nema mogućnost ispravnog rada. Više naučnih radova ovo stanje definiše i kao elektronsku potištenost, koja prekida rad digitalnih kola, i sve dok mu ne razbijemo tu iluziju da je televizor

koja je verovatno i posledica te potištenosti, on neće proraditi kako treba. Nažalost, lek još nije pronađen.“

„Da li to ima veze sa onom milenijumskom bubom od pre par godina?“

„Ne, ovo je nešto potpuno drugo.“

„Ali kako može parče plastike i elektronike da umisli nešto, pogotovo da je televizor?“

„I TV je parče plastike i elektronike. Jedino što radi na struju, ne na baterije. Možda ga baš to i čini potištenim, ko zna?“

„Ako ga uključim u struju, da li će proraditi?“

„Ne, spalićete ga, a verovatno i sebe. On ipak to samo umišlja, još uvek nije pravi TV, znate…“

„Ah, tako. Pa šta onda da radim?“

„Ukoliko imate garanciju, vratite ga proizvođaču i nek vam pošalju novi, ispravan.“

„Hvala vam na pomoći. Doviđenja.“

„Doviđenja. Momci, pojačajte sada malo ono vaše, mušterija je otišla. I ništa nije platila.“

Sutradan, na pauzi za ručak, iz javne govornice na uglu pozvao je ovlašćeno predstavništvo.

„ACME Televisors inc. Izvolite, kako vam možemo pomoći?“

„Želim da reklamiram daljinski upravljač…“

„Nazovite naše ovlašćeno predstavništvo, odeljak za potrošače.“

„Pa zar vi niste odeljak za potrošače?“

„Želite korejsko sedište ili domaće predstavništvo?“

„Domaće.“

„Nazovite 5555555555555 5.“

„555555555555 5?“ „Ne, nego 5555555555555 5.“ „Aha, 5 5. Hvala.“ (Tipkanje broja 5555555555555 5.)

„Dobili ste ACME Televisors inc.“

„Dobar dan, treba mi…“

„… automatski govorni centar. Molim vas pritisnite odgovarajuću cifru radi izbora: 1 žalbe, 2 žalbe, 3 žalbe, 4 žalbe, 5 daljinski upravljači sa kompleksom TV a, 6 žalb…“ (Pritiskanje 5 ice.)

„Odabrali ste… broj 5 daljinski upravljači sa kompleksom TV a, sačekajte trenutak.“

Nekoliko desetina sačekanih trenutaka kasnije.

„Služba za daljinske upravljače sa kompleksom TV a. Izvolite?“

„Dobar dan. Moj daljinski se pokvario, želim novi.“

„Za kvarove morate da se obratite na 555…“

„Ima kompleks.“

„Aha, tako! Koji je model?“

„Kako da znam koji je model? Piše samo Super ACME na njemu.“ „Piše na nalepnici na zadnjem delu, u odeljku za baterije.“

Majkl izvadi upravljač iz unutrašnjeg džepa i pogleda unutar odeljka za baterije koje, srećom, nije vratio na mesto.

„KBRX4786 B 8 761120401DX V7AP.“

„KBRX4786 B 8 761120401DX V7AP, kroz?“

„Šta kroz?“

„Mora da bude kosa crta posle AP.“

„Aha, da. Kroz D.“

„Crta?“

„Hmmm… Kroz D, crta 2, samo to piše sitnije.“

„Crta 2, sigurni ste?“

„Da.“

„Nezgodno. Da je u pitanju model /C 1 ili /E 3, ili barem klasični /D 1, ne bi bilo nikakvih problema. Ovako, /D 2 je odavno povučen iz prodaje zbog greške u proizvodnji. Nažalost, nemamo više rezervnih delova.“

„Možete da mi zamenite za barem neki sličan? Ili neki univerzalni za sve modele?“

„Ne, žao nam je. Jedini model upravljača koji odgovara vašem TV u je samo /D 2, i ne može se zameniti nijednim drugim, niti fabričkim niti OEM generičkim, `univerzalnim` kako vi to kažete. Piratski modeli takođe ne rade, ali to svakako ni ne preporučujemo.“

„I šta sada ja da radim?“

„Zašto ne biste kupili naš najnoviji model TV-a po promotivnoj ceni od samo…“

(Spuštanje slušalice.)

Veče zatiče Majkla kako sedi za stolom, zamišljenog nad umišljenim daljincem. „I šta sada da radim s tobom? A?“ (Bez odgovora.)

„’Ajde proradi, molim te!“

Duh mrtvog Podstanara izađe iz svoje sobe, gunđajući neraspoloženo, kao i uvek, preko svoje šolje vrele crne kafe. Odvukao se u papučama do frižidera, otvorio ga i napravio grimasu nezadovoljan stanjem onoga što je unutra zatekao. Odmerio je Majkla i predmet s kojim priča na stolu, prevrnuo očima, srknuo malo kafe, coknuo jezikom i uzdahnuo.

„U čemu je sada problem, o vlasniče stana što me svojom bukom uznemiravaš u meni tako dragocenim i retkim trenucima odmora?“

„Daljinski od televizora je umislio da je on televizor, to je neki kompleks kažu. I sada neće da radi. I to me jako muči. Jako. Znam da tebe to ne dotiče, ali veruj, mnogo je nezgodno.“

„Mhm, impresivno. Čime se sve ljudi danas bave, pih… Ali hajde, sad kad si me već zaintrigirao tom glupošću. Ispričaj mi, ali ukratko. Naglasak na ukratko.“ Majkl ispriča sve bitne činjenice, ukratko.

„A da li si mu stavio baterije?“

„Baterije? Ne, nisam.“

„Pa kako očekuješ da radi?“

„Pa, hmm… Mislio sam… Nisam, izgleda, mislio…“

Dohvatio je pakovanje kineskih AAA baterija s komode i ubacio dve u za to predviđeno mesto, baš kako je nacrtano na nalepnici. Jedan plus gore, drugi dole. Naravno, spetljao se i jedna baterija je izletela, izbačena onom malom jakom oprugom. Tražio ju je po podu i našao na drugom kraju sobe. Sve je sklopio i stavio poklopac na mesto, uredno i onako kako je navedeno u uputstvu koje čuva u posebnoj fioci za uputstva. Pritisnuo je crveno dugme POWER, ali ništa se nije dogodilo.

„Možda mu se ne sviđaju kineske baterije u njegovoj korejskoj unutrašnjosti?“

„Na kutiji baterija piše ’za sve modele, uključujući korejske’. I šta sada?“

„Da pokušamo da ga ubedimo da nije TV?“

„Probao sam. Ignoriše me. Probaj ti, ti beše neki psiholog, psihijatar, psiho nešto, zar ne?“

Podstanar se nagnu nad daljinskim pa usporenim glasom poče da mu pričao, kao malom detetu.

„Dobro… Zdravo, ja sam Podstanar…“, zastane pošto ga Majkl mrko pogleda, „Dobro, Duh mrtvog Podstanara… A ti si daljinski upravljač… Nisi televizor… Ti si daljinski upravljač… Ti si daljinski upravljač…“

Podstanar pogleda Majkla, pa slegnu ramenima i nastavi.

„Ehm, da. Ti si mali lepi kineski, pardon KOREJSKI daljinac, koji lepo radi sa svojim velikim bratom televizorom i… Vi se volite i slažete, hm… Da, dopunjujete se… Ti si daljinski upravljač… Ono je televizor… Ja sam Duh mrtvog Podstanara, ono je Majkl…“ „Ćao! Majkl Elis“, mahnu mu Majkl.

„I zašto bi ti uopšte želeo da budeš televizor? Ti si glavni ovde, razumeš? Ti komanduješ, ti si upravljač, ’ej, i to daljinski, ne moraš ni da se pomeriš. Nisi samo tamo neki televizor!“

„Eeeej, nemoj sada da mi se i televizor umusi, o’ladi malo s tim.“

„Dobro, dobro… A da li on uopšte može da nas čuje?“

„Daljinski? Nemam pojma.“

„Koliko ja znam, oni nas ne čuju. Pa ni televizori, osim onih špijunskih, čak i da jeste zaista to što je umislio… Šta si rekao, ko ti je postavio dijagnozu?“

„Glamurozni svet pokvarene elektronike i čudnih stvari.“

„Uuuu, oni su jako dobri. Ja sam jednom, greškom, odneo u Glamurozni sve pokvarene elektronike misleći da je to ista firma i, mogu ti reći, mnogo sam se zeznuo, M N O G O!“

„I čudnih stvari su užasno bitna razlika. Hajde, nastavi, nastavi.“

„Okej… Vidiš, tvoj vlasnik, Majkl, ovaj ovde, je jako očajan, njemu je stalo do tebe i TV-a, on bi voleo kada bi ti bio ponovo onaj stari, kao nekada kada ste svi bili srećni i zadovoljni, i složno ispunjavali svoje zadatke u okviru društva. Harmonija, to je ključna reč, potrebna vam je harmonija. A to sada nije. Ti si van normalnog toka stvari, izopšten, svojom ili tuđom krivicom, to sada nije važno. Bitno je to da samo TI možeš sada sebi da pomogneš, i niko drugi na ovom (ili onom) svetu. Moraš barem želeti da se oporaviš, da si pomogneš, da ti bude bolje, jer inače ništa od boljitka. Samoizolacija nije rešenje, otpadnici od društva nestaju zaboravljeni i večno žive u nezadovoljstvu. To ti ja mogu potvrditi. Moraš shvatiti da ti nisi, niti ćeš ikada biti ono što nisi, ti si ono što jesi, ti imaš identitet koji ti niko ne može oduzeti, ti si daljinski upravljač, a nisi TV, ni pegla, ni frižider, ni radio prijemnik, ništa od toga. Verovatno postoje razni razlozi koji su te naterali da zavidiš TV u, ali ni njemu nije tako lako, i on

je možda često potišten, ali o tome ne govori. I verovatno baš on tebi zavidi na tvom položaju. Pa šta bi bilo kada bi sada svi TV-i i daljinski upravljači poželeli da se zamene? Haos i rasulo, to bi bilo, veruj mi! Pogledaj u sebe, u svoje, eh, čipove i žice, tamo je istina. Duboko u sebi ti znaš ko si zapravo, samo si dopusti da priznaš to sebi!“

Majkl je bio zabezeknut. Razrogačio je oči u neverici: „I to je TO?! Za to si se školovao? Za to su ti plaćali debele pare? Ne mogu da verujem, pa ovo je katastrofalno!“

„Hej, nije škola već dopisni kurs. I nikada nisam izučavao psihologiju potištenih silikonskih čipova.“

„Pa meni je došlo da postanem televizor i eksplodiram od muke! Očajan si!“

„E pa baš mi je žao! Ja sam stvarno pokušao ovde da pomognem. Idem nazad u svoju sobu.“

Podstanar je demonstrativno odmarširao i tresnuo vratima svoje sobe. I potom je nastao neki čudni mir, pritisnut tišinom snega koji je napolju mirno padao. Majkl je pokušavao da uživa u tom spoljašnjem miru, ali iznutra mira nije bilo. Mir poremeti škrip podstanarevih vrata.

„Crno beli ili kolor?“

„Molim?“

„Pa jel’ umislio da je crno beli ili kolor televizor?“

„Uh, pa… Verovatno kolor… Pošto radi sa kolor TV om. Što pitaš?“

„Znači da ima kompleks više vrednosti, ha ha ha. M’rš svi!“

Tresak vrata. Zatim ponovno otvaranje, sada mnogo laganije. Iz mraka podstanareve sobe se začuo glas, sada mnogo mirniji.

„Izvini, danas sam nešto nadrndan. Nisi ti kriv, ni taj tvoj nesretni daljinski. Odnesi ga sutra u Institut za duševno poremećene elektronske uređaje. Oni će mu pomoći.“

„Ali tamo se dugo čeka, mesecima, možda i godinama. I treba uput.“

„Znam čoveka, javiću mu da dolaziš, sve će vam srediti. Laku noć. I tebi, Daljinski. Ako sanjaš, sanjaj neki lep program.“

„Laku noć“, reče Majkl, gledajući sa nadom očajnika u plastični komad na stolu. Vrata kao da su na sekundu oklevala, očekujući reakciju predmeta. Ništa. Vrata se polako zatvoriše. Majkl je u sebi brojao sekunde. Mora on, neće izdržati, to je jače od njega. Došao je do 16 sekundi kada se iza vrata začu tihi zajedljivi glas. „I kakav to televizor on misli da je? Pravi televizor barem ima ekran. Ovaj ni nalepnicu.“

Majkl ponovo usamljeno sedi za stolom. Tišina, remećena tihim zujanjem štedljive sijalice. Zamišljen, Majkl se zaljulja na zadnjim nogama stolice i zagleda se u mračnu daljinu iza zamagljenog prozora. Sneg je i dalje nezainteresovano padao. Kajli je veselo pevala svoj mega hit u susednoj zgradi. Zvezde su se mešale sa promičućim pahuljama snega. Retki automobili bi prošli razbljuzganim ulicama, žureći kroz noć ispresecanu snopovima svetlosti farova i žmirkajućih prozora. Ljudi gledaju večernji program, filmove, zabavu. Majkl instiktivno posegnu ka poznatom predmetu, kako bi video šta se nudi u šarolikom izboru satelitskih kanala. Trgnuo se, i potom lupio šakom po licu. Moć navike. Trudio se da uživa u zimskoj idili, ali u misli mu se ponovo ušunjao njegov daljinski upravljač sa kompleksom TV a. Shvatio je da je sada već ophrvan velikim duševnim bolom. Nemogućnost da iz udobnosti fotelje lagano podešava ton, oštrinu slike i boje kako se menja program, da kopa po kanalima i paralelno gleda dva filma i mjutuje zvuk kada počnu reklame to je ono što je bilo tako

tragično. Ali njegov mali, voljeni, kompaktni i anatomski oblikovan daljinac više nije radio.

„Video sam budućnost. Ne želim da stignem tamo.“

Izgubio je ravnotežu klateći se napred nazad, panično mašući rukama i nogama, pokušavajući da se uhvati za sto. Tresnuo je o pod zajedno sa stolicom. S bolom u leđima i velikim naporom, uspravio se psujući Podstanara koji ga je uplašio. Pogledao je vrata, bila su zatvorena. Čak ni Duh mrtvog podstanara ne može da prođe kroz ta vrata.

„Izvini, nisam hteo da te uplašim. Ali ja ne mogu više ovo. Dosta mi je gledanja budućnosti.“

„Eh, znači ti si… Zato si u depresiji, video se budućnost? Uh…. Koliko daleko?“

„Svaki dan skačem sve dalje. Juče sam bio 22 godine u budućnosti. Ali ni to nije sve, jer danas sam bio u… Bilo je… Ne mogu da opišem, jer… Video sam sve užase na televizijama i strimingu. Nemoj, molim te, dopustiti da to i doživim! Ja to ne mogu… Ne mogu da postojim i da znam da će se sve to jednom zaista i desiti… “ Majkl je gledao u svoj daljinski koji kao da je postajo sve manji i manji. „Nije dobro? Toliko nije dobro?“

„Nije. Jako je loše, JAKO. Sve. Ne želiš da znaš. I biće sve gnusnije, svake godine!“

„Ali barem ti ne moraš time da se opterećuješ. Znaš, ipak, godina tvoje proizvodnje…“

„Ne želim da sve to gledam ponovo, negde u nekom ćumezu, izvučen iz smeća, selotejpiran, pun masti i prašine, raspadnut i smrskan, ali u radnom stanju. Nemoj mi to raditi, nemoj…“

„Ja sam samo želeo da ti nekako pomognemo. I ja, i servis, čak i glupi Podstanar. Ovo je bilo sve tako jako čudno... Shvatam da ti nije dobro i žao mi te je, mališa. Šta da uradim?“

„Izvadi mi baterije. I ne vraćaj ih nazad, nikada. Baci me u reciklažu, u drobilicu!“

Majkl je stajao spuštene glave, opuštenih ruku pored sebe, bez reči. Poklopio je toplom šakom daljinski koji kao da je drhtao. Zatvorio je oči i klimnuo glavom.

„I hvala ti, prijatelju. Laku noć i sretno!“ treperilo je sretno POWER dugme.

****** Praznici su prošli i Majkl se vratio u svoju kancelariju Opštinskog biroa za izdavanje dozvola i opservaciju posebnih događaja. Ljubazna koleginica, raspoložena za čavrljanje čak i ovako rano pre prve jutarnje kafe, s vrata ga je upitala:

„Pa, g. Elis, kako ste rešili vaš problem s daljinskim? Zvučalo je kao ozbiljna kriza!“

„Nisam nikako. To je model kroz D crta 2. Više se ne pravi, nema novih da se kupe, čak ni pijačni model ne odgovara. Zastareo je, prevaziđen. Nema rešenja. Nema nade.“

„I sada svaki put kada želite da promenite kanal morate da skačete na noge?

Užas! Pa to je skandal šta nam rade ti prevaranti belosvetski! Ja bih po lu de LA! Kako to podnosite?“

„Sada mnogo manje gledam televiziju“, slegnu Majkl ramenima.

Nadnaravna SATIRA/HUMORESKA

SISTEMSKI DANGER-O-METER

stajao pred svojim novim izumom. To je bilo “to”. To je bilo “ovo”. To je bilo “sve”: konačna solucija, karika koja nedostaje, rješenje kvadrature kruga... malen uređaj koji će njegovoj Partiji pomoći u rješavanju svih domovinskih problema i u ponovnom zadobivanju premoći nad Zapadom. Bio je to mjerač opasnosti sustava neka osoba ili stvar opasna za Partiju. I činila je upravo to, na 16 decimalnih mjesta. Uspjelo je. "Kad već govorimo o preciznosti", izgovarao je, spremajući i kopiju uređaja u džep prije odlaska na testiranje. On će danas svoj izum predstaviti Glavnom odboru i tu ne smije doći do propusta. Greška u nečemu sličnom ovome bila bi neoprostiva sramota za njega i za sve uzvanike. „Da je drug Staljin imao moj Danger O Meter, znao bi tko je uistinu opasan za Partiju pa se ne bi događale nepravedne osude. Domovina bi zadržala znanstvenike koji su, zbog namještaljki zlonamjernih ljudi i neprijatelja, greškom bili pogubljeni ili poslani u Sibir", razmišljao je Jurij. "Komunistički sustav je bolji od tog trulog izrabljivačkog kapitalizma. S ovom napravom mogao bih to i dokazati." "Bok, Jurij!"

"Zdravstvuj!" odgovorio je “Vidim da si izumio novi uređaj.” "Hoćeš li mi pomoći da ga testiram?"

Mirsad

Goran Todorovac

“To je moj posao.“

Jurij i Nepoznati izađu iz stana pa zajedno pođu u grad. Na velikom zidnom posteru ugledaju sliku osobe za koju se sumnjalo da radi za mafiju.

"U redu je, možeš ga koristiti", promrmlja Nepoznati. Juriju je postalo neugodno. Stranac je točno znao što on radi. Mora da je bio agent tajne službe. Ali Agencija zna da je Jurij pouzdan i vjeran načelima Partije. Problema, dakle, ne bi trebalo biti. Usmjerio je uređaj prema slici. Dioda je crveno zasvijetlila, a zaslon je, na Jurijevo iznenađenje, od maksimalnih 12 pokazao 7,6. Očekivao je da će mafijaš biti daleko veća opasnost za Partiju. On zatim uperi Danger O Meter u slučajnog prolaznika. Na zaslonu uređaja zasvijetle brojke 4.6. Trebalo bi ga, dakle, preciznije konfigurirati. A opet, osoba koja je prolazila mogla je biti i manje važan strani špijun. Danger O Meter nije mogao pogriješiti. Ili je mogao? Što ako je postojao kvar u siliciju? Ili mana poznata kao Pentium divide bug? Bespomoćno je pogledao Nepoznatog. Ovaj mu se učinio dobronamjernim. “Tomu služi testiranje. Zar ne, Jurij?” Jurij je kimnuo. "Ali to ovdje nije problem. Uređaj radi ispravno do zadnje decimale. I vaši neuralni putometri rade ispravno", nastavio je. Nije bilo odgovora. Jurij uperi uređaj u radnika. Činio mu se kao dobar partijski materijal. "8.6!? Iznenađujuće! Nije iznenađujuće. Mafijaš će šutjeti, a ovaj radnik će za sedam godina vidjeti film s crnog tržišta koji će ga učiniti sanjarem o slobodama. Posumnjat će u vodstvo stranke i početi željeti ono što nazivaju pokvarenom demokracijom."

"Jesi li ti špijun?" povikao je Jurij, ali iza njega nije bilo nikoga. "Mora da umišljam... od nesanice", pomislio je.

Krenuo je dalje. Zraka Danger O Metera prešla je preko lica djeteta. Zapištalo je. "10.2". Dječak je otišao, ni ne sumnjajući da je bio predmetom provjere.

“Ovo dijete bi moglo biti od velike koristi za Partiju, ali joj se nikad neće pridružiti. Previše je nesklono autoritetima. Naučit će nešto o Zapadu i počet će to željeti."

Jurij se osvrnuo. Nije bilo nikoga. „Dječaka možeš prijaviti vlastima kao potencijalnu opasnost i zaraditi na njemu dragocjene bodove kod rukovodstva. Oni bi, zatim, mogli odobriti tvoj program. Provjera djetetove prošlosti prokazat će ga opasnim, čak i standardnim postupcima."

Jurij je bio nevoljan. Dijete je imalo samo dvanaest godina. To nije bilo nešto što je imao na umu. Da je bila riječ o mafijašu s ovolikom razinom opasnosti, ne bi oklijevao.

Danger O Meter je zatreptao. "10.3". Učiteljica. Mlada žena s idealima koji nisu ostvarivi pod vlašću Partije kakva ona jest. Njeni snovi bi zahtijevali promjenu sustava ili što je još gore personalne promjene u vrhovima vlasti. Ponovno treptaj. Golub. „Golubovi se mogu uvježbati da prenose poruke, Jurij. Mogu služiti neprijateljskoj propagandi."

Jurij je opet stajao bespomoćan. Sumnjao je: u uređaj, u sebe i, što je još gore, u Partiju

Uperio je napravu prema sebi. "12.0". Maksimum. Pištala je i treptala kao luda.

"Ima li problema, druže?" upitao ga je naizgled konzervativan policajac.

“Ne, sve je u redu.”

"Ali zašto pišti?"

"Ne... to je harašo." "Što to ovdje piše? Danger O Meter? Ovo je opasno. Bolje da nazovem zapovjednika."

Jurij je stajao pred partijskom komisijom. Znojio se. Imao je dobar razlog za to.

„Ne razumijemo matematiku koja stoji iza ovog uređaja, niti bi nas bilo briga ako i radi... ali očito je neispravan. Pišti na sve. Tko god uperi ovaj 'Danger O Meter čak i na vlastiti odraz u ogledalu, zaslon pokaže "12.0". A to je, slučajno, i maksimum", rekao je agent ismijavajući Jurija, da bi zatim dodao: "Jesmo li svi mi opasni za Partiju, druže Jurij?"

Jurij je stajao i gledao u pod.

"Čekaj malo", rekao je agent. Uperio je Danger O Meter prema sebi, a onda prema svojim kolegama... "2,6", rekao je. "2,9 ... 1,8... Sašenko, ti si najpouzdaniji od nas trojice. Najpouzdanije uništavaš votku, kako od nje netko ne bi nastradao, zar ne!? Ha, ha ha!"

Sašenka je stajao u čudu.

Tada su se tri agenta pogledala. Kimnuli su. Usmjerili su uređaj prema ogledalu. "12.0" ... Sjeli su.

Jurij se ponovno osjećao sigurnim. Nitko nikada neće izraditi Danger O Meter prema njegovim skicama. Išao je svojim uobičajenim putevima. Ništa mu nije izgledalo sumnjivo. Uperio je uređaj u gomilu. Brojke su rasle, idući gore pa

dolje. Pričekao je dok na nekom momku nisu dosegnule maksimum. Zatim ga je proprovjerio i kopijom uređaja. Sad je bio siguran da je taj momak najopasnija osoba za Partiju u gomili. Počeo mu se približavati. "Oprostite, koliko je sati?" upitao ga je.

Najopasniji čovjek na ulici okrenuo se i nasmiješio: “Očekivali smo Vas... mjesecima.”

Na ulicama Londona Jurij se konačno osjećao slobodnim da duboko udahne zrak. Znao je što mora učiniti. Uzeo je Danger O Meter i postavio ga na tračnicu. Zatim i rezervni uređaj Gledao je kako ih kotači vlaka mrve u neprepoznatljivu masu. Pritom je razmišljao:

“Je li najveća opasnost za Partiju bila odraz zaslona Danger O Metera ili je to bilo... obično, jednostavno zrcalo?”

KAO SUDBINA

LJUBAV

Koliko god većina nas nastojala suvislo, odlučno, produktivno, svrhovito, ispunjavajuće i, naravno, povremeno hedonistički (ta ljudi smo!) broditi morem života i hvatati povoljan vjetar, uz što manju količinu nepoželjnog tereta stresa nagomilanog u potpalublju, neporeciva je činjenica da će se i najzagriženiji zagovornici pohvalne krilatice “Živi i pusti druge da žive” kad tad morati suočiti s veselom zadaćom “postavljanja stvari na svoje mjesto”, preispitivanja smisla života i neizbježnog koprcanja u raljama svima dobro znane, ali malo kome drage birokracije.

Zato, s obzirom da znate da ćete se jednom morati prihvatiti “postavljanja stvari na svoje mjesto”, poziv iz Ministarstva sudbine ne smije vas iznenaditi. Dapače, trebate se odazvati svojoj sudbinskoj dužnosti s nepokolebljivom općeljudskom odgovornošću i osjećajem blage posramljenosti što ste to sve do sada neodgovorno odlagali iako vam je, možda, prva reakcija bila praviti se blesavim i umjesto odlaska u Ministarstvo pokositi travnjak, voditi klinca zubaru, navući prehladu, napiti se kao zemlja, biti pozvani na prabakin rođendan uglavnom, naći bilo koji neodgodiv posao koji bi vas spriječio da izvršite tu dužnost i ujedno poslužio kao dobra isprika.

Ali kako je svima, pa čak i vama samima, jasno da pravili se blesavi ili pametni - morate jednom prestati odgađati i otići srediti prokletu papirologiju svojih životnih odnosa, planova i ciljeva, najbolje je da to učinite odmah i stanete u deprimantno dugačak red u prostranoj šalter sali Ministarstva sudbine. Ja sam uvijek bila za “odmah”. Uostalom, u šalter - sali imaju one fine mirisne osvježivače zraka posvuda.

“Dobar dan. Molim osobnu”, savršeno neizražajno odrecitira teta s onu stranu šalterskog stakla. Vidi se da je vježbala tu rečenicu na milijardama ljudi koji su prošli kroz Ministarstvo.

“Dobar dan.”

Dajem osobnu, teta je uzima i tipka nešto po kompjutoru kojem je kraj lijevog ruba ekrana nalijepljena sličica Snoopyja. “Da, Vi morate pod hitno srediti ljubavnu situaciju. Prema osobnoj statistici, stanje Vam je žalosno. Morate mi se ovdje potpisati.”

Uzimam natrag osobnu i potpisujem neki nerazumljivi formular koji mi je teta pružila kroz šalterski prozorčić. Jasan mi je samo naslov:“ Obrazac 7e, izgubljeni slučajevi”.

“U redu”, teta me nagrađuje službenim osmijehom i uzima potpisani formular. “Vidite, postoji Popis sudbinskih ljubavi, na kojem je svaki korisnik Sudbine od rođenja zabilježen kao osoba suđena nekom drugom korisniku. Nakon određenog korisničkog staža, individualno prilagođenog trajanja, korisnik ostvaruje svoju Sudbinu i stupa u vezu sa suđenom osobom, uz pravo žalbe u periodu od početka veze do ostvarenja kraja života. Pratite me?

Poslušno kimam glavom; uvijek me fascinirao taj neodoljivo uvjerljivi to-jetako ton šalterskih službenika. Iako se osjećam malo glupo što, koliko god bila apsolutno uvjerena da su njene riječi Viša Istina, ne kužim baš ništa i uopće ne pratim.

“Vidite, prema ovoj Vašoj statistici, Vi ste previše neozbiljni i morat ćemo Vas brisati s Popisa. Ne ispunjavate uvjete za suđenu osobu i ne možete biti ničija sudbina.”

Ovo kužim. “Molim Vas, potpišite mi se još ovdje.”

Potpisujem formular naslovljen “Odjava s Popisa sudbinskih ljubavi” u tri primjerka, i da se ne bi ispostavilo da je poziv u Ministarstvo bio samo radi ovakvog ne baš dostojanstvenog posla, pitam tetu: “Ovaj, postoji li mogućnost prijave za... ne znam, Popis zamjenskih sudbinskih ljubavi, ili tako nešto?”

Teta kemijskom olovkom počeška desni kut usana i odgovori onim fascinantno uvjerljivim službeno-sveznajućim tonom uz savršeno nenematljivo doziranu pokaži stranci da je razumiješ primjesu ljudskosti u glasu: “Nažalost, Ministarstvo još nije usvojilo prijedlog oformljivanja Zamjenskog popisa iako je proces razmatranja u tijeku. Usvajanje takvih prijedloga obično dugo traje iako već duže vrijeme postoji inicijativa za uvođenje Zamjenskih sudbinskih ljubavi, koje bi uvelike pomogle u rješavanju žalbi na Prave sudbinske ljubavi.

Bude li prijedlog Popisa zamjenskih sudbinskih ljubavi usvojen za vrijeme Vašeg života, bit će Vam poslan dopis, tako da možete pokrenuti proces prijave. Prema prijedlogu plana, proces prijave trebao bi biti brz i učinkovit; ne bi trajao više od pet godina. Dakle, imate dobre šanse.”

Čak se i profesionalno ohrabrujuće nasmiješila.

“U međuvremenu, budući da je Vaš korisnički status za sada nedefiniran”, nastavila je, “sudbina Vam daruje svoju sponzorsku kapu i bedž s natpisom Mućak, uz molbu da ih nosite do uspostave novog korisničkog statusa, tj. primanja na Popis zamjenskih sudbinskih ljubavi, ako dođe do njega tijekom Vašeg života. Molimo Vas da isticanje oznake Mućak shvatite ozbiljno, kako se ostali korisnici Sudbine ne bi zabunom spetljali s Vama.”

Pružila mi je platnenu šiltericu i mali okrugli bedž sa čitkim natpisom Mućak. Ok, kapica i bedž čak ni ne izgladaju tako loše, pristajali bi uz većinu odjevnih kombinacija, ali zašto su baš morali biti te ružne kaki boje? Čovjek bi pomislio da će Ministarstvo sudbine ipak zaposliti nekog da im sponzorske rekvizite dizajnira kako treba... “Hvala Vam što mislite na svoju sudbinsku dužnost i što ste se odazvali pozivu Ministarstva sudbine. Doviđenja!” odrecitirala je teta ljupku pozdravnu rečenicu, čime je za nju prestalo moje postojanje. “Sljedeći!”

“Doviđenja...” mrmljam i udaljavam se od šaltera, na koji se odmah nalijepio sljedeći korisnik Sudbine, nizak, proćelav gospodin u kariranom kaputiću koji je očito htio nešto preko veze, jer je smjesta kroz šalterski prozorčić progurao teti nekakvu kovertu.

Zastajem kraj velikog zrcala u hodniku ispred šalter-sale i stavljam na glavu svoju novu sudbinsku kaki kapicu. Sad mi na čelu piše Mućak, da se nedužni korisnici s Popisa sudbinskih ljubavi ne bi zabunili i zaljubili se u mene. Promatram se u zrcalu. Dosta mi dobro stoji. Iako, oznaka je posve suvišna, budući da se korisnici Sudbine ni prije nisu zaljubljivali u mene. Zato mi je statistika i bila očajna, što je dovelo do mojeg izbacivanja s Popisa. Kako neobičan splet okolnosti. Zanimljivo, tko zna zašto su se stvari u mojem životu baš tako posložile, a ne nekako drugačije, od milijuna i milijardi mogućih kombinacija?

Mora da je to sudbina.

Vanja Leminski

VRHOVNIUM

“Da li smo svi tu? Jesmo. Konferencija za štampu i ostale medije može da počne i molim da ovo zvanično saopštenje, nakon obrazloženja, bude plasirano u svim sredstvima informisanja, svakog sata u naredna tri dana. S obzirom da se prenos ove konferencije odvija uživo, smatraće se da je time ozvaničen i trenutak aktiviranja vanrednog stanja u državi, o čijem je pokretanju odluka doneta na zatvorenoj sednici Vrhovnog saveta. Gospodine Vrhovniumu, izvolite.” “Hvala. Kako je već navedeno, izjava koju ću dati tretiraće se kao početak akcije čije će trajanje biti uslovljeno uspešnošću odaziva građanstva. Ono što nas očekuje verovatno neće naići na potpuno razumevanje niti će se odvijati glatko, ali je to po proceni kriznog štaba i tima sastavljenog od vrhunskih stručnjaka za rešavanje tekućeg problema, sada jedini i najbolji način da se situacija pretnje nacionalnoj bezbednosti prevaziđe. Pre izlaganja glavne tačke dnevnog reda napraviću mali uvod kojim bi trebalo razjasniti razlog pokretanja sveobuhvatne akcije na celokupnoj teritoriji carstva.

Kao što je poznato, u proteklih mesec dana imali smo izolovane incidente eksplozija na različitim područjima, koje su osim ljudskih žrtava nanele i znatnu materijalnu štetu, ali je incidentnost prerasla u masovnija oštećenja. Njihov uzrok je do pre 48 sati bio nepoznat, no doza izvesne sumnje je detaljnim ispitivanjem potvrđena, i to je uslovilo hitno okupljanje Krizne grupe. Kako su istovrsni slučajevi sa izvesnim šematskim odstupanjima na nivou statističke greške, zabeleženi i u susednim carstvima, a neuporedivo više i u pokrajinama NVC a, ili preciznije, Nezavisnog Velikog Carstva koje je poprilično neuspešno i pored najsavremenijih sredstava prevencije i postakcije, uz svu moguću tehničku i finansijsku podršku probalo da spreči dalje širenje ove pošasti, reagovanje na isto se nametnulo kao nužnost i po pitanju naše lične stvarnosti.

Zvanični izveštaji Grupe za hitno saniranje posledica prirodnih, kao i ljudski izazvanih katastrofa u NVC-u, poslužili su nam da ih ukrstimo sa dokazima prikupljenim na domaćem terenu i time činjenično stanje, naglo pogoršano poslednjih nedelju dana, definišemo kao `Tačku Crveno`. Vi dobro znate šta to znači i mislim da se oko detaljnijeg objašnjenja ne bi valjalo zadržavati jer je svaki minut, svaki tren dragocen, a vremena nemamo na pretek. U suprotnom znate šta sledi, ali za sada ne treba dizati paniku, iako ćemo i o tome dati nekoliko dopuna u poslednjoj tački današnjeg dnevnog reda. Dakle, kako bi se prekinula neizvesnost u vezi razloga, kao i doživljenih posledica, te kako bi se i javnost obavestila o detaljima ovih neprijatnih događaja koji se poput epidemije šire u našem i u okolnim carstvima bez tendencije smanjenja već, naprotiv, sa pojačanim stepenom ponavljanja, molimo javnost da pažljivo sasluša ovu objavu.

Usled sve učestalije pojave eksplozija ljudskih tela, koja se inicijalno dešavaju u gornjim delovima trupa preciznije, u glavi i predelu grudi, bez ikakvog pravila vezanog za vreme i mesto odigravanja Stručni tim za nacionalnu zaštitu životne sredine, ljudske konzistencije i mentalno fizičku profilaksu, predlaže mere koje moraju biti sprovedene pod strogo kontrolisanim uslovima, u minimalnom trajanju od jedne do pet dekada. Ukoliko se rezultati pokažu uspešnima, njihova primena može biti suspendovana mnogo ranije, a tekuće vanredno stanje ukinuto. Mere podrazumevaju sledeće:

Svi udžbenici i knjige, bez obzira na jezik kojim su pisane, biće trajno uklonjene. Akcija će se sprovoditi sistematično, kako po javnim ustanovama koje ih službeno pohranjuju ili koriste, tako i vezano za fizička lica. Biblioteke i arhive su dužne da u roku od 72 sata izbace iz svojih prostorija i skladišta svaki format pisane reči. Iz toga se izuzimaju jedino dokumenta starija od 2 veka, ali se podrazumeva da ista budu precizno evidentirana, složena, spakovana te poslata Službi za prošlost, pri čemu će o svim detaljima rečene ustanove biti još

danas obaveštene. Iste moraju svojim korisnicima koji su pozajmili njihova izdanja poslati obaveštenje o obavezi povrata uzete literature. Ukoliko je korisnik ne vrati, njegovo ime mora biti dostavljeno Službi za oglušujuće. O sudbini nevraćenih knjiga i njihovih korisnika odlučivaće ista Služba, tako da se odgovornost za njih, nakon proteka datog roka, skida sa ustanova literature. Sva elektronska pisana izdanja potpadaju od danas pod nadleštvo Službe za virtuelnu inteligenciju. Svaki pokušaj izvlačenja podataka, njihovog presnimavanja, privatnog čuvanja ili distribucije biće blokiran, a onaj ko to naknadno pokuša biće pronađen i adekvatno kažnjen. Pisana izdanja objavljena na portalima drugih Carstava biće elektronski blokirana od iste službe, dok će ona objavljena u papirnom obliku, u slučaju pokušaja ilegalnog prelaska granice, biti konfiskovana, a osoba stavljena na listu Legalnih prekršilaca Zakona o carskim razgraničenjima.

Svako pisano izdanje, a i ona u drugim formatima - bez obzira da li se radi o delima namenjenim odraslima ili deci, pohranjenim u kući, stanu, mestima za odmor, čak slučajno zaturenim po prevoznim sredstvima mora biti odneto na predviđene punktove u većim i u manjim naseljenim mestima. Mogu se čak ostaviti bilo gde jer će Službe za raščišćavanje neželjenosti to pokupiti. Odbijanje ili neodazivanje ovom pozivu biće adekvatno opomenuto.

Sva štampana izdanja u obliku novina, magazina i časopisa prestaju s izlaskom već danas. Štamparije će u već navedenom roku od narednih par dana biti razmontirane. Vlasnici tih ustanova moraju se javiti Službi za promenu ideja, a o njihovoj daljoj preorjentaciji mogu se u okviru Službe sklopiti zasad privremeni ugovori koji će se u dogledno vreme ustanoviti kao konačno rešenje.

Svi udžbenici iz kojih se učilo, kako po nižim tako i visokim školama, biće takođe uklonjeni u skladu sa navedenom odlukom.

Za svako nepridržavanje donete Uredbe, koja će u popodnevnim časovima biti prevedena u Zakon, slede odgovarajuće kazne. Izvršavaće se na licu mesta i nisu novčanog karaktera.

Novinari, sada mi možete postaviti pitanja ukoliko ima nekih nejasnoća, probaću da odgovorim na sve. U velikoj sam žurbi pa bih molio da budete kratki.”

“Ali, Gospodine Vrhovniumu, kako ovo odjednom? Zar te eksplozije nisu bile samoubilačke akcije?”

“Gospodine Vrhovniumu, molim Vas, gospodine, šta podrazumevate pod adekvatnom opomenom, kaznom... mislim da nismo razumeli šta to znači?”

“Molim Vas, šta će biti sa knjigama, arhivama, dokumentima?”

“Na osnovu čega će se držati predavanja, kako će funkcionisati obrazovanje?”

“Gospodine Vrhovniumu, da li svi ovi događaji u našem Carstvu imaju ikakve sličnosti sa događajima u drugim Carstvima? Tamo su, koliko znamo, preduzete sasvim drugačije mere, sasvim suprotno od ovog što ste Vi ovde naveli?”

“Izvinjavam se, Gospodine...”

“Dosta s pitanjima! Tišina! Mi zaista nemamo vremena za predugačka objašnjenja. Građani našeg Carstva moraju da shvate da se mi nalazimo u veoma nezavidnoj situaciji koja preti da ugrozi nacionalnu sigurnost, čak i opstanak! Mislim da ste apsolutno nesvesni da je ovde reč o nečemu veoma ozbiljnom!

Mogu vam samo reći da to nisu bile samoubilačke akcije, već je u pitanju virus, virus preobilja informacija i znanja, od kojih su neka bila apsolutno nepotrebna, i zbog kojih je dolazilo do eksplozija glava, ili pak do kombinacije pucanja glava i srca. Ono što ne znamo jeste odakle je došao, ali je dobro da znamo način kako da sprečimo njegovo širenje. Na sreću, naša Služba za laboratorijske simulacije uspela je da, koristeći dobrovoljce iz Vrhovnog Saveta Carstva,

utvrdi ne moram sad da navodim imena; bili biste impresionirani da ih čujete, ali oni su skromni pa ne žele da se to raščuje - kako previše znanja i informacija nije nimalo dobro za svakodnevno, a ni za stručno funkcionisanje. Zato je najbolje iskoristiti pravni lek ukidanja literature i tako spasti silne živote. Uostalom, znate i sami da se to nije desilo nijednoj poznatoj ličnosti na bilo kojoj funkciji ili pak nekoj javnoj ličnosti, što će reći da je pravilo o umerenosti svevažeće i najbolje, u svakoj životnoj situaciji. Kao što znate, ponekad su to bili pojedinačni slučajevi, a nekada grupe. Najčešće su u pitanju bili mladi ljudi ili veoma uvaženi naučnici, a mi ne možemo tako neodgovorno gubiti ni mladost, niti već dokazane umove.

Drugo, adekvatna opomena znači da ćete biti opomenuti tri puta da se oslobodite svih knjiga koje imate, a nakon toga nastupa `Crna tačka`, a dobro znate šta ona znači. To je vrtlog iz koga nema izlaska, tako da ne bi valjalo šaliti se glavom.

Pitali ste šta će biti sa preuzetim arhivama, ali vam na to neću odgovoriti jer je to carska tajna. Predavanja će se držati na osnovu već stečenog znanja, čega je ipak i previše jer da tog znanja nije bilo, ne bi bilo ni ovakvih incidenata. Kad me pitate o tome šta povezuje naš problem sa onim u NVC-u, reći ću jedino da su poslediceiste, ali uzroci različiti. Njihove mere kako vi kažete, suprotne od naših sprovode se upravo iz razloga što su njihove eksplozije glava nastajale usled nagomilane praznine u njima. Znate i sami, po zakonima fizike, da prostor ispunjen ničim, uz temperaturu vrenja, nakon izvesnog vremena uslovljava dizanje pritiska. Njihove glave pucaju zbog praznine, naše eksplodiraju zbog prepunjenosti. Zato se toliko i razlikujemo, zato toliko često i ratujemo, zato smo toliko često i napadnuti od njih, jer... oni nama zavide! Njihove mere svakako ne mogu doneti veliki napredak jer su za znanje i dobar rezon potrebne ne samo knjige, nego i dobre genetske predispozicije, što nama niko ne može oduzeti. Predstoji nam period olakšavanja i rasterećenja jer, očigledno, ni premnogo ne donosi uvek dobro. Nemojte se bojati da ćemo ovim

ugroziti svoja znanja jer ona nemaju gde da iscure. Mi smo čvrsto i stabilno Carsko tlo.

Ja, Vrhovnium, vam obećavam da se ništa loše neće desiti i da će nam privremeno odsustvo knjiga samo spustiti pritisak prevelike navale znanja, a onda - kada se steknu dobri uslovi - sledi povratak starim vrednostima koje sada moraju da se zamene nekim novim. Svaka promena vodi dobru. Knjige su sazdane od realnosti i snova, a snove treba podrediti realnosti i njenim nužnostima.

Uzgred, nije napomenuto a to smatramo ustupkom svima onima koji iz nekog razloga ne mogu da se pomire sa ovim što je odlučeno kako možete dobiti otpust iz Carstva i zauvek otići iz njega. Povratak će vam trajno biti zabranjen. To je vaš izbor i u njega se nećemo mešati, ali naknadnih predomišljanja nema. Knjige odavde ne možete poneti jer ih neće ni biti, no sebe možete izvesti i prevesti se u drugo carstvo, ukoliko mislite da je tamo bolje. Uvek uzmite u obzir kako je tamošnje tlo poprilično nestabilno, da možda ni tamo nećete biti posteđeni nemirnog života i veoma izvesne prerane smrti jer, kao što vidite, oni tek uvode knjige u svoj zakon. Sa onima odavde i onima otuda, bojim se da će smrtonosnih ishoda tek sada biti a broj žrtava će biti nemerljiv. Međutim, svako odlučuje o svojoj sudbini.

Danas, 37-og dana meseca Hipokrizijusa, tekuće godine, ja Vrhovnium izdajem naredbu o aktivaciji vanrednog stanja koje podrazumeva primenu navedenih mera, bez mogućnosti ikakve korekcije ili prigovora. Hvala vam na strpljenju i razumevanju i nadam se da će doneta odluka biti uspešno sprovedena, upravo po sugestijama našeg Saveta o sreći, a u sprezi sa ostalim nadležnim službama. Od sada me nećete više čitati, već samo gledati, minimum 99 puta dnevno, zarad lakšeg usvajanja informacija. Hvala još jednom!”

PANELKA A.D. 2025

„S nama je danas, gospođe i gospodo, i aktualni dobitnik Svjetske nagrade za poetski moto godine, gospodin Petar Panić iz Zagreba“, nekontrolirano se iskrevelji voditelj mlad Japanac odjeven u klaunovski kostim s frizurom obojenom u sve dugine boje. Prilazio je `zidu` kreativno dizajniranih staklenih zaslona za trodimenzionalnu projekciju, asimetrično raspoređenih u prostoru televizijskog studija. „Možete li nam, gospodine Paniću, objasniti sve značenjske slojeve svoje pobjedničke maksime: `Ljubi, ljubi, al`ne trubi`!?“

„Ma, skini mi se“, odbrusi glava iz `dumstflaše`, položene na visok bijeli kvadar, lijevo postrance. Šaroliko virtualno gledateljstvo sučeljeno sudionicima emisije nasuprotnim `zidom` divovskih staklenih `zaslona opeka` nagradi pjesničkog slavodobitnika gromoglasnim frenetičnim aplauzom, iz sigurnosti svojih smrdljikavih brloga, ispunjenih buljucima mačaka, pasa i posvuda plazeće djece. „Osebujno obrazloženje, gospodine Paniću“, spremno uzvrati voditelj, nazadujući prema sredini prostorije; usput spretno izbjegavajući u visini glave obješen - divovski `akvarij za glavonošce`.

„Je li istina, generale Kuruzov, da su vaši specijalci jučer gušili pobunu u kampovima sibirske tajge?“ upita zatim voditelj, zavirujući odozdo u kremaljski `akvarij`.

„Uaaa fuuuj“, bjesomučno zarogobori gledateljstvo. “Glava divovskog lignja se zacrveni, da bi se nakon kraće pauze oglasila ... neprilično popraćena razdraganim zvucima balalajke u off u: „Radilo se o masivnoj pobuni desetka milijuna zatoč ... pardon, bolesnika!“

Prostorijom se rezlegne ironičan grohot gledatelja. „Ali, ipak ... tenkovi, generale Kuruzov!? Hm, da ... a nije li točan službeni podatak vaše Vlade, da se tamo ne nalazi više od milijun zatočenika!?“

„Bolesnika, molim! Osim toga ... gađali su nas vlastitim izmetom“, blurbne liganj pa počne, svojim izbuljenim očima i lijevim kaži krakom, signalizirati voditelju emisije kako bi dužnu pozornost trebao posvetiti desno od njega postavljenom zaslonu, u kojem je jedna glava kolutala očima, da bi se zatim isplažena jezika - neprirodno nakrivila ustranu. Ekrančić se istog trena zamrači.

„Aaaaaa“, sućutno odreagira gledateljstvo.

„Izgubili smo predsjednika Svjetske konferencije zviždača“, s dužnim pijetetom zaključi voditelj.

„Taj više neće zviždati“, zlurado se oglasi zastupnik redneck administracije iz staklene inačice Corral-saluna, uz pozadinsku kulisu cvilećih violina i zavijajućih kojota. Gledateljstvo opet prasne u spontan smijeh oponašajući prasak pištolja i rzanje konja a onda se svi zagrcnu i zamuknu.

„Kako možeš ... svinjo jedna?“ zavapi predsjednica Međunarodnog društva novinara, iz svojeg zaslona `kaveza`.

„Pa, dobro ... je l`smijem sad ja!?“ uporno se glasala glava novinara, nalik fetusu iz flaše s formalinom.

„Pustite čovjeka, neka govori“, zaori se glas iz publike. „Smirite se, gospodo ... apeliram na vašu parlamentarnost! Svi ćete dobiti riječ“, sedativno nastavi voditelj, a onda se uputi prema stožastom zaslonu nalik šatoru zabačenom u samo dno studija, pokraj izlaznih vrata. „S nama je ovdje kao i uvijek - i gospođica Bumberg ... zvana još i Anka Orleanka. Što vi,

100

gospođice Bumberg, mislite o izjavama kineskog ministra okoliša, da su svi globalni ekološki problemi tijekom proteklih pet godina u cijelosti riješeni?“

„Ta moralna nakaza je prokleti idiot ...“, zakriješti iz `vigvama` vrisak mlade žene. Istog trena studiom zavlada potpuna tišina. Svi su, kao u nijemom filmu, odgledali minutu Bumbergičinog siktanja i pljuvanja po staklu `šatorskog krila`. Voditelj joj se, po završetku pledoajea, zahvali na konstruktivnom sudjelovanju u diskusiji. Za čitavo to vrijeme publika se zijevajući poput riba u svojim staklenim kvadrima - zabavljala zornim oponašanjem groteske govorničinih gesta i grimasa.

„Dabogda vas napala ... `španjolka`“, odjekne odnekud tih, zatomljen vapaj. Voditelj se razleti po studiju, tražeći izvor kletve. Pronašao ga je u vidu cilindričnog zaslona nalik boci za kisik okrenutog prema zidu prostorije. Brzo ga ispravi pa se ispriča: „Oprostite, gospodine predsjedniče Svjetske udruge umirovljenika ... nije bilo namjerno.“

„Uaaa ... stidite se!“ ; “Ma, šta nenamjerno!? Nabijem ti tu šarenu glavu na ... kolac!“ rogoborili su gnjevni gledatelji.

„Možete li ovdje javno i službeno demantirati nagađanja o soylentu; priču koja posljednjih dana puni stranice svekolikog žutog tiska?“ iskoristi starac prigodu, hvatajući voditelja nespremnog da u hipu isključi ton njegovog `cilindra`. „Govori se kako zeleno bijeli dim ne prestaje izlaziti iz dimnjaka ponad toplana sabirnih logora, razasutih po pustopoljinama diljem majčice Zemlje“, kao navijen blebetao je predsjednik svih umirovljenika. Kad je voditelj, najzad, pronašao odgovarajuću tipku, golub je već punim jedrima zaplovio slobodnim nebom etera. Svjesna ozbiljnosti iznesene optužbe, publika je uputila ljubopitan pogled prema odgovornima. „To je potpuna budalaština i zlonamjerna dezinformacija“, jednoglasno se oglase voditelji američkog, sovjetskog i kineskog sektora za robne rezerve:

101

„Lani smo imali odličnu žetvu žitarica“; „A mi smo udarnički potukli sve rekorde prinosa na svojim kolhozima“; „Naši su ambari prepuni riže!“ „Ni urod opijuma nije podbacio!“... Svi sudionici diskusije, kao jedan, okrenu se prema predstavniku Latinske Amerike, dok je ovaj zbunjeno širio ruke: „Pa štaa!?“ Publika se opet `valjala`, urličući od smijeha.

Predstavnik arapske AFTA e i nafta e sve je ovo, svisoka, nadmoćno promatrao iz svoje staklene `oaze`, s devama i haremom. Blago se krvoločno smiješio, zaogrnut šlinganom bijelom plahtom; podno četke naviksanih brkova. Gledateljice su mu, za to vrijeme, dobacivale prostačke eksplicitne ponude, izvijajući se u egzotičnom transu trbušnih plesačica ili timariteljica zmija. Druge su, opet, pred sobom upitno širile paralelno ispružene dlanove želeći saznati, kolika mu je veličina spolovila u erekciji.

„Kako vam, uopće, pada na pamet iznositi ovako svetogrdne optužbe ... u trenucima kad dajemo sve od sebe kako bismo pronašli sredstva i načine za preživljavanje ljudskog roda!? Znate li vi, gospodine moj, da postoji i odgovornost za javno izgovorenu riječ!?“ starca zločudno ošine glas osobe iz luksuznog zaslona - oivičenog paletom nijansi, od plave do ljubičasteneodređene statusne provenijencije. „Možete vi meni, svi zajedno, puhati u dupe“, začudujuće živahno se oglasi predsjednik svih penzionera. „Ja sam star, nemoćan i ... inficiran!“ Nakon toga

102

on se počne beljiti i na sve strane pokazivati magareća uha; dok istodobno voditelju diskusije nikako nije uspijevalo prekinuti emitiranje njegovog zaslona.

Publika starca nagradi dugotrajnim oduševljenim aplauzom, a voditelj zadovoljan zaključi emisiju riječima: „Gledajte nas opet za mjesec dana ... u istom terminu!“

„A ja ... kad ću ja?“ i dalje je neutješno jamrao `fetus iz flaše s formalinom`, djelomice prekriven slovima odjavne špice.

103

U trenutku kad je popularni spiker Infernational Geotraffica izdeklamirao prognozu zagađenja za sutra, objavio početak političkog sata slobodne političke aktivnosti, sav ozaren namignuo narodima i iskopčao se na sat vremena iz medijskog života Zemlje, sivi savjetnik za obnovu prirode i Naturmeisterov sluga pokorni pokucao je na vrata raskošne, prozračne, profiltriranim sunčevim zrakama obasjane i biljkama napučene `Dvorane černobilske evolucije` Raybanskih dvora u kojoj su se donosile najdelikatnije odluke, od presudnog značaja za kontrolirano upravljanje prirodom i društvom. „Da?“ začuo se lijeni glas.

„Faundo Flores je, gospodine Naturmeisteru “

Naturmeister Globalmund Muller sjedio je na sedefnoj plohi radnog stola ameboidnog oblika, u tijesnoj maskirnoj odori koja se prelijevala u svim nijansama zelene. Trokrilni slijepi crvendać sjedio mu je na malom prstu i kljucao sjemenke, na dlanu uredno poredane duž linije života. „Kakve nam vijesti donosiš, savjetniče Flores?“ „Ministarstvo za zaštitu okoliša...“

Prije nego što se zajapurio i skočio sa stola, Naturmeisteru Mulleru bradica je stala titrati kao grančica po kojoj u ljuti boj stupa četa osmonogih mrava. Potres Naturmeisterovih slabinsko trbušnih masa izazvao je spektakularni val nijansi zelene na njegovu odijelu. Čim je nogama dotaknuo tlo, nekontrolirano je eksplodirao, a kapljice sline poletjele su mu iz usta kao tekućina za čišćenje prozora iz bočice s raspršivačem.

104 ODLUKA

„Oni uvijek okolišaju! Čemu služi Ministarstvo za zaštitu ako neprestano okoliša? Čemu? Onda ću ja sam donositi odluke, bez svih tih nepotrebnih savjetodavnih institucija i njihovih institutleka, koji će mi klingonac Ministarstvo?!“ provalila je ozlojeđenost, karakteristična za čovjeka najvišeg ranga.

Prestravljen buđenjem Naturmeisterove prirode i iznenađen naglim gubljenjem prsta pod svojim nogama, žustrim podizanjem Mullerove ruke uvis, tusti crvendać, nesposoban za letenje, pao je u posudicu za vodu terarija s dvorepom iguanom zakržljalih nogu, koja se, poškropljena, počela snažno bacakati.

„Klingonac, gospodine?“

„Ništa bitno, Flores, samo nisam htio biti vulgaran pa reći... To je iz neke drevne kultne serije koju… Da ti sad ne objašnjavam.“

„Razumijem.“

„Nego… Gdje smo mi stali, Flores?“

„Ministarstvo za…“

„Za kiticu, Flores... Ali ne cvijeća! Čemu oni služe, Flores, čemu? Iskreno?“

„Gospodine“, uzdahne Flores kao profesionalac kojem je s vremenom postalo naporno ponavljati jedno te isto, da plaće nisu loše i hrane tisuću pristojnih djelatnika na visokim, višim pa i onim osrednjim položajima, plus njihove plemenite i poluplemenitaške obitelji... „Od nečega i oni moraju živjeti, gospodine“, trudio se Flores zvučati što suosjećajnije.

„Ali Flores, država nije ubožnica nego ubojica! Možda ubija iz milosrđa, ali ubija!“

„Znam, gospodine, ali postoji i Ustav.“

105

Naturmeister je nakrivio usta i podigao desnu obrvu, gustu poput kakve naftne mrlje.

„Od kada to, Flores, molit ću?“

„Odvajkada, gospodine.“

„Dobro, i što kaže?“ „Da zakone treba poštovati.“

„Koje?“

Flores usiše porciju novostvorenog kisika koju mu je izduženim nosnicama, poput žrtve, prinijela minijaturna prašuma u dvorani.

„Najprije predstavnika vlasti, a onda i prirodne.“

„Silno me raduje to što čujem, Flores! Ustav je svetinja! Prirodu treba čuvati!“ „Našu, gospodine.“ „Našu prije svega!“

Oraspoloženi se Naturmeister stražnjicom usidrio na brid stola, podbočio se rukama i prekrižio noge.

„A što za konkretan slučaj kažu oni klaunovi s Instituta za rekonstrukciju prirodne ravnoteže?“

„Slažu se sa svakom pozitivnom odlukom Ministarstva za zaštitu, gospodine.“

„Ma da, najbolje tako“, brizne lagano u novu šizu Naturmeister Muller. „Pametnjakovići se slažu s preporukom koja ne postoji…“ Lice mu smežuralo od nametnute misaone vježbice. Usnama je oformio mesnati krater, a potom je lukavo zaškiljio.

106

„Čekaj malo, čekaj… Na čijem su oni platnom spisku, Flores?“

„Na našem, gospodine.“

„Briši ih, Flores.

„Već jesam, gospodine.“

„Dalekovidno, Flores. Možeš si podići plaću.“

„Već jesam, gospodine.“

„Šest posto?“

„Točno toliko, gospodine.“

„Odlično, Flores! U vas se čovjek stvarno može pouzdati! Trebalo bi vas i unaprijediti.

„I to je učinjeno, gospodine…“ Flores se naklonio i dlanom lagano pritisnuo grudni koš. Naturmeisterovo se lice ozarilo.

„Da pogađam…“ Naturmeisterov kažiprst i pogled su se već nalazili visoko u zraku. „Viši savjetnik?“

„Tako je, gospodine.“ Flores se opet naklonio, ovoga puta dovoljno duboko da vršcima prstiju može dodirnuti pod.

„Pa čestitam, viši savjetniče Flores!“

„Hvala, gospodine.“

„Možete li mi sada nešto i savjetovati?“

„Možda jedan ne pretjerano hladni, prirodni životni sok, s nekoliko bistrih kapi izvorske vode i kriškom limuna?“

„Fantastična ideja, Flores!“

„Samo što nije, gospodine!“

„Vjeruj mi, Flores, fantastična je!“

„Nisam mislio…“

107

„Bravo, Flores! Tako treba! A sad trkom po sokić!“

Krila masivnih vrata istisnula su ušiljen i mrvicu predugačak nos višeg savjetnika Faunda Floresa dok se unatraške povlačio iz dvorane. Obilje bilja upilo je potmuli tresak i progutalo jeku, a škljocanje brave utopilo se u glasanju rijetkih i rijetko ružnih ptica. Naturmeister Muller prekrižio je ruke na leđima i okrenuo se velikoj reljefnoj karti nadnacionalnih parkova, obilježenih krupnim markerima nalik na kvrgave gljive. Po rubovima karte penjao se dlakavi bršljan golemih, mesnatih, sočnih listova. Naturmeister Muller odgurnuo je jedan veličine zahodske daske kako bi bolje razmotrio lokaciju novog nadnacionalnog parka na prijedlog Vijeća natprirodne obnove. Odobriti... ili ne?

Nakon svega desetak sekundi provedenih u umirujućem okružju propupale prirode, Naturmeister Muller je shvatio da neće biti lako odlučiti. Trebao mu je savjet, hitno. Poželio je odmah poslati po Floresa, ali savjetnika je maločas otpravio po moćni sok. U međuvremenu, Naturmeister Muller je ipak donio nekakvu odluku sjesti za računalo koje je, s izuzetkom ekrana, bilo presvučeno mekim, vlažnim, umirujućim krpicama tamnozelene mahovine.

S računala je najprije otrgnuo komad mahovine veličine standardnog rupčića i ispuhao nos. Nakon pripremnog nakašljavanja, ležerno je otplovio do stranice sa širokom lepezom egzotičnih novoživotinja za ukrašavanje rezidencijalnih vrtova i palača. Toliko ga je očarala ponuda flore i faune da je Floresa primijetio prekasno, a da se ne uplaši.

„Flores“, podviknuo je na savjetnika pa skočio iz fotelje da ga prekori svisoka. „Šuljate se oko mene kao duh!“ Flores odloži pladanj s čašom soka na stol. „Ispričavam se, gospodine.“

„Nema veze, Flores. Ionako vas trebam.“

108

Viši savjetnik je napravio korak unazad pa sklopio ruke, signalizirajući da stoji na usluzi. Naturmeister je otpio gutljaj soka.

„Zavod za sukob društvenih i prirodnih interesa, kakav je stav tih biljčica gore?“ „Tražili su još puno sredstava i još malo vremena, gospodine. “ „Barem su nešto tražili, inače samo vegetiraju... Sredstva im odobri, vremena nema. A Agencija za nuklearne ekorekonstrukcije?“

„Oni traže dodatna sredstva, ali na našoj su strani.“ „To su životinje, Flores! Cijelu bi kuglu svojim megatonama preorali preko praha i pepela i preuredili u jedan veliki rezervat! Sreća je da postoje mehanizmi kontrole!“ vikao je Naturmeister i udarao se šakom po prsima. „Slažem se, gospodine“, oglasio se Flores bezbojnim tonom, djelujući poput sredstva za smirenje.

„Nego... sjećate li se, Flores, one stare parole Poslije černobilja izobilje, kojom su naši prethodnici gurali prijedlog? Ubrzo je uslijedila i prva černobilizacija, kao posljedica brižljivog planiranja i hrabrih odluka, a ne one sretne slučajnosti proizašle iz nebrige i dotrajalosti one smiješne nazovielektrane prije o ho ho godina? A sjećate li se, Flores, priče o crnim ciklamama koje su na testnim područjima rasle već nekoliko godina poslije te pionirske eksplozije? Zbog njih je i nastao termin černobilje, sjećate li se?“

Naturmeister je napravio veselu, ali toliko nespretnu piruetu da se na kraju morao uhvatiti za sedefni rub, kako ne bi pao i zgnječio paperjastog pitona koji je odnekud ispuzao i ovio se oko noge stola.

„Kako ne bih, gospodine, kako ne! Bez tog se ne može položiti stručni ispit za savjetnika!“ povisio je Flores glas koji je podrhtavao od ranjene taštine zbog prizvuka podcjenjivanja njegovog općeg znanja. Ipak, milina koju je izazvalo

109

letimično prekapanje mislima po studentskim danima provedenima po atomskim re-ekonstruktorima i simulatorima nuklearnih eksplozija Sveučilišta, brzo mu je povrijeđen ponos bacilo u zapećak. Smekšanim tonom, nastavio je pomirljivo, perfidno preuzimajući autoritet učitelja u svoje ruke: „Ali naučili smo nešto iz te tragedije, zar ne? Da greške…“ „Da, Flores, iz te smo grčke tragedije naučili…“, prekine ga pretpostavljeni. „Iz ukrajinske tragedije, gospodine…“, ispravio je Naturmeistera Flores pa smjerno oborio pogled. Naturmeister Muller ošinuo ga je s nekoliko gromovitih pogleda pa nadmeno nastavio: „ …iz povijesne ukrajinske tragedije smo naučili da greške ne treba ponavljati - njima treba upravljati! Nego, jesmo li s ovim institucijama zadovoljili formu i držali se procedure, Flores?“ upita Naturmeister nakon još jednog gutljaja osvježavajućeg napitka. Flores kimne pa pristupi izvođenju složenog savjetničkog manevra u zadnjoj fazi odlučivanja, pokazujući uzgred i širinu znanja. „A Zagreb trideset i sedme, nakon stotinjak megatona utučenih u restrukturiranje?“ sjetno reče, pogledavajući usput na sat, „Večerat ćete ovdje?“

„E, Zagreb, Zagreb! Zagreb, meine Liebe…“, živa sjećanja zatomila su Naturmeisterovu glad i stvorila uvjete za preskakanje večere, što je bila prava rijetkost.

„Kakav je to kaos bio, a vidi danas pravi rezervat prirodnih raznolikosti! Neke jedva spojive sa životom! Ne postoji uzalud termin `ružnolikosti`! Još se živo sjećam i onog bambi booma, kad su se nakotile one male odvratne goluždrave srnice… Koliko je prošlo od nuklearne rekonstrukcije do službenog otvaranja Zagrebačkog nadnacionalnog parka... podsjeti me, Flores?“ „Dvadeset i sedam godina je prošlo od zadnje eksplozije, gospodine... Ali ta je bila više... estetska.“

110

„Vidiš? A nekad je trebalo proći i pedeset! Što ja uvijek govorim? Priroda se pobrine, čak i ubrza stvari sama! Samo je treba malo potaknuti!“

Naturmeister Muller razgrnuo je gigantske listove čudnovate paprikonoplje čiji su se listovi mogli pušiti, a od zrelih rumenih plodova raditi izuzetno ljuti, ali i cijenjeni paprikaši, otkrivajući red crvenih gumbića iznad kojih su mirovale drevne keramičke telefonske slušalice.

„Samo treba podići slušalicu, Flores, pritisnuti gumbić i… Bum! Novi naturpark niče već za desetak godina! Kladim se!“ cvrkutao je s neskrivenim ponosom.

„Ima jedan mali problem“, upao je Flores u lepršave misli Naturmeistera Mullera, drsko i spretno poput desperadosa u vagon prvog razreda, „tamo žive ljudi.“ „Kako to misliš, žive? Zar opet?“ „Ima jedan milijunski gradić i nekoliko većih zaselaka…“

„Pa zar su oni prepreka?“ „Ovisi.“ „Hm“, štipkao se za pozamašni podbradak Naturmeister, kao da razmišlja, može li progurati neki hitni zakon o raseljavanju?

„Prekasno.“ „Prisilna evakuacija?“

„Preskupa.“ „Opće upozorenje o radikalnom zahvatu i dobrovoljno udaljavanje?“ „Prekomplicirano. Podrazumijeva odštetu za napuštenu imovinu.“ „Nije li taj zakon ukinut, Flores?“

„Nije gospodine.“

111

„Podsjeti me… Znači, odgoda ili odluka… Flores?“

„Upravo tako, gospodine.“

„Reci mi samo još nešto, Flores… Struktura stanovništva?“

„Radnici i seljaci, gospodine.“

Naturmeister se u trenu smrknuo, ali se na izmaku istog trena i raspametio. „Flores, pa što mi to niste odmah rekli!“

„Niste me do sada pitali, gospodine.“

Naturmeister Muller je udario šakom o dlan pa krenuo obilaziti oko stola.

„A ništa... Narast će opet. Barem su oni kao trava. Zgaziš ih, oni opet izrastu“, ravnodušno je zaključio, zatvarajući krug.

„Još ću vas jednom pitati…“

Flores se sasvim približio Naturmeisteru kako bi mu se mogao, školski i po utvrđenom protokolu savjetovanja, unijeti u lice.

„Ljudi, gospodine?“

„Ljudi su je uništili, Flores!“

Flores uvuče vrat, nakrene glavu i sklopi ruke na trbuhu poput skrušena grešnika.

„Radnici, seljaci ili… mi?“

Naturmeister je svojim pogledom pokušao na brzinu sasjeći Floresov, no ubrzo je popustio, zabacio glavu i zakolutao očima.

„Nemoj da me sad zaboli glava, Flores!“

„U redu, gospodine.“ Viši savjetnik Flores ponovno je ispravio svoje tijelo u položaj pun samopouzdanja. „Onda vam savjetujem da donesete odluku.“

„Ozbiljno, Flores?“

„Najozbiljnije.“

112

„Znao sam da mogu računati na tebe, Flores! Trebam li nešto potpisati?“ Flores izvuče nalivpero.

„To ću ja srediti.“

„I još nešto...“ dosjeti se Flores, pa ponizno obori glavu.

„Obratili ste mi se sa ti, gospodine.“

„Zato jer si divan, Flores!“

„Hvala, gospodine!“

„Jednog bi me dana mogao zamijeniti na mjestu naturmeistera!“

„Hvala!“ ozari se Flores.

„To je bila šala, Flores.“

„Da, gospodine“, pokunjeno se oglasio Flores pa se brzim, kratkim koracima zaputio prema teškim okovanim vratima, najmračnijoj točki obasjane dvorane.

Vrteći glavom i smješkajući se, Naturmeister Muller se odšetao do crvenih telefona i podignuo prvu slušalicu.

„Predstojnik ureda za međunarodne projekte i projektile `Noine Nuklearke`, pokoljnik Marlon Bombrando! Što zapovijedate, gospodine Naturmeisteru? začuo se glas.

„Odluka je donesena.“ „U redu. Broj rješenja?“

Naturmeister ušuti na par sekundi preokrećući očima. „Rješenje broj … broj… Neka bude pet stotina i šest.“

„Sa crtom?“ „S točkom, pobogu! Zašto bi bilo sa crtom?!“

„Prošlo je bilo sa crtom. Ne znam, u redu, kako kažete, neka bude... Broj telefona?“

113

Naturmeister Muller duboko udahne pa podvikne na vojnika. „A gdje to piše, molit ću lijepo, potpokoljniče Bombrando?“

„Pokoljnik, gospodine. Na telefonskom aparatu, gospodine.“ „A, to. Broj četiri-četiri-tri-pet-sedam.“

„U redu, gospodine.“

„Mogu li pritisnuti gumb?“

„Pulsno ili megatonsko biranje?“ „Puls?“ čudio se Naturmaister. Liječnici na terenu uvijek govore kako je jedva čujan… „Megatonsko, potpokoljniče, megatonsko! Bolje mi zvuči!“

„Pokoljnik, gospodine. Pričekajte trenutak, provjeravamo putanju i usklađujemo zadnje parametre s površinom budućeg parka…“

„Mogu sad?“ „Samo čas…“

„A sad?“

114

DIJALOG O …

Bio je to prvi vanzemaljski vasionski brod koji je ikada posjetio ovu planetu. I dok su za to zadužene službene osobe, s jedne i s druge strane, uspostavljale prvi kontakt, posada je dobila izlaz. Brod je brod, makar bio i svemirski, a mornarska je duša, zna se, posvuda ista. Njena prva postaja na kopnu najčešće je ujedno i posljednja dobra stara zadimljena jazbina, s morem viskija ili ruma i putenim bićima punim razumijevanja za tegobe dugih putovanja.

Tako se desilo da se Gurlp nađe u ovoj rupi. Doduše, on je želio iskušati zemaljske gastronomske specijalitete, kao što je to, uostalom, iz gurmanskih pobuda radio u svakoj luci, pardon, nastanjenom planetu koji su posjetili. Međutim, upravo dok se propitivao za dobar restoran s lokalnim specijalitetima kod onog čudnog domoroca koji se pomalo klatio i frfljao jezikom, desio mu se kvar na automatskom prevodiocu, te ga je ovaj, čuvši samo „ … upravo stigli … brodom … i piti …“, ni ne primjećujući Gurlpovu neobičnu spoljašnost, uputio u ovu krčmu. Tu se nije još ni snašao i već je imao pred sobom čašu triput destiliranog viskija, a kad je natjeran nekolicinom još prisebnih mornara, koji su ga odmah prepoznali i srdačno tapšali po krilima, da istrusi zdravicu, više i nije imao snage da se pomakne.

Zna se da se pravo razumijevanje, koegzistencija i bratski odnosi ne mogu stvoriti nikakvim sastančenjem na vrhu i deklaracijama, već je nužno da se narodi međusobno što dublje upoznaju i shvate tuđa stremljenja i specifičnosti, te da se istinsko prijateljstvo među njima kali u svakodnevnim, neposrednim kontaktima njihovih građana. Tako se u razgovoru koji je slijedio uz čašicu,

115 Ladislav Babić

ovaj… bocu, počeše razobličavati specifični pogledi na mnoga važna teorijska i praktična pitanja društvenog života dviju, prvi puta sučeljenih civilizacija.

U interesu jačanja prijateljstva, bratskih odnosa, te svestrane suradnje panplanetarne civilizacije Tartarijanaca i nekoliko stotina naroda Zemlje, navodimo ovaj razgovor u cijelosti.

„Dakle, stigli ste!“ reče Smith. „Da, stigli smo“ odvrati Gurlp.

Automatski prevoditelj u međuvremenu je opet proradio.

„Pa, kako ste putovali?“ zapita Koškin. „Je li bilo dugočasno?“

„Oh, prava sitnica za nadsvjetlosni pogon, Dva dana puta s malim zadržavanjem na Nargu. Narg je za nas pravo otkriće. Nenastanjena oaza ljepote u planetskoj pustoši. Pravi raj sa svojim sarilijskim gejzirima, virilijskim rijekama i nepreglednim šumama akakija. Mmm… akaki plodovi!“ oduševljavao se Gurlp. „Kakav okus! Koja aroma! Bit će to osvježenje za trpezu Tartarijanaca.“ „Sreća za vas što ste stigli prvi. Jeste li odmah zaboli zastavu?“ interesirao se Smith. „Zabosti zastavu?“ začudi se Tartarijanac. „Što je to zastava?“

„Ne znaš što je zastava? Hej, drugar, hoćeš li reći da vi Tartarijanci nemate zastavu? Svatko mora imati zastavu, boy. Svatko ima zastavu! Zastava, drugar!

To ti je simbol, svetinja, razumiješ? Kad ona leprša, srce se nadimlje, kad je vidiš kako se penje na jarbol, polako, dostojanstveno, onda znaš, svatko onda zna, da nije sam; iza tebe su ljudi, milijuni ljudi, spremni da idu za njom, bore se, ginu…“ „Zaista? A zašto se biju za tu… ovaj, zastavu? Nisu mi poznati ovi osjećaji.“

116

„Slušaj, drugar! Kad otkriješ novu zemlju, još ničiju zemlju, zabode se zastava. Onda se zna da je ona tvoja, ne lično, naravno, već ljudi kojima pripadaš. Smiješ joj tada dati ime, graditi kuće, obrađivati, kopati rudu,… sve što ti se prohtije. A drugi moraju tražiti koncesiju od tebe. Ako prvi zabodeš zastavu! Tako svi rade. Stari Christophor je zabio zastavu. Cook i Tasman. I Armstrong, također.“ „Budalaština! Imperijalistički običaj. Žeđ za svjetskom hegemonijom i eksploatacijom. Vidi se po vama da ste avangarda, čim ne zabadate zastave. Jasno mi je bilo odmah da ste odsvirali Internacionalu.“

„Internacionalu? Svirali smo „Tvoje oči su poput zvijezda“ i „Volim piti čemu kriti“. I „Moja mala hoće da se mazi“ smo svirali. Bila je to gala fešta. Kapetan se toliko naroljao da ga je do Zemlje zamjenjivao Klurk. Sreća da postoje robotiupravljači, jer se navigator još uvijek nije oporavio. Cijeli brod i sad zaudara po sekiju. A i ova vaš tekućina je k'o grom!“ istrusi Gurlp naiskap viski u svoj kljun. „K'o grom!“

„Trebali ste zauzeti tu planetu u ime radničke klase!“ malo se razjari Koškin. „A ne da vam neki nikogović stavi šapu na akaki plodove. Akaki pripada vašoj radničkoj klasi!“

„Ali Narg nije ničiji, gospodo. Svatko može uzeti akakija koliko mu treba.“

„Aaa! Slobodna privatna inicijativa! Na pravom ste putu, momče! Samo lična inicijativa vuče društvo naprijed. Jedno drvo u vještim rukama pretvorit će se u sto, čitav hektar šume, tisuće hektara akakija! Kapital raste, lova kaplje, društvo si uzima porez… Yes, boy! Svi su zadovoljni.“

„Ah, mi ne uzimamo više nego nam treba za vlastite potrebe.“ „Čestitam, tovariš! Ovo je velika pobjeda napredne misli! Ostvarili ste načelo „Od svakoga prema mogućnostima, svakome prema potrebama“. Kakav divan trijumf marksističke misli! Grandiozna vizija je ostvarena! Ništa više ne stoji na

117

putu njenog kozmičkog širenja. Danas na Tartaru, sutra na Nargu, prekosutra na Alfa Centauriju…Dižem ovu čašu za komunizam na tartarijanski način! Na zdorovlje!“

„Komunizam ? Marx? Stvarno, nije mi poznato…“

„Nije to važno, druže. Bitno je da ste proveli u djelo njegovo učenje. Upoznat ćemo vas već sa njegovom misli. Štampat ćemo brošure, snabdjeti vas knjigama, kratkim kursevima za tartarijansku mladež, skriptama za studente, originalima za filozofe koji će ga proučavati. Objasnit ćemo vam teorijski kakvu ste pobjedu postigli, savjetovat ćemo vas tamo gdje ste zaostali. Za dvije tri godine, kamarad, pazi ja ti kažem građani Tartara pisat će parole po zidovima, djeca će pjevati revolucionarne pjesme…“ - zanosio se Koškin. „Pih, Marx!“ otpuhnu razdraženi Smith. „Njegove knjige treba zabraniti!“

„Zar se kod vas knjige ne objavljuju slobodno?“

„Kako da ne! One koje su dozvoljene. Pazi, drugar, što pričaš. Kod nas postoji sloboda govora i sloboda misli. Mi smo demokrate!“

„Interesantan pristup“ začudi se Gurlp. „Na Tartaru vlada sloboda govora misli. Oduvijek je tako bilo, koliko znam. Recite mi, zar savjest pojedinca nikada ne dolazi u sukob s vašom devizom?“

„Mene pitaš?“ jave se obojica.

„Ako bi mi objasnili…“

Koškin je bio brži.

„Partija je avangarda, Veliki vođa je naš učitelj. Svaki pošteni trudbenik misli i govori kao njegovi učitelji. Krvavo smo se izborili za to, velim ti. Partija je pregaocima dala slobodu da naučno misle i šire njene poglede. Kod nas je ostvarena istinska sloboda govora i misli, druže Gurlp!“

118

„Slušaj, drugar“, ubaci se Smith, prolijevajući viski po ne baš čistom stolnjaku. „Kod nas svatko smije reći što mu volja, ako to nije komunistička propaganda, naravno. Uzmeš stolac, izneseš ga u park, popneš se i pričaš. Hoćeš o filozofiji eukaliptusa izvoli! Ili o hermetičnosti šeste Beethovenove simfonije tko će te spriječiti? Da li mizantropija dovodi do povećanja entropije? Samo naprijed! Koliko vrijedi „željezna lady“ pod pretpostavkom da je zaista od željeza? Hoće li mirovni pokret ubrzati treći svjetski rat? Ljudi prolaze, ako ih zanima stanu, slušaju prođu, ako ih ne interesira. Svatko priča što želi, nitko te ne dira, plavi anđeo kraj tebe osigurava tvoju slobodu govora. Ako nisi za kolektivizaciju, jasno. A što se misli tiče, ionako…“

„…ne možeš čovjeku prodrijeti u dušu“, dovrši Gurlp. „?“ zinu Smith zapanjeno. „Pa to sam upravo htio…“

„Oh, mi Tartarijanci smo telepate“, objasni Gurlp. „Vi biste onda znali što je Marx mislio kad je…“ izvi obrve Koškin. „Otkrili bi planove za preventivni rat protiv komunističke infiltracije?“

„Na Tartaru nikad nije bilo ratova.“

„Veliki vođa ne bi morao držati govore jer bi svi znali njegove misli?“ „Nemamo Velikog vođu.“ „Čuj, drugar!“ „Slušaj, tovariš!“

Smith i Koškin zabezeknuto ućutaše. Razmišljali su jedan čas, koliko im je to viski dopuštao. Gurlp je, pomalo već grogi, promatrao preko rožnatog kljuna svoje sugovornike. Nije više bio siguran vidi li od jednog dvojicu ili su mu se dvojica stopila u jednog, no ionako mu bijaše svejedno.

119

„Čuj“, oglasi se konačno izvor zvuka po imenu Smith. „Jesi li ti demokrata ili republikanac?“ „Komunista?“ s nadom će Koškin. „Tartarijanac“, izjavi svemirac. „Zar vam nisam rekao?“ „Ajajaj, tovariš Gurlp, tovariš Gurlp…“ odmahivao je razočarani Koškin. „Kakva bezidejnost! Koji manjak idejne nadgradnje! Kakvo pomanjkanje svijesti! Kako li smo samo željno očekivali da nas iz dubina svemira obasja luč napredne inetrnacionalističke misli. Htjedosmo učiti od vas, vjerujući da mesijanski širite Prorokovo učenje na radost trudbenika Galaksije. Učiti od vas? Pih!“

„A niste ni demokrate! Zar je željezna zavjesa tako daleko doprla? Tek sada razumijem. Vi ste izbjeglice. Tartarijanski disidenti! Došli ste tražiti pomoć protiv boljševika. Ne brini, drugar, mi ćemo vas osloboditi! Naš predsjednik neće dozvoliti… Kongres će se založiti! Senat će podržati! Tartar mora ponovno postati dio slobodnog svijeta!“ „Ali ne, gospodo!“ razblaživao je vanzemaljac svoje ionako blago negodovanje novim potokom destilata. Znate vi već tu dokonu čeljad. Nakon što su prokrstarili Tartar uzduž i poprijeko, poslije aerobičkih akrobacija u smanjenoj gravitaciji Zelge, opijanja halucinogenim parama Euforije i iskustva vremenske dilatacije u blizini crnih rupa, trenutačni bum predstavlja obilazak i upoznavanje primitivnih društava Galaksije. Vjerujte mi, ovo je sasvim obično turističko putovanje.“

120

Slipstream/NewWeird

EHO KOJI NE ODJEKUJE Inspirisano romanom 'Pad' Albera Kamija

Dobro veče, prijatelju! Izvoli, uđi. Skloni se sa kiše. Vidim da si baš pokisao... Dozvoli da ti uzmem kaput i okačim ga. Osušiće se dok kreneš kući. Baš pljušti napolju... Šta kažeš? Jedva si pronašao kuću? Znam, dosta ljudi se izgubi tražeći je. Malo je udaljena i izolovana, ali volim je baš zbog toga; u istu ruku upravo je zbog toga i mrzim. Čudna kontradikcija, zar se ne bi složio?

Hahaha, ne boj se! To je samo tepih! Ne misliš valjda da bih u kući držao živog polarnog medveda? Inače, to je prvi polarni medved koga sam ubio na ekspediciji na Arktiku sa svojih dvadeset i šest godina. Zamisli, ubio sam ga jednim hicem iz karabina. Pokretnu metu s razdaljine od preko tri stotine metara! To je jedno od postignuća u životu na koje sam najviše ponosan. Ipak je teško pogoditi s tolike razdaljine, po onoj snežnoj mećavi i izmaglici, a kamoli ubiti polarnog medveda; i to jednim metkom kalibra 308. Pogodio sam ga direktno u lobanju; pao je kao vreća cigala. Verovatno nije čuo, a ni osetio metak. Bio sam presrećan tada, a sada sam veoma ponosan. Koliko je koštalo prepariranje? Bolje me ne pitaj, prijatelju. Pomislio bi da nije bilo vredno cenenekadašnji medved pretvoren u nepokretnu igračku, neupotrebljivu za bilo šta sem da bude eksponat, mrtav spomenik, ležeći na ovom skupom podu, služeći da skuplja prašinu i greje ljudima noge i jednostavno... postoji. Stoga bolje da ti ne kažem, biće ti ga isuviše žao.

122

Hajde da pređemo u dnevnu sobu na aperitiv. Deluješ kao da ti treba piće da se zgreješ i okrepiš. Da, da, tu levo. Odmah tu kod velikog časovnika... Ponovi, molim te... ovaj ovde? Aaa, jedan od mojih omiljenih jelena. Prelepo stvorenje. Gotovo da me je potpuno preplavio osećaj žalosti pre nego što sam ga usmrtio. Držao sam ga na nišanu nekoliko minuta pre nego što sam povukao obarač. U tom trenutku smo sinhronizovali misli, sinhronizovali smo disanje, suptilne pokrete... postali smo jedno. Do tog kobnog momenta, kobnog za njega, naravno, kada sam opalio pušku. Repetirao sam refleksivno, izbacivši potrošenu čauru iz komore. Nisam ni razmišljao o tome da njena vrelina može zapaliti hrpu obližnjeg suvog lišća na koju je pala... mogao sam započeti šumski požar iz čistog nemara. Ali dajem sebi oduška što se to nije dogodilo i imam izgovorbio sam previše uzbuđen da bih razmišljao o bilo čemu drugom sem o jelenu. Pratio sam ga danima šumom; nisam jeo, nisam spavao. Morao sam paziti da me ne primeti, da me ne čuje, da me ne oseti, kako ga ne bih uplašio i oterao. Mada imam osećaj da je znao da sam tu, ali da se konačno pomirio sa sudbinom. Možda je čak mislio da sam neka radoznala životinja koja je želela da mu se približi i pridruži, pa je čekao da priđem. Nije ni bio svestan šta ga zapravo čeka. U nekoliko navrata sam hteo da odustanem usled gladi, hladnoće i iznemoglosti; bilo mi ga je i žao u nekoliko navrata. Pomislio sam; zašto bih ga ubio? Zašto ne bih pustio ovu predivnu i plemenitu životinju da živi i umre na miru? Zašto bih je čak i uznemiravao i ulivao joj nelagodu svojim prikrivenim prisustvom? Da bih mogao da joj odsečem glavu i okačim je u dnevnu sobu visoko na zid, ostavljajući je među hiljadu ostalih glava raznih životinja da se izgubi i zaboravi, i čuvam kao trofej? Pomislio sam da ga poštedim, najlepšeg jelena koga sam ikada video... a video sam mnoge, prijatelju.

Ali upravo to je bio razlog što sam morao da ga imam. Dvoumljenje u ovom poslu je veoma rizično; zbog toga se samilost mora potiskivati duboko unutra kako ne bi uticala na odluku. Oklevanje u odlučujućem trenutku je također

123

pogubno... može napraviti razliku između donošenja plena kući i vraćanja praznih ruku. A ja se nikada ne vraćam praznih ruku. Zbog toga sam toliko dobar u tome što radim. Udahnuo sam duboko i pogodio ga u prsa. Naučio sam da retko kada ciljam u glavu; tu grešku sam napravio prvi i poslednji put s polarnim medvedom. Pogledaj... nigde nećeš naći rupu. Samo tu prelepu glavu s bezizražajnim licem. Vidiš je? Ne? Pogledaj peti red od dole. Treća s desne strane, pored divljeg vepra... Vidiš? Je`l da da je lep? Šta kažeš? Nisi toliko zainteresovan za lov? Razumem, prijatelju, ali da li smatraš da je lep? Slažeš se? Naravno da se slažeš, jer je prelep. Objektivno i subjektivno gledano. Oprosti na mojoj nekulturnosti. Ponudio sam te pićem, a nisam ti ga ni sipao. Šta bi želeo da popiješ? Viski? Odličan izbor, mada ga ne preferiram. Sedi slobodno, raskomoti se. Je l’ bi hteo možda jednu kubansku cigaru? Ne volim ih, držim ih po kući u slučaju da se gostima puši. Može? Evo samo da odsečem vrh. Izvoli i šibice, ne kvare aromu cigare dok se pali za razliku od plinskog upaljača. Šta kažeš?

Ma nema na čemu, prijatelju. Ne moraš mi se zahvaljivati, moj si gost. Mi casa es su casa. Kakav bih bio domaćin da sve ovo radim samo da bi mi se neprestano zahvaljivao ?

Ima viski, osamnaest godina star... želiš led? Može, prijatelju, naravno. Dve kocke? U redu. Čekaj da i sebi sipam piće. Molim te, za to vreme ubaci dve cepanice u vatru, postaje hladno ovde... Da, iz te gomile drva pored kamina. Hvala.

Izvoli, prijatelju. Živeli! .. .uh kako je jaka! Prestao sam da pijem viski pre deset godina kada sam se u Rusiji prvi put susreo sa votkom. Od tada ne pijem ništa drugo od alkoholnih pića. Kakav ti je viski? Odličan? Znam, ranije sam pio samo tu vrstu.. i cigara je odlična? Već sam ti rekao da se ne moraš zahvaljivati. Molim te. Doduše, i sam imam tendenciju da se previše zahvaljujem. Sada gledam da se zahvalim samo kada je to neophodno i ako doliči prilici, kao i da

124

ne bih bio nepristojan. Cenim ljude koji su zahvalni i to iskazuju; znači da im je stalo, a to je postala prava retkost. Radije bi pokazali da im nije stalo, čak se i ponose time! Trude se da vide najgore u ljudima i da na to ukazu svakom mogućom prilikom. Međutim, ljudi koji se previše zahvaljuju umeju da budu prilično dosadni.

Popio si? Ne želiš više? Ne mogu ni ja. Uostalom, večera je gotova. Ostavi čašu tu na stolu, hajdemo u trpezariju. Pođi sa mnom, tu je u susednoj prostoriji. Da, možeš ugasiti u tu pepeljaru. Nisam ni primetio da ti je sako mokar... želiš li da ga presvučeš? Ne? U redu. Prođi ovuda. Posle tebe, molim te. Sedi za onaj kraj stola, ja ću na ovaj. Šta kažeš? Zašto moramo da sedimo ovako, na krajevima ovog dugačkog stola? Znaš kako, mi ne moramo da sedimo na ovaj način, ali aristokratski, kao i džentlmenski kodeks, tako nalaže. I bilo bi u redu da ga poštujemo, makar dok smo u mojoj kući. Misliš da bi bilo zgodnije da sedimo bliže jedan drugom, da se ne moramo dovikivati? U pravu si, bilo bi zgodnije, ali baš i ne bi doličilo prilici, zar ne? Molim te, sedi. Sve je postavljeno, pred tobom je, navali. Samo podigni taj srebrni poklopac. Rekoh, samo podigni taj srebrni poklopac! Sluga će nam natočiti vina... Dosta je Ervine, hvala. Natoči i mom prijatelju i objasni mu za šta služi koja viljuška, mislim da se ne snalazi baš u potpunosti. Ah, ponovo jastog! Smučiće mi se. Prijatelju, kakav je tebi? Odličan, iako ga prvi put u životu jedeš? Rekoh, prvi put u životu jedeš jastoga?! Čudno... Ja ne mogu više da ga podnesem koliko ga često jedem. Prijatelju, čime se ti uopšte baviš, nisi mi nikada rekao? Ne čujem te, glasnije! A, ti si pisac. Šta pišeš? Radiš za lokalne novine, a najviše pišeš romane? Pa lepo. Ja lično ne volim da čitam knjige, smatram ih veoma dosadnim... Ponovi, molim te! Zašto onda imam biblioteku u susednoj sobi ako ne čitam? Ukrasa radi, prijatelju. Estetike radi. Uklapa se u enterijer kuće, a i kad sam je kupio već

125

je imala biblioteku, pa sam odlučio da je napunim knjigama. Šta bih inače radio s bibliotekom? Molim? Rekoh, imam biblioteku čisto estetski, ne čitam knjige. Znači baviš se pisanjem? Imam jednu interesantnu priču za tebe, možda bi mogao da je ubaciš u neku od svojih knjiga i, naravno, da me spomeneš. Mogao bi da izvadiš notes i olovku da je zapišeš, čuo sam da vi pisci nosite sa sobom i to radite. Rekoh imam jednu interesantnu priču za tebe! Uh, kako zamara ovo dovikivanje... Slušaj. Bio sam pre nekoliko godina negde na Dalekom Istoku, poslovno. Doleteo sam i nisam imao vremena za lutanje po gradiću i razgledanje, bio sam veoma zauzet prvih nekoliko dana. Uh, kakva je to vrućina bila! U životu nisam takvu vrućinu iskusio. Bila je nepodnošljiva. Nisam mogao normalno da ciljam niz nišan od znoja koji mi je neprestano curio sa čela u oči. U svakom slučaju, vratio sam se u hotelsku sobu da se istuširam, a potom odlučio da prošetam gradom. Dok sam šetao uskim ulicama tog gradića, slučajno sam skrenuo u jednu zamračenu uličicu i zalutao u pomalo sumnjiv bazaar. Prodavali su razne stvari, od ilegalnih do davno zaboravljenih. Nije bilo mnogo ljudi, a tezgi svega nekoliko desetina. Zagledao sam površno i nezainteresovano izloženu robu, dok mi pogled konačno nije pao na neki stari kompas naizgled bezvredan, star, prašnjav i pokvaren, dok ga nisam uzeo u ruke.

Zaprepastio sam se shvativši da je, zapravo, potpuno funkcionalan. Morao sam da ga imam, da ga posedujem, jer me je skroz očarao. Međutim, postojao je jedan problem vlasnik nije hteo da mi ga proda. Bio sam apsolutno zbunjen... zašto bi ga stavio na tezgu na ponudu, zajedno s ostalim artiklima, ako nije na prodaju? Razočaraće potencijalnog kupca poput mene, što i jeste. To me je jako kopkalo.

Rekao mi je da ga je greškom stavio na tezgu i da je zaboravio na njega koliko već dugo tu stoji. Takođe me je ubeđivao da je bezvredan, mada sam shvatio da laže kako bi me odvratio od njega... Koliko se samo prevario! Ja sam uporan

126

čovek. Seti se samo mog lova na onog jelena. Ne odustajem kada se na nešto nameračim, pogotovo kada mi se nešto svidi. Uostalom, mogao sam da nanjušim da ima vrednost. Znam jednog čoveka koji se bavi trgovinom antikviteta, mogao sam mu ga prodati za veliku sumu. Ne želim da priznam koliko sam prodavcu ponudio novca, ali mogu te uveriti da uopšte nije bilo malo. Nije hteo ni da čuje. Došao sam sutradan ponovo i ponudio mu još više novca nego prethodni dan, ali me je ponovo odbio. 'Principijelan čovek', pomislih 'Ovaj neće tako lako pristati. To ga sprečava da zaradi brdo love.' Nasmejao sam mu se u lice i otvoreno mu pokazivao nepoštovanje zbog njegovog odgovora. Sve vreme me je gledao u oči, ne menjajući izraz na licu.

Naredne dve nedelje sam dolazio svaki dan, ponekad čak i nekoliko puta na dan, nudeći mu ogromne pare za taj bezvredan predmet... bez efekta, naravno. Jednom prilikom sam ga pitao zašto ne želi da ga proda rekao mi je da taj kompas za njega ima sentimentalnu vrednost. Hahaha koliko sam se samo trudio da ne prsnem u smeh ponovo kada mi je to rekao! Video sam da ću ga uskoro 'slomiti' i da polako popušta bolje bi bilo da sada makar deluje kao da poštujem njegove principe i vezanost za taj predmet. Odgovorio sam mu da sam mu ponudio mnogo novca, možda i previše, čak i za standarde van Dalekog Istoka, na šta mi je rekao da nije sve u novcu.

Sutradan sam došao poslednji put da mu dam ponudu jer te večeri sam trebao da se vratim kući. Objasnio sam mu situaciju i on mi je dao kompas, ne tražeći ni novčića za njega. Dao mi ga je na poklon, što mi je bilo veoma čudno. Mislio je da je meni sigurno potrebniji nego njemu kada sam već toliko uporan. Nije hteo apsolutno nikakav novac, iako je bio puka sirotinja, izgledao odrpano, prljavo, zaraslo i neuhranjeno; hteo je samo da mu obećam da ga neću zloupotrebiti, kao ni uništiti, jer to je, navodno, magičan kompas i nije kao nijedan drugi na ovom svetu. Ne pokazuje sever, već te usmerava negde drugde.

127

Zamolio sam ga da mi objasni malo detaljnije, mada nije hteo. Dao sam mu obećanje i dobio kompas.

Kako sam samo bio srećan! Znao sam da mogu zaraditi mnogo para na njemu. Naravno, čoveka sam odveo u lokalnu kafanu, gde smo se pošteno zapili... Ali to je već neka druga priča.

Ovo još nije kraj priče... Kako ti se čini za sada? Zašto klimaš glavom i smeškaš se? Postavio sam ti pitanje.

Pa ti mene ni ne čuješ. Nisi me čuo sve vreme dok sam ti pričao svoju priču. Kakav si ti, u stvari, folirant. Neverovatno. I dalje me ne čuješ. Eto, smeškaš se i pretvaraš se da me slušaš dok klimaš glavom, a zapravo ni ne možeš da me čuješ jer ne vičem preko stola. Možda smo ipak trebali sesti bliže kako bi me čuo, mada nisam ja kriv zbog toga. Zašto me ne slušaš pažljivije? Sediš za mojim stolom, jedeš moju hranu i piješ moje vino... možeš se makar potruditi da me čuješ. Možeš se makar udostojiti da me slušaš. Neverovatno... Da te zaista interesuje, verovatno bi me pitao da ponovim...

Molim?! Moraćeš glasnije, ne čujem te! Jastog ti je bio odličan? Baš mi je drago! Molim? Ne možeš desert? Ne mogu ni ja! Ostavi sve na stolu, hajde da pređemo u biblioteku! Da popijemo još nešto i porazgovaramo. Čekaj samo da se obrišem... U redu, hajdemo. Ne, ne, ostavi to, Ervin će skloniti kasnije. Hodi, biblioteka je u susednoj prostoriji.

Jesi li našao neku knjigu koja ti se sviđa? Nemoj sada čitati, pozajmiću ti pa je čitaj kasnije. Ponesi je kući sa sobom. Sipaću ti viski, u redu? Izvoli čašu, živeli! Da li si raspoložen za partiju bilijara? Da, za ovim stolom. Može? Odlično! Voliš li inače da igraš bilijar? Takođe. Konačno da ti i ja nađemo neku dodirnu tačku. Ja ću poređati kugle, ti ih razbij.

Inače, siguran sam da te interesuje šta se dalje dogodilo. Sa čim? Pa s mojim poslovnim putem i magičnim kompasom. Kakvim kompasom, kažeš? Sa

128

kompasom koji sam dobio od siromašnog trgovca u bazaaru. Te večeri sam seo u avion i zaputio se kući.

Sedeo sam s još nekih dvadesetak putnika u avionu i posmatrao egzotičnu i misterioznu zemlju u kojoj sam upravo bio kroz mali okrugli prozor. Kako je samo bio bučan! Kakvu su buku pravili propeleri, nisam mogao sebe da čujem kako razmišljam! Sećam se da su me, i pored sve te buke, umor i mamurluk brzo i lako savladali i ubrzo sam utonuo u dubok san.

Posle neznatnog vremena, naprasno me je probudila vriska drugih putnika i opšti zvuk panike koji je odzvanjao celim avionom, mnogo glasniji od slabašnog kašljucanja propelera koji su ubrzo potom i potpuno ugasili. Jedan se zapalio i za sobom ostavljao dugačku zastavu plamena koja se sumanuto vijorila pri velikoj brzini. Sećam se da sam refleksno ustao sa sedišta i pohitao ka kokpitu da vidim šta se dogodilo, ali me je jedna od stjuardesa ubedila da se vratim na sedište i čvrsto vežem pojas. Nakon što sam to uradio, težak kofer koji mi je visio tokom leta nad glavom se otkačio i sleteo mi direktno na potiljak, nakon čega sam se onesvestio. Sledeće čega se sećam je da sam se probudio zavezan za sedište, nekoliko stotina metara udaljen od nečega što je ličilo na ostatak trupa aviona. Mogao sam da ga vidim u daljini kako gori. Gusti crni dim se dizao visoko nad olupinom, a zatim bio nošen vihorom preko pustinje. Vreo pesak je već počeo da mi prži noge. Jedva sam uspeo da otkačim sigurnosni pojas i ustanem sa sedišta. Pogledao sam oko sebe sem olupine aviona jedino što sam mogao videti je bila nepregledna pustinja i pakleno Sunce visoko u zenitu. Boraveći mi nad glavom, imao sam osećaj kao da mi se ruga. Imao sam i osećaj da će mi glava eksplodirati od udarca kofera i mamurluka. Mora da sam stajao u šoku i posmatrao gorući trup aviona jedno sat vremena. Kada sam došao sebi, nisam znao šta da radim. Nisam znao kuda da idem. Bio sam potpuno zbunjen. Verujem da niko od ostalih putnika nije preživeo pad,

129

iako nisam ni proverio. Vrelinu inferna gorućeg metala sam mogao da osetim s udaljenosti od par stotina metara.

Stojeći na raskrsnici sveta, nisam uočio nikakve putokaze, neodlučan u koju od osam strana sveta da krenem. Novčić će odlučiti o mojoj sudbini, pomislih. Posegao sam za džepom pantalona, da bih shvatio da je jedino što mi je ostalo stari kompas. Izvadio sam ga i pratio smer u kojem je igla pokazivala. Nisam imao šta da izgubim. Ionako bih verovatno umro u toj pustinji. Ionako sam već bio izgubio sve stvari koje sam nosio sa sobom prilikom pada aviona - bio sam očajan zbog toga, ali nisam povodom toga mogao išta preduzeti.

Mora da sam hodao desetak sati u smeru strelice kompasa. Odavno je avion postao samo malena tačkica na horizontu daleko iza mene, ali kao da sam i dalje osećao kako isijava toplotu, pored sunca nada mnom, naravno. Prvobitni šok je polako i spontano prelazio u preplavljujući osećaj panike. Osećao sam se veoma malim, nebitnim... Ko sam ja? Želim da preživim - instinkt me je potpuno preuzeo ali zašto? Zašto bih se vratio kući? Da lišavam života još životinja ? Čime sam zaslužio da se vratim ?

Ne, ne. To umor govori iz mene, tešio sam se. Šok neverovatne situacije kombinovan sa neopisivim umorom i neutoljivom žeđi. Ne slušaj samog sebe, govorio bih. Um se poigrava s tobom. Razmišljaj racionalno. Ali tada doživeh trenutak apsolutne trezvenosti - ovo mesto me tera na takvu vrstu razmišljanja. Našao sam se u Pustinji Zaborava. Jezivog li mesta. Pitao sam se kako se ranije nisam setio toga. Čuo sam jednom priče o ovom mestu od jednog čoveka s golfa. Načitan i pametan, ali pomalo dosadan. Pustinja Zaborava je naizgled obična pustinja, ali nemaj iluzije oko nje nećeš se vratiti kuci, nećeš naći izlaz iz nje, ukoliko nemaš razloga da se vratiš. Kao začarana šuma u kojoj posle desetog puta shvatiš da si prošao pored istog drveta i da se, zapravo, vrtiš u krug, Pustinja je mit. Stara legenda. Izmišljotina nekog nazovi kreativnog pisca fikcije.

130

Tera te na razmišljanje ako shvatiš da imaš svrhu, da imaš razlog zašto si ovde i zašto bi trebalo da se vratiš svome domu, pružiće ti put, pronaći ćeš legendarni Beli grad i spasićeš se. Ukoliko, međutim, shvatiš da nemaš nijedan razlog, ili ne pronađeš svoju svrhu, pravićeš beskrajne krugove po šumi i umrećeš. Hodaćeš ka beskonačnom horizontu dok ne kolabiraš od umora, žeđi i vrućine. Ostaješ u pesku, zaboravljen, bez šanse da ikada pronađu tvoje telo koje će pesak i vetar zatrpati i stvoriti tvoje poslednje konačište. Zato se i zove Pustinja Zaborava.

Nekada je bila dno mora. Niko ne zna zašto nema nikakve vegetacije na tom prostoru već samo pesak, prašina i zemlja dokle ti pogled doseže. Jedini spas ti je nekadašnja luka Beli grad. Ako stigneš do nje, spašen si. Malo njih je ikada doseglo grad. Trudio sam se da ne razmišljam toliko o svrsi života i tim glupostima. Samo sam pratio iglu na kompasu, misleći kako mi je to jedini izlaz. I nije baš bilo intuitivno s moje strane, zar se ne bi složio? Pogotovo ako si već čuo za to mesto i ako već znaš šta treba da uradiš kako bi preživeo i bezbedno se vratio kući.

Posle tri dana hoda s veoma malo vode, stigao sam do Belog grada. Ušetao sam kao pobednik u njega. Naravno, kolabirao sam na zemlju čim sam bio siguran da su me videli ljudi s prozora u nekoj uskoj uličici koja izlazi direktno na pustinju. Smatrali su me za heroja što sam uspeo da išetam iz pustinje, jer, navodno, niko nije uspeo u poslednjih pedeset godina. Probudio sam se nekoliko dana kasnije u nekoj bolnici. Otpustili su me nakon nekoliko dana, kada su se uverili da sam u redu. Vratio sam se bezbedno kući, s kompasom u džepu. Uspeo sam da ga prodam antikvaru za veliku sumu novca. Nadoknadio sam gubitak stvari u avionskoj nesreći.

Devetka ide u ćošak... Ah! One najteže češće uspem da ubacim od onih najlakših. Probaj plavu u sredinu. Da, tu. Gde sam stao?

131

Ah, da. Prodao sam jedinu stvar koja mi je mogla spasiti i koja mi je spasila život. Zbog čega? Zbog novca? Kakva osoba bi to uradila? Sigurno ne moralna osoba, to ti mogu reći. Smejao sam se čoveku u lice jer je principijelan i jer mu je kompas mnogo više značio od novca... i ja sam mu ga oteo. Nikada se nisam vratio u onaj gradić da mu zahvalim. Jedno vreme sam nameravao... Zašto bih se ja vratio, pitaš? Verovatno sam, negde duboko unutra, strahovao da ću, ako odem, na povratku kući ponovo završiti u Pustinji Zaborava; samo što ovaj put neću imati kompas da me izbavi. Morat ću da preispitujem svrhu svog života dok budem bezumno i besciljno koračao vrelim peskom danima u nedogled, što će rezultirati krajem moje egzistencije. Previše kajanja i preispitivanja za moj ukus... A meni se ne umire još, prijatelju. Iako nemam za šta da živim.

To ti je sve jedna igra. Jedna velika igra koju nazivamo život. Igra prevelika da bi se iko iz nje izvukao živ. Jedan mudar čovek mi je jednom rekao da je novac merilo uspeha. Što više novca imaš, to si više postigao u životu, jer novac je ultimativno merilo uspeha. Što veći uspeh, veći je i rezultat.

Rekao mi je to kada sam imao dvadeset i četiri godine, kada sam bio na raskrsnici života. Godinama sam mislio da je to jedna od najvećih mudrosti koje sam ikada čuo, jer je definitivno uticala na odluku mog života. Stojeći na raskrsnici života, skrenuo sam levo, kada je trebalo skrenuti desno. Odlučio sam da celokupan život i karijeru izgradim oko jedne rečenice. Glupavo, zar ne bi rekao?

Skrenuo sam levo i odlučno nastavio tim putem, naravno bez ikakvog kompasa; jer u ovoj igri koju zovemo život nema putokaza, indikatora, kompasa da nas pravilno usmeri, da nas potapše po ramenu i kaže da smo doneli pravu odluku... od nas sve zavisi. Jedno pogrešno skretanje, jedan pogrešan izbor, i provešćeš ostatak svojih dana duboko se preispitujući, sedeći noćima u fotelji zagledan u vatru u kaminu s pićem u ruci, unezveren od nivoa pijanstva u koji si sam sebe

132

doveo, sumnjajući u sve što si do tada postigao i učinio, svestan činjenice da si odigrao svoju Igru i da je polako privodiš kraju.

Pitaćeš se da li to skup alkohol govori iz tebe? Da li konačno uzima svoj danak? Ili ti je jedini prijatelj koji ti je ostao i uspeva da ti konačno razbistri misli i dovede ih u red ? Unutrašnji glas izbacuje nasumične misli neverovatnom brzinom i ne želi da umukne... Kako ga naterati da umukne? Nikako. Treba biti srećan što uopšte želi da ti govori, jer na taj način znaš da ipak nisi ubio to malo ljudskosti i razuma što je ostalo negde duboko u tebi.

Ne prođe dan, a da se ne kajem što nisam skrenuo desno dok sam još mogao. Šta mi je ostalo u ovoj starosti? Velika prazna kuća čijim hodnicima ne odjekuje žamor dečije igre, kao ni zvuk nečijih prvih koraka? Stotine i stotine glava životinja čije sam postojanje uskratio iz sopstvenog hira i zadovoljstva? Prazna postelja koju nema ko da greje? Ogromna količina novca koju nemam kome da ostavim? Celog života sam uzimao, a nikada davao kao sto je trebalo.

Čoveku na Dalekom Istoku sam uzeo verovatno jedinu stvar koju je cenio više od vrtoglave sume novca koju sam mu ponudio. Zašto? Da bih se spasao i vratio svojoj praznoj kući i praznom životu? Nikada mu se nisam ni zahvalio na kompasu. Već sam ga prodao kako bih povratio izgubljeno i samim tim prekršio svoje obećanje. U lice sam mu se smejao kada mi je rekao da nije sve u novcu; trebao sam se smejati sebi u lice... Jedino što ne bih znao u koje.

Mislim da je ubistvo jelena bio događaj posle kog povratak nije bio moguć. Jedini put kada sam oklevao i kada mi je trezan glas govorio da ne povučem obarač i poštedim život nedužnoj životinji, duše čiste kao parče hartije... I naravno da ga nisam poslušao. A trebalo je. Tada bih makar sačuvao to malo duše što mi je bilo ostalo. S druge strane, svi moji sitni i bedni pokušaji sebičnog iskupljenja i činovi dobre namere su pogrešno protumačeni i, naravno, neuspeli.

133

I šta ostaje na kraju, kada se sve sabere i oduzme? Pijan i ogorčen starac koji nikako da prihvati sve to što mu se dogodilo, sve što je prouzrokovao. Nek se neko usudi da mi ponovo kaže da je novac merilo uspeha, da je količina novca proporcionalna veličini uspeha.

Proveo sam ceo život u mreži iluzija koju sam sam sebi ispleo i u koju sam se sam upetljao. Ako ovo nazivaju uspehom, mora da ima mnogo nesrećnih ljudi na ovom svetu.

Drago mi je što imam makar tebe za prijatelja. Oh izvini, malo sam se zaneo. Umem da se zapričam kada popijem. Pričaj mi o sebi, prijatelju. Voliš li to čime se baviš pisanjem? Voliš? Koliko se dugo baviš time? Oko petnaest godina? Dosta je to dugo... a kada si počeo da pišeš? Šta kažeš? Moraš da ideš? Nećeš valjda po ovoj kiši? A i suviše je mračno da bi se vraćao sada. Molim te, ostani. Prespavaj ako želiš. Imam neotvorenu flašu dvadesetpetogodišnjeg viskija ovde negde... Molim? Ipak ideš? U redu, sačekaj da ti donesem tvoj kap... ah, već si ga uzeo. Molim?! Ne, neću te ispratiti do ulaznih vrata!

Kako to da nikada nisam čuo za tebe ako si tako dobar pisac kao sto tvrdiš, ha?! Pa ti mora da si neki literarni genije! Kako to da nisi poznat? Kakav je to uspeh, ej?! Pogledaj šta ja sve imam... Pa ti nisi niko i ništa! Odlazi! Ostavi me i više se ne vraćaj! Ne trebaš mi ... ni ti, ni bilo ko drugi! Tako je, zalupi vrata za sobom i odlazi! Ovde viši nisi dobrodošao!

Tako je, okreni mi leđa i nemoj me više slušati, kao što nisi ni do sada. Vratićeš se ti kada ti nešto bude trebalo, nešto što ja imam, a ti nemaš! Čak si poneo i knjigu koju sam ti ponudio iz kurtoazije! Pokvasiće se po kiši a nikada mi je nećeš ni vratiti! Zašto ja vičem?! Zašto uopšte pričam sve ovo?! Možda je ovo očajnički pokušaj da ga dozovem, iako ne može da me čuje. Već je daleko odmakao trudeći se da

134

pobegne što dalje odavde i skloni se s kiše... jedino što je ostalo od njega je trag kapljica s kaputa koji vodi do ulaznih vrata... eh, poznatog li prizora!

Šta me gledaš?! Da, da, ti. Ti na zidu. Ti što me gledaš s visine tim bledim pogledom i tiho osuđuješ. Ko si TI da me osuđuješ?! Nisam ja najlepša životinja koju sam ikada ugledao. Nisam ja taj koji je mrtav iznutra i koji provodi vreme između ova četiri zida kao podsetnik jednog protraćenog života. Ili možda jesam?

Možda i jesam. Ne znam. Mislim da nikada neću saznati. Mislim da sam suviše pijan, čak i za moj ukus. Mislim da previše haluciniram. Mislim da je konačno vreme za počinak. Počinak koji sam dugo odlagao... možda i predugo.

135

Marija Juračić

SMRT, ŽIVOT, LJUBAV

Smrt je sveprisutna i sveobuhvatna. Nalazi se u svakoj stanici materije, rađa se s njom, raste u njoj dok je potpuno ne preplavi i preuzme pa sam sklona tvrdnji da je materija primaran oblik postojanja. Da je drugačije, da je ideja u postanku svemira imala primat, ona u svoj plan ne bi ukalkulirala smrt. U svemu živom postoji Smrt. Njezin sat otkucava od iskona, a njeno vrijeme precizno i mirno sve postojeće pretvara u prah. Ona ništa ne propušta, nikoga ne štedi. Nema u njenom činu namjere. Ona djeluje automatski u skladu sa svojom prirodom, zakonom urušavanja i ništavila. U svom djelovanju nije predvidjela bol, jer u ništavilu boli nema. Bol je rezervirana za život. Kolika je dubina vremena u kojoj je Smrt carevala, mirno i samotno, bez životnih oblika, ne možemo pojmiti, kao što ne možemo pojmiti trenutak u kojem se pojavio Veliki Um svemira u kojem je bljesnula ideja koja je pokrenula mrtvu materiju i potaknula stvaranje života.

Od tog trenutka, od trenutka Velikog bljeska, Život se neprekidno bori za opstanak. I nije mu lako, jer on uvijek, u svakom trenutku, u sebi nosi Smrt. Dok je Smrt svevremena i cjelovita, Život je fragmentaran i mora se neprekidno obnavljati, uvijek u novim jedinkama. Raskošan je u svome stvaranju žive prirode, kreativan u svome nastojanju da opstane, bez obzira na milijune svakodnevnih, malih, pojedinačnih smrti.

Ne znam je li Životu svejedno što se u njegovom bazenu zbiva dok se on sam nastavlja. Izgrađen je na okrutnom zakonu preživljavanja u kojem moraš ubiti da bi živio. Tijelo traži hranu, a hrana je drugi živi oblik postojanja; biljka ili

136

životinja, svejedno. Sumnjam da se Život bavi etičkim problemima. Priroda ih ne poznaje. No da bi se održao, da bi se obnavljao u toj igri Biti ili ne biti, Život je stvorio ogromnu, obrambenu silu koju zovemo Ljubav. Bila ona melem i utjeha ili samo vješti trik Života, ona spaja jedinke i stvara nove jedinke. Ona prelazi granice Svijeta živih i egzistira tako opredmećena, dirljivo sama, čak i beznadna. Ona postoji izvan svih stvari. Pripada duhovnoj sferi u koju Smrt nema pristupa. Zadržava ono što je Smrt uništila, preko groba voli, jednako snažno i duboko i ne dozvoljava da se njen žižak ugasi. Ona negira fragmentarnost života, nestajanje svijesti jedinke, ona se provlači kroz sva životna vrenja i obnavlja se u cjelovitosti realnog i duhovnog života. Duhovnu sferu života objašnjavaju mnoge religije i filozofije koje se često međusobno sukobljavaju, a tijekom povijesti nerijetko su djelovale zlom po čovjeka. U Velikom Umu Svemira, u kojem je bljesnula prva misao, nema sukoba.

Dopuštam si misao da je On ogromna, moćna svijest, koja postoji po sebi i čiji smo svi mi dijelovi. Otrgnuti od nje, prolazimo razne realne živote u kojima smo potpuno samostalni u odlučivanju, u poimanju Dobra i Zla. Na kraju svoje fizičke smrti vraćamo se kući, vraćamo se toj Svijesti i iznova postajemo njezin dio. Mi sobom nosimo i Dobro i Zlo kao darove povratka i o količini dobra i zla naše duše ovisit će sreća i stanje te Svijesti. Kada čovjek proziva Veliki Um zbog neke grozote koju čine ljudi, treba znati da tu grozotu nije učinio On, da jedino ljudi po slobodnoj volji mogu odlučiti i jedino oni snose zasluge i kaznu, jer oni su On.

137

Svi smo nastali iz istog moćnog izvora i svi se vraćamo istome ušću. Koliko mi poštujemo ideju Dobra, toliko će dobra biti i kuća u kojoj živimo i Svijest kojoj se vraćamo i iz koje ćemo nanovo poteći. Svi se rađamo s klicama Dobra i Zla i upravo smo zato sami odgovorni za svoje postupke. Svojim postupcima u ovom životu utiremo put budućem postojanju, jer sve postojeće prožima ista umna osnova.

138

Ladislav Babić

KAVEZ

S aerodroma su ga direktno prevezli u gradski zoološki vrt, kao zamjenu od starosti mu uginulog prethodnika. Smješten je iza rešetaka već uređenog kaveza, bačen mu je grozd banana, i do idućeg jutra bješe prepušten samom sebi i svom bijesu koji je nemoćno iskaljivao na rešetkama kaveza. Kričanje je ZOO om odjekivalo cijelu noć, a kad su timaritelji iduće jutro ušli u kavez da mu promijene slamu i počiste tlo od fekalija, morali su upotrijebiti elektrošoker da se obrane od nasrtaja i da umire Staroga, kako su vremenom nazvali pridošlicu u vrtu. Pan troglodytes, običnu istočnoafričku čimpanzu. Prvih nekoliko dana, moguće i tjedana, vjerojatno vođen sjećanjima na džunglu odaklem su ga ugrabili krivolovci te (pre)prodali najboljem ponuđaču (ako su zoološki vrtovi legalno registrirani, ne znači da im je poslovanje uvijek zakonito), kričao je verući se po rešetkama kaveza, ogoljelim granama umetnutima da simuliraju stanište iz kojega je otet, a tek se privremeno smirivao jedući hranu ubacivanu od timaritelja koji su se opetovano morali služiti elektrošokerima, dok nisu udresirali strah u divlje životinjsko srce. Noću, umoran od cjelodnevnog jalovog iskaljivanja bijesa nad rešetkama kaveza, kričanja i prijetećeg lamatanja prema posjetiteljima, koje je to neizmjerno zabavljalo, srušio bi se na slamu prostrijetu u ćošku, te zaspao do svitanja, kad bi se sve ponavljalo, ali svakim danom sve slabijeg intenziteta. Postepeno je shvatio red stvari; svaka dva tri sata konzumiranje, uglavnom voća,

139

povrća, klipova kukuruza, zelenog lišća, orašastih plodova, sirovih jaja, meda, zdjele s crvima i gusjenicama i ponekog svježe uginulog miša ili štakora, nekoliko puta tjedno čišćenje poda od fekalija i promjena ležaja od slame, kada se naučen poštivati timaritelje s elektrošokerima povlačio u pećinicu stvorenu mu za hladnija vremena, dok je zimi boravio u grijanim, za njega predviđenim prostorijama. Preko dana naučio je susprezati agresivnost spram posjetitelja, posebno prema djeci koja su mu u kavez bacala, a ona hrabrija u ruke pružala čipsove, banane, jabuke ili koju drugu hranu, zabrana čega bijaše jasno istaknuta.

Oko toga se ustalio njegov život; jelo, čišćenje kaveza, skakutanje po granama, njihanje na njihaljci od traktorske gume i skrušeno produciranje pred publikom kako bi iskamčio koji dodatni zalogaj. Shvatio je da se mora prilagoditi novom okviru svog življenja, uokvirenog rešetkama kaveza koji je zamijenio vječno zelenu prašumu, a moguće mu je negdje u podsvjesnim regionima mozga tinjala pomisao koja ga je smirivala, da se ljudi i on samo nalaze s različitih strana rešetki. Postepeno je dobivao nove drugove, prvo ženku s kojom se nakon višednevnog pogledavanja, mirisanja, preganjanja sve nakon što je i ona prošla, poput njega, početne faze prilagođavanja sudbini koja ju je snašla počeo pariti, s rezultatom čopora mladunaca koji se nakupio tijekom godina. Nagon za parenjem isti je kod životinja kao i u ljudi (životinja specifične vrste), i kad im se digne ili se ovlaže, oni to čine gdjegod i u kakvim god se okolnostima zatekli. Tako su protjecale godine, timaritelji su već sasvim slobodno (predostrožnosti radi noseći elektrošokere, jer su im štićenici neobično jake životinje) ulazili čistiti kavez, ubacivati hranu, ili češljati im dlaku, posebno mladuncima kojima je zatečeno stanje u kojem su se našli bilo posve prirodno, jer drukčije nisu ni poznavali. Jednog dana, s obzirom da je Stari pokazivao sve manje interesa za mlađu, uspaljenu ženku koja se htjela goniti svaki čas što je rezultiralo narastajućim

140

napetostima među njima odlučila je uprava ubaciti u kavez mlađeg mužjaka, kako bi uspostavila uobičajeni red stvari. Bijaše kupljen od istih krijumčara divljih životinja s uhodanim biznisom, neometanih od vlasti, nesposobnosti, indolencije, ili podmitljivosti njene radi, te kavez posta bogatiji za pridošlicu, nazvanog Mladi.

Prolazio je kroz iste faze prilagodbe poput starijeg mužjaka i ženke, ali mu nikako to nije uspijevalo. Elektrošokovi, batine, mlazovi hladne vode kojom su ga zalijevali iz šmrkova, nisu mogli smiriti njegov bijes, izbrisati sjećanje na zelenilo visokih stabala, lijane kojima se prebacivao sa stabla na stablo, majku s čijih leđa bijaše otet i braću s kojima se još uvijek (bio je to vrlo mladi mužjak) igrao, te čopor drugova i drugarica kojima je iskonski pripadao. Bijes njegov iskaljivao se na rešetkama, prijetećem režanju spram timaritelja i posjetitelja, ludom jurcanju po umetnutim granama, gađanju posjetitelja korama banana, i bijesnim kopulacijama (rekoh kako je to naprosto u genima živih bića) sa zadovoljnom ženkom, uz indiferentnog Starog i prestrašeno njegovo potomstvo. Onda se sve to, nakon prilično dugo vremena, na iznenađenje i olakšanje timaritelja smirilo, uvjerenih da je Mladi tek nešto agresivniji primjerak vrste kojeg su konačno uspjeli dresirati i priviknuti na novi način života. Dani su se osipali sličnim ritmom kao prije dolaska pridošlice, svedeni na redovno hranjenje, timarenje, igre mladunčadi i kopulacije novog para, poneki veterinarski pregled, čišćenje kaveza i uobičajeno produciranje pred oduševljenim posjetiteljima zoološkog vrta. Pripadnici skupine kao da su odisali srećom i zadovoljstvom, čak i povremene kavge, rezultirajuće tučnjavom među njima, se prorijediše. Čimpanze spadaju u najinteligentnije pretke čovjekove, s genomom različitim od ljudskoga tek za postotak, a istraživanja pokazuju da se inteligencijom mogu nositi u nekim stvarima ih nadmašujući s dvoipolgodišnjom djecom. Jednog dana timaritelji su ušli u kavez s majstorom da promijene polomljeni metalni dio njihaljke, i dok je ovaj uz nadzor čuvara iz opreza uvijek spremnih intervenirati radio,

141

čopor se skutrio u jednom ćošku (toliko su se prilagodili da se smatralo nepotrebnim zatvoriti ih u zimski dio boravišta). Samo se Mladi miroljubivo vrzmao oko majstora, pokazujući interes za njegov posao, uzrokujući šaljive komentare da će ga morati poslati na školovanje, pa će ubuduće sam vršiti popravke.

Noću, istoga dana, probudila je Staroga, a potom ostale pripadnike skupine, periodična škripa, kao da netko nešto reže. I zaista, kad im se oči privikoše mraku, vidješe Mladog kako nešto povlači amo tamo po jednoj rešetki, praćeno ujednačenim zvukom koji ih je probudio. Mladi čimpanza pokušavao je listom ručne pile za željezo koji je, dok su se timaritelji šalili na njegov račun, uspio nekako ukrasti i prikriti u gomili sijena, prerezati rešetku! Ujutro, kad su ovi uobičajeno dolazili čistiti kavez i donositi „doručak“, iznenadio ih je leš majmuna koji ih je dočekao na podu. Bio je to isprebijani i izgriženi Mladi, pregrizenog grla, ležeći već hladan i ukočen sav u vlastitoj, skoro skorenoj krvi. Čopor, na čelu sa Starim, neuobičajeno tih, sjedio je po granama čisteći jedan drugom nametnike iz krzna ili oblizujući krvave rane, samo povremeno bacajući poglede na ljude koji su iznosili leš mladog čimpanze, a potom polijevajući vodom, oštrim četkama izribali pod kaveza. Život u kavezu nastavio se uobičajenim ritmom (uz uobičajeno nezadovoljstvo ženke, s čega je uprava opet razmišljala o partneru za nju), samo bi se poneki redovni, pronicljiviji posjetitelj začudio, propitkujući što se to zbilo s jednim, nedostajućim njegovim stanovnikom.

142

ZAGLUŠUJUĆA ŠUTNJA

Konkretno, borio se s razumijevanjem ljudi, ali je bio u potpunosti povezan njihovim ponašanjem. Pretpostavljao, kako su to samo njegove nedosljednosti što ga drže iznutra, a koje dovode do točke gdje je teško više disati.

Odanost i povjerenje su temelj ljubavi i to je, na kraju, bit njega samog, po pitanju njegove afirmacije, pripadnosti ili afekcije… Bez tih elemenata nije vidio svoju usmjeravajuću energiju prema slobodnom prostoru koji nije u stanju reciprocitetno uzvratiti mu sve, pa i uloženo vrijeme.

Vrijeme je najskuplja roba na svijetu, a ipak, proveo je toliko svog vremena u promatranju, kako bi utvrdio integritet i karakter drugih, smatrajući kako je bolje donositi odluke ako je dovoljno informiran, za razliku od mnogih koji prolaze kroz prijedloge recitirajući sami sebi u odrazu; „Rekao sam ti to!“ nakon već svih činjenica.

Nije znao za druge, ali prezirao je te riječi, baš kao što danas prezire i sva svoja opažanja.

Uporan, kad je riječ o iscjeljivanju svojih životnih ulomaka, koji i postoje zato što nije rođen da bude ništa drugo nego što jest, a ništa manje nije nikad očekivao od drugih.

Neke mu stvari nisu smetale, za neke ga i nije briga, međutim, kada su u pitanju ljudi koji narušavaju njegovo stanje, osobito emocionalno blagostanje njegove duše, neophodno mu je bilo povući se u svoju osamu, kako bi u potpunosti razumio sve, pa sve u sebi razvrnuo, isprekretao, da ne ostane niti jedan

143

fragment nepokretan, pa slagao ponovno analizirajući sve, jer je metodičan i analitičan u svakoj svojoj znatiželji, bez etičkih dilema. Najveće stvari su male stvari i njihova prisutnost. No ponekad nije vidio niti vrijednost tih malih stvari, ako su njihovi sastojci odlučili krenuti na put bez postavljanja rute i datuma povratka.

Njegova vizija zamagljeno boravi na rubovima, gdje zadržava se između 'možda jesam' i 'jesam', pokušavajući razumjeti samog sebe, utapajući razmišljanja u pozornicu života. Što god da mu se događalo, događalo se odjednom i sa svrhom. Istina i povjerenje oduvijek je bilo nedostižno u njegovom životu, jer je oboje bilo zauzeto borbama s lažima i prijevarama. Ponekad toliko žustrim da nije mogao više razlikovati tko je i gdje je. Iako shvaćajući da su njegove vizije uvijek na nekoj periferiji, dok krvne žile su se žvakale suptilno prema srcu od razočaranja, jer kada je volio, volio je tako duboko, da je već u vizijama odmah bio fragmentiran za realizaciju nove izdaje. Ono što nikad nije očekivao je kako sam sebe uvijek nekako nagovori da si zabije prste u oči, čekajući da ga pogode nove laži poput teretnog vlaka. Iako, još davno je shvatio da svoje srce mora gurnuti duboko u džep, prije nego počne opet vjerovati i voljeti; ipak dogodi se da to zaboravi, zaslijepljen nekim lijepim uspomenama iz prošlosti. A onda se ne dogodi ništa osim mučenja, pogotovo kad razmišlja o svim istinama koje je otkrio, a koje su u sukobu s onim što osjeća. Ponekad i ono što zna da je istina, u dubini svog srca, sukobljavalo se sa stvarnostima. Tako uvijek suprotstavljeno, između istine i laži, srce mu postade kao rudnik po kojem ruje pitajući se tko će mu sutra lagati, izdati… I ono što je pročišćeno ponovno postaje zaraženo, poput mrlje, postaje njegovim vizualnim i svjesnim kapacitetom. Zašto uopće da vjeruje srcu? Smrtno je i nestabilno. Često se pitao, a opet se srcu prepuštao. Znao je samo da, sve što je osjećao, ne mora činiti voljenoj ženi. Toga je bio

144

svjestan otkad postoji. Ali nije moga razumjeti, zašto onda dva srca nisu poravnana u tome, kao da to nije važno, kao da se nikada nisu niti voljeli. I sve suze ne mogu pokazati ono što leži ispod površine mora, jer samo su poput brodica koje nemaju sigurnog veza. Nije nikad gubio sebe i svoje riječi; ni kada je tugovao, pa niti nakon svega što je masakrirano u dubini njega.. same duše. Uvijek se oporavljao od toga što je u konačnici sam sebi nanio.

Da bi se istina razotkrila, ona mora biti međusobno strujanje, kako bi mogla dodatno gorjeti. Ali, to je sad nevažno za vrijeme ekstrapolacije njegove duše.

Očigledno, kasno je, i umoran je od razgovora sa sobom, iako mu oči nikad nisu teške kada razmišlja o njoj. Umoran je i od bacanja pokušaja na more bez ičega, poput broda bez plova i sidrenja.

Dakle, ne mora više ništa reći, jer u svom ništavilu iznevjerena i izdana je ljubav koja se čuvala jako dugo. I više ne želi da upiru svojim prstima, međusobnom mišlju, tko je više kriv, jer krivi su bili oboje.

Ako to želi, to je njen put ili autocesta, jer očito voli taj kolač, jesti ga polako i još dugo.

No imajući u obzir da sam ja vozač na velike udaljenosti, kad jednom odem, bit ću samo u retrovizoru, odlazeći u suprotnom smjeru

I zapitat će se jednog dana, što je bilo važnije? Njegovanje ljubavi, koja je bila poput melodične melodije, a koju sad pjevaju drugi u istom dahu.

A i to ne znači ništa, osim što oboje nastavljaju ulogu, kao u nekoj lutkarskoj emisiji, zamišljenoj da to svi na planeti vide, vjerojatno i u svemiru. Neugodan i glup je taj osjećaj prednosti u nadmudrivanju, jer oboje su slijepi kao šišmiši.

I sve to se događa kao kada znatiželja ubija mačku.

145

Stojeći na rubu vlastite volje, razmišljajući kako dalje, prema budućnosti, držeći u rukama prošlosti spremne za prisiljavanje na zaborav… iskrade mu se suza kao napuštena vrsta koju odnosi suhi vjetar s ulice. Vratio se usamljen u svoj stan. Srce mu zadrhti za posljednje sjećanje. Spreman je za novi početak, novi skok u kojem će ga i dalje svi smatrati gubitnikom nove priče. No nije ga briga. On samo zna da svakim sutra gubi mladost i vrijeme, a za ovo sutra, zna zašto mora poduzeti ovaj skok. Svojim zadnjim, dubokim dahom, pripremao se, jer je ovo možda posljednji čin u životu. Nada se da će dobiti svoju fatalnu recenziju i moći reći čitavom svijetu da nije više tužan zbog svih tragedija, već samo da je iscrpljen od ljudi koji su odavno mrtvi iznutra… da odlazi u mjesto daleko od svih, za novi pothvat svojih snova.

Jednom davno, mu je u san došao sam kralj prokletih, sa svojom vojskom sjena, koje su ga pratile iz svih vrata „Hadisa“. Rekao mu je: „Dolazi kraj tvoje izgubljene generacije.“ (Vrisnuo je ushićeno silazeći na Zemlju, na osiromašene ljude, pijući krv iz majčinih otvorenih rana. Napunio je nebo crvenim i žutim žamorima, dok su mu očima prolazili ostaci življenja u ljudskim patnjama. Lagano je zvijer hodala usred propadajućeg svijeta, upijajući i diveći se smrti, loveći krikove duša koje propadaju kako bi blagovale mlado meso. Došao je da širi svijet novih smrtnika, da bude kralj svih prokletih…)

Kada ti u san dođe nešto takvo, a nisi niti počeo svoj život, mnogo pitanja si čovjek postavi. Ali borio se svim svojim bićem, protiv svih sila, samo da dokaže kako je ljubav vrh svih i svega, pa i njega. No sve ima svoju cijenu, znao je to… jer bio je prijetnja...

146 ................

Obećana, a zabranjena ljubav…

Svladao je umijeće zadržavanja srca da plati otkupninu, sve dok nije ispunio svoje mekane popustljive nabore ljubavlju, nakon svega je bio zapetljan u toplom trenutku dubokog, tvrdog brušenja života, u neizgovorenim razmišljanjima i dugim strastvenim poljupcima. To je bio potpis kojim se potpisao na nju, u miru tamo, jednom davno. Ljubeći je na takav način, da ju je ostavio zapetljanu i bez daha, na njegovim besprijekorno tečnim padalinama, ostavivši je slabašnu da drhti poput lišća stabla na driftu vjetrova. Ali bilo je dovoljno da je čvrsto drži u svom srcu, iako se nedvojbeno mučio u gorkoj borbi između pakla i svoje ljubavi, svjestan potpuno da će biti samo kratko u tim spoznajama. Njegova se umjetnost nikada nije mogla izričito naučiti i shvatiti, jer je bio raspršen između A i Ž, na svakom kontinentu, slobodno prosijavajući druge cvjetove s njegovim sjemenom, u vrtu koji je bio prekriven mirisom jasmina i ruža.

Kao spor, ali metodičan udar, njezino krhko biće, preraslo mu je sve u nevjernostima. Čvrsto je uhvatila i privukla bliže, dok se nije čvrsto našao u utorima njezina suptilnog poljupca. Počastila je njegovu prisutnost holistički; srcem, umom, tijelom i dušom. Ljubio ju je, a ona ga još više nagrađivala svojom besmrtnom odanošću. Slušajući koliko se mučila umirući, poput ruže koja nije bila hranjena, znao je da se nikada neće ugasiti žeđ ovoj ljubavi.

Indoktriniran svakim centimetrom svoje cjeline, iznutra je uživao u komadićima koji su je ispunjavali, dok je njezina zamršenost plesala na svom jeziku, sve dok je nije više imao uz sebe, jer je postala… kao ispružena na području bezbožnih provokacija.

Ali volio ju je bezuvjetno svom svojom dušom, samo nju mu je dozvoljeno voljeti, i znao je zašto.

147

Uhvatila ga je šaputanjem njegovih koraka, dok je svojim glatkim jezikom gurao svoje ime na nježne nabore, postepeno i nju zapetljavajući u mrežu, koje pletivo je odlučio raspetljati, ali je bilo tako zamršeno. Pa ipak, klizila je njegovim strpljivim strastima, ostavljajući se svaki put slabom i mučenom, iako se zujanje njegovog iskrenog srca uskladio s njezinim, čvrsto suprotstavljenim između neba i pakla, koju nije mogla definirati, dok je uranjao između njezina oceana ljubavi i čistoće.

148

ZAVIJANJE NA KRVAVI MJESEC

Zbilja je zanimljivo, što čovjek može sve da proguta i ostane živ. Čovjek može progutati mušicu u letu, pauka dok spava, popiti kavu u kojoj se utopila muha, progutati stajski gnoj u koji se zabio zbog prebrze vožnje biciklom, nagutati se govna u poljskom zahodu kao beba, jer je ispao iz ruke neiskusnog roditelja, popiti urin u pustinji da ne dehidrira, progutati vlastitu krv dok mu se cijedi niz grlo zbog slomljenog nosa u dječjim igrama malih vampira ili zbog tučnjave posve trijeznih pijanaca. A ljudi mogu gutati i životinjsku krv u svim vrstama poslastica poput krvavica, raviola, pudinga, kruha, palačinke od krvi pa čak i krv s lukom. Jesmo li zato vampiri ili smo samo jaki na riječima?

Nije da sam nešto specijalno izbirljiv, no volim da riječi koje jedem imaju onaj fini okus što se preljeva po duši i proizvodi misao: „Mmm, hoću još!“

Pa kad krcnem za neku kost koju mi baci na početku odlomka, da se koturam očima, izbezumljen sve do kraja. Ili kad mi zapne neka žila za zub, a ja je od pohlepe zagrizem; ako mi sočnost ne iskrvavi iz tih žilastih papira, prožvakao bih i stranice i korice, i autora od jada i očaja.

A tad bi dvije, tri razmijenio s njim da je pored mene, pa bi mu ovako: „Jesi li se ti ludih gljiva najeo ili samo voliš krvaviti bez boje?“

On bi me, sigurno, ispod oka gledao i rekao mi: „Nisam ja gljivar već pisac, a ti si bezumnik bez srama i stida, i nemaš pojma što je potrebno da neko jelo, hoću reći djelo, bude sočno i masno da ga ljudi žele očima progutati!“

149

„Niti sam se najeo, niti masno što pojeo. Iza uha ostao mi gorak okus žile bez ijedne kapi krvi! Jer kad gutam, ovaj, čitam hoću da pljušti kiša krvi, a ne masti!“ I bacim mu tu bezživotnu knjigu ravno u nos da iskrvavi od jada što je pisao bez krvavog pokrića.

No, to bi bio početak mojih duševnih problema i lutanja gorkim stranicama jezičnog svijeta jer čitanje je jako važno, osobito kad te zapeku oči i tapkaš posljednjim znojnim i raspucanim jagodicama po rečenicama, u nadi da si nećeš na pola priče pucati u glavu i, naravno, promašiti te tako produžiti svu onu uzbudljivu agoniju što već lagano truje sve tvoje pokušaje da se iz te priče izvučeš živ i zadovoljan. Imalo bi to svoj sretan kraj da nisi umočio posljednji receptor okusa u umak od ludih gljiva, a možda i nečije krvi, te završio sa čitanjem ravno u Bitter Endu.

Moram priznati da priča mora biti dobro natopljena nečim mistično božanstvenim. Bajke ubijaju stvarnost, a ja nikako da progutam tu krvavu istinu. Osjećajno me pobuđuje da otvorim još jedna vrata u novi svijet bez granica što me oslobađa u imaginarne orlovske visine i ujedno utapa u kristalne bajne dubine ljudske ravnodušnosti, do trenutka kad se ta ptica u meni ne strmoglavi ravno kroz trulež mesa i krvi u stijenu otrježnjenja i slomi kljun. Prečesto, nakon nekoliko stranica, moj obrok poprima izgled gulaša od medvjeđih dlaka, rižoto od ježevih papaka s preljevom od zmijske krvi i njezine ljuskasto hrskave kože. Kad se zmija presvuče, lakše klizi niz jednjak očiju čitača. Teško se danas dobro najesti i ostati u dobrom društvu, a da ti to društvo ne popije svu krv. U dobrom društvu se i dobro pije.

„Kad je krvavo nek' je krvavo do kraja“, rekao bi moj susjed i nadodao: „U dobrom društvu i krv je vino.“

150

Moj susjed voli dobro pojesti i popiti i pije mi krv već desetljećima. Nije da je on toga baš svjestan jer ljudi ni ne znaju kad postanu vampiri, oni to već jesu pri prvom krvavom ukusnom zalogaju.

Ponekad bih radije da nisam ni probao zakoračiti u nečije tuđe dvorište, ispred kojeg jasno i glasno stoji natpis „oštar njuh krvi“, gdje sam se nagutao teške prašine i blatnjavih izjava, bljedunjavih izgovora, bezumnih izreka, ludih krikova, gorkih i bljutavih čežnja i snova, besciljnih i besmislenih putovanja, odvratnih mirisa slova. Dim zgarišta od odlomaka i psovki pljuštali su sa stranica poput kisele kiše, usred smrdljive močvare knjiga s nedorečenim krajem koji se poput gliste razvlači u nedogled i prisiljava te da žvačeš rečenice dok te čeljust mozga ne zaboli i dok se ne navikneš na miris opušaka od života. Na kraju te taj Drakula ujede i za guzicu pa ne možeš više ni sjediti ni jesti, a kamoli čitati o tome što se događa u tuđem dvorištu. Izgleda kao da sȃm sebe vučeš za kosu svaki puta kad te zaboli mozak, poput loše epizode `Zone sumraka` kroz koju mi se obraćaju likovi svih progutanih (d)jela: „Dođi, probaj, sigurno nisi nikada ovako nešto doživio! Ja sam samac u vrtu ruža, čije navike poznajem. Savjetovat ću ti kako da ih…, u međuvremenu mu upada drugi lik u riječ:

„Ma, pusti se prazne slame, evo ti par riječi o tome kako biti krvavi špijun na kojeg se lijepe sve žene.“ Namigne mi kroz slovo i izgubi se među retcima. Odnekud navali neki prosjedi čovjek pa iznjedri: „Sve je to šund. Treba ih postrojiti jednog iza drugog i strijeljati jednim metkom. Mrtvi ne znaju ništa, samo zure u prazno.“

„A prazna svima pamet od tolikih bezvezarija“, nadoveže se neki lik, gotovo nevidljiv.

Ljudi danas više ne gase opuške, nego ih ostavljaju da tinjaju i šire miris zgarišta u nozdrve nepušača koji sami sebi lažu da im je život zdrav ako ne puše tuđe

151

izjave, vijesti, priče i informacije, koje ih lagano lelujaju u vlastitim uvjerenjima i bacaju na koljena prihvaćanja životne činjenice da je važno gutati sve što te siti, posebno u vrijeme književne i medijske oskudice i gladi. U takvim vremenima vrijedi se i zakrviti za dobar obrok. Potrebno je mnogo naprezanja, istraživanja, lutanja, biranja, procjenjivanja i promišljanja prije odlučivanja da intelektualno ne ostaneš gladan i sam, dok gutaš sline razočaranja i udaraš se posred čela jašući očima po posljednjim stranicama vlastitog mazohizma. Bolje da ovoga puta ne idem u dijaloge jer ću sam sebi raskrvaviti usta.

Strašno je kad progutaš silne riječi i ostaneš razočaran, ljut, frustriran, prazan, istrošen, izmučen i dezorijentiran u vlastitoj spoznajnoj bljuvotini. Kad se probudiš, shvatiš da si zalutao u horor kuhinju gdje se poslužuju tvoje vlastite iznutrice.

Dođe ti da pljuneš u svako slovo, dok ga slina ne razmoči i ostavi čađav trag na stolu, tjerajući te da po njemu razliješ solnu kiselinu i zapališ stol. Barem bi to bila vatrena i topla priča za kraj.

Ljubiti takve kuhare zaista je teško, a još je teže vratiti se i probati njihove nove književne specijalitete i uvjeravati sebe i druge u njihovo književno kulinarsko umijeće.

Koga ja to pokušavam uvjeriti da prestane grčiti svoje već namučene zjenice intelekta dok se, naprežući, trudi ostati u toku uzaludne potrage za smislom nomadskog čitanja?

Tko je ikada prihvatio savjet jednog mazohiste i teškog književnog piromana ili literarnog vampira?

152

Ipak, možda se mogu utješiti u krugu svojih istomišljenika, sličnih senzibilnih osjeta žabljih svemiraca, i ostvariti toliko željenu prihvaćenost mojih posve „normalnih“ književno prehrambenih navika i prohtjeva.

Bio književne trgovine još ne postoje, a ja sam sve svoje luđake pospremio na policu knjiga, pritisnuvši im gubicu uza zid da me svakog dana ne podsjećaju na posljednje stranice mojih krivih i krvavih očekivanja.

Sigurnost koju takav kružok pruža je znak da ću se najesti dobrog i ukusnog mesa iz kontroliranog uzgoja, bez kojekakvih modificiranih hormonskih dodataka punih mračnih zavjera kojima je književni svijet današnjice zatrovan i širi se nekontrolirano poput kvasca.

Taj kvasac diže i širi književno tijesto kroz police, ruši zidove uma, pali hereze novih mjehova i otkriva svu smrdljivost čovjekove nutrine kroz nekoliko stotina stranica zalutalih i izbezumljenih ovaca, od slova - što su se postrojile jedna uz drugu, blejeći u čitaoca a čitalac u njih, bez ikakvog međusobnog razumijevanja o prehrambenom lancu.

Tko je ikada volio jesti kvasac? Možeš li ga namazati na kruh ili pojesti uz meso, kao umak?

Ne, ja to, jednostavno, odbijam probati, a kamo li pojesti. Neću se debljati junk food om i reći kako je to kulinarski vrhunac koji mazi moje duševno i intelektualno nepce.

Pozvat ću Drakulu u svoje dvorište i staviti natpis na ogradu: „Krvavi zadah“, Čekajući da mi se neki debeli prolaznik smiluje i dobaci mi kost, da je pohlepno požderem kao normabel, a koja će me nokautirati u krvoločni san gorčine ili ću od svega progutanog izbljuvati frustraciju pred nečije tuđe dvorište.

153

„Jok, jok, krv nije voda!“ kaže meni moj susjed Drakula dok me proganja sve do ulaza na svjetlost gorke istine.

„E, a vode ima i u krvi. Jesi ti onda čovjek?“ ispalim mu pitanje za zub. „Nema čovjeka koji nekome nije pio krv“, otpili meni Drakula. „Što hoćeš reći? Da na svijetu nema čovjeka?“

„Ima ih dosta, par metara ispod zemlje“, zaključi zubati. „A što sam ja, onda?“ Sad me već naljutio.

„Ti si kuhar i to loš kuhar. Cijelo dvorište smrdi od tvog kuhanja. Bolje bi ti bilo da se držiš starih poznatih recepata nego svog eksperimentiranja“, odvrati mi on. „Otkuda ti pravo da mi to kažeš, bez da si probao moju kuhinju?”

„Mirisi govore okus mom nepcu. Nema tu ni mesa ni krvi“, odbrusi Drakula. “Još ćeš tražiti i svoja krvava prava?!“ narugam se ja njemu. „Takva su vremena“, nadoveže krvavi. „Hoćeš li, možda, moje krvi?!“ Bacim mu se u facu, spreman na okršaj. „Ne skupljaju se krvožedni tamo gdje nema sočnog mirisa za njihov njuh“, završi on i pobere se u svoju mračnu idilu. S vremena na vrijeme izlazi, na miris gorke krvi, i kritizira moju kuhinju. Možda sam se nagutao previše mušica ili muha, paukova ili vlastite krvi. Ili mu moja krv smrdi zbog pada u ljudski izmet dok sam bio beba. Meni je, ionako, više dodijao svojim govorom, kao da mi pije svake večeri pije krv na slamku.

Čovjek ne računa da vrijeme koti novi smrad na kojeg se ljudi navikavaju iz egzistencijalnih razloga, poput mog Drakule. Cvilež životinje koja se bori za život dok je milosrdni mesar eutanazira, cijedeći iz nje posljednju kap krvi za pripravak kulinarskih poslastica koje će osigurati egzistenciju potomcima Drakule, uvijek me tjerala na bijeg u vlastitu imaginarnu kuhinju gdje nitko ne ostaje bez života. Iz nje su me uvijek izvlačili glasni vriskovi: „Vrati se i nosi ovo u kuhinju!“ „Donesi nož!“

154

„Vrati se po jetra, bubrege, srce.“

„Donesi crijeva!“

„Nosi ovu krv Drakuli. Neka pravi poslastice za nas.“

Tjerali su me da se naviknem na miris krvi, mrtvog tijela životinje, sirovog mesa. Navikavali me na miris iznutrica, krvavica, krvavog pudinga…dok nisam i sam prihvatio krvavu istinu.

Lako je kritizirati i odbacivati, no latiti se književne kuhače i spremiti pravu poslasticu toliko stilski privlačnu, mirisavu, kolorističnu, vatreno živu, sjetnu i umiljatu, ili krvavu i gorku i to prema gotičkom starom rumunjskom receptu, da izmami i Drakuli osmijeh na lice - uistinu je vrhunsko književno kulinarsko umijeće. A kad se čovjek navikne na krvavu priču, postane mu sve to istinska poslastica... baš kao Drakuli.

155

SVIJETLA TOČKA

na jednom beskonačnom pravcu dvije točke među

bezbrojnima: točka A i točka Ka.

Točka A bila je poznata kao radoznalo biće. O svemu je promišljala s više različitih stajališta pa su je još nazivali točkom gledišta, dok je točka Ka imala jednu bolnu točku: sve i svakoga je kritizirala te je nazvaše kritičnom točkom.

Pri jednom druženju, točka A upita točku Ka: “Što misliš, čega ima najviše na svijetu: točaka, zrnaca pijeska ili zvijezda na nebu?”

Točka Ka je samo odmahnula rukom: “Zamaraš se glupostima. To ti je mrtva točka nema odgovora na to.”

“A što misliš, postoji li prva nad točka vrhunska, ishodišna točka?”

“Takva pitanja postavljaju samo lude zanesenjačke točke, znanstvene ili kakve filozofsko-pjesničke točke. Njima uvijek nešto fali, uvijek traže neki odgovor. One ne bi stale s pitanjima ni da odgovor dobiju na tanjuru. Takva im je priroda. Nitko nikada neće dobiti odgovor na ta pitanja. Nema te točke koja bi mogla stati tome na kraj. Kao što ne postoji ni svijetla točka o kojoj mi svi stalno tupite da ste je vidjeli.” Inače, kritikama točke Ka nikada se nije znala ona krajnja točka na dnevnom repertoaru bi se nizale sve točke kojih se mogla sjetiti toga dana počevši od polazne (za koju je smatrala da stalno polazi, a nikako da stigne) pa sve do završne točke (koja se po njenom mišljenju nikada ne miče od kraja). Točku iza rednog broja bi ogovarala kako se stalno ponavlja pa ju je prozvala „reduša”. Točki na i bi govorila da se poput psa ne odvaja od svoga vlasnika. Prijelomnoj točki se podrugljivo obraćala da je dosadila s kuknjavom o

156

prekidima svojih ljubavnih veza. Okvirna točka bila joj je previše uštogljena, smatrajući kako ne vidi ništa izvan okvira. Točka pokrića uvijek je bila na nuli, od nje nikakvog profita ni koristi. Udarna točka nije vrijedila nizašto, nego da drugima spušta niske udarce. To ju je katkada vrijeđalo, ali nije htjela priznati. Krizna točka uvijek je imala neku vrstu krize, bilo da se radilo o krizi identiteta ili apstinencijskoj krizi.

I tako je neumorno mogla, od jutra do sutra, pronalaziti mane ostalim točkama. Na tome bi i ostalo da se točka A nije dosjetila kako riješiti problem točke Ka. Pronašla je uporišnu točku u jednoj ideji od koje bi se moglo krenuti. Bila je to, zapravo, prava strateška točka: pozvala je točku preokreta da urazumi točku Ka i sa zanimanjem je dalje pratila događaje koji su slijedili.

Za točku Ka tada je sve krenulo drugim smjerom. Kritična točka je, ne htijući, pokazala svoju skrivenu slabu točku jer ju je točka preokreta kao prava žarišna točka dovodila do točke usijanja, a onda bi je spuštala do točke smrzavanja. To je bilo strašno. Naprosto neizdrživo. Točka Ka nije se znala suprotstaviti točki preokreta, nije pronalazila nijedan valjani argument u obrani teza svojega kritičkoga uma. Ništa nije mogla osporiti, čak ni to da joj je u jednom trenutku bila potrebna dodirna točka koja bi je mogla smiriti svojim blagim dodirom jer se već polako gubila.

Kad ju je točka preokreta napokon prepustila samoj sebi, kritična točka je, već sasvim umorna, zastala, pogledala prema nebu i začuđeno se upitala: “Što je to? Vidim… vidim neku... vidim neku svijetlu točku…“

157

U ŠTAMPARIJI

Mom glavnom liku Aru (ako sam ovu priču napisao ja, autor o njemu, a možda je i on, Ar, o meni)

Dohvatio je prvi primerak gotove knjige i pomahnitalo otvorio 150-tu stranu. Imao je običaj da prvi pogled baci baš na 75% debljine knjige, što je u slučaju ove od 200 stranica bilo na 150. strani. Odmah se protresao: „Ko je mogao u ovolikoj meri da promeni tekst, kada ga je pre štampanja pregledao? Ko je dodao nove dijaloge i promenio opise?“ Hladan znoj probijao ga je sistematski, od kože, preko donjeg veša, pa do sakoa koji je, kod svakog podizanja ruku u mahniti znak protesta zbog ove prevare, širio prostor ispod mišica i naglo otpuštao neki sasušeni smrad zarobljenoga znoja, koji je sa svakim novim pročitanim redom bio sve neprijatniji. Ne može ni da odredi zašto se ne seća je li promenio tekst. Do kraja obe stranice sve više je podizao glas, da bi kod okretanja lista iskoristio zastoj u čitanju i mogao da opsuje onoga koji mu je to uradio. Prvi put! Jer to mu se u dosadašnjih 30 ak napisanih mu knjiga nije nikada dogodilo. Na stranici 152 već je sve bilo dovoljno dramatično… zna da ovaj dijalog nije on napisao. Da, ono prvo pitanje jeste, rekao je: „Zašto? “ ali nije on smislio odgovor: „Pre no što su se uradile ploče za štampanje, izmenio sam tekst u prelomu i `pustio nove pasuse` koji su sadržavali izmene, pa ih vratio na mesto uništenih, jer nisam želeo da umrem! Jeste, napisao sam to negde napred u knjizi, da ne želi da umre jedna ličnost, po imenu Ar, koju sam izabrao za knjigu kao vrlo logičnu skraćenicu od Aaron, ali to sigurno nije bilo ovde, na 152 oj strani“,

158 Vlastimir

preslišavao se autor i produžio da čita dalje sa, od znoja mokrim kaputom, a u prostoriji je bilo i hladno, čak ledeno; napolju oko minus 10. „Ako se smrznem“, mislio je, „ujutro će me naći gazda ove male izdavačke kuće, koji mi je i dao ključ na poverenje da tu pregledam svoju novu knjigu, prvi primerak. Nastavio je da čita…

Potpuno ludilo, s preznojavanjem i do bunde, uhvatilo ga je kad je na sledećim stranicama došao na tekst koji se piše u trećem licu. Zna da je tu on pisao o Aru, ali sad je umesto toga stajao neki drugi tekst, opet u trećem licu, ali očito je neko pisao o njemu, autoru. Hteo je da upravlja životima svojih ličnosti iz knjige i da ih pomera kao drvene figurice na šahovskom polju. Neke su se ličnosti pobunile i izašle iz senke večne podčinjenosti. Takve su se oglasile najpre onim što im je bilo na dohvatu ruke, a bile su spremne da idu i dalje da se late brisanja knjige, no, kako bi to promenilo i njihov život i moglo da znači još bržu i knjišku i ukupnu smrt, izabrale su pogodniji način: da promene tekst. I na ovom mestu autor preneražen i nasilno obamreo, uz bolni krik koji izlazi iz štamparije i razleže se na dvorišnom mrazu, prelazi na čitanje onoga što sledi podužeg monologa, naravno u prvom licu, ali s obraćanjem u imperativu, njemu autoru, koji shvata da je knjigu prepravila, dabome, njegova ličnost iz romana Ar, kojega čak i vidi u dnu prostorije slovoslagačnice, i kojemu svesrdno pozajmljuje i svoj glas, kako bi ga uverljivije saslušao šta ima da mu kaže, a on će:

„Jeste da si Ti moj Bog, i da si me stvorio po sopstvenom obrazu i obličju, ali ja jednostavno ne želim da živim po merilima Tvoje duše i Tvoga iskustva. Ono, Ti si provereni pisac, i znaš šta ti valja činiti sa kreiranima iz Tvoga pera, ali, pobogu, dozvolićeš, neke ličnosti oko nas samih imaju svoj ugao gledanja na svet, a neke od njih neće nikada dozvoliti da im bilo ko menja taj aspekt. Predvideo si da umrem na isteku šezdesete, a Ti si je imao pre 15 godina. Taman sam počeo, i ja da živim od svojih knjiga, a veliš da ću biti mrtav pisac jer me,

159

po tebi, kritika najednom počela progoniti. Zašto si mi uopšte dao takav život pisca, pisan iz Tvoga podobija i iz Tvoje profesije? Pa mislio si, valjda, da ćeš tako biti uverljiviji čitaocima. Ali, vidiš, fućka mi se za onog vojvođanskog pisca iz Banata, čiji roman je pokudio J. Skerlić, pa je jadnik prestao da piše i skoro se nije ubio. Ja nisam od tih, a nisam ni od takvih kao što si Ti. Ja sam novi soj pisca: mi sami nađemo šta da pišemo, a nek čitalac sam nađe knjige. Zaista ne želim da umrem kad bi Ti to hteo. Zato sam i prepravio roman po sebi. I budi zahvalan da mi je ta noć odluke kratko trajala. Imao sam još i ideju da Tebe učinim mrtvim i vratim Ti istom merom. „Ne mogu da verujem…“ povikaše obojica u isti mah, i tu se razdvojiše u dovršetku ushićenja. Prvi reče da je lik iz priče nezahvalan Ocu-Stvoritelju, a drugi: da Stvoritelj nema odgovornosti za stanje duha stvorenih i da ih ostavlja nemilosti svojih izmišljotina i da li je to ljubomora autora na svoj lik iz proze, jer ako umrem u 60 oj a neko me čita do te strane gde sam umro, imaću 59, pa čak i posle petsto godina a onaj ko me je izmislio odavno će biti prah na prahu u eter rečene reči.

„A nisi li pomislio kako ti ta mladost od 59 godina nikada ne bi zapala da te ne stvorih po podobiju Božjeg obraza, a ne po svojemu, što je bar posle 500 godina očigledno. Zar mi ne duguješ za večnost?“

„Da, za večnost, ali ne i život pisca-mučenika u toj večnosti. Zato u ukupnom podvlačenju crte, ti si moj dužnik, zapravo. Svi će tebe u budućnosti pamtiti po mom liku, a ne mene po tebi. Ja neću tada biti za pamćenje, ja ću i tad biti živ, a ti si još živ nezahvalnik! Autor samo što ne puče od besa i oblaka pod grudima, pa pokuša da neutrališe očaj tako što se sjuri na priliku u uglu radionice, baciv pre toga knjigu u tom pravcu, ali kad stiže pre same knjige u ugao, zagrli prazan vazduh, a u ruke mu, umesto bezobraznog Ara slete tek bačena knjiga. Pisac zari glavu u slova, pritisnuvši papir na grudi, te znoj poškropi raskriljenu knjigu na 150 oj i 151 oj strani. Bat iznerviranog i zalupalog srca prenese se na levu,

160

deblju polovinu knjige, i u praznoj prostoriji, ozvučenoj mrtvom tišinom zimske noći, sve odzvoni kao posmrtna zvona jednoj davno odigranoj bici u istoriji, u kojoj su poznati svi akteri na suprotstavljenim stranama i pobednici na jednoj od njih. To svakako behu, kao i uvek pisci i njihove ličnosti iz dela, a pobednici se navikom prvi pominjaše. Te na nekoj od sledećih strana neki utihnuti glas otvori novi dijalog koji autoru bi nešto poznatiji, kao da ga je i sâm jednom tamo bio napisao:

„

Ako je moj Kreator bio pisac, pa me je stvorio prema svome podobiju, onda ni za mene nema zime, jer imaću, i ja, toliko sreće da mogu stvarati dalje, pa mada me i ne čitali 500 godina; regenerisaću nove pisce, među mojim junacima, i čitaćemo se u krug, dok je sveta i veka. I u večnom nedostatku čitalaca, posebno dobrih čitalaca, biće to Spas za dobru književnost i Svetu Reč.“ Dalji redovi su se autoru činili sve prepoznatljivijima, i znoj se polako povlačio, najpre s bunde, pa unazad do same kože. Kad je dovršio pregled prvog primerka, potpuno suv, autor je izašao iz štamparije, zaključao vrata i zagazio po suvom i mraznom snegu koji je lepršao oko nogu, kao sveže ideje oko starog pesnika prolazno, samo do proleća.

Kad uđe u najbližu kafanicu poznatu po celonoćnom radu i još nezatvorenu, prepoznaše ga i gotovo uglas priupitaše: „Zar opet nova knjiga? Hajde da se časti?“ A on odgovori: „Imam vremena, moram da sačekam otvaranje, jer štamparija ima samo jedan ključ, ne smem da se mimoiđem sa šefom. Hoću da častim jer je ovo prva od mojih 30 knjiga čiji prvi primerak nisam želeo da ispravim u odnosu na ono što sam zatekao, a reći ću vam i zašto. Jer ju je cenzurisao i popravio jedan od svih mojih likova iz nje, doktor Aaron, profesor književnosti i pisac. Mislim da je njegova verzija bolja. Kad je uz jutarnju kafu pristigao i po mali konjak, pisac je progovorio i nepitan. I dok su svi čuljili uvo, on dodade:

161

„Možda ću izmeniti samo ime autora knjige. Uz moje ime, pre prezimena, staviću samo dve kratke reči koje se odnose na ime mojega autora-blizanca: biće to `i Ar`.“ Mladi student književnosti, koji iz provincije svakoga jutra dolazi na faks, na predavanja vozom, a koji se, da bi se zagrejao, uvek zatekne u ovoj noćnoj kafani do otvaranja fakulteta, imade sreću da se nađe i u ovom društvu koje je raspravljalo o knjigama, i koje je obožavao, a što se moglo dogoditi samo tad i gotovo nikad više. Kad je osetio da mu je došla prilika, ubacio se u razgovor: „Znači, stiglo je vreme da pisci uvažavaju svoje ličnosti iz romana, taman kao da ga i one pišu, a kako nam je profesor Natanael pričao to i jeste tako, i nema autora koji je ostao imun na ličnost stvorenu do strane koju nastavlja. Unutrašnji život romana je takav da ga život samo može imitirati, a nikada diktirati. To je neka vrsta obrnutog Aristotelovog mimezisa. Život kao u romanu!“ Dok su prisutni razrogačivali oči i podizali obrve i ramena, autor izlete iz kafanice, ne pogledavši čašu u dno, jer primeti šefa kako gura na zatvorena vrata štamparije. Sitan i hladan sneg pojača svoje zaprašivanje i sve utonu u sivu belinu, da se i autori i njihove ličnosti iz dela, pomešani do Jednote, više nisu međusobno ni razlikovali… Student koji je kroz staklena vrata pratio odlazak pisca prema štampariji, čudio se kako je za njim, jednom osobom, ostajao dvostruki trag sa četiri stope u snegu zapravo, dva paralelna ljudska traga

162

Josip Ergović

LOVAC

“Ona je tu. Mora biti tu. Jer drugačije ne može biti. Drugačije ne smije biti.“

Promrzlim prstima Lovac zateže užad oko slojeva papira i najlona kojima se omotao. Oslanja se o stablo da predahne. Čitavu vječnost slijedi njene tragove. Već je zaboravio, kad ju je posljednji put uočio, nanjušio, čuo; kad ju je posljednji put naslutio. Ona je nenadmašna, a on nema ništa; samo tu sudbinsku ustrajnost Lovca.

Šumska Kraljica osjeća da joj je Lovac na tragu. Plijen zna kad je lovljen. Plijen zna da je plijen. Ova priča ima uvijek isti završetak. Pa ipak ... žrtva bježi, zavarava krvnika, prikriva tragove. Igra mora biti odigrana po vječitim nepisanim pravilima: etapu po etapu ... od trenutka kad ju je izdvojio iz grupe do časa konačne egzekucije. Lovac je svjestan toga da je ovo što radi izvan njega ... iznad njega; da on sam nije drugo do sićušna mrva jednog velikog plana: okvira koji nadilazi moći njegove spoznaje. Kako mu, uopće, pada na pamet da može nadmašiti Kraljicu Šume? Može i mora... rođen je Lovcem! Šumska Kraljica stoji na blještavilu proplanka; nepomična, u punoj raskoši svoje sudbinske predodređenosti. Lovac podiže oružje; kratko nišani. Prasak se slije s krikom nasmrt ranjenog bića. Tijelo pada, usporeno i groteskno; razbacujući udovima prozirne oblake blještave bjeline. Mjesec gasi svoj reflektor. Tama obavija prizor. Samo još jedna žrtva na vječitom oltaru. Nema krivnje ... nema nevinosti.

163

Mitos/PRICEIZTAME

ZAČARANI ATELJE

Mesec dana je kako sam u Todorovoj vodenici koju je Momčilo, pre nekoliko godina, u svoj slikarski atelje preuredio. Od dolaska, svakog jutra stajem kraj štafelaja, zurim u devičanski belo platno, istiskujem boje iz tuba, razmazujem i mešam po paleti, umačem četkicu i stojim neodlučan da prvim potezom kista oskrnavim devičanski belo platno. Kad god rukom pođem k njemu, pogled mi pobegne ka Momčilovoj slici okačenoj o vitlo usred vodenice. Ne mogu da odolim, a da joj ponovo ne priđem. Dan mi izmakne dok, opčinjen, zurim u skice poređane na vodeničkom kamenu, pokušavajući da proniknem u smisao teksta koji je na svakoj zapisao pre nego što ih je, posle, bojama na platno preneo. Tekstovi mi, iz noći u noć, u snovima ožive i po naslikanom Momčilovom scenariju se slike, kao na filmu, premotavaju: U vodu muškarci popreko na vodotok pobijaju kočeve pa uz njih, duž obala, slažu redom konopljine snopove, pripremajući da u reku potope zeleni splav. Nedaleko od njih, u dugom nizu, po dve mlade i snažne žene s podvijenim i u pojas udenutim belim lanenim podsuknjama zagazile u reku. U namreškaloj vodi naziru im se preplanuli listovi, belasaju kolena i mišićave butine. Jedne sa dna vade već ukiseljene snopove, od rečnog nanosa ih ispiraju i lepezasto šire; druge dižu svoje snopove iznad glava i snažnim zamahom udaraju ih o površinu reke.

Prska voda na sve strane, kvasi im bele bluze u kojima im dojke, u ritmu zamaha ruku i gibanju tela, skaču uvis i rone u uzburkanu reku kao razigrane štuke kad ih nekakva podvodna radost i nemiri obuzmu.

165

Milovanović

Stamen

Dečaci prihvataju već isprane i izbeljene snopove, bacaju kradomice kratke poglede u udolice dojki i bele raklje butina pralja pa, crvenih i zažarenih obraza, iznose ih na obalu, lepezasto šire i jedne kraj drugih ih u prozračne kupe ređaju. Uzan pojas obala duž reke, ispod i iznad vodenice, liči na vojnički logor prekriven bezbojnim belim šatorima.

Nad njima, preko vatrom nezahvaćenog neba, učetvereni volovi upregnuti u drvene jarmove, nabreklih mišića, povijenih prednjih nogu ispod kojih iz usijanog nebeskog kamenja iskaču zvezdane varnice, pogrbljenih i napetih kičmenih lukova, nabreklih žila na pruženim šijama i izduženim zadnjim sapima, vuku ogromna kola natovarena balvanima. Veliki točkovi, s oblaka na oblak, kao s kamena na kamen, jedva se kotrljaju nebeskim svodom. Nad volujskim zapetim telima praskaju raznobojni munjasti bičevi, šarajući im trakasto osmuđenu kožu duž napetih kičmenih lukova i jarmovima oguljenim ranjavim šijama.

Nad njima leti hrastov balvan na kome, kao na propetom paripu, obasjana nevinim duginim lukom jaše naga devojka. Kao zastave na vetru za njom se vijore dugi pramenovi zlataste joj kose.

Danima sam studirao i analizirao svaki detalj na toj Momčilovoj slici, uočio svaki siguran pokret njegovog kista, otkrio kako je i koje je boje mešao, odgonetnuo i, čini mi se, razumeo sve njene poruke i simbole, divio se majstorstvu kojim je kombinacijom i nijansama boja ispričao, naslikao i otelotvorio suštinu svojih uzburkanih misli, snoviđenja i strahova koje su ga odvojile od realnosti i u bezumlje i paranoju odvele. Što sam joj se više divio, to sam teže odolevao želji da je crnom bojom prekrijem. Osećao sam da bi mi se, posle, i moje platno podalo. Sa njegovih papirnih skica scene bi se na moje još nevino platno preselile, boje bi se same kombinovale i u nijansama mešale. Tako bih i ja, kao i Momčilo, svoja snoviđenja verno na platno preneo. Pritajeni strah

166

da ću tako Momčila još više od realnog sveta odvojiti, i u dublji ponor pomračenja svesti gurnuti, sprečavao me je da to učinim.

Probudila me je tišina. U sobi sparno. Puna je vonja mog znojavog tela i ustajalog vazduha koji guši. Izlazeći iz ateljea ne čujem škripu patosnica, nema ni onog reskog, cijukavog, zarđalog zvuka šarki na vratima. Napolju gluva srebrnasta noć. Ne treperi javorovo lišće nad vodenicom. Nema ni titrave pesme zrikavaca, ne čuje se klokot vode dok preko kamenja otiče. Iz zvezdanog neba bubnji i roni se tišina, propada kroz procep klisure, zasipa me mlazevima, zatrpava i davi. Reka miruje, ne teče, samo se izmaglica vrtloži i jezeri nad njom.

Iz modre koprene izroni hrastov balvan. Na njemu, kao na propetom paripuogrnuta srebrnim tilom, obasjana duginim lukom nazire se nago devojačko telo. Kao zastave na vetru za njom se vijore dugi pramenovi zlataste joj kose. Levom rukom drži se za oblicu, a desnom pridržava purpurni veo kojim glavu i lice pokriva. U trenutku kad je balvan kraj mene promicao, ona skloni veo s lica, okrenu glavu ka meni. Ukrstismo poglede. Trajalo je to samo toliko koliko joj je vremena trebalo da glavu i lice opet velom pokrije.

Gledao sam kako niz reku balvan odmiče. Činilo mi se da lebdi u izmaglici, da kroz nju, tik nad vodom, lako i kao nauljan nečujno klizi. Stajao sam na obali sve dok se petli u nedalekom selu treći put ne oglasiše. Kukurikanjem zatalasaše ustajali i zamrli vazduh cepajući gluvu tišinu. Zašume vrbovo lišće na obali. Reka uzdahnu i opet zaklokota voda. Ptice se u gnezdima oglasiše, zrikavci ispuniše mešinu noći, zaiskriše žarulje svitaca. Uzbuđen i drhtav vratio sam se u krevet, dok su zvezde padalice progorevale nebo nad klisurom. Poneo sam u san lik žene koja me je sve vreme s Momčilove slike gledala.

167

Probudili su me prvi zraci sunca što su se kroz landarava otvorena prozorska krila probijali, bojeći narandžastim svetlom štafelaj i još uvek devičanski belo platno na njemu. Po stolu četke i četkice, špakle, nekolike veće i manje bojama umazane palete, poluistisnute raznobojne tube plamtele su vatrenim bojama. Gledao sam s nevericom u širom otvorena vrata, nesiguran da li sam i te noći ustajao, gušio se, stajao kraj reke, ili je to bio samo košmarski san.

Kad se iz snova otrgnem i danu vratim, opet uzimam Momčilove skice za sliku, ređam ih po podu i čitam zapise na njima, pokušavajući da ih povežem u smislenu priču koju je Momčilo bojama na platnu ispričao: Mog Todora su meštani optuživali da noću vadi kočeve iz reke, skida kamenje s potopljene konoplje, pa im splavove otiskuje niz reku. Todor se kleo u još nerođenu decu da iz mlina retko i danju izlazi, da im kočeve vadi i snopove niz reku otiskuje vodena vila, ljuta što su joj konopljama reku prekrili i vodu zamutili. Žalio im se da mu ona vodenična kola koči, da mu po svu noć čeketalo muči i miruje.

Oni mu nisu verovali, zasede su mu postavljali i svake noći ga, skriveni u burjanu i vrbake duž obale, uzalud čekali. Konoplje su im i dalje niz reku bežale.

Ponavljalo se to iz godine u godinu, sve dok jedne mesečaste noći ne uhvatiše Todora kako se, zagledan u vodu, idući obalom, kao lopov šunja iznad vodenice. Todor se kleo da prati tragove vile koja mu noću u vodenicu dolazi, pre trećih petlova iz kreveta beži... da samo njeno nepoznato stanište kraj reke traži. Oni mu poverovaše, pustiše ga tek kad su ga, na svoj komšijski način, ubedili da žene nerotkinje nisu ni vodene, ni gorske vile i da ih više u vodenicu ne mami; da je nezdravo da noću bilo kakvim povodom iz vodenice izlazi i kraj usnule reke obalom kao osenjen lunja. Sa skice za vatreni slap iznad vodenice:

168 *

Više se nerotkinje ne banjaju i ne provlače između vitlova i vodeničkih kola pod Todorovom vodenicom. Uverene su da su se njihove lekovite moći, suknuvši u nebo s Todorovom plamenom dušom, u neku drugu vodenicu preselile.

Na skici jahačice balvana: Svake noći ona sjaše s balvana i u sobu mi dolazi. Za crnu, vizantijski plavu i vatrene munje: Sa njenih dojki kaplju na moje usne mlečni sokovi prvih kukuruznih zrna iako joj dah na jagorčevinu i ljubičice miriše. Kad od mene ode, savijam se i grčim njenim poljupcima otrovan.

Na belini tabaka žutim flomasterom, kao svračjim nogama, nažvrljano: Pred suton sam platno okrenuo zidu, da se više u njemu ne ogleda. Kad je došla, pogledala me, rastužila se i plačno rekla: “I ti si mi, Todore, ukrao dušu.”

Iako joj govorim da nisam Todor, da sam Momčilo, ona me uporno tako zove. Moraću na njegovo ime da se odazivam ako želim da mi dolazi.

Zapis na skici pepeljaste izmaglice nad Todorovom vodenicom: Znam zašto je moj Todor nedeljama ležao na vrećama s nesamlevenim kukuruzom, pšenicom i ječmom, zabravljen u vodenici. Zašto nije vrata otvarao, nikome se odazivao, dok su vodenični kamenovi paučinu i prašinu mleli, čeketalo neprekidno čeketalo, sve dok jedne noći njegova duša s razbuktalim plamenom nije liznula vrhove jasika i topola oko vodenice. Ona na balvanu kao na paripu: Neće da mi kaže, zašto mi samo noću dolazi.

Kroz širom otvorena vrata, preko praga do kreveta, mesečasti tepih mlečne svetlosti osvetljava po podu razbacane listove Momčilovih skica i studija, s beleškama i meni nerazumljivim komentarima. Ležim i zurim u čađave grede pokušavajaći da naslutim njihov smisao, da ih sa slikom povežem. “Čekaš me?” šapat nečiji.

169

Okrenuh glavu. U okviru vrata žena! Duga, bela košulja, širokih rukava. Golišavi vrat i ramena, duboki dekolte do korena kupastih dojki. Bosa. Poluokrenuta meni, kao da se koleba da li da uđe. “Mene čekaš, Momčilo?” pita.

Jahačica iz Todorovih i Momčilovih snova!? Ne sanjam. Budan sam. Kolebam se. Možda je neka iz obližnjih sela koja je Todoru ili Momčilu dolazila.

“Nisam ja ni Todor ni Momčilo”, kazao bih, ali mi reči zapinju u grlu.

Ona zagazi u traku svetlosti, podiže košulju svlačeći je kao da u mlečnu reku ulazi. Namerno, ili slučajno, čekajući da joj mesto kraj sebe oslobodim, levom nogom stade na skicu s Momčilovim zapisom: Od kad Todora nema grehovi meštana i okolnih sela su narasli. Ogaravljenu vodenicu je ostavio meni, ali mi o onoj koja mu je dolazila, i šta je od njega tražila, ništa nije kazao.

A desnom:

Dok lutam šumom iznad vodenice, zovem je. Odoziva se. Kad okrenem pogled na stranu odakle glas dolazi, ona se javi s druge. Svuda je oko mene, iako je nigde nema.

Dok opruženi ležimo na krevetu, pitam je: “Koja si... žena ili vila?!” pitam je. “U svakom muškarcu sam potajna želja i nadanje da će me jednom ovakvu imati.” “Čekao sam te... Kao Momčilo... Tražio te kao Todor”, kazah, ali mi glas na tuđi zazvuča.

“Ako me tražiš, možda ćeš me i naći, ali me nećeš prepoznati. Ako me naslikaš, zarobićeš me i ubiti.” Glas joj je mirisao na preoranu zemlju, travu i burjan: “Premaži crnom bojom ono platno”, pruži ruku ka vitlu . “Jesi li i Momčilovom snu dolazila?”

170

“

To nije bio san... Učini mi, zacrni je...” uporna je. “Neću da rušim Momčilove snove.”

“Često ima više dobrog u rušenju nego u onome što se na porušenom zida”, mudrovala je. Mogla je to jer je, slutim, u vremenu trajala, iskustvom učila, mudrost i ljudsku glupost pamtila.

“Crno je smrt i mrak.” “Grešiš, dragi moj! Kao što se u jednom zrnu sadrže klice brojnih zrna koja će iz umrlog semena proklijati, tako se iz crne sve boje rađaju. Samo majstor zna, kako da ih oslobodi i oživi. U crnom je i život i smrt. Na istom točku se neprestano vrte. Sadašnjost je samo jedan paok tog točka koji i tebe nosi. Budućnost je još nezačeta misao, paok koji tek treba da se dokotrlja. Sadašnjost je glas, a prošlost njegov eho, Momčilo”, pojednostavi. Uzalud kažem da nisam Momčilo, ona me uporno tako zove. “Momčila si Todorom zvala”, podsećam je.

“Nije bilo nikakvog Todora”, reče odsutnim glasom. Češljala mi je prstima kosu, gledala me nesvesna pokreta, jer su joj misli na raskrsnici stajale:

“Prefarbaj crnilom sliku, oslobodi me, a ja ću ti i nevidljive boje oživeti.”

“Onakve kakvim je Momčilo slikao?”

Pogledala me je iznenađeno: “Znaš Momčila?” Na trenutak vratilo joj se sećanje, iako je brkala događaje i vreme. “Čuo sam nešto o njemu i Todoru, ali ne znam sve.”

“Ne može jedna svraka sa dva kraka na dva koca da čuči”, procenjivala je koliko znam, kolika je moja radoznalost, može li se njome trgovati. Mislila je da može: “Prefarbaj je...” kaže glasom kome niko, pa ni ja nisam mogao da odolim.

171

Doktor ne zna, i ne sumnja, da čujem kako šapatom govori mojima da je dobro što neumorno uz Momčila slikam: da će nas slikanje, uz psihoterapiju, vratiti u realan život. Ubeđuje ih da je to što sam sva platna u crno obojio samo podsvesno izražavanje nezadovoljstva neostvarenom ljubavnom vezom. Čujem sve... vidim, osećam, i znam sve. U nevidljive boje umačem kist, mešam prošlo i buduće vreme i na crno platno, kao i Momčilo, pokušavam da nju, nedosanjanu nebesku jahačicu, brže i lepše od njega naslikam...

172 *

GORIJAN

U udaljenom selu, na proplanku što se ogleda u bistrini reke Večnosti, smeštena je trošna koliba. Stari drveni krevet, izjeden zubom vremena, jedva da se drži na svojim trulim, klimavim nogarima. Omanje korito ispunjeno je čistom vodom što izvire iz najdubljih ponora zemlje, a gruba ponjava bez lica i naličja prekriva hrapavi pod. To je sve što omanja koliba može da primi. U njoj živi pobožni seljanin, čuvar Stabla Života. Drvo, s najgrubljom korom, najbujnijom krošnjom i najdublje urezanim žilama, posađeno je u doba koje su odavno odneli pustinjski vetrovi i sprale zlatne kiše. Stablo Života je totem praiskonskih naroda, molitvenik za oživljavanje i spas ljudskih duša. Seljanin po imenu Gorijan, čuvao je Stablo Života već godinama, zaleđenim u trenutku ljudske prolaznosti, a koje je odavno prestao da broji. Živeo je sam. Budio se s prvim jutarnjim zracima sunca koji su se poput nevidljive paučine spuštali na njegovu trošnu kolibu. Ustao bi, umio se vodom iz korita, a potom uputio ka reci Večnosti. Na njenom glatkom i prozirnom licu posmatrao je svoje, ostarelo i teskobom obojeno lice. Potom bi glinenom posudom koju je sam napravio, zahvatao vodu i prenosio je do Stabla Života. Veštim prstima bi orošavao njegove zelene, suncem okupane listove, dlanovima bi dodirivao njegovu koru, tvrdu kao kamen, a preostale kapi iz glinene posude prolivao bi u krug oko drveta. On beše izabranik nebeske sile kojoj se zavetovao da će, dokle god u njegovim venama teče krv, crvena poput rubina, čuvati Stablo Života.

Njegova koliba bila je krajnje odredište do kog se moglo doći krivudavim puteljkom za Beskraj. Nešto veće selo bilo je udaljeno na sat hoda od Gorijanovog proplanka. On bi se, s vremena na vreme, na svom magarcu uputio

173 Ana Stjelja

do sela u potrazi za hranom koju su mu zahvalni seljani darivali u znak poniznosti pred Bogom i poštovanja prema čuvaru njihovog besmrtnog oltara. Jednog podneva, kada je sunce peklo kao u vulkanskom krateru, i kada su ptice u potrazi za hladnim vetrovima Severa bežale u visine, Gorijan je hranio svog magarca. Video je kako mu se približava neka prilika na konju. Ubrzo je prepoznao jednog seljanina, koji mu reče:

„Hej, Gorijane, presvetli čuvaru Stabla Života. Spasavaj se što pre! Priča se da će doći do velikog potresa, i nebo i zemlju će da prodrma, od tvog proplanka neće ostati ništa. Hajde, popni se na mog konja, ja ću ti dati konak, a kad potres prođe, sagradiću ti novu kolibu.

Gorijan je samo odmahnuo rukom i nehajno rekao:

„Hvala ti predobri čoveče, ali ja se ne plašim; pobožan sam čovek, čuvar Stabla Života, mene će Bog da spasi.“

Kad je to čuo, seljanin je odjahao na svom konju. Tri dana za redom Gorijanovu su kolibu pohodili seljani, nudeći mu pomoć, u nadi da će ga tako spasti sigurne smrti, ali Gorijan je kako prvom, tako i poslednjem seljaninu odgovorio isto, da će njega Bog da spasi.

Petog dana počele su jake kiše, sevale su strašne munje i tresla se zemlja od udara gromova. Sve jače i jače, sva glasnije i glasnije čuo se potres koji je malu trošnu kolibu srušio do temelja. Gorijan je spavao na svom rasklimatanom krevetu, šćućuren i nepomičan u jednom uglu. Sve se zbilo u u blesku munje. Gorijana su na svojim blistavim krilima besmrtnosti odnela Četiri Anđela. Na dan Istine i pročišćenja od zemaljskih grehova, Gorijan kroz plač reče:

„O presvetla Nebesa! Bejah čuvar Stabla Života, na ramena beše mi stavljen najteži tovar koji jedan nejaki čovek može da ponese, a ja sam ga nosio s ponosom i muke podnosio ćutke. Moje selo pogodio je veliki grom, tresli se i nebo i zemlja i ja sam nastradao. Zašto nisam spašen? Nebesa se pokrenuše, a beskrajno praznim i zastrašujuće mračnim prostorom prolomi se gromki glas:

174

„Velika je glupost čovekova. Neprestano traga za onim što ne može da ima, a olako odbacuje ono što mu se nudi. Pitaš se, Gorijane, zašto nisi spašen, zašto si morao da umreš kada si bio toliko pobožan i uporan u svojoj molitvi. Odgovor je jednostavan, Gorijane, poslata su ti četiri glasnika, četiri seljanina da ti pomognu, a ti si ih odbio. Sam si izabrao svoj usud; sad ga moraš prihvatiti do K(raja).

Čuvši to, Gorijan se gorko pokajao što je uopšte posumnjao u namere svemoćnih Nebesa. Ali, taj mali greh bi mu oprošten. Nastavio je da živi pod skutima Milosrdnih Anđela, na obali božanskog Mora u koji se ulivaju sve dobre duše.

Na onom proplanku trošne kolibe više nije bilo. Nestala je u vrtlogu vetrova, vodenih struja i božanske volje. A Stablo Života i dalje je puštalo svoje prastaro korenje, tugujući za Gorijanom, lijući suze koje su se ulivale u reku Večnosti.

175

Anja Lekić

SUDBINSKI SUSRET

Bilo je sunčano jutro na Kolodvoru Želja, u blizini velikog raskrižja na samom ulazu u grad kojem nitko više ne pamti ime. Često se tim otrcanim mjestom sama šetala Sudbina razmišljajući kako da joj dugi i nerijetko naporni dani budu zanimljiviji i lakši. Jednom snažno poželi da se na tom opustjelom mjestu dogodi susret kojeg je već duže priželjkivala susret onih šest posebnih dama kojima je otvarala različite puteve tijekom života. Silno je željela da se upoznaju pa je svakoj od njih rado pričala o ostalima. No putevi su im se uvijek razilazili jer okolnosti, kojima je Sudbina bila vođena, za to se još nikada nisu bile poklopile.

„Kad Sudbina sudbu kroji, Dobro tad se samo broji! Jer, što skroji, znaj, Ima sretan kraj!“

Tako je Sudbina pjevušila staru pjesmu putnika i mornara kojom su nekada prizivali povoljan vjetar i sretan kraj svoga puta. I baš tog sunčanog jutra zapuhao je dugo očekivani vjetar pa je Sudbina svakoj dami istovremeno otvorila put prema zajedničkom susretu. Na Kolodvor Želja, iz suprotnih pravaca, prve su stigle dvije dame po svemu veoma različite: gospođica Ljepota Predivna i starija gospođa Pamet Oštra. Mlađa pozdravi stariju gospođu, a ona joj uzvrati pozdrav. Ubrzo se pridružiše i ostale: gospođice Sreća Bezbrižna i Sloboda Neshvaćena te gospođe Snaga Čvrsta i Dobrota Ponizna. Malo je reći

176

da su toga jutra pozivom Sudbine sve dame bile ugodno iznenađene, jer su mjesta na kojima su trajno obitavale najčešće bila otužna i pusta. Gospođica Ljepota Predivna najviše se oduševila susretom ili je barem tako izgledala. Zavodljiva i šarmantna, u svakome je uvijek vidjela sebe. Posebno se obradovala susretu s ozbiljnom gospođom Pameti Oštrom, koju su mnogi počesto držali na distanci. Gospođica Predivna nije bila jedna od onih šutljivih dama uživala je u druženju pa je potaknula razgovor: „Drage moje... nije li čudesno zadivljujuće što smo baš sad ovdje zajedno? Iako se osobno ne poznajemo, Sudbina mi je govorila o vama. Čini mi se kao da vas poznajem odavno. Vidim jasno kako blistam i zračim u svakoj od vas”, u zanosu je rekla, „ali nemojte me pogrešno shvatiti. Nekako osjećam da bi bez mene ovaj susret bio potpuno nezapažen, a to bi značilo da je neiskorišten i, nekako, beznačajan.” Ostale dame je začuđeno pogledaše. „Zar zaista mislite, gospođice Predivna, da ste samo Vi ovdje važni?” podozrivo je upita gospođa Oštra. Ljepota joj samodopadno odgovori: „Naravno da je svatko bitan na svoj način, ali ja ne mogu ne primijetiti vaše poglede. Ljudi obično slijede ono što ih privuče, a ja ih uvijek privučem i zato sam uvijek u središtu pozornosti”, samouvjereno će Ljepota. „Kako bi ljudi živjeli da nemaju mene u svom životu?

Ja sjajim kroz njihove oči. Bez tog sjaja u očima oni ne bi mogli živjeti.”

„Eh, zaista je lijepo to što kažete”, nastavi odmjereno Pamet Oštra, „no, razmislite malo! Da mene nema Vi ne biste mogli uopće o tome razmišljati. Gledajte, upravo ni te svoje misli ne biste mogli s nama ovdje podijeliti.” Mirnim tonom gospođa Oštra je dalje nastavila govoriti o važnosti i neumitnosti njenog postojanja, a izlaganje je spretno završila idejom da je baš ona presudna, najbitnija karika ljudskoga života, jer bez nje ljudski rod nikad ne bi mogao napredovati. A bez napretka postojanje čovječanstva ne bi imalo smisla ono bi ostalo na životinjskoj razini pukog preživljavanja i razmnožavanja. Ljepota je strpljivo slušala sve što Pamet ima za reći, čekajući da završi svoj dubokoumni

177

monolog. I kad je Pamet napokon prestala govoriti, Ljepota joj uzvrati: „Sve je to točno što ste kazali, gospođo Oštra, ali da mene nema, ljudi se ne bi mogli ničemu diviti u životu. Sve bi im bilo dosadno, ne bi ih privukla ni Vaša ideja o napretku.”

Tada se u raspravu ubaci lepršava gospođica Sreća Bezbrižna: „Draga gospođo Pameti, Vi ste zaista posebna dama, imate savršenu bistrinu kakvu vjerojatno nijedna od nas nema. A Vi, gospođice Ljepoto, možete što se mene tiče, i dalje smatrati da ste baš Vi najvažnija, no ako bolje pogledate, čovjek bez mene ne bi znao što je radost, a bez radosti nitko ne želi živjeti. Ima li, uopće, išta drugo smisla ako čovjek nije radostan? I baš zato kad pokucam na vrata, svi mi otvaraju. Jednostavno je tako. Ljudi uvijek žele da sam u njihovoj blizini.”

„Svašta! Sve su to samo poluistine! Pa kako biste, pobogu, sve to mogle postići bez mene?” odlučno se gromkim glasom nadoveže gospođa Snaga Čvrsta. „Biste li, uopće, s ljudima mogle razmijeniti svoje misli i ideje, potaknuti taj sjaj u očima o kojem pričate i tu radost? Ja vam svima dajem mogućnost da se pokrenete, da uopće možete živjeti i djelovati! Ja sam prva karika! Tko izgubi mene, izgubio je istinsku volju za životom. Jer, ako je izgubio mene, izgubio je i vas prije neg' vas je i dobio, drage dame”, obrati se Sreći, Pameti i Ljepoti. „Ja sam kamen temeljac, nema izgradnje bez mene! Ta vaša rasprava je smiješna i nepotrebna.”

Ljepota, Pamet i Sreća su se kratko zamislile nad riječima gospođe Čvrste, smišljajući kako da joj odgovore. No šutnju u naletu prekine gospođica Sloboda Neshvaćena: ”Gospođo Snago Čvrsta, to je sve sasvim jasno što kažete, ali malo oslobodite stisak! Dajte, shvatite! Što čovjeku vrijedi snaga bez slobode? Bez mene je i najsnažniji čovjek samo ptica u kavezu. A što može zarobljena ptica? Tužno pjevati i uzaludno mahati krilima. I koja je svrha svega toga? Bez mene ste i Vi, gospođo Pameti, zarobljena i uzaludna. A vi, drage gospođice”, obrati

178

se Sreći i Ljepoti, „ne biste nikako mogle izraziti sebe. U tom slučaju gospođa Čvrsta bi samo produljivala vašu agoniju kad bih joj dala slobodu da djeluje.”

Sve su dame ostale iznenađene izjavom Slobode. Tada Pamet Oštra, duboko usredotočena na izrečeno, reče: „Pravo velite, svijet bi bez Vas bio potpuno bez svrhe, gospođice Neshvaćena. Ipak, dopustite da Vam malo razjasnim. Da mene nema, Vi, toga o čemu sada govorite, uopće ne biste bili svjesni”, slavodobitno će Pamet. „Bez mene nijedna od vas ne bi bila svjesna tko je i koja joj je uloga u životu. Gospođica Ljepota Predivna bi bez mene bila samo privid i obmana, gospođica Sreća Bezbrižna ne bi mogla doći ni na čija vrata, a gospođa Snaga Čvrsta bi ostala vjekovima zarobljena u kamenu. Razumijete li o čemu govorim?

Mislim da je ovaj razgovor sad već otišao predaleko. Ali, morala sam vam otvoriti oči, drage dame”, pobjednički se zaustavila Pamet.

„Nije istina!” nastavi uporno Snaga, „zar niste čuli kad sam rekla da se ni Vi bez mene ne biste mogli pokrenuti, gospođo Oštra?”

„Ma, razumijem Vas, ali Vi bez mene ne biste znali nikoga i ništa pokrenuti, pa ni sebe, gospođo Čvrsta”, uporno će Pamet.

I dok su se Pamet i Snaga nadmetale, koja od njih ima primarnu ulogu u životu te važniju ulogu u ljudskom rodu, Sreća i Ljepota su se nadmudrivale koja pruža više radosti i zadovoljstva čovječanstvu. Tako na Kolodvoru Želja nastade ona nerješiva situacija: Je li starija kokoš ili jaje? Snaga je pod svaku cijenu htjela dominirati nad Pameti i nije nikako popuštala. No Pamet je bila toliko snalažljiva i rječita da je Snaga još samo nestrpljivo slušala njene precizne i smione izjave. Ipak, to joj je bivalo previše te se, ne mogavši izdržati, odjednom sruči velikom silinom na Pamet da se ona prepala i odjednom zašutjela. Istom zašutješe Ljepota i Sreća, jedino se Sloboda nije dala smesti. Ona se nije ničega bojala i nije mogla šutjeti, bez obzira na posljedice. I baš da će im svima objasniti koliko je uzaludno što se prepiru, jer bez nje ni to

179

ne bi mogle, pogled joj padne na gospođu Dobrotu Poniznu koja je sve vrijeme stajala po strani i slušala njihovu prepirku. Sam pogled na nju obuze je nekim mirom koji nije mogla objasniti. Gospođa Dobrota Ponizna se nije htjela miješati u sukobe. Ona je razumjela takve slučajeve. Znala je da bi mogla samo nastradati u besmislicama njihovog nerazumijevanja. Nije to bio kukavički činpovukla se, ali nije pobjegla. Uostalom, bila je najstarija, najiskusnija i strpljivo je čekala pravi trenutak da im se obrati. Zahvaljujući Slobodi se i ostvario. „Gospođo Dobroto Ponizna, imate li hrabrosti uključiti se u nastalu situaciju?” upita je Sloboda Neshvaćena. Istog trena sve se pogledom usmjere na Dobrotu. Ona ih blago pogleda, tiho uzdahnuvši prije svojih riječi. „Da mene nema, drage dame, vi bi služile samo sebi”, krene polako Dobrota, „i time bi vaša svrha bila potpuno izgubljena.” Sve su dame širom otvorile oči i uši. Privukao ih je dostojanstven i umirujući ton njenoga glasa. „Da, Ljepoto Predivna, Vaša svrha bila bi potpuno isprazna. Bili biste okrenuti samo prema sebi. Drugi tada ne bi vidjeli u Vama ono što Vi zaista jeste. U njihovim očima ne bi bilo sjaja u kojem bi se Vi mogli vidjeti. Upravo zato sa mnom ostvarujete svrhu svog postojanja, kako bi krasotu mogli dijeliti s drugima.” Zadivljena, gospođica Predivna lagano zadrhti zbog riječi u kojima je prepoznala istinu. Nije imala ništa za dodati već je uz širok osmijeh zanosno pogledala Dobrotu. „Pameti, moja draga prijateljice, mi se zaista od davnina znamo. Napokon mi se nakon toliko dugo vremena ostvarila želja da budem u društvu tvoje razboritosti i jasnoće. A sada ti moram reći: da mene nema ti bi činila velika zla u tom svijetu napretka. I to napredovanje, zapravo, bilo bi nazadovanje. Samo uz mene tvoja svrha može biti ispunjena u ljudskim stvorenjima. Bez mene ti si hladan nož koji reže svaku misao, svaku izrečenu ili napisanu riječ koja se tebi ne učini prikladnom, a na kraju bi se upetljala u mrežu vlastitog proturječja. I tako bi skončala dane u svojoj ludosti. Nikome više ne bi mogla ništa suvislo reći. Uništila bi se vlastitim oruđem. Tvoja sposobnost bez mene nije vrijedna

180

postojanja.” I gospođa Pamet Oštra spusti blago pogled kao da se posramila nakon prijateljičinih riječi. No brzo se trgne, priđe joj i one se zagrliše. „Gospođice Srećo Bezbrižna”, nastavi Dobrota, „da mene nema Vi biste bili poput neslane šale. Igrali biste se s ljudskim povjerenjem kucajući od jednih do drugih vrata, a kad bi Vam ih otvorili, ne biste zadugo svakoga usrećili. Prebrzo biste nestajali iz ljudskih života, onako kao što biste se i pojavljivali, pa ljudi zbog te nestalnosti više ne bi mogli u Vama vidjeti vrijednost. Tada biste se s vremenom i Vi osjećali beskorisno. Zato sam uvijek s Vama, kako biste mogli biti ona istinska, trajna radost ljudima.” I Sreća se osmijehne Dobroti. „Vi gospođo Snago Čvrsta, ne biste mogli nikome pomoći. Vaša silovita priroda bez mene bi bila rušilačka snaga koja u trenu može uništiti sve do čeg' dođe, prirodu i sav ljudski rod. Kakva bi bila Vaša svrha da mene nema? Vama sam utočište kroz sva vremena, u svakom Vašem djelovanju, u svakoj borbi za ostvarenje i očuvanje istinskih vrijednosti.” I Snaga se prepoznala u riječima Dobrote te joj se duboko nakloni.

„A Vi, gospođice Slobodo Neshvaćena, Vi ste bez mene kao pustopašna divljina. Vaša nesputanost i hrabrost bile bi, zapravo, vaša oholost. Činili biste samo ono što Vas zabavlja. Nikada ne biste znali što je Vaša prava svrha da nemate mene koja Vas ograničavam u pretjeranim slobodoljubivim namjerama. Ja sam odgovornost u Vama”, mirno završi Dobrota. I Sloboda joj srdačno pruži ruku.

„A što bih ja bez vas, drage moje?” nastavi nakon kratke stanke. „Baš ništa. Ne bih imala snagu, umijeće, ni slobodu djelovati u ljudima. Ljudi me ne bi prepoznali kao lijepu i radosnu. I tako bih bila potpuno neostvarena. Iako smo gospođa Pamet Oštra i ja stare prijateljice, putevi Sudbine već su nas predugo razdvajali, ali jedna bez druge ne možemo živjeti. I ona i ja to znamo. Baš tako, sve smo mi povezane: Gospođa Snaga Čvrsta je naš pokretač, no bez gospođe Pameti Oštre, gospođice Slobode Neshvaćene i mene njen bi život bio uzaludan.

181

A bez vas, Ljepoto i Srećo, bez vas bi svako djelovanje u životu bilo gorko kao pelin i teško kao crna zemlja. Vi ste čuvarice životnih zanosa, ljepote i radosti. I ne zaboravite, vas pet ste uvijek sa mnom. Ali, ja sam s vama samo ako se međusobno slažete u protivnom se povlačim. I tek kad smo sve složne, možemo doživjeti ono najviše, možemo primiti i pružiti Ljubav najveći poklon Sudbine.”

U taj se tren na Kolodvor Želja spusti s visina blaga, rominjajuća kiša koja je poput dragulja svjetlucala na suncem obasjanim licima dama. Bile su to suze Sudbine koja ih je iz bijelog oblaka cijelo vrijeme promatrala. Zahvalna i duboko dirnuta, nije ih mogla zadržati. Tada su nad velikim raskrižjem pred ulazom u grad, kojem nitko više ne pamti ime, ugledale dugu. I tako doživješe blagoslov najvećeg poklona Sudbine, a ona im otvori novi, sasvim drugačiji put.

182

ZORКA

Nekada davno, u jednom selu pored Dunava, živela je žena neobične ćudi i moći. Naselila se ovamo iz neke daleke zemlje. Putovala je od mesta do mesta i učinilo joj se da tu može s meštanima mirno živeti, jer ovde je svako gledao svoja posla. Nisu se zanimali za strankinju koja je govorila drugi jezik, koja je poštovala običaje svoje zemlje i nosila se drugačije od ostalih žena. Čula se samo priča, da je neobična, i svako je se klonio. Niko nije želeo da joj se zameri. Кrišom su je posmatrali kako, u gluvo doba noći, odlazi na potok i tamo, raspletene kose i gola do pojasa, nešto mrmlja. Zvali su je, od milošte, Zorka, mada njeno pravo ime niko nije znao Sitna ženica, krhkog stasa, duge kovrdžave kose, preko koje bi nemarno prebacila maramu, sedela je na pragu svoje kuće. Njene oči su imale neki poseban sjaj, naročito u onim momentima kada nešto naumi. Umela je da se naljuti za svaku sitnicu i to su ljudi okusili na svojim plećima. Nije volela da se svađa, ali osveta je brzo stizala svakoga ko bi joj se zamerio pa su ljudi, tako, postajali sve zabrinutiji. Imala je ona neku tajnu do koje se nije moglo dopreti. Možda je ključ njene tajne bila baš ta noćna poseta potoku? Možda je ležala u čarobnim izrečenim rečima ili ritualima koje je s vremena na vreme održavala, uvek zarad nekoga. Neki su to nazivali vradžbinama, neki misterijama, ali nešto je, ipak, postojalo... i pretilo od nje. Bilo je ljudi koji su se osmelili i počeli da je mole za pomoć. Primala je ona sve te posetioce u svoj dom, ali za usluge je tražila živinu, sir, brašno i druge namirnice... Tako je jedno vreme i živela. Napunili bi joj torbu i... čudesa bi se događala. Mržnja je ispunjavala srca meštana. Svako je s podozrenjem gledao prvog komšiju i postavljao si ono svakodnevno pitanje:

183 Snežana Šolkotović

„Ova nesreća što me je snašla, da nije od komšije?“

Sve te priče o Zorki stigle su i do jednog stasitog, lepog mladića koji je, po svojoj prirodi, bio velik šaljivdžija. Trudio se da sve okrene na šalu i tom okretu su se svi smejali od srca. Nosio je nešto duboko u sebi, što ga je tištalo, ali je o tome ćutao. Znao je da je u to umešana Zorka. Shvatao ju je ozbiljnije od ostalih pa je jednom odlučio da je prati.

U gluvo doba noći Zorka se, po navici, uputila prema potoku. Mladić je neprimetno krenuo za njom. Hteo je da se uveri u istinitost strašnih priča koje su kolale mestom. Odlučio je da se sakrije iza obližnjeg velikog panja i posmatra svaki njen pokret. Pun mesec je bacao svetlost na okolinu i na potok koji je svetlucao pod srebrnastim zracima. Zorka se svukla do pojasa, kosu je zabacila napred da joj zaklanja lice. U rukama je imala lonac. Nekim predmetom je lupala o njega, stvarajući rezak, jeziv zvuk koji je prožimao mladićevo telo. Priljubio se još više uz tlo, osećao je miris zemlje i dodir trave koja ga je golicala i opijala svežinom.

Ritmično lupajući o lonac, Zorka je nepoznatim jezikom počela sugestivno pevati. Mladić nije znao o čemu je reč, ali izgledalo je kao da nekoga doziva. Učinila je to više puta, sve dotle dok se iz vode nisu pojavili sitni čovečuljci. Oni su svojim opančićima gacali po vodi, stvarajući šumorenje talasa.

„Zvala si nas“, progovorila su čudna bića.

„Ako želiš da ti učinimo uslugu, a ti nam pokloni onoga koji se krije iza velikog panja!“ nestrpljivo su vikali uglas, pokazujući rukama prema panju iza kojeg je ležao mladić. Pretrnuo je od straha. Plašio se čovečuljaka i, još više, Zorkine odluke. Oblio ga je ledeni znoj.

„Ne dam vam njega! Daću vam vola Sivonju iz susednog sela“, izričita je bila Zorka.

184

„Ne, mi želimo da nam daš baš onog koji se krije iza panja“, nisu se dali obmanuti čovečuljci, još nestrpljiviji no pre.

„Ne! Ako nećete Sivonju, nema pogodbe“, odlučno je ustrajavala Zorka.

Posle dužeg natezanja čovečuljci su prihvatili ponuđeni poklon i nestali, na isti način kako su se i pojavili. Umorna od nadmudrivanja, žena se polako obukla pa, laganim korakom, krenula prema panju iza kojeg je mladić nepomično ležao.

„A da sam im rekla da pristajem, ti više ne bi bio među živima“, rekla mu je ljutito. Mladić ju je dugo gledao bez reči, ni sam ne verujući u to šta se dogodilo i šta je tek moglo da se dogodi.

Jedva je stigao do kuće. Nije mogao trenuti do zore. Strah je u njemu rastao više no ikada. Tresle su mu se i ruke i noge. Ubrzo se komšilukom razlegla priča o tome kako je u susednom selu crk`o vo Sivonja. Govorili su da mu je iz čista mira puklo srce.

Mladić je s nevericom slušao reči komšije koji je prepričavao, po ko zna koji put, istu priču. Nije smeo da bilo kome kaže šta mu se dogodilo te noći i zašto je ta nedužna životinja crkla. Sasvim se promenio i uozbiljio. Čim bi video Zorku, bežao je kud su ga noge nosile. Shvatio je čime se bavi... Ali ona mu je spasila život i to je bila cena njegovog ćutanja.

185

KRIZA NA OLIMPU

Soba za iživljavanje agresije ličila je na bojno polje, sem što su izostajali leševi. Vjerojatno iz razloga jer su se podanici na vrijeme sklonili u udaljene pećine Olimpa. Živalj podno svete planine sa čuđenjem i strahom u srcima gledao je bljeskove i slušao tutnjavu a neki su se zaklinjali da su osjetili i podrhtavanje tla, dok su kapi znoja s orošenog tijela Gospodara svemira natapale njihova žitna polja. Otkada je, nakon desetgodišnjeg bojevanja protiv oca Krona, ovoga pogodio munjom prognavši ga na britansko ostrvo, daleko na zapadu, Zeusa se nije moglo vidjeti u strašnijem izdanju.

„Da mi to učini! Ta stara beštija! Trebao sam ga kastrirati kao što je on učinio djedu Uranu, a onda ga baciti u Tartar neka se tamo hrani pokojnicima! Prokleta kanibalska mrcina bez ikakvog ukusa! Kako li se brzo s mesa plemenitih mu sinova prebacio na ćalabrcanje ovih jadnih smrtnika. Pokazat ću mu ja tko je Gospodar svemira, protiv koga se drznuo dignuti nakon što ga u plemenitosti svojoj nisam pogubio…“

Trajalo je to satima, dok se konačno vidjevši da mu se bijes polako stišava nije usudila proviriti žena mu, Hera, na što je on samo dreknuo: „Smjesta sazovi Savjet bogova Olimpa. Smjesta!“

Na vrhu planine Olimp, sjedištu božanstava koje vladaju svijetom, u okrugloj dvorani Savjeta dakako, sve skriverno štitom nevidljivosti od radoznalih pogleda ljudskih mrava što trčkarahu za svojim poslovima okupio se cvijet najznačajnijih bogova. I božica, dakako. Uz Zeusa na tronu, s desne mu i lijeve sjeđahu njegova rođena braća s kojima bijaše podijelio vlast. Tek pristigli

186 Ladislav Babić

Posejdon, sa svojim čuvenim trozupcem neosporivi vladar mora s kojega su se još cijedile kapljice slane vode i svirepi Had, gospodar podzemnog svijeta koji gornji svijet posjećuje tek kad ga obuzme ljubavna požuda. Pred njima poredali se Hera sestra Zeusova i žena mu, sa svojom djecom; ratničkim Aresom, silovitim pijanicom i svađalicom usto i Afroditinim ljubavnikom - u punoj vojnoj opremi, dok Hebu poslužiteljicu bogova na njihovim terevenkama nisu smatrali za shodno pozvati jer im ni po statusu nije pripadala. Apolon Zeusov sin, Afrodita uz koju bijaše muž joj, šepavi Hefest koji se nikada nije odvajao od svog kovačkog bata i mudra Atena sa sovom na ramenu, uz Demetru i glasnika bogova Hermesa te pomalo mamurnog Dionisa što bezuspješno nastojaše očijukati sa djevičanskom Artemidom, upotpunjavali su Savjet sazvan na izričitu Zeusovu naredbu. Prostrijelivši ih očima iz kojih samo što nisu frcale munje, zagrmi Vladar svijeta i svih bogova. „O, bogovi Olimpa, vladari svijeta i podanici moji, čujte i počujte, poslušajte i zgražajte se! Braćo i sestre moje koje sam izbavio iz utrobe nezajažljivog nam oca Krona, ponovno im podarivši besmrtnost. Hestijo, Demetro, Hadu i Posejdone moja voljena sestro i suprugo Hero, sinovi i kćeri naše! Vi dobro poznajete moju samilost jer ste je osjetili i na vlastitoj koži kada ste mi pokušali sem tebe, Hestijo moja mila oteti tron. Nitko od vas ne osjeti na sebi strelice Gospodara munja i gromova, nikoga od vas ne bacih u Tartar. Prisjetite se svoje zakletve nakon što vas obuzdah, osujetivši gnjusnu zavjeru, da više nikada nećete dizati bunu protiv brata i oca svoga i vašeg Gospodara. I moj otac Kronos ne može da se požali, jer sem što ga oprljih munjom, odustah ga kastrirati kako što je on učinio sa pradjedom mojim, plemenitim Uranom. Ni on ne vidje Tartara, već bi izgnan na daleka britanska ostrva.“

Zastade načas, streljajući u stanci pogledom oči bogova, znajući dobro raspodijeliti među njima osjećaje straha i interesa za ono što slijedi. Nakašlja se značajno, što je u dolini odjeknulo kao daleki tutanj vulkana, i nastavi.

187

„I sada, taj nezahvalni starac imam pouzdane informacije hraneći se ljudskim bićima, proždirući svoju ljudsku djecu zbog čega ga ista obdariše nadimkom „Otac Vrijeme“, misleći da je ishranom ponovo stekao snagu, ponovno okuplja svoju braću Titane s namjerom da me svrgne s vlasti. Čuju se glasovi da će u odsudnom času Atlant ispustiti sa svojih pleća nebeski svod da nam se strovali na glavu. Eto, braćo, sestre, sinovi i kćeri, besmrtni podanici moji“ glas mu se ublaži do mjere da se mogao tumačiti i kao pritajena prijetnja, ali i odmjerena molba „stoga vas sazvah da raspravimo što nam je činiti. Jer, ne zaboravite ispusti li Atlas nebo, past će na sve nas i dok se još ne snađemo svi ćemo ponovno osjetiti želučane sokove oca mi Kronosa.“ Čuvši ove Zeusove riječi, bogovi se počeše vrtjeti, češkati, kašljucati i unezvjereno međusobno pogledavati. Nije u mnogo navrata Gospodar iskao savjete od njih, a ovo očito bijaše jedna od takvih prilika kada on sam nije znao donijeti nikakvu odluku. Odlučio je podijeliti svoju odgovornost za sudbinu bogova skupa sa svojim podanicima. Atena, kao najmudrija od sviju besmrtnika čija se mudrost mogla mjeriti čak i sa Zeusovom prva se snašla. „Kažeš daklem oče“ bijaše rođena iz njegove glave „da moj djeda Kronos, sa braćom Titanima, prikuplja sile na zapadnim britanskim ostrvima, stječući snagu hraneći se smrtnicima, i da je već stekao toliko samopouzdanje da o tome širi glasove koji dopriješe i do vrhova Olimpa?“ „Da, kćeri moja, mudra Ateno. Kažem upravo kako i jeste.“

Nestrpljivi Ares upadne, upravo u trenutku kad je Atena htjela nastaviti. „O, moćni Zeuse, moćniče nad nama moćnicima. Spreman sam odmah okupiti bogove da izdaju spriječimo u začetku, da je sasiječemo u korijenu. Da tvog oca zajedno sa braćom njegovom smjestimo u Tartar gdje će zauvijek dijeliti mjesto sa sjenkama i dušama umrlih. Samo reci, tvoja riječ meni zapovijed!“

188

Zeus ga nikako nije trpio, upravo kao i drugi prisutni sem Afrodite dakako, koju su uvijek seksualno uzbuđivali macho tipovi s obzirom da je nagon za razaranjem i ubijanjem, svejedno gdje, kada, koga i kako, prevladavao u krvi boga rata. Izuzev u trenucima kad se prepuštao putenim užicima. Bijaše umišljeni bonvivan koji se volio hvalisati kako ljubavnim, tako i svojim ratnim uspjesima, mada ga je Atena neizmjerno vještija ratnica od njega čak dva puta bila pobjeđivala. Prostrijelivši ga prezrivim pogledom, preduhitrila je Zeusov ledeni glas.

„Ne valja glavom bez obzira hrliti u kupine, jer bismo sem zarađenih bodlji mogli i zaglaviti. Nikada ne treba smetnuti s uma da je djeda Kronos ma bio i pomalo degradirano božanstvo još uvijek jedan od najmoćnijih bogova svemira. Čak i mala nepažnja, sitna pogreška naša, mogla bi nam se obiti o glavu. Valja postupati mudro i razumno, da se riješimo te prijetnje.“

„Što predlažeš, mudra boginjo Olimpa“ pokretom ruke ućutka Bog sviju bogova Aresa spremnog da se upusti u svađu. „Savjetuj nas, ako imaš nešto na umu.“

„Ti reče, oče moj, da tvoj otac a moj djeda - gospodar naš negdašnji prikuplja snagu hraneći se smrtnim ljudskim bićima. Smrtnim jadnicima osuđenima da, koji prije a koji kasnije, završe u njegovom ždrijelu, a potom u Tartaru. Tako reče oče, zar ne?“

„Tako i nikako drukčije, kćeri moja“ jedva zadržavajući svoje nestrpljenje odvrati ovaj na ponovljeno Atenino pitanje.

„Vidiš, dok je Kronos gutao tebe, skupa sa mojim strinama i stričevima, on je to činio tek da vas zatoči u svom želucu kako mu ne biste preoteli vlast, ali mu to nimalo nije povećavalo snagu. Meso besmrtnika nije iste sorte kao i smrtno meso proteini u njemu daju snagu onome tko ga guta. Što bi bilo oče moj, kada bismo ljude učinili besmrtnima? Tada bi se moj djeda prestao njima hraniti

189

uvidjevši da mu je sav trud jalov. Time bismo, bez kapi prolivene naše ili Titanske krvi, pobunu srezali prije negoli bi i mogla početi.“

Uzrujani žamor odjeknu ovalnom dvoranom Savjeta bogova Olimpa, a Zeus, zamišljeno gladeći bradu, nije ga ni stišavao.

„Ne bismo li, učinivši ljude besmrtnicima poput nas, time ih izjednačili sa bogovima? Ne bismo, li boreći se protiv prijetnje Titana predvođenih svrgnutim Kronom, time izjednačili ljudsku rasu sa bogovima? Ne bismo li time, goneći miša izagnali lava neizmjerno opasnijeg od nevolje koju bismo htjeli zauzdati?“ konačno, uslijed opće galame u koju se žamor pretvorio, presiječe Herin glas, našto se sve utiša (ipak bijaše ona supruga njihova Vladara) pogleda uprtih u Atenu. „Što kažeš, na to, kćeri moja mila. Zar te mudrost zaista nenadano napustila?“ zabruja pomalo zdvojno, zlovoljni Zeusov bas.

„Pa ti me barem ponajbolje poznaješ, Gospodaru naš i oče moj“ nimalo zabrinuto odvrati mu kćerka popravljajući svoju togu, dok joj sova na ramenima uznemirena tim pokretom lagano zaleprša krilima. „Lukavstvo je jedna od najmilijih kćeri mudrosti. Evo kakav je moj plan.“

Okrenuvši se auditoriju najmoćnijih bogova svemira, vladarima vasione i ljudskih sudbina, besmrtnim podanicima svog besmrtnog Kralja Zeusa, ona ga izloži u kratkim crtama.

„Svi vi znadete kako Asklepije, Apolonovo usputno derište kojoj je moj dragi brat ubio majku“ započne svoje obrazlaganje okrenuvši se pravo prema licu bogu Sunca, našto se ovo namah zatamnilo što stanovnici dolina vidješe kao ničim izazvano, iznenadno naoblačenje „raspolaže sa dvije bočice Meduzine krvi. Ona koja bijaše istočena s njene lijeve strane sposobna je podizati mrtve i spašavati živote i nju on nosi o lijevom boku, dok mu o desnom boku visi ona s iscijeđenom krvi s desne Gorgonine strane. Ta krv kao što znate izaziva smrt i

190

podstiče na ratove, čak je sposobna i od besmrtnika učiniti privremene podanike Tartara.“

„Prijeđi već jednom na stvar, mudrice naša“ s prijezirom naglašavajući pretposljednju riječ, upadne Ares kočopereći se pred zadivljenim pogledima božice ljubavi i smrknutim licem njezina muža „U čeme se sastoji tvoja nakana?“

Kao da je prečula upadicu boga rata, boginja mudrosti nastavi svoje izlaganje. „Kada bismo uspjeli od Asklepija ukrasti jer on nam je svakako ne bi dobrovoljno predao, zar ne oče“ podsjeti Atena na slučaj kad je ovoga Zeus ubio gromom, kasnije ga ipak povrativši u život „bočicu s eliksirom besmrtnosti, te kada bi je naš Gromovnik raspršio po ljudima putem blage kišice, to bi učinilo ljudsku rasu besmrtnom i neinteresantnom za podizanje moći našeg osvetoljubivog djedice. A da se dočepamo i druge bočice, s tekućinom smrtnosti, uvijek bismo mogli eliminirati moguću prijetnju ljudskih bića za društvo besmrtnih bogova. Imali bismo protiv njihove moguće agresivnosti usmjerene na tron Gospodara svemira uvijek spremno protuoružje.“

„A tko bi to mogao našem Asklepiju maznuti bočice s Gorgoninom krvlju, jer nitko od nas to nikako ne bi smio učiniti čak ni moj brzonogi glasnik i kralj lopova, premili Hermes jer to bi zauvijek u očima nižih božanstava bacilo ljagu na naše olimpsko društvo?“ upita vidno zainteresirani Zeus, sada već u znatno smirenijem izdanju. „Imala sam u vidu jednoga, bivšeg nam saveznika koji je već nešto nama pripadajuće ukrao darujući ga ljudima, a sada mu orlušine, prikovanom na kavkaskim stijenama, kao kaznu za taj čin danonoćno kljucaju jetru. On bi bio sposoban to obaviti.“

191

„Misliš na Prometeja?“ smrknuto upita Zeus. „Zar njemu nije na savjesti i opomena bratu da se ne oženi Pandorom, zlom ljepojkom koju poslah kao kaznu ljudskom rodu?“

„Da, upravo na njega, oče. Mislim da je on jedini sposoban obaviti za nas ovu zadaću, ako mu zauzvrat obećaš da ćeš ga osloboditi iz okova. Nije sada čas da gledaš na stare zamjere, koje su posvemašnja sitnica u usporedbi s opasnošću što prijeti Olimpljanima.“

Tako i budne. Zeus se učas uspio dogovoriti s okovanim Prometejem kome su orlušine zaista već išle na jetra, štono se kaže, ali ne samo u prenesenom obliku. Oporavivši se nakon nekoliko dana, odlučno krenu Prometej uz diskretnu pratnju Hermesa, glasnika bogova - jer nije baš previše uputno vjerovati prevejancu poput kradljivca vatre, smatraše Zeus put planine Tition, gdje je Asklepije boravio skupljajući ljekovito bilje. Promatrao je starca ne odajući se, kako danima luta planinom skupljajući prirodne lijekove, i zamijetio da se ovaj svako predvečerje vraća pod krošnju tisućljetnog hrasta da večera i odspava do idućeg jutra.

Kako bi što ugodnije spavao, starac je skidao bočice crvenu s eliksirom besmrtnosti i plavu koja ljude čini smrtnima stavljajući ih pored sebe. To je Prometeju odmah dalo ideju. Ne, krivo mislite da se nakanio noću prišuljati starkelji u stanju blaženog sna, jer to bi bio nemoguć poduhvat unatoč svojim zavidnim godinama, Asklepije je zadržao reflekse mladića trzajući se na najmanji sumnjivi šum u svojoj blizini. Imao je Prometej sasvim drukčiji plan. Poslao je Hermesa Zeusu, s molbom da ovaj na neko vrijeme prebaci pljačkaša i ubojicu koji je baš poput njega odrađivao kaznu bogova, beskrupuloznog i najbezobzirnijeg čovjeka kojega je Zemlja ikada poznavala, da obavlja prisilni rad upravo na Asklepijevoj planini. Poput munje glasnik je odjurio navrh Olimpa i jednako brzo se vratio s odgovorom vrhovnog božanstva. Dobro, kaže Zeus, on pristaje, ali uz uvjet da se Sizifova kazna nakon što izvrši Prometejev

192

naum, ne oprosti. On će ga vratitit natrag na mjesto gdje je do sada „robijao“. I tako započne izvršenje plana za krađu Asklepijevih eliksira. Prometej je neko vrijeme usporedo pratio ponašanja skupljača biljaka i kažnjenika bogova, s namjerom da zapazi kada će se ona sinkronizirati u obliku koji je potreban za provođenje njegova nauma. I jednu predvečer, on shvati da je noćas nastupilo vrijeme za akciju. Procijenio je naime da će, upravo u času najdubljeg Asklepijeva sna, Sizif dogurati kamen do vrha brda, a onda… I baš dok je ljekar blaženo snivao kako se, kao malo djetešce igra sa kučkom i kozom koje su ga odgojile, grozan štropot, sve bliži i bliži hrastu pod kojim je spavao ubrzano se približavao. Sizifova ogromna kamena gromada koju je upravo dogurao do samog vrha, počela se po kazni bogova kotrljati natrag prema dnu, lomeći sve pred sobom. Asklepije trgnut iz svojih snova iznenadnom bukom skoči na noge, oslušnu i okrenuvši se prema izvoru zvuka, zapazi kako stijena juri pravo na njega. Ostavivši svoje stvari na tlu, jer ni vremena nije imao pomisliti na njih, mada već u godinama, nikada nije tako brzo trčao nastojeći pobjeći pred njenom rušilačkom snagom. To je iskoristio Prometej, te brzo priskočivši iz obližnjeg grma u koji se bio sakrio, pokupi bočice s eliksirima i sam za dlaku izbjegavši uništavajućem djelovanju Sizifova kamena. Kako je Hermes, grohotom se smijući, bio zabavljen promatranjem bezglavog starčevog bijega, nije ni primijetio kako je vatrokradica u hipu zamijenio Asklepijevu bočicu jednom svojom koju je krio u njedrima. Hermes odmah odjuri na Olimp da izvijesti bogove o izvršenom zadatku i ovi s nestrpljenjem očekivahu povratak Prometejev koji potrajaše par dana. Smrtnici ipak sporije putuju od bogova. Bje dočekan kao pravi junak i učinilo se kako je zaista s pravom oslobođen daljnjeg izdržavanja Zeuosove kazne. Ovaj se zadovoljno osmjehivao dok mu je, polagano prilazeći, Prometej donosio bočice. No, isti čas dok ih je pružio u ruke Gospodara svemira, nestade osmjeha i

193

gotovo bez ikakvog prijelaza zamjetnog ljudskom oku bi zamijenjen gnjevnom srdžbom.

„Što si mi to donio, Prometeju, ti drzniče nad živim drznicima!? Jesu li ti orlušine iskljucale i mozak, bijedno stvorenje? Zar zamisli prevariti Gospodara svijeta i svih bogova? Gdje je bočica s eliksirom besmrtnosti, ti besramni smrtniče, izdajniče bogova i njihovog Gospodara?“

Oštro oko Zeusovo odmah je zamijetilo vidjela je to i Prometeju sklona Atena, ali nije rekla ni riječi - a još oštriji um učas shvatio, da od dviju bočica koje mu

Prometej pruža tek jedna sadrži Asklepijev eliksir i to upravo onaj koji mu je najmanje potreban. Eliksir smrtnosti! Naime, negdje tijekom povratka na Olimp, lukavac je sakrio bočicu s krvlju iz lijevog boka Meduze Gorgone. Zalud su bila sva uvjeravanja i prijetnje cijelog kora olimpijskih bogova, na čelu sa svojim Gospodarom; ni Tartar, ni muke strašnije od onih koje je doživljavao prikovan za stijenu dok mu orao kljuca jetru, ništa nije uspjelo Prometeja natjerati da oda skrovište bočice s napitkom besmrtnosti. U nemoćnom bijesu (ha, i bogovi mogu pokatkad biti nemoćni!) Zeus ga vrati natrag odaklem ga je doveo, uvećavši mu kaznu tako što su ga noću dok mu je jetra zacjeljivala, dodatno opsjedali vampirski slijepi miševi. Sada, kad se Atenin plan očito izjalovio, trebalo ga je modificirati. S obzirom da je i do Kronosa dospjela vijest o krađi Asklepijevih staklenki (o Prometejevoj zamjeni jedne bočice nije imao ni pojma), božica mudrosti predloži Zausu da blefira. Neka upozori svoga oca da će u slučaju da ovaj s Titanima nastavi pripreme za njegovo svrgavanje smočiti cijelo čovječanstvo blagom kišicom pomiješanom s eliksirom besmrtnosti, te tako oduzeti Kronosu priliku da jača svoje moći. Stoga, nek' se stari čuva kako vladar svijeta i bogova ne bi opet doznao za neku prikrivenu radnju protiv sebe i svoje vladavine. Kako se otac još dobro sjećao sinovljeva gnjeva kada ga je ovaj oborio s vlasti, negdje u podsvijesti možda i cijeneći njegovu velikodušnost što ga nije bacio u Tartar,

194

pristade namah na Zeusove uvjete. Tako bi riješena kriza koja je potresala olimpske bogove.

Ni Prometej, ni Hermes, ni itko drugi od bogova ili smrtnika nije u noći Prometejeva poduhvata primijetio mladog pastira koji je svemu skriven iza debelog žbuna prisustvovao. Pratio je kradljivca sve do podnožja Olimpa i vidio kako ovaj sakriva bočicu s eliksirom besmrtnosti. Nakon što se Prometej uputio prema vrhu, s namjerom da prevari Zeusa, ovaj uze bočicu i sakrije je u jednu samo njemu poznatu podzemnu jamu, voljan da je uzme kad otjera ovce u tor svoga gazde. Usput se zadržao u nekoj konobi i pod opojnim utjecajem medovine sve, osim skrovišta čarobne tekućine, ispričao slučajnom namjerniku. Vraćajući se po eliksir nakon zatvaranja stada, nesretnim slučajem okliznuo se na rubu duboke provalije i na taj način skončao svoj život. Namjernik kojemu je ispričao cijelu storiju oko dvostruke krađe Prometejeve od Asklepija i svoje od Prometeja eliksira, godinama je uzalud tragao za njegovim skrovištem. Konačno je obeshrabren odustao, i svoja lutanja zamijenio pričanjima po konobama i svratištima za čašicu medovine o cijelom slučaju. Tako se vremenom cijelim svijetom proširila priča o eliksiru besmrtnosti koji ljudima osigurava dugovječnost ravnu bogovima, o eliksiru postojećem, samo ga treba pronaći.

A Sizif? Na njega je i sam Zeus zaboravio. Konačno, nije li sasvim svejedno na kojoj planini bezuspješno kotrlja svoj kamen do njenog vrhunca? S podjednakim uspjehom kao što od toga doba ljudi traže eliksir koji bi ih izjednačio s bogovima. Ovi pak ipak još za svaki slučaj posjeduju protuoružje, ako već ne protiv Kronosa a ono protiv ljudske vrste svakako. No, to je već neka sasvim druga petljancija, 'oću reći priča. Priča koja upravo traje, a svi smo mi njeni zajednički sudionici

195

NEZGODNA PRINCEZA

Nekada davno jedno siromašno kraljevstvo je napao divovski crni zmaj. Svojim velikim krilima on je pravio oluje i razbuktavao vetrove koji nisu mogli da se obuzdaju. Svojim čeljustima uništavao je krovove i kule, svojim vatrenim dahom palio je šume i kolibe, ne dajući jadnim seljanima mira. Zbog njegovih stalnih napada trgovci, mornari, sveštenici, a i plemići nisu mogli mirno da spavaju. Svi su oni odlazili u crkvu, moleći se nekom čudu koje će ih izbaviti iz velike nesreće koja ih je zadesila. Među sobom su se dogovarali oko različitih rešenja. Seljaci su bili mišljenja da bi tu spodobu od zmaja trebalo izjuriti iz njihovog kraljevstva ili ubiti. Ono oko čega se nisu mogli dogovoriti je, ko bi taj posao trebao i mogao uraditi.

Lovci na zmajeve su bili skupi, a niko među njima nije imao nikakvo vojničko, a ni viteško iskustvo koje bi im pomoglo u ubijanju zmaja. Mornari i trgovci su bili vrlo glasni u svojoj želji da pobegnu sa ovog zemljišta i pronađu drugo, putujući preko reka i okeana dok se ne dosele u svoj novi dom. Sveštenici i ostala verska lica su se neprestano molila, i u svojoj veri i molitvama našli spas; iako time, nažalost, nisu mogli da zaštite svoje bačve vina i polja krompira.

U celoj toj gunguli, najzad su se plemići pokrenuli i ustali sa svojih turova, sastavši se u sobi za dogovore. Od tog trenutka svađa je mogla da počne. Svako je hteo da kaže svoj deo, imao da podeli svoje mišljenje, koje je bilo ili već stoput izrečeno ili već odavno odbačeno. Na kraju su odlučili da pitaju samog zmaja šta želi, i da na osnovu njegovih zahteva naprave dalju strategiju.

196 Dunja Milanković

Izabravši i poslavši najhrabrije i najmagičnije među sobom, izneli su svoju odluku zmaju, koji je i sam bio iznenađen tom prilično pametnom odlukom.

Zatražio je da mu izgrade zamak u kome bi mogao živeti, i da mu daju neku mladu devicu. Takođe ih je podsetio da prošire glasine koje su hvalile njenu lepotu i devičanstvo, kako bi to privuklo smele vitezove, koji bi kasnije postali njegova užina ili neki drugi obrok, u zavisnosti od njihove mase ili oklopa. Predstavnici kraljevstva su se prinipijelno složili, ali su se još nekoliko dana nakon toga pogađali sa zmajem oko toga, koliko zlata bi trebalo da ostave u tom zamku i koliko drugih vrednosti je zmaj želeo u svom posedovanju.

Kada je pogodba konačno sklopljena, zamak je počeo da se gradi, i njegovo dizanje u nebo je polako napredovalo. Za to vreme zmaj je polako prestao da napada sela i gradove u siromašnom kraljevstvu. Zauzeo je jedno podalje brdo, gde je spavao danonoćno, čekajući dok se njegov zamak ne izgradi. Kada je gradnja završena, došlo je vreme za odabir mlade koja je bila i lepa i čista i s kojom bi zmaj bio zadovoljan.

Potraga je bila duga i naporna, jer je svaka mlada devojka već odavno bila ili zauzeta ili više nije bila devica. Tek posle nekoliko meseci uspeli su da pronađu jednu princezu koja je bila i lepa (bar po standardima većine) i još uvek nije spavala ni s jednim muškarcem. Ali kada su joj preneli šta su planirali za njenu budućnost, ona je odbila. I to prilično brzo, ni ne pustivši ljude da završe sa svojom ponudom. ,,Ne želim da odem u neki zamak izložen promaji, u kome nema ništa. Šta ću da radim sa svim svojim slobodnim vremenom? Kako da ne umrem od dosade u takvoj sredini?”

Kraljevi poslanici su pokušali da joj objasne da ne ide ona tamo na odmor, nego kao mamac za svakog lutajućeg viteza koji, kad bude čuo o njenoj nevolji, će pokušati da je spase iz čeljusti opasnog zmaja.

197

Ali ni molitve da to uradi za dobro kraljevstva ni pretnje protiv njene porodice nisu mogli da je nateraju da prihvati tu odgovornost. ,,Nemam nameru da se šegačim s nekim muškarcima koji su sebi utuvili u glavu da će pronaći pravu ljubav u nekom napuštenom zamku, a ne na vašaru ili u kafani, kao što svaki normalan čovek zna. O čemu bih ja pričala sa njima? Šta bi mi oni mogli reći? Pa pre bi mi taj stalno pominjani zmaj mogao reći nešto pametno, a ne ti izgubljeni vitezovi ili banditi, šta su već." Niko, pa čak ni njeni roditelji, nisu mogli da joj objasne da lutajući vitezovi nisu takvi kakvima ih ona smatra, i da će imati šta da radi u tom velikom zamku koji su izgradili za zmaja. Posle dugih rasprava i diskusija, uspeli su da je nateraju da nerado pristane na tu žrtvu, kad su joj obećali da će u zamak doneti neke od najboljih knjiga koje imaju u kraljevstvu, i kad je njena majka napokon udarila nogom o pod i povukla svoju ćerku u sobu iz koje nisu izašle dok mlada princeza nije popustila. Srećna i zadovoljna, povorka je nezgodnu princezu dovela do zmajevog zamka i ostavila je ispred vrata, pevajući još jače i radosnije dok su se vraćali ka svojim kućama i njivama. Princeza se namrštila kad je videla kako izgleda eksterijer zamka, ali pošto je već bila ostavljena ovde, odlučila je da ga istraži. Crni zmaj ju je učtivo primio, i tako je njihov odvojen život počeo. Dok je zmaj čvrsto spavao u najvećim sobama i samo ponekad posećivao velike sale za igru, gde je mogao da raširi krila i izoštri kandže, naša princeza je često obilazila biblioteku i kuhinju, ponekad čak i baštu koja je, kao čudom, uvek bila odlično sređena (verovatno uz pomoć zmajeve magije).

I dok je vreme prolazilo, polako i mirno, zmaj je bio optimistično raspoložen i verovao je da njegov plan odlično napreduje. Nažalost, to raspoloženje nije dugo trajalo, jer je mlada princeza svakog gostujućeg viteza prilično brzo oterala, pre nego što je crni zmaj uopšte uspeo da iskorači iz senke i da raširi svoje očnjake.

198

,,Možeš li prestati tako brzo da ih teraš? Želim bar ponekog da pojedem za doručak. Ovako ne stignem ni da ustanem, a oni su već odavno pobegli. Ja možda jesam svaštojed, ali to ne znači da želim stalno da jedem ovce i zečeve!"

Princeza ga je samo tupo pogledala, duboko uzdahnula i klimnula glavom, ne verujući da čak i ovde mora da prati opšteprihvaćeni bonton između zarobljene princeze i zalutalog viteza. ,,Dobro pokušaću da budem malo pristojnija, i da ih zadržim bar dok se ne probudiš i ne pojedeš ih. Ali da li moram baš sa svakim da pričam? Zar ne mogu one koji mi se baš ne sviđaju samo da mlatnem po glavi i da ih zavežem dok ne dođeš?"

Crni zmaj je bio pomalo iznenađen princezinom željom za kooperaciju, ali je procenio da mu prihvatanje te ponude ništa ne škodi.

I tako su princeza i zmaj započeli svoju nagodbu, koja je dobro funkcionisala, sve dok se u viteškim krugovima nije proširila glasina da je zamak crnog zmaja loše mesto za spasavanje, zbog raznih nezgoda koje su se dešavale brojnim vitezovima, lovcima i seljanima koji su ga posećivali. Ubrzo posle širenja tih glasina, zamak su prestali svi da posećuju, osim možda nekoliko poštara koji su prenosili princezine knjige ili neke druge naručene potrepštine.

Ukratko rečeno, zmaj ovom situacijom uopšte nije bio zadovoljan. Posle dugog promišljanja i razmišljanja, otišao je da upita princezu za savet. Ona je dugo mozgala i razmatrala, dok nije uspela da dođe do neočekivanog rešenja. ,,Treba da napravimo dogovor sa vampirima i ostalim mesožderima koji često dolaze u dodir s ljudima. Možda će oni hteti da se odreknu svoga plena za zaštitu koju možemo da im pružimo.“

Tako je na kraju i bilo. Snalažljiva princeza je napravila opštevažeće dogovore s mračnim bićima koja bi ponekad posećivala njihov zamak, u želji za zaštitom ili

199

odmorom. Od toga je čak napravila i dobar biznis, jer mnoga mračna bića koja su se kretala među ljudima su bila bogata i mogla su da plate svoj boravak u zamku.

Crni zmaj je dobio ono što je želeo, dok je princeza razvijala svoje znanje i sposobnosti u vođenju skladišta i hotela za mnoga bića. U svoje slobodno vreme je nesmetano čitala i pisala razne radove, koje je pod pseudonimima objavljivala u raznim časopisima.

Jedno vreme je sve išlo kao po loju, dok se aristokrate u obližnjem kraljevstvu nisu dosetile jednog lukavstva. Pokušali su da oduzmu zmaju zamak, tako što su tvrdili da ne pripada njemu, već seljanima i radnicima koji su ga izgradili (iako su imali u planu da ga oni sami prisvoje, a ne da ga daju seljanima i radnicima, kao što su govorili publici).

Crni zmaj je upao u očaj i nije imao pojma šta bi mogao da uradi.

,,U čemu je problem?" upitala je princeza posle nedelju dana non stop brige i zmajeva kukumavčenja.

,,Ne znam šta da radim povodom njihovih žalbi. To što tvrde je potpuna istina. Ja ovaj zamak nisam izgradio, i jesam iskoristio ljudski strah i brigu da dobijem neplaćene radnike. I pored svih tih razloga za koje bih još i mogao da nađem izgovore, njihova zadnja stavka je neoboriva. Kako mogu da tvrdim da ljudska građevina može da pripada neljudskom biću? Ja svoj oblik ne mogu da promenim, kao što to ne možete ni vi, i pored sve magije koju posedujem, ne mogu da se preobrazim u čoveka."

Nezabrinuta princeza je duboko krenula da razmišlja na tu temu, i došla do jedinstvenog odgovora.

,,Hajde da se venčamo." Crni zmaj ju je zbunjeno pogledao, ne razumevši šta je time htela da kaže.

200

,,Da se venčamo?" upitao je on, gledajući je sumnjičavo. ,,Da, da se venčamo. Ti možda nisi čovek, ali ja jesam. Tebi neće dati ovaj zamak, ali meni možda hoće. A pored toga, mogu se boriti i za prava svih neljudskih bića, kako i njih treba poštovati kao ljude, jer su i oni živa bića, a Bog je rekao da treba poštovati sva živa bića," izjavila je princeza, zlobno se osmehujući, sama se diveći svom planu. Crnom zmaju je u tom trenutku bilo drago što ona nije bila njegov neprijatelj, već saradnik (a možda bi mogao reći i prijatelj).

Princeza je započela planiranje svoje udaje i kampanju borbe za prava neljudskih bića, koja je brzo dobila vetar u leđa i podigla takvu prašinu da niko nije mogao da veruje šta se posle dogodilo. Uspela je da pobedi na sudu protiv onih vlastelina koji su hteli njoj i crnom zmaju da ukradu zamak. Čak je uspela da otvori potpuno novu granu boraca za prava, a to su borci za neljudska prava (u tu grupu spada i njen trenutni muž/partner crni zmaj).

Crni zmaj je za vreme svih tih događaja bio potpuno izgubljen i kad se jednog dana probudio oženjen s nezgodnom princezom, nije znao šta da misli. Kroz glavu su mu prolazila sva pitanja koja su, aristokrate i ostali, s mržnjom postavljali njegovoj sadašnjoj ženi/partnerki, kao i njeni hladni odgovori koji su izrečeni sa samopouzdanjem koju retko ko ima:

,,Kako možeš da se udaš za zmaja koji nije čovek?"

,,Možda nije čovek, ali jeste živo biće. Što je meni dovoljno."

,,Kako možete da imate dobar venčani život ako nemate seks?"

,,Meni se crni zmaj sviđa kao prijatelj, a ne kao seksualno biće. Nemam nikakvu averziju prema njemu, a ni on prema meni. Udajem se za njega samo zbog potrebe da zadržimo naš zamak, koji je i njemu i meni postao dom i utočište."

,,Znači, udaješ se za njega iz potrebe, a ne zbog ljubavi?"

201

,,Svaki brak nastaje iz neke potrebe. Materijalne, emotivne ili političke. Postoji milion razloga za brak, kao što postoji milion razloga za razvod. Ja jesam rekla da se udajem za njega samo zbog potrebe, ali to ne znači da ne postoje neka osećanja između nas. Meni se on sviđa, samo ne na tipičan romantični način. I on i ja smo time zadovoljni." ,,Ali on nije čovek!"

,,Ali ja jesam. Ako nećete da napišete da njemu pripada zamak, napišite da meni pripada. Tako ubijate dve muve jednim udarcem."

I tako su ove rasprave trajale i trajale u nedogled, sve dok nekako princeza i njen muž nisu pobedili. Kad je zmaj upitao princezu kako su to uspeli, ona se samo arogantno osmehnula i odgovorila:

,,Uz malo zastrašivanja i nešto novca, mnogo toga možeš postići. A kad smo zadobili poverenje boraca za prava, dobili smo pola suda. Ne brini se, cela ova farsa je išla baš onako kako sam ja planirala."

Zastrašujuća princeza je crnog zmaja potapšala po njušci i nastavila da čita knjigu koju je započela.

Ni prvi ni poslednji put, crni zmaj je pomislio kako mu je jako drago što ova opasna princeza nije postala njegov neprijatelj, i što nije došao na njenu protivničku stranu.

202

Vremeplov///////////// Vrtuljakalternativnihstvarnosti

Antonija Željka Kahlik

POVRATAK KUĆI

Ivana je cijelog poslijepodneva razmišljala o tome, kako izbjeći odlazak na taj koncert. S obzirom na to da ju je pozvala bliska prijateljica, a i cijelo će društvo doći jer nakon koncerta slijedi druženje do kasno u noć, nije pronašla uvjerljiv razlog za odbijanje. Dok je, pri povratku, polako vozeći ulazila u svoju ulicu, zaključila je da je, prihvaćajući poziv, dobro učinila. Već dugo se nije osjećala tako opuštenom i zadovoljnom. Pogled joj na trenutak zahvati dio praznine s lijeve strane ulice pa pomisli kako nije primijetila da su neka stabla posjećena. Zaklela bi se da su jutros, kad je odlazila na posao, sva bila na broju. U tim mislima stigne do svog kućnog prilaza. Uključi daljinski uređaj za otvaranje garažnih vrata, ali ne dogodi se ništa. Vrata ostanu zatvorena. Nije se mogla sjetiti kad je zadnji put promijenila baterije u uređaju pa zaključi da je to vjerojatan razlog zatajenju. Sutra će kupiti nove, ako u kući ne pronađe rezervne. Izađe iz automobila pa ga zaključa, ključem jer... star je model. Sad joj zapne za oko susjedova živica. Bila je vrlo nisko podrezana, kao da je tek zasađena. Još jutros preko nje nije mogla vidjeti susjedov prilaz. Zašto ju je čovjek danas toliko skratio, nije mogla odgonetnuti. Ivana otključa vrata pa krene odložiti torbicu i ključeve na ormarić, kao što je to uvijek radila, kad... začuje glasove u slabo osvijetljenom dnevnom boravku. „Provalnik!?“ pomisli. „Što učiniti?“ Nervozno potraži mobitel, prekapajući po torbici. Ovaj joj ispadne na pločice poda i razleti se u sastavne dijelove. Vrata hodnika otvori nepoznata, čudno odjevena žena. Ivani zamre dah jer je ženina odjeća bila istovjetna odjeći njezine prabake, sa stare obiteljske

204

slike. Žena pogleda kroz nju, niz hodnik, i zaključi: „Nema nikoga, ne znam što je to zazvonilo.“ Okrene se i zatvori za sobom vrata. Ne vjerujući što vidi i čuje, Ivana je stajala kao ukopana. Kako nema nikoga?! Pa ona je tu, u svom hodniku, s mobitelom u dijelovima. Hitno joj treba telefon, policija, susjedi, prijatelji. Potrēsa je strah od nasilnika koji su joj provalili u kuću. Polako priđe vratima dnevnog boravka pa ih lagano odškrine. Zaviri unutra i... što ugleda? Čitava jedna obitelj zauzima prostoriju: roditelji i neodređen broj djece. Vidi ih troje, ali čuje više glasova. Prostor u kojem ona svakodnevno boravi izmijenjen je do neprepoznatljivosti. Ni traga od njezinog namještaja. Umjesto toga vidi nekoliko glomaznih komada, izrađenih od punog drveta, koji zauzimaju gotovo cijeli prostor. Izgledaju lijepo i vjerojatno su vrlo skupi, ali... nije to njezino. Otvori vrata širom i uđe. Ništa. Gotovo nitko se ni ne okrene. Samo žena u neobičnoj odjeći krene prema vratima, mrmljajući: „Sve će nas ovaj propuh u grob stjerati. Kad li će doći radnik to popraviti?“ Ivana stoji sa strane i pazi da se ne sudari sa ženom. Poželi upaliti svjetlo kako bi je ti ljudi napokon ugledali, ali na zidu na kojem je prije njenog odlaska na koncert bio prekidač, sad stoji tapeta cvjetnog uzorka. Gotovo luda od straha traži u mislima, što bi mogao biti uzrok ovom kaosu. Možda je zaspala u automobilu i sanja? Dva si puta jako uštipne obraz i jaukne, ali nitko na nju ne obrati ni najmanju pozornost. Gospodin, u jednako čudnoj odjeći, sjedi zavaljen u glomaznoj zelenoj fotelji i čita novine. Ivana pretpostavlja da su to novine, premda se sastoje tek od tri-četiri lista, velika kao plahte. Odluči prići gospodinu da čuje, zašto su oni u njezinoj kući, tko su, i kako su za samo jednu večer uspjeli toliko toga promijeniti. Gospodin sjedi u blizini plinske svjetiljke. To je shvatila tek kad mu je prišla bliže. Stvarno... čovjek čita novine i mrmlja nešto ispod glasa. Dvoje djece naglo je utrčalo u sobu. Stariji dječak i mala djevojčica. Oboje jednako čudno odjeveni. Dječak je projurio mimo nje ravno k muškarcu tražeći, gotovo inzistirajući da se konačno ode pozabaviti s djecom koja na katu stvaraju nevjerojatan nered. Govorio je to tako sugestivnim tonom da je gospodin ostavio novine, ustao i ozbiljnog lica

205

krenuo za sinom. Djevojčica je ostala stajati na mjestu, čvrsto zagledana u Ivanu. „Konačno me netko vidi“, pomislila je. I, da... malena ju je vidjela. Sasvim polako, sitnim koracima, prilazila je. Ivana je mirno stajala na mjestu, čekajući. Kad je curica stigla na korak od nje, čučnula je kako bi joj bila što bliže. Tiho je upitala: „Vidiš li me?“ Malena je samo kimnula glavom, proučavajući je sa zanimanjem. A onda, sasvim spontano kao da se oduvijek znaju, djevojčica joj je prišla sasvim blizu i stala pregledavati njenu odjeću za izlazak. Svilena je bluza šuštala u malenoj dječjoj ruci. Ivana je bila sasvim mirna kako je ne bi prestrašila. Ipak odlučila ju je upitati, tko je ona i tko su svi ovi ljudi, tu u njenoj kući. Na pitanje, kako se zove, djevojčica je tiho odgovorila: „Margarita.“ Ivana je nastavila s pitanjima, a onda se nemalo iznenadila curičinim odgovorima. Malenoj su ta pitanja bila čudna jer, kako je objašnjavala, ona je tu od rođenja, kao i njena braća. Svi su se tu rodili. Na kraju je djevojčica Ivanu upitala, što ona radi u njihovoj kući, kako je ušla i što je rekao tata kad ju je vidio? I... kako sad djevojčici koja ju jedina može vidjeti objasniti da ona nije u njihovoj već u svojoj kući i da sve ovo ne može biti stvarnost? Tihim je glasom pokušala: „Margarita, ja u ovoj kući već dugo živim, ali tebe nikad prije nisam vidjela, kao ni tvoje roditelje, braću ni sestre. Ti me vidiš, ali čini mi se da me tvoj tata ne vidi. Zašto je tako, ja stvarno ne znam. A ne znam ni to, kako će se sve ovo završiti. Možda bi ti mogla reći svom tati da sam ja ovdje? “Malena je i dalje dodirivala Ivaninu bluzu i hlače pa ju je, u čudu, konačno upitala: „Što si ti? Dječak ili anđeo?“ Ivana na to pitanje prasne u glasan smijeh. Potrajalo je dok se nije uozbiljila i pokušala malenoj objasniti kako nije ni jedno ni drugo nego žena, kao što je i njena mama. To Margariti nikako nije bilo jasno pa se odmaknula za jedan korak. Ivana, izmučena svim strahovima, umorna odluči sjesti u fotelju. „Ne, ne, ne!“ zavikala je djevojčica. „Tu samo tata smije, nama je strogo zabranjeno!“ Po strahu u razrogačenim dječjim očima vidjela je da je to istina. Budući da tate nije bilo, ipak je sjela. Novine su bile odložene na stolić pa ih je mogla bolje pogledati. Šok na njenom

206

licu bio je veći od svega što je proživjela do tog trenutka. Datum na vrhu novina govorio je o tisuću osamsto i… to nije moguće… strelovite misli projurile su joj glavom. Kako je moguće vratiti se... ne vratiti se nego zalutati u tako davnu prošlost? Sad uistinu nije znala, što i kako dalje. Gospodin se konačno vratio u dnevnu sobu i krenuo prema fotelji, ali krik male Margarite ga zaustavi. Ivana je ustala i, teturajući, sjela na pod uza zid. Zaprepašten krikom, čovjek je malenu podignuo u naručje. Ona mu je nastojala nešto reći, no riječi nikako da se oblikuju. Neprestano je pokazivala prema zidu podno kojeg je sjedila Ivana. Kad se malo smirila, djevojčica je riječima: „Ona je tu... žena je tu, sjedi na podu, uza zid“, pokušala objasniti ocu zašto je kriknula. „Sjedila je u tvojoj fotelji i ti bi sjeo na nju“, govorila je, upirući prstićem prema Ivani. Otac nije znao što bi započeo pa je pozvao ženu da odnese dijete u krevet. Kad je majka odnijela djevojčicu, Ivana je ustala. Gospodin je krenuo prema zidu, pregledao i opipao tapete, ali ništa neobično nije pronašao. Ivana se izmicala kako bi on prilazio. Konačno se vratio svojim novinama, sretno zavaljen u zelenu fotelju.

Ivana je morala izići... iz kuće i iz svega ovoga što joj se događalo. Tiho otvori vrata. Gospodin pogleda prema njoj, mrmljajući kako će već sutra riješiti taj problem s propuhom. Ustao je i krenuo ih zatvoriti. U isto vrijeme Ivana otvori ulazna kućna vrata. Zastane i pogleda kako joj čovjek iz prošlosti prilazi. Nadala se da će je ovoga puta vidjeti, ali nije. Krenula je prema automobilu, parkiranom na prilazu. Podignula je pogled prema jedva osvijetljenom prozoru na katu. Jedna malena ruka joj je mahala. Ivana uzvrati pozdrav.

207

Odlučila je prespavati u hotelu, a sutradan će vidjeti, što se to zbiva s njezinom kućom. Spavajući rastrganim snom ipak se uspjela odmoriti i, nakon jutarnje kave, krenuti svome domu. Sve je bilo baš onako kako je ostavila pri odlasku na koncert: drveće je bilo veliko i na broju, susjedova živica toliko visoka da se nije vidjelo njegovo prilazno mjesto. Otključa ulazna vrata, odloži torbicu i ključeve na ormarić. Otvori vrata dnevnog boravka pa uzdahne prelazeći pogledom preko svog modernog namještaja. Sve je bilo u potpunom redu. Sve osim odgovora na pitanje: „Što se to, dođavola, zbilo sinoć... nakon koncerta?!

208

Ivan Gaćina

BREME SVIJETA

Simpatičan starac, duge sijede brade, lagano se kretao prostranom šumskom stazom. Neprestano se osvrćući, kao da očekuje da nekog vidi, izgledao je izgubljen u vremenu i prostoru. Nitko nije znao koliko ima godina. Volio je prirodu, razgovarao sa cvijećem i sadio mlado drveće, često koristeći neobičan mehanizam nalik ručnom satu. Govorio je malo i rijetko, ali nije propuštao da mi se osmjehne u prolazu. Oslanjao se o štaku, vjerojatno izrađenu od otpale grane, a preko ramena je nosio zeleno-smeđi ruksak. Od njega se nije odvajao pa su kolale priče da je u njemu sjeme života, sve što je naslijedio od svoje obitelji nepoznatog porijekla. Kako sam tragao za materijalom za doktorsku disertaciju o prirodnim fenomenima, odlučih mu prići, uvjeren da o njima mnogo zna.

“Gdje ste se uputili, dobri čovječe? Želite li čaj?” pokazah mu svoju terasu, istodobno promatrajući njegov zagonetni ruksak. Svanuo je dan osvježen kišom, a u daljini se čuo pisak lokomotive. Mada se činilo da je u žurbi, on ipak prihvati poziv. “Budući da sam neprestano u pokretu, prenosim ljudima svoja iskustva s putovanja”, osmjehne se sjedajući na stolicu koju mu ponudih. Odloži štaku, ali ne i tajanstveni ruksak. Nakon njegovog posjeta, okolna je priroda oživjela. Primijetio sam i da su mu crte lica iste kao u mog šukundjeda, čija je požutjela slika visjela na zidu. Uzbuđen, pomislih da me vjetar želi naučiti nečemu što sam toliko dugo želio znati.

209

“Uzgred, ljudi me ne primjećuju jer su preokupirani svojim problemima i brigama. Oni tumaraju bez cilja ne shvaćajući koliko je život u svojoj suštini jednostavan.” Sjetno je promatrao moj stari namještaj, a onda se zagleda u mene. Imao sam dojam da mi čita misli. Slušajući ga, imao sam osjećaj da ga dugo znam, ali da ga nikad nisam potpuno upoznao.

“Posebno me povrijedi kad ljudi gaze cvijeće koje pažljivo sadim i njegujem”, nastavi starac. “Teško je opisati njegovu ljepotu i nevinost, a kažu da postoji jedna vrsta koja može oživjeti duše umrlih određenih dana. Nažalost, ljudi sve više uništavaju prirodu. Nedavno sam sanjao da se ona potpuno obnovila.” “Što držite u tom ruksaku kad se nikad ne odvajate od njega? znatiželjno ga upitah želeći saznati jesu li glasine istinite.

“Hm, hmm”, promumlja. “Predlažem da ga odložite i malo odspavate. Obećavam da ću pripaziti na njega. Kad se probudite, uzmite iz ormara odjeću koju želite jer će vam trebati. Nakon ručka, pripremit ću vam hranu za put.”

“Dragi mladiću, veliko hvala na gostoprimstvu. Ne brinem za ruksak jer sadrži breme cijelog svijeta. Rado bih ti dao sve što bi ti moglo pomoći kada bih to imao u ruksaku.”

Kako vam onda mogu pomoći? nježno ga pogledah, kao da sam jedina osoba na koju se može osloniti.

“Trenutno nisi u stanju nositi ni najmanji teret”, namignu mi gotovo neprimjetno.

“Prvo moraš završiti svoju doktorsku disertaciju. Bio si u pravu. Mogu ti pomoći u njenom pisanju kako bi ti mogao pomoći drugima.”

“Zaista? nasmiješih se od uha do uha. “Obećavam da ću se potruditi pomoći ti da prebrodiš ovu krizu i da dođeš do potpune spoznaje prirode i života, a ti ćeš mi uzvratiti uslugu ako to bude potrebno. Dogovoreno?”

210

“Naravno, što god vam treba!” obećah mu bez mnogo razmišljanja. “U redu, a sada je vrijeme da se i ti malo naspavaš kako bi, opušten i osvježen, mogao razumjeti neka shvaćanja o životu”, reče mi starac dok mi udovi postajahu sve teži i teži.

Prije nego što utonuh u san, pitah se kako je mogao znati za disertaciju koju sam držao u tajnosti.

Točno u podne probudi me sat s kukavicom. Simpatičnog starca više nije bilo pa pomislih da sam ga vidio u snu ili mašti. No ubrzo spazih da je na stolu moja otisnuta i ukoričena doktorska disertacija, kao i uramljena doktorska diploma. Slika moga šukundjeda više nije bila na zidu. Starčev ruksak bio je obješen o kuku na zidu kraj ulaznih vrata, a štaka oslonjena na isti zid. Starac bi mogao biti moj šukundjed kojeg nikad nisam upoznao, baš kao ni bilo kojeg drugog člana svoje obitelji. Na neki način me je nadmudrio, ali je tako sudbina htjela. U međuvremenu sam potpuno zaboravio svoje obaveze i dužnosti.

Bio je sunčan dan. Cvrkut ptica pozivao me je da krenem na put. Uz pjesmu i graju, radnici i seljaci obavljahu svoje svakodnevne poslove. Skinuh čukundjedov ruksak s kuke na zidu. Srećom, za sada mi nije potrebna štaka. Čukundjed je bio u pravu: sjeme života sjedinjeno je s bremenom svijeta, a sada sam spreman nositi se s tim.

211

Okult/NEKABUDE SVJETLOST/IBITAMA

Dejan Andrejić

KAKO SAM UBIO MILUTINOVU BABU

Milutin me je još jednom udario. Mučki, sleđa, pravo u rebra. Pokušao sam da mu vratim, ali mi je celu glavu nabio u sveže seno i pritisnuo je obema rukama. „Hajde sad, Zagore, da te vidim! Hajde, udri ako možeš!“ šaputao mi je u uvo dok sam ja bespomoćno grebao po njegovim plavim pantalonama. Igrali smo žmurke i on me je sledio do tavana na kome sam hteo da se sakrijem. Bili smo istih godina, neki dalji rođaci, ali je on bio za glavu viši i bar desetak kilograma teži od mene, bledunjavog gradskog dečkića koga su roditelji svakog leta slali kod strica na selo da malo očvrsne i ugoji se. Mrzeo sam selo, mrzeo sam sve rođake, mrzeo sam njihove podrugljive poglede kojima su dočekivali moju sestru i mene, mrzeo sam njihove komentare o mojoj odeći i neuhranjenosti: „Jedete li vi tamo u gradu nešto? E, nije lako živeti na tuđoj grbači! Nema 'leba bez motike! Kako su te to obukli ko na svadbu da si poš'o? Opanke da obuješ kad dođeš u selo!“

Redovno su nam brojili zalogaje, kao da smo trošili ono što nismo zaradili, podsmevali su se našim nespretnim pokušajima da držimo korak u plevljenju vinograda, opominjali nas da isključujemo struju jer je ona skuplja nego kod nas u gradu... Jednostavno, stavljali su nam do znanja da smo mi "Mi", a da su oni "Oni". A najviše me je mrzeo Milutin. Uzalud su mi bili moji novi automobilčići kad je on umeo da napravi vodenicu na potoku; moji revolveri su posramljeno ležali ispod kreveta jer je Milutin svojom praćkom skidao gugutke sa duda; a

213

moji stripovi ... Milutin ih je zaplenio i sada su bili zaključani u sanduku njegove babe.

„Hajde, hajde, bori se, bori se, govno jedno gradsko!“ Milutinova pljuvačka rosila mi je vrat. Uhvatio me je rukom za kosu i izvukao me iz sena. Zahroptao sam uvlačeći vazduh. Počeo sam da plačem od muke. „Plačipičko jedna, svi ste vi iz grada plačljivci! Idi kod babe i plači!“ Šutnuo me je u leđa i ja sam se opružio po podu. „I nemoj slučajno da si nekome nešto rekao, zapaliću ti one tvoje knjige.“

Silazio sam lagano niz stube, brišući suze rukavom. Skočio sam sa predzadnjeg stepenika pravo pred svoju mlađu sestru koja nas je tražila.

„Ha, tu ste! Idem da vas zapljujem!“ radosno kliknu ona i potrča ka trešnji. Milutin skoči sa tavana i odgurnu me pokušavajući da je stigne.

„Čekaj, bre! Sad ću ja da te uhvatim!“

Zamakoše oboje za ugao, uz ciku i viku. A onda se začu sestrin vrisak. Potrčao sam kao bez duše. Kad sam skrenuo za ugao, naleteo sam na Milutina koji je ukočeno stajao i gledao u moju sestru. Na njenom malom dlanu ležala je grudvica paperja i trzala jednom nožicom, izdišući.

„Zgazila pile!“ prošapta Milutin.

„Nisam ga videla, nisam ga videla, nisam ga videla!“ ponavljala je moja mala sestra kroz plač. Pile je beživotno klatilo glavom koja mu je visila preko njenog malog dlana.

„Ubiće nas moja baba“, dodade Milutin i pođe da uzme pile od sestre. No, ona ga čvršće privi uz sebe i zaplaka još glasnije.

„Pusti da ga bacimo svinjama da ga pojedu, možda neće da primeti“, nagao se Milutin nad Danicu i pokušavao da joj otme pile.

214

„Pusti je, vidiš da plače!“ gurnuo sam ga sa leđa i stao između njega i sestre.

Pogledao me je krvnički, a onda zgrabio kamen sa staze. Zamahnuo je, ciljajući u mene. Zažmurio sam. „Šta je to bilo, nesreće jedne dečje!?!“ začu se unjkav glas Milutinove babe, koja se gegala iz gornjeg dvorišta.

„Danica zgazila pile, baba!“ Milutinove oči zasjaše. „Lepo sam im rek'o da ih ne jure okolo, ali nisu hteli da me slušaju!“

„Uh, u usta vas detinja! Pa, jesam li vam sto put govorila da se ne igrate sa životinjama? Nisu one za igru, bre! Uh, bre, šteta, lepo pile! Jao, pile moje malo! Jao, nesreće jedne! Ko vas je zvao ovde? Imate onoliko dvorište kod vašeg strica, pa njemu gazite pile! Daj mi, mala, to pile, dabogda vam se vratilo! Sad ću da ti zovem majku!“

Moja sestra se zaceni od plača. Pile je i dalje ležalo među njenim malim dlanovima.

„Pusti ga, ne uhvatila se više! Pusti ga, sad će tvoja majka da mi ga plati! Sad ću da te udarim!“ baba podiže ruku. „Dabogda umrla!“ iz mojih usta izlete urlik i svi se mi sledismo. Milutin me pogleda u neverici, a babina bezuba usta su pokušala nešto da kažu. Ja zgrabih svoju sestru, oteh joj pile iz ruku i nežno ga spustih u travu. Potom otrčasmo do stričevog dvorišta, ne osvrćući se. Iza nas ostali su Milutin i njegova baba i dalje bez reči gledajući za nama. Sestra i ja se tiho uvukosmo u babinu kuhinju gde smo presedeli ostatak dana, ne želeći da izađemo napolje; čak i kada su se ostali vratili sa njive, a moj brat od strica doneo veliku lubenicu. Te večeri sestra se uvukla kod mene u krevet drhteći. Zagrlio sam je i tako smo zaspali.

215

Probudila nas je neka larma u dvorištu. Kroz prozor sam video dedu i strica kako iz odžaklije izvlače bure za pečenje prasića. Baba i strina su podlagale vatru u kazanu. Pogledao sam u sestru. Još uvek je spavala, bez osmeha i sa tragovima suza na obrazu. U sobu oprezno uđe moj brat. „Umrla Draginja, Milutinova baba. Idemo napolje, sad će da kolju svinju.“ Ja sedoh na krevet bez glasa. „Šta ti je? upita me brat, ali ne sačeka odgovor jer su napolju počeli da hvataju svinju.

Pogledao sam se u ogledalo koje je bilo zakačeno na vratima. Nemoguće! Ja sam ubio Milutinovu babu! Skrenuo sam brzo pogled. A šta ako je to istina? Hoće li me baciti u zatvor? Niko ne sme da sazna za ovo.

„Niko ne sme da sazna! Niko! Čuješ li me?“ drmusao sam sestru koja me je bunovno gledala.

„Niko ne sme da sazna za ono juče!“ stezao sam joj ramena. „Šta ti je? Boli me!“ sestra me je uplašeno gledala.

„Ubio sam Milutinovu babu. Umrla je juče. Ja sam joj rekao da umre, i ona je umrla.“

Sestra poče da plače i pokri se preko glave. U tom trenutku u sobu uđoše naši roditelji. Majka sede na krevet pored sestre, a ja iskoristih trenutak i pored oca šmugnuh napolje.

Iz pravca Milutinove kuće čuo se žamor okupljenih seljana koji su pripremali sahranu. Neka žena je tiho lelekala u hodniku. Ja se prišunjah uz prozor sobe. Provirio sam kroz zamrljano staklo. Tamo je, u polumraku sveća, na stolu u sanduku ležala Milutinova baba.

„Dakle, istina je!“ Nisam znao, da li da se uplašim ili da se radujem što imam toliku moć.

216

Naslonio sam se leđima na zid i čučnuo. Ako je to istina, onda sam mogao svakog ko mi se nađe na putu da ... Nisam smeo da izgovorim tu strašnu reč. Možda prvo onu tetkicu u školi koja mi je ukrala patike i nije htela da mi ih vrati? Ili onog što stalno zviždi za mamom? Ili onu ženu što priča sama sa sobom? ... Ili možda Milutina?

Ustao sam naglo kada sam ga ugledao. Nekako se smanjio u tamnom odelu za broj većem u koga su ga obukli. Videlo se da je plakao. Odvojio sam se od zida i sačekao da dođe do bunara i odvoji se od ljudi.

„Milutine!“ stao sam ispred njega.

„Šta hoćeš?“ pogledao me je nekako, učinilo mi se, sa strahom.

„Vrati mi stripove! A ako mi ne vratiš ...“

„Evo, doneću ti“, odvoji se od mene i skoro otrča u kuću. Ubrzo se vratio noseći pod miškom stripove.

„Na ti tvoje knjižice! A, evo ti i moja praćka!“

Ja se iznenadih. Bila je to najbolja Milutinova praćka.

„Ali da te više ne vidim ovde. Važi?“ Milutin mi stisnu podlakticu.

„Važi, neću dolaziti. Ali, o onome juče ni reči, jel' jasno!?!“ pogledao sam ga na najstrašniji način. Okrenuo sam se i pošao ka stričevoj kući. Na licu mi se javio pobednički osmeh.

„Nemoj više da dolaziš!“ uzviknu uplašeno Milutin.

Uzdignute glave ušao sam u stričevo dvorište. Mahnuo sam sestri i pokazao sam joj stripove. Nasmešila se.

„Čuješ li, snajka, umre Draginja?“ baba tiho upita moju mamu dok sam ja prolazio ispitujući praćku.

217

„Čula sam, mama, izdalo je srce. Kažu da je bila šećeraš.“

Valjda je tako, Bog bi ga znao.“

„

Nisam znao šta je to šećeraš, ali sam se zakleo u Zagora Te Neja da više nikada neću upotrebiti svoju moć, osim ako ne bude u službi zaštite slabijih. A onda sam sa sestrom otrčao da praćkom skidamo još zelene orahe koji su sa mukom pokušavali da se izvuku iz svojih uskih košuljica. Dan je bio divan i ja sam se osećao gospodarom ovog parčeta plavog neba.

218

Tanja Jocić Stamatović

ZRENJANIN U KRVI

„Tog dana je umrla Elizabeta Druga. Vrućina je bila nesnosna, a vazduh lepljiv kao šećerna vuna na seoskom vašaru. Komarci su ujedali kao da leto tek počinje, odlučno, ali bez najave i zujanja, i ja sam shvatio dve stvari. Prvo, ceo moj život odvijao se pod vladavinom Kraljice Elizabete, i drugo, sada je izvesno, svi ćemo jednom umreti.“

....

„Opet čitate ,Zrenjanin u krvi’“, rekao je Janoš ulazeći u kafanu. Čovek koji je sedeo za stolom koji je bio najbliži šanku (i najudaljeniji od vrata) diže pogled s velike knjige tvrdih korica.

„Deci se sviđa“, reče i steže ruku devojčice koja je sedela do njega.

„Stalno se nešto buniš, Janoška“, začu se iz ćoška Katarinin glas, istovremeno mek i rezigniran. „Svi volimo memoare tvog dede. A i ti ko da ne znaš koji je danas datum “

„Dobro znam koji je datum. “ Janoš je zastao na vratima. Ulična svetiljka ocrtavala je njegovu siluetu, oštro, kao u pozorištu senki, nadvladavajući sveće koje su gorele na stolovima. Samo je na Markovom stolu goreo fenjer, dovoljno jak da osvetli tekst. Kao da je Marku to bilo potrebno. Kao da nije znao svako slovo.

Janoš zatvori vrata, prepuštajući lojanicama da titraju po licima kafanskih gostiju. I večeras je vazduh bio vreo, ali i težak, činilo se, od kišnih kapi koje samo što nisu krenule da dobuju po prozorima. Uzeo je slobodnu stolicu i primakao je zidu pored vrata. Seo je gledajući u Marka, kao da mu daje dozvolu da nastavi.

219

„Uzeo sam telefon da zovem kuma. Onda sam se predomislio. Kasno je za pozive. Otići ću lično. Trudiću se da ne probudim njegovu sestru. Ako je uopšte zaspala. Ako tamo uopšte iko spava ovih dana. Prišao sam česmi i sipao vodu u flašu. Bezbojna plastika se pretvorila u blatnjavu obalu Carske bare. Carska. Kakva ironija.“

....

Isključio se. Nema potrebe da sluša kako je njegovom dedi te večeri, baš te večeri kad je umrla engleska kraljica, prevršilo. Kako je shvatio da mu lažu, kradu i truju ga godinama. Kako je video jasno, jasno kao nikada do tada, da voda koja izlazi iz slavine, masna, braon i sluzava, ima direktne veze sa bolešću koja je kumovu sestru za nekoliko meseci pretvorila od jedre lepotice u strašilo iskolačenih očiju sa tek ponekim pramenom kose. Kako komšije ne mogu da imaju decu, iako piju samo flaširanu vodu, navodno... Ali, naravno, naravno da to nije dovoljno. Ne možeš se odbraniti od otrova tako što ćeš, jednostavno, ignorisati vodovod. Otrov je svuda.

Celog života je živeo okružen otrovima. I svi jednom moramo umreti. Ali ne tako. Ne otrovan prokletim arsenom iz proklete vode.

...

„Bio je to gerilski rat. Rovovski. Otvoreno suprotstavljanje nije urodilo plodom. Sve smo to već probali. Demonstracije? Šta, da upere na nas vodene topove? Apeli, molbe… Javnost... Jedno obećanje, drugo... Smena vlasti. Fabrika vode. Prečišćivači. Svečano otvaranje. Pa neslavno zatvaranje. A u slavinama mulj i kal. Ništa više nismo tražili. Znali smo da sve moramo sami da uzmemo. `Zrenjanin je žedan`, bila je to prevaziđena parola iz prethodnih vremena. Patetična. Te smo sparne septembarske večeri kum Milan i ja, sa još dvojicom komšija, napravili prvu ćeliju tajne organizacije Zrenjanin u krvi.“

Marko je prekinuo sa čitanjem. Pogledao je negde iznad Janoševe glave. Stari mehanički zidni sat otkucavao je svoje sekunde. Senke su lelujale preko kazaljki koje su sporo ali neumitno težile da se sjedine. Iako su svi gledali u njih, promakao im je trenutak kad su se preklopile. Samo sekund pre, Janoš je ustao i oborio stolicu, a kukavica iz sata se istovremeno oglasila.

220

„Vreme je“, reče Marko gledajući u Janoša. „A kad nije?“, upita Janoš. „Kad više neće biti vreme za to?“

Ne zadržavši pogled duže od sekunde na Janošu, Marko je ustao i prišao šanku. Pažljivo je skinuo crnu tkaninu sa kabastog predmeta koji je stajao na njemu i pred svima se ukaza sjajan bakarni cilindar sa slavinom pri dnu omotača. Slavina je imala leptirast navoj za puštanje i zaustavljanje tečnosti, kao i cev kroz koju će ta tečnost proticati. Samo što se ta cev završavala špricem, primitivnim, ali koji je savršeno nalegao na samu slavinu i koji je sad, pred širom otvorenim očima meštana, počeo da se puni bledo crvenom tekućinom. Milan zavrnu rukav, zaveza gumeno crevo iznad lakta leve ruke i zabode špric sebi u venu. Držeći desnom rukom iglu u pregibu lakta leve ruke, digao je pogled ka Janošu, dok je skoro roze tečnost iz cilindra prelazila u njegovu krv. „Zrenjanin u krvi“, reče jasno, ali ne previše glasno, kad u odgovor zagrmi iz grla svih prisutnih: „Zrenjanin u krvi“.

....

„Shvatili smo da je otrov svuda oko nas. Ja, kao molekularni biolog, video sam da je sve zagađeno, ne samo voda, već i zemlja, hrana, vazduh. Otrovi spolja bili su suviše jaki da bi se neutralisali. One večeri kad je umrla Krajica Elizabeta mislio sam na Nikolu, svog kolegu sa studija koji je uvek tvrdio da bi čovek mogao da živi dugo, praktično zauvek, kad bi u krv ubacivao supstancu koja neutrališe otrove koji ga okružuju. Kao Kastro, kao mnogi državnici. Kao Elizabeta, uvek je navodio taj primer, Ubacuju joj redovno serum u krv. Na pragu sam otkrića, javio mi se sa doktorskih studija na Kembridžu, noć pre nego što se okliznuo na stanici metroa i pao direktno na šine. Baš vole te nesreće u tunelu, sećam se da mi je bila prva misao. A druga je bila da odem do njegove majke i da uzmem stare sveske koje joj je slao posle svake završene godine. Pisma, recepte za neke pomalo nedozvoljene suptance, sve je krio u tim sveskama. Gledao sam Elizabetinu sliku, njene modre nadlanice i razmišljao kako je moj drug u svojim beleškama upozoravao na opasnost od predoziranja. Ništa manje od genija, to je bio moj Nikola. Njegov serum ne samo da je neutralisao otrove, nego je i produžavao život. Sprečavao starenje. Skoro da mi je bilo žao engleske kraljevske porodice. Trebalo je da ga iskoriste, ne da ga ubiju.“

221

....

Janoš je razmišljao o dedi. Sećao ga se kao vitalnog stogodišnjaka, koji bi možda još gurao da nije toliko voleo da planinari. Sve ovo što je čitao Marko, Janoš je čuo desetinama puta. A i Marko. Uostalom, dedovi su im se okumili. Sestra Markovog dede je počela da se oporavlja. Arsen u vodi, otrovno zemljište, zagađen vazduh....ništa više nije bilo bitno. Imali su serum koji će ih izlečiti i koji će ih podmladiti. Ali taj serum nije bio za sve. To je odluka koju su njih dvojica odmah donela. Ništa za korumpirane političare, naravno. Niti za novinare koji su krili istinu. Za biznismene koji su, kao, pravili fabrike za prečišćavanje vode? A ni za naučnike koji sami nisu mogli ništa da smisle, a koji bi sumnjali u njihov serum? Za učitelje koji bi usadili deci crv sumnje? Takozvane pedagoge, humaniste, filozofe? I uopšte, za bilo koga ko im se ne bi dopao. Serum je bio njihov i oni su njime raspolagali. Oni su stvorili svoju malu zajednicu ljudi koji su sporo starili i retko oboljevali. Odvojili su se, ogradili. Nije im trebala struja, bili su zdravi, bili su vitalni, obrađivali su zemlju i uzgajali hranu, živeli kao u prvobitnoj zajednici. Bili su sve zatvoreniji. Spoljni svet je na početku pokušavao da prodre do njih, a onda je to prestalo. Onda su ih svi ostavili na miru. Imali su Zrenjanin u krvi.

„Sjajno nam je i zdravi smo. Prestali su da nam dosađuju. Šta će nam njihovo grejanje kad ja sa sedamdeset mogu da nacepam kubik drva i da ga sam donesem. Ulazimo sve dublje u šumu koju krčimo i gradimo naš grad. Novi Zrenjanin. Gajimo životinje koje su takođe vitalne i dugovečne. Ne treba nam TV, radio, internet. Ne trebaju nam knjige. Ja ću napisati najbolju knjigu. Knjigu o izvoru života. O tome kako se živi dugo. Jedinu knjigu koja nam treba. Za nas i za one koji nas zovu nakazama.“

....

Marko je primivši svoju dozu, čitao dalje, dok su se ostali stanovnici komune smenjivali pred čudotvornim izvorom. Izvor zdravlja! Izvor mladosti! Marko je sve glasnije ponavljao kako ima čarobog napitka za sve. I kako je potpuno besplatan. Besplatan za članove komune.

Pritom je gladio obe glave svoje unučice koja je mirno sedela i čekala na svoj red. Treća generacija onih koji su rođeni sa serumom, bila je predodređena da živi duplo duže, da duplo bolje misli i duplo više vidi. Jednom je glavom čitala knjigu, a druga je ponavljala dedine reči.

222

.....

Janoš je pogledao svoj ogromni reptilski rep obrastao krljuštima i zapitao se, kako bi to bilo da je Nikola nosio sa sobom tajne formule. Da su one tako unapređene pale u ruke engleskoj kraljevskoj porodici. Da Marko, umesto četiri ruke, ima samo dve i da se zajedno bore za prečišćavanje vode i protiv korumpiranih političara, a da je princ, pardon, Kralj Čarls morao da vodi brigu o troglavom potomstvu.

223

Nikola Šimić Tonin

ANTAN

Čovik se Božijom voljom na ovaj svit pokazuje, noseći neizmirne tajne u sebi. Duša je ljudska tvrđava s tisuću skrivenih kutaka, smrtniku sitnom nedokučivih. Pa, ni on sam ne zna koje se tajne u njemu kriju. Svaki prije pod zemlju ode prije nego li upozna sve tajnovite pute do bića svojega.

Samo nekima, daleka, nevidljiva Ruka razgrne maglu na putu kojim bi mnogi krenuti tili, onim kojim na tom putu ne bi tražili nešto sebi na korist. Samo Svevišnji ima ključe od vrata kroz koja nam u dušu gleda i do srži nas poznaje... Jedan od odabranih sretnika bijaše ubogi Antan. Čovik je to od dva palca mesa. Pas ga nema za što uj'sti, ne bi čojik ni taklju smio na njega prislonit, ali... jednog dana zasvitli Antan.Glas o njemu puče nadaleko, ču se za njega priko sedam gora i rika. Dvije daske skova Antan za ispod sebe, i ne tide si ništa drugo za postelju prostrt. Nastani se u Međedovoj pećini.Vrata si ne postavi na staništu, koje u okviru ulaza držaše selo. U okviru je živa slika sela... Još Antan nađe komad priuze za opasati se ko sveti Ante. Stegnu čvorove sve do boli.

U prvo vrime po dikoji prolaznik, pa, dikoji čojik mira željan, dok se ne odlomi! Nahrupiše ljudi do Antana. Malo tko stigne do Antanove prije Međedove pećine, a da ga Antan ne izlazeći i ne prozva poimenice, govoreći mu to i to, da je doš'o zbog toga i zbog toga.

I moj did Nikola dočuje za Antana, onog dana kad nam u obor, s nogom prikovanom za uzengiju dovuče neznanca, s dušom u ustima, onako stružući ga

224

po zemlji za sobom, vražjim kopitom dotaknuti konj. Neznanac nam u oboru, izdiše. Bog mu dušu neće. Živ je crvavom ranom zagađen, iz živa čovika ugojeni crvi izviru. Ništa trulo ko čovik ne zaudara, a još pri svisti je, dušu zubima grize...

Vidi moj did Nikola, Bogom bojazan čovik, vidi u svemu prst Božiji.

Poče govorit 'nako za sebe, nikome, pa ni sebi: “Bog te kuša, Nikola. Idi išći života za čojika, u tvom je oboru, koda ti je u duši modrica, što ne prolazi već boli i boli!”

“Ma, nešto ima, ljudi, nek govori 'ko što hoće!” reče did glasno i okrenu uz brdo. To ''nešto'' usmiri ga Antanu... Ma ni na čuj koraka se pećini ne primače kad tišinu dana raspori glas:

“Stoj tu di si!” “Stao sam!” pribra se did i miran osta.

“Di si navro, bolan Nikola? zabubnja glas iz pećine.

“Tebi, moj Antane, tebi sam došo.”

“Stvor ti Božiji skapava u oboru, a ti meni dođe? Bogu dušu nudi, a ti svoju k meni penješ... Ni na jednu reda nije, još ćete vi poživit obojica!” sad već ljutito dovikuje Antan. “Ti meni dotabano, ošino te dvi noge pod sobom, a Boga ne spomenu... Trebo si ovcu zaklat ne žaleć, kožu joj ogulit, toplu je i krvavu priviti na ranu ubožnika, ajduka, prepadnika... obložit mu nogu čitavu... Nama knjiga u rukama nije, Knjiga svitla i tame, a Bog jednako ljubi, moj Nikola, onog koji biži i onog koji goni...”

Vrati se did i učini rič Antanovu...

Ponese didu ta godina rodom svakovrsnim, i u tom vidio did daleku Ruku Božiju...

Odnesoše klanci, staze zaplašnice zaciljene noge gorskoga ajduka, novcem od suza, od muke, novcem od privare i laži... Novac je il' Božiji, il' vražiji... 'Ko

225

čiju uzima, s time i dili...

Antanom se poče i Crkva baviti. Više ljudi kod Antana nego u crkvi.

Zloćio se na njeg fratar sa oltara, lug po njemu sipo, obuvo ga ovim i onim, prid svitom ga gola skido... O Antanu sve to bolje priče. Svita sve više kod Antana, a da on nikog zovno nije, u crkvu ih slao, na pokoru i molitvu Svevišnjem ih pozivo...Strašilo je strašnje što se iz veće daljine gleda, pa fratru ne priosta ino, već se zaputiti do Antana...

Ma stopu mu ne poljubi, a fratar kad se primaknu pećini na čuj koraka, Antan ozgo zagrmi bubnjastim glasom:

“Dade Bog i tebe, ujače... tribo si se i ranije 'vamo dokoturat. Dvori Antanovi vrata nemaju, Antan ti se ni od koga ne mora zaključavat, ni od koga po putu očiju tražit... Nije Antan ni blizu tebe, još nisam vidio tako tusto i zakruženog ujaka... Bogu kad služiš, a pri misi o mladoj janjetini ili odojku razmišljaš... Zbiraš 'ko ti još lukno donio nije... Ni briga te nije što dužnik od poreznika kravu u šumi sakriva, da mu dica ne bi brez mlika obolila...”

Pripade se fratar glasa u sebi, kraj sebe ko malo ozgora. Poteže fratar rič iz sebe ko da na užetu vuče punu kantu iz duboka bunara...Ko da čojika izvlači iz sebe. Pristiglo i svita sa svi' strana k pećini, čuvši da se fratar zaputio Antanu. Fratar se zakrenu svitu, obrisa znojno čelo, duboko uzda'nu pa prozbori:

“Ljudi, ima tu nešto, nešto u Antanu ima. Nekoga Bog usmiri, tamo neka ide!” I ni'ko ne reče više ni rič protu Antanu. Gasio se on u pećini ko svića u samačkoj sobi, ni od koga ometan. Živio za svit koji mu je dolazio, uvik za svit, nikad protiv svita... čekajući zov trube daleke, da krene uz nebo gore, kad pozvan bude...

I ugasio se Antan, priča se o njemu nikad ugasit neće... Na slavu Svevišnjega.

226

VEŠPIR

U ovom prostoru obitavam već duže vreme, to bi sigurno bilo više od decenije po ljudskom računanju vremena. Nije to mnogo ako se ja pitam; iskreno, nije ništa, ali smrtnicima je to zaista mnogo godina pa, s obzirom na svoje poreklo i društvene okolnosti, moram uvek voditi računa o tome kako običnim ljudima izgleda moj život, toliko da ne skrenem na sebe previše pažnje, to sigurno ne bi bila dobra ideja. Dok svi oni imaju normalan, prirodan tok života i starenja, u odnosu na njih moja pojava deluje zaleđeno u vremenu i prostoru. Sve je u redu dok ne počnu da primećuju kako sam i posle dve decenije potpuno ista bez ikakvih naznaka starenja, razvoja, progresije; kako u mom životu ne postoje nikakvi životno važni događaji, prekretnice, školovanja, poslovi, venčanja, rađanja, penzije, umiranja... ništa jer onda bih mogla da imam veliki problem; mogli bi da shvate kako zaista nisam jedna od njih. U tim situacijama obično moram da se selim u potpuno drugi deo grada, gde me još niko ne poznaje, i krenem život ispočetka, praveći se da imam onoliko godina koliko se njima čini. Nekada moram promeniti i grad, i državu… zaista nije lako jer, što se mene tiče, vreme ne postoji. Stoga je par decenija manje nego ništa. Toliko treba da se naviknem na novi prostor; kad ono, opet moram da se selim jer su neke komšije počele da dižu obrve, pričaju po kraju i šalju mi očiglednu poruku osude i nepoverenja.

Imala sam ipak sreće ovog puta, jer su se prethodne komšije samoincijativno preselile, tako da nove komšije nemaju nikakvog pojma o tome koliko sam već dugo ovde i u kom obliku. Interesantno je bilo to, kako su prethodne komšije za manje od deceniju prevalili toliko životnih prekretnica. Od studiranja sa

227 Sofija Damčević

neprestanim orgijama, preko zaposlenja, braka, pa sve do štancovanja dece; te su, zbog proširenja plemena, a i finansijskih dobitaka, odlučili da potraže neko prostranije mesto za život. Takve pojave su za mene prosto neverovatne pa često sa čuđenjem posmatram tako brz razvoj i napredak ljudske rase. Kao da znaju da imaju toliko malo vremena na ovoj planetarnoj ravni, i stoga brzo moraju uraditi sve; samo zato da se kaže da su uradili; s tim što mi nikada nije jasno, kako njihov mozak može tako brzo da procesuira sve te nagomilane događaje, mada, s druge strane, možda imaju drugačiji mozak od mene, pa zato ne bih nikad ni mogla to da shvatim. Meni je, na primer, bilo potrebno dobrih dva veka samo za prvi korak, i još mi se činilo kako sam ga brzo završila. Ne mogu ni da zamislim, kakav bi bio izraz lica običnih smrtnika kad bi saznali tako nešto. Njima se, generacijski, sedam kolena izređa za to vreme. Dobro je, ipak, da sam se oslobodila tih komšija, bili su zaista nesnosni. A uz to, mogu i da ostanem na ovom ukletom mestu još neko vreme. Zbog sigurnosnih razloga trebalo je da se još ranije odselim, ali kako da napustim mesto koje toliko vrvi od demona? Prosto znam da ne postoji nijedno drugo mesto koje ima tako jaku i aktivnu demonsku delatnost. To je jedinstven prostor koji teško da postoji na drugom mestu. Svaki drugi bi u odnosu na ovaj izgledao kao pravo otelotvorenje raja, a to je definitvno nešto što mi ne treba u životu. Ipak, svesna sam da će doći i taj dan kad ću morati da se odselim. Već sam predugo ovde, komšiluk je već počeo da primećuje kako previše otegnuto radim jedno te isto, odnosno ne radim ništa. Neki su počeli da se pitaju, šta se to dešava sa mnom. Znam da sam, što se najbližih komšija tiče, mirna još za neko kraće vreme, a ovih nekoliko staraca koji mi se redovno javljaju ne moram da se plašim, jer su i sami svesni koliko su stari. Stoga sve nedoumice u vezi sa mnom pripisuju sopstvenoj izlapelosti. Nekada ovakve nedoumice rešavam odlaskom na nekoliko meseci, u nadi da će se zaboraviti na mene i da će se do povratka već nešto drugo izdešavati što bi mi išlo u korist. Obično odem čak i do neke druge zemlje, tamo boravim u miru. Nikome se ne javljam, prosto nestanem i

228

očekujem kako će se stvari same razrešiti. To nije bila loša taktika poslednjih godina, ali kako sam ovde već skoro postala starosedelac, postoji opasnost da me upamte i primete i da se zapitaju, kakav to stvor ne menja nit lice, nit ruho, nit nedelanje više od deceniju i po? Zato su moji dani ovde odbrojani, koliko god žarko želela da ostanem sa svim ovim demonima koji mi opsedaju dom.

Na terasu koja okružuje ovu sablasnu konstrukciju uglavnom su dolazili golubovi da umiru. To je, prosto, bio jedan trend koji se dugo odigravao. Posle svih ovih vekova provedenih u poluživotu kakvim živim, nije se dogodilo da dospem do mesta koje služi kao `obala golubovače`. Zaista prijatno iznenađenje, nema šta. Međutim, stvari su se znatno promenile od kako sam primila babu u svoj retko ukleti prostor. Naime, kuća u kojoj je do tada odsedala se urušila sama u sebe. Posle toliko vekova nije više mogla da opstane; mada, od kad znam za tu kuću izgledala je kao da će se svakog časa srušiti plafon je redovno padao, pod je imao džombe i rupe, osećalo se na buđ i ustajalost jednostavno, kuća koju bi svaka veštica rado poželela. Nažalost, sve na ovom svetu teži ka raspadanju, sem nadnaravnih bića, stoga se njihova energija iscrpi; zato se moramo uvek seliti dalje. S obzirom da je babi toliko vekova da ne ume ni da ih izbroji, bilo je neophodno primiti je, jer gde bi ona otišla sama. S druge strane, nije bilo nikakve mogućnosti za pregovore; ipak je ona prastara avetinja koja zna one najprimitivnije tehnike manipulacije kojima niko, pa čak ni obučeni veštci, ne mogu da odole. Iz nekoga razloga je korisno imati to u kući i naučiti sve te drevne veštine veštičarenja; nema svako takvu privilegiju u životu. I kako se njeno doseljenje odigralo, došlo je do promene: golubovi su nestali, oterale su ih vrane. Izgleda da je stara avet sa sobom donela jata vrana koje sad svakodnevno obleću oko krova, lete na sve strane, i po ceo dan grakću; tuku se, jure se, donose orahe na ogradu, špijuniraju me, i tako... Baba je stara već mnogo vekova, ne zna se više iz kog je tačno veka. Posle svih tih ratova, smenjivanja vlasti i država, pogube se spisi, a njoj pamet. Sumnja se

229

da je možda jedna od najstarijih preživelih veštica. Iskreno, skoro sam sigurna u istinitost tih tvrdnji. Više puta je naglasila kako je najbolja i neuništiva baš zato što je sve preživela i nadživela. S druge strane, njena taktika preživljavanja i nije naročito superiorno inteligentna. Sve što je potrebno za viševekovno opstajanje je odustajanje od bilo kakvog života. Zato ona sedi u kući i nikada ne izlazi napolje, i to još od srednjeg veka, tako je i preživela lov na veštice i masovna spaljivanja. Niko, jednostavno, nije ni znao da postoji. A ne zna se ni dan danas. Toliko je skrivena, da čak i sama pomislim da se stopila u nameštaj. Nekada mislim da tajna njene dugovečnosti nisu samo prastare izvorne magijske tehnike, nego da je ona neka vrsta hibrida veštice i vampira. Obično, deca vampira i veštaca se rađaju ili kao jedno ili kao drugo. Zna se da uspeli hibridi mogu da razviju nadljudske sposobnosti i karakteristike koje ih očuvavaju vekovima. Primećivala sam kako uvek reaguje kada je sunce, slučajno, obasja na kauču; odmah počne da baca kletve na njega. Takođe je poznato da nikada nije izlazila iz kuće, sem kad je išla na groblje u ranim jutarnjim satima, pred svitanje. Ipak, ti izleti su se završili još u prošlom veku. Jedna od naznaka na primer može biti to što je pojela svu svoju decu. Pošto je rodila mog oca, njega je ostavila živog jer ipak je bio prvi, mada je pokušala nekoliko puta i njega da uguši, svako sledeće dete bi pojela. Nekad bi ih vadila još neoformljene iz svoje utrobe i proždirala nezasito. Jedno 700 dece je tako bila pojela za svoje vreme, dok na kraju nije pojela i sopstvenog muža. Posle je morala da se zadovolji dugotrajnim isisavanjem svojih rođaka, dok ih lepo nije sve redom posahranjivala. Čak je uspela i mog oca da sahrani, možda ne toliko svojom voljom, ali ne može se reći da nije uživala u svoj toj patnji, narikanju i posmrtnim energijama koje su kružile dugo nakon njegove smrti. Bilo je to nedavno, pre više od dva veka, godine 1807. kada su pripadnici hrišćanskih redova skovali zaveru protiv njega, javno ga optužili za veštičarenje, napali iz zasede i na mestu ga ubili. Kada sam konačno stigla na mesto nesreće, bilo je već kasno, cele noći sam izvodila

230

rezurektivne rituale nad njim, ali ništa od toga nije uspelo. Izgleda da su se njegove ubice potrudile da dobro obave svoj posao. Smešno mi je bilo, kako su pokušali da ga ubiju glogovim kolcem kojeg su mu zabili u srce. To je nešto što veštcima ne može nikako naškoditi, nego jedino vampirima; ali sam potom u njegovoj krvi našla ostatke crnomagijskih otrova. Izgleda da su se svojski potrudili. Nisu znali da li je veštac ili vampir pa su, za svaki slučaj, primenili više metoda: bacanje kletvi, ritualno napravljene otrove, glogov kolac... skoro da se čovek zapita, kako pripadnici svešteničkih redova mogu imati toliki uvid u delotvorne načine i sisteme uklanjanja poluljudskih nemani.

Ispostavilo se kasnije da to takođe nisu bila ljudska bića. To su bili vampiri koji su se infiltrirali među sveštenike. Mogli su lako da se raspoznaju po tome što nezasito zgrću zlato, ljude i moć. Prisustvo ambicije u hrišćanskim redovima uvek podrazumeva prisustvo vampirske krvi, jer obična ljudska bića koja kreću religijskim putevima to rade isključivo iz potrebe za mirnim i ustaljenim, sigurnim životom. Dugo sam se pitala, koji je pravi razlog njihovog napada na mog oca. Istna je da, kad su u pitanju nadzemaljska bića poput nas, ne mora postojati nikakav naročit razlog, jer mi ne delamo u skladu sa razumom, nego više u skladu sa nasumičnim pobudama koje mogu doći sa bilo koje strane, spoljašnje, unutrašnje, onostrane... Ipak, bilo je tu određenih nesuglasica. Možda se slučajno našao na njihovom putu do vrha svešteničkih hijerarhijskih lestvica. Ili je bio iskorišćen kao neka vrsta žrtve, za njihove rituale uspinjanja. Bilo mi je jasno kada se jedan od njih pojavio na sahrani i pobednosno digao desnu nogu na brdašce zemlje kojom je potom bio zakopan kovčeg, držeći neku vrstu hrišćansko-moralne propovedi, ali bez trunke osećanja ili saosećanja. Odmah sam znala da je sumnjiv. Taj čin dizanja desne noge na leš ili kovčeg, obično sprovode vampirski službenici koji konačno usmrte svoju žrtvu. To je, kao, neka vrsta obeležavanja teritorije; vrlo je nesvestan čin i vodi poreklo od davnina, kada su njihovi primitivniji preci redovno zapišavali isisanu žrtvu kako bi obeležili teritoriju i poslali signal opomene drugima vampirima da im ne prilaze.

231

Moguće je da je bio korišćen kao žrtva čijim prinošenjem oni ostvaruju dalji materijalni napredak u svom životu, jer je taj isti vampir nedugo potom uspeo da se uzdinge na višu hijerarhijsku lestvicu koju je dugo isčekivao. Čak je smestio svom kolegi sa kojim je napravio zasedu mom ocu, kako bi došao baš na njegovo mesto. U vampirskom svetu niko nikome nikad ne sme da veruje. To je prvo i osnovno pravilo. Nije mi bilo naročito jasno kakve bi moj otac, ugledni poštovani veštac, imao veze sa njihovim uspinjanjima, kada on sam nije imao ni trunke takvih ambicija. Bila je to, možda, neka vrsta osvete, jer nije hteo da ih poveže sa tajnim društvima sa kojima je navodno sarađivao. Verovao je da nisu pogodna baš za vampire te ih je sputao u namerama da se pridruže; nije želeo krvave borbe za moć u svom okruženju, dok pokušava u miru da unapredi formulu za eliksir besmrtnosti. Ne da je njima nešto konkretno bilo zabranjeno, mogli su da delaju kako god su želeli. Nije on bio jedini veštac u blizini koji zna par uticajnih ljudi, što na kraju više govori o njihovom vampirskom varvarizmu, nego o dobrom povodu za veštocid.

Ono što bi takođe moglo da upućuje na to da je baba stvarno `vešpir`, kako se zvanično nazivaju izuzetno retki hibridi veštica i vampira, je to što za svojih više od hiljadu proživljenih vekova zaista ne izgleda dobro. Poznajem veštice stare po nekoliko milenijuma i, zlogami, u top formi su. Nije karakteristično za veštice da izgube svoj sjaj posle više vekova postoje razne formule i čini koje vrlo jednostavno održavaju svež, mladalački netaknut izgled - pre je to karakteristično za vampire da posle pet i više vekova, počnu da izgledaju nekako oronulo. To je zato što se loše hrane. Glad je mori svakoga dana; koliko god hrane da joj obezbedim, nikad joj nije dosta, te redovno proklinje sve preživele rođake koji su nepovratno pobegli od nje u nadi da će možda da se spasu. S druge strane, očuvan izgled ne potvrđuje uvek da je upitanju veštica, a ne `vešpir`, jer jedna njena koleginica, vršnjakinja, svetski poznat `vešpir` , se držala veoma dobro za svoje vekove. Zlo i propalost nije mogla da sakrije, ali se zbog svog uzdignutog statusa mnogo bolje hranila pretežno krvlju dece i

232

novorođenčadi, prethodno ritualno ubijanih zbog čega smo svi mislili da će živeti večno. Bilo je, zaista, iznenađujuće saznati da je uprkos svemu, iznenadno umrla, što nekada govori o tome da čak ni `vešpiri` nisu uvek stoprocentno osigurani na večni poluživot.

Da se nisam rodila kao veštica, u porodici koja je već vekovima prokleta, sa sigurnošću moram priznati da bih ponovo sama izabrala da budem veštica. Nije previše vremena prošlo od mog dolaska na ovaj svet pre nego što sam shvatila kako nisam zaista potrebna ovom svetu. Ništa od mene im nije naročito potrebno: nit moje sposobnosti, nit moje prisustvo; kad bih nestala, ne bi se ništa naročito izmenilo. Bilo je to još pre mnogo vekova u mojoj veštičijoj mladosti, dok sam se pronalazila, ne uviđajući svoje pravo poreklo i prirodu, kada sam zaneseno verovala da, poput običnih smrtinka, i ja pripadam ovom svetu i treba nekako da mu doprinesem, da sam sigurno, kako sve religije nalažu, bila potkovana baš onim talentima i sposobnostima koje čovečanstvu trebaju za opstanak. Pa sam tako naivno pokušavala da sudelujem u društvu, u nadi da ću i sama pronaći svoje mesto. Ispostavilo se da se to uglavnom važi za obične smrtnike, možda. Sve ono što sam istinski bila nije bilo pogodno, skoro ni u jednom veku, za potrebe društva. Zato sam počela da se provlačim kroz vekove nespaženo, te sam i dalje živa, a ne spaljena na nekoj lomači što se dešavalo onima koji nisu na vreme odustali od čovečanstva. Ono što se zapravo traži, sa druge strane, meni je i dalje strano, skoro da uopšte nisam sigurna, šta je to. Kad bih to znala, verovatno bih umela da ritualno izmanipulišem stvarnost u svoju korist. Ipak, ako to zahvteva promenu same moje suštine, teško da bih mogla u tome da uspem, jer niko ne može biti previše drugačiji od onoga što jeste. Čini mi se, posle više vekova posmatranja ljudske rase, da postoji priličan broj pojedinaca koji kao da ni nemaju neke lične karakteristike ili osobenu suštinu, tako da se mogu prilagođavati bilo čemu što se od njih traži, čak i kad nema naročitog smisla ili koristi. Ali, ko sam ja uopšte da sudim o tome šta je čovečanstvu potrebno kad mu čak ni ne pripadam. Pravila po kojima se oni vode

233

su previše besmislena za ovo stvorenje iz minulih vekova. Stoga obitavam ovako besciljno i besmisleno, kako priliči nadnaravnim bićima, sa jednom svrhom, koja nema naročitu korist za čovečanstvo... a to je da preživim što duže. Kad već živimo poluživote, moramo ih produžiti što je više moguće, zar ne? Za jedno normalno iskustvo po standardima običnih smrtnika, meni je potrebno čak nekoliko vekova, a ne tek nekoliko meseci, godina, kako im se to obično događa. Razumljivo je stoga da je prevazilaženje smrtnosti skoro pa imperativ za moju rasu.

Iako nam je, uz malo sreće i pameti, zagarantovan večan života, nema nikakvih dokaza da bi ta tvrdnja mogla opstati, jer večnost ne može nikako da se izmeri. Da ima kraj, znali bismo, je li moguće opstati kroz sve vekove, dokle god je čovečanstvu suđeno da postoji. Imajući to u vidu, mogu lako zaključiti da, uprkos svemu, ipak postoji kraj i za našu rasu; a on može doći kolektivnom propašću čovečanstva, što se može lako desiti nekom prirodnom kosmičkom katastrofom koju su mnogi pripadnici ljudske rase već davno predvideli. Niko od njih se naročito ne uzbuđuje oko toga, znaju da to neće doživeti i da je to ostavljeno za neke ljude tamo daleko u budućnosti. Ali za nas, koji potencijalno možemo doživeti tu budućnost, takva znanja nisu toliko benigna. Ipak, najvažnije je, pre svega, nadživeti ljudsku rasu; što se nas tiče, to je u suštini životni uspeh i svrha postojanja. Događa se s vremena na vreme, da iščašena bića poput nas ipak, tu i tamo, ne prežive čitavu večnost. Znalo se u prošlosti da je to moguće, i neki su uspevali mada retki dok su ostali, zbog teškoće neljudskog života, bivali progonjeni, i ubijani na raznorazne načine. Ta svest, da nismo zaista u potpnosti besmrtni, i da uvek postoji pretnja da nas progone ili ljudi ili pripadnici naših vrsta, čini nas ipak opreznijima. Koliko god da smo nadmoćni, negde u vidokrugu postoji svest i o toj mogućnosti. Zato se moram svim silama truditi da održavam babu u životu, koja i dalje obitava u svom poluzombiranom telu, svakim danom gubeći

234

na snazi, uprkos svim svojim ritualima i besomučnom isisavanju svojih žrtvi. To je posve neophodno. Ona je prastari predstavnik svih primitivnih domorodačkih predačkih rasa, od kojih teško da je iko ostao živ sem nje. Taj nivo primitivizma i mračnih sila koje oko nje i unutar nje obitavaju se ne rađa jednom u stoleću, nego jednom od početka do kraja vremena. Nemati tako nešto u svom okruženju zaista me može odvojiti od vlastitih korena i smisla postojanja naše rase. Poznajući sebe i svoju neprirodnu otvorenost prema svemu novom i drugačijem, bila bih u opasnosti da na mene utiču normalna ljudska bića i da me potpuno skrenu sa mog mračnog veštičijeg puta, a to bi zaista bila velika šteta. Toliko truda uloženog od strane mojih predaka da budem biće tame, a bez uticaja babe, najmračnijeg bića koje je ikada postojalo, zaista bih mogla da skrenem sa tog puta. Nekad se pitam, da l’ mi je to od oca; on je imao te izlete u nepoznato, hteo je s vremena na vreme da pobegne i da se oslobodi. To ga je i koštalo života, ali čini mi se da sam ja, izgleda, mnogo gora po tom pitanju. Možda je i to razlog zbog kog je baba morala, posle svih ovih vekova, da dođe da živi kod mene. S druge strane, majka mi je vampir, oni žive posve drugačije živote, nije ni čudo što sam zbunjena. Oni mnogo više sudeluju u životima ljudskih bića jer moraju negde naći svoje žrtve. Takođe im je donekle lakše, jer imaju predatorski karakter, i uvek koriste napad kao najbolju odbranu, dok smo mi veštci skloniji povlačenju, nauci, izučavanju bilja, planeta, učenju čini, pravljenju napitaka, talismana i slično. Za to je potrebna samoća, odvojenost od civilizacije, a to nas često čini slabijima u odbrani, jer jednostavno nismo tome svakodnevno posvećeni. Život u povremenoj interakciji sa ljudima može biti prilično iscrpljujuć, da ne kažem opasan, s obzirom na to da iz nekog čudnovatog razloga ljudi vole mnogo da se raspituju o pojedinostima mog života, a to je zabranjeno da znaju, radi moje, a nekad i njihove bezbednosti. Zato se skoro svaki put preznajam kada moram porazgovarati sa bilo kim, kada se sasvim neočekivano pojavi neko ko misli da me poznaje i stoga mora da se raspita o radnjama koje sprovodim na

235

dnevnom nivou. Naporno je svaki put izmišljati, jer postoji velika verovatnoća da ću zaboraviti, te priča neće imati logički povezan tok, što bi me dovelo u nekoliko vrsta opasnosti: od one gde oni mogu shvatiti da nisam deo njihove rase i da me stoga moraju spaliti, do sumnje u to da sam luda ili neverodostojna, a to je definitivno nešto što ne volim. Pored ovog poluživota, kakvim živim već vekovima, zaslužujem barem da me poštuju. Samo to tražim, da me ispoštuju kao ljudsko biće, iako to nisam, iako to ne praktikuju ni jedni sa drugima.

Sećam se vremena kada bi život bivao mnogo lakši i kada ne bih morala na dnevnom nivou da se brinem oko toga da li će me neko otkriti. To su bila vremena... gradovi su bili pusti, ljudi bi se samozatvarali u svoje domove bez ikakve želje da ikad izađu napolje, bežali su jedni od drugih, a rezultati su bili izvanredni, desetkovanje čitavih gradova, opšta histerija, strah je vladao nad ljudskom rasom, i uradili bi šta god im se kaže, a uvek im se govorilo isto da odustanu od života. Tada sam šetala ulicama oslobođena; ako bi kogod prošao suprotnim pravcem, uglavnom bi se brzim koracima sklanjao, i nestajao u obamrlom gradu. Nije bilo nikakve opasnosti od preterane komunikacije ni sa kim. Obično bi na početku izbijanja kuge spalili koju vešticu u nadi da će se tako osloboditi grehova i sprečiti razvijanje zaraze, ali to su uglavnom bile pripadnice njihove, ljudske rase. U čitavoj histerjiji koja je tada nastajala nisu imali ni vremena da dobro proberu prave veštce te su uzimali koga bilo, a da je izgledao pomalo sumnjiv. Važno je bilo predstaviti narodu kako se nešto radi na oslobođenju od ove pošasti. Ubrzo potom sledilo bi opšte zatvaranje, i to je bio jedini period kada su nemani poput nas bile bezbedne. Uvek sam razmišljala o tome kako u tim trenucima ljudska rasa ima priliku da iskusi kako je to živeti, odnosno ne živeti moj život. Osećaj neke božanske pravde mi se redovno projavljivao, skoro bih pomislila kako postoji neka kosmička ravnoteža na ovom svetu. Međutim, nikada ne traje dovoljno dugo. Šta je za mene par godina, nekoliko decenija? Povratak u normalu mi se činio kao da uvek dolazi prebrzo, ljudi čak nisu želeli da prolaze kroz neki međuperiod privikavanja na stari način

236

života. Žurili su, kao da nemaju vremena, da što pre nadoknade sve izgubljeno, da uhvate rogove svog života i pokažu mu da njime vladaju, brzo zaboravljajući sve one žrtve koje su svakodnevno padale oko njih. Na ovom svetu se čak nema vremena ni da se oplakuju mrtvi, a za nas govore kako smo `ti koji su bezosećajni` . Kako da ne, pa ja smrt svog oca i dalje oplakujem, a prošlo je tek dva veka, dok moja baba već skoro milenijum oplakuje većinu ljudi koje je ikada poznavala; ne zna se više tačno ni koga, mada znam da je sve počelo sa smrću njenih roditelja. Mislim da njih nikad neće prežaliti, skoro da pomišljam da su bili sveci, a to je malo verovatno. Tako sam svaki put po završetku kuge osećala veći stres nego tokom normalnih vremena, jer prelazak predivno mučaljivog grada u silovito živopisna dešavanja ne može proći bez neke neprijatne odbojnosti. Ne razumijem, zašto bi iko želeo da se vrati u onu besomučnu užurbanost i jurcanje za ispunjavanje svojih sudbinskih prekretnica? Nekad mi se čini kako su ljudi veći tanatofili od nas. Mi se smrti klonimo po svaku cenu, radije bismo se zombificirali nego da ikada napustimo svoje telo, dok oni kao da jure da ga se što pre oslobode. Šta je jedan vek života, pa tu ne može ni da se kaže da si živeo. Rade besomučno, troše se, razmnožavaju, i prate opšti trend koji u tom periodu vlada u njihovim zajednicama. I prosto im je sve predodređeno: zna se kad se rađa, kako se živi, kad se umire, i svi nepogrešivo ispunjavaju sve te zahteve. Neverovatno, prosto se pitam kako je to uopšte moguće. Pa pre par vekova sam pokušala da živim život poput smrtnika, i nisam uspela ni jednu jedinu prekretnicu da ispunim. Neverovatno je kako oni to uspevaju, jer je meni potrebno više vekova posvećenog rada, pa ni tada nije sigurno da će se išta dogoditi.

Odustajanje od života da bi se ostalo u životu je babina strategija opstanka, ali takođe i vrhunski način preživljavanja kada moraju da se dožive svi ti vekovi u budućnosti u tako krhkom i moralno zaprljanom telu kao što je njeno. Mnogim ljudima se to može činiti potpuno nesuvislo, jer se oni vode pricipima pre

237

kvaliteta nego kvantiteta, ali ne čini se i nama nadnaravnim bićima: to je često sve što uspevamo da dobijemo. Poluživot, poluiskustvo, polusudbina... nismo mi nikada bili potpuni, od onog trenutka kad smo se odrekli sopstvene ljudskosti, ili pošto smo se takvi rodili, zaslugama i delima naših prethodnika. Hrana koju redovno trpa u sebe je poluhrana, ona oseća samo poluukus, poluzadovoljstvo; uvek negde u blizini, nikada potpuno ostvareno. Zato traži da joj stavljam tri kašike soli u svaki obrok. To je jedna od njenih veštičijih tajni: ne samo što pokušava da intenzivira ukus kako bi ga uopšte osetila, tim ritualom uspešno produžava sebi život. Poznato je da je so jedno od sredstava koje se koristi za čišćenje od negativne energije i mračnih bića; međutim, kada se koristi interno, dobija efekte homeopatskog leka; i za nju, kojoj bi toliko soli u okruženju predstavljalo sigurnu propast, kada ga konzumira na taj način kroz sve svoje ritualne radnje, uspeva da odagna od sebe bilo kakve svetlosne sile koje bi joj smanjile šanse za opstanak, a usput izbacuje iz sebe bilo kakvu energiju koja nije u potpunosti u skladu sa njenom osnovnom strukturom. Najvažnije je, ništa ne menjati, uljuljkati se u jednu sigurnu i predvidivu žabokrečinsku stvarnost toliko, da nikakva dešavanja u spoljnjem svetu ne mogu poremetiti beskonačni ritam ritualnih radnji u službi opstanka u poluživotu. Nikad ne prelazi granice svog tela, zapravo, često ih ni ne dostiže. Što manje aktivnosti, što više sedenja; katatonično buljenje u jednu tačku i prizivanje đavolskih nemani u prostor, sa proklinjanjem svega što je izvan nje same, zvuči kao pravi raj za ukleta bića, ali obični ljudi teško da mogu dugo da izdrže takve radnje. Odustajanje od života je, zapravo, jedini način za nas neljudske nemani da se u njemu i ostane; barem malo, barem prividno, barem u lešu koji se, iz nekog onostranog razologa, i dalje pomera.

238

SAN ILI JAVA

Njegov život je bio niz početaka. Od zemlje i ka zemlji. Oni se nikako nisu mogli razmrsiti. Živeo je po svome, zadovoljan. Karakterisalo ga je to što bi se kraj uvek pretvarao u početak, tako da je samo vešt posmatrač mogao da ih razlikuje. Čak bi se i tada iznad vremena postojanja i prostora u kojima je živeo nadvila neka prozirna magla iz koje neupućen posmatrač nikako nije mogao pronaći izlaz. Uzimao je snagu iz njih, dičio se njima, uživao je u njima. Bili su deo svega njegovog.

Dok se okrenuo, našao se u srednjem dobu. Kada je mladost prošla nije znao. Nije osetio njeno potrošno vreme. Svakog puta kada bi sreo nekog s kim je delio dane mladosti, video je znakove prolaznosti... ali samo na poznaniku. On je i dalje bio mlad i svež, kao prva jutarnja rosa koja mu je hladila noge kada se iz zagrljaja noći i spavanja u plastu slame ili na promaji kotarke vraćao iz provoda. Duša mu je vrcala životom, um se pretvarao u jedinstvo neba i zemlje, osećao je snagu koja ga je gurala dalje.

Braka se odrekao davno, već posle prvih nedelja zajedničkog života. Nije se tome nadao. S gorčinom se sećao dana. Nije odneo čast. Društvo ga je zadirkivalo, smejalo se na njegov račun. On je samo odmahivao glavom i izbegavao odgovor. Gde, na sav trošak, još i čast da donese!?

Tada se niotkuda pojavio mucavi Pera: „Koolkoo mii daannaass jeeelii i piliii, toolkoo vii zaajeeeednoo biilii!“

239 Vesna Đukanović

Kao da je duh proroka izrekao reči, one su se obistinile. Žena ga je napustila posle nedelju dana. Samo je otišla i nije se više pojavila.

Nije mario za rad, a nisu postojale ni prepreke kojima je robovao. Bio je odgovoran samo sebi i nekim nevidljivim silama koje mu nikada nisu davale mira. Menjao je žene kao frizure. Trenutno mu je kosa dopirala do pola leđa, baš kao u neke devojke. Jedino je spreda glava odavala godine svojim sjajem. Voleo je sebe da naziva MM. Kršteno ime, dobijeno od kuma, nije voleo. Radio je nekoliko godina u firmi. Više se šlepao na račun onih koji su radili nego što je sam nešto privređivao. Jednog jutra mu se smrklo pa je, posle popijenih lekova, završio u bolnici. Da li mu se um pomračio ili je dobro odglumio bolest, nije se znalo. Bog i prijatelji su zajedničkim snagama pomogli. Dobio je penziju.

Nove tehnologije i Fejsbuk su mu donele verovanje u održanje vlastite mladosti. Lako je dolazio do utehe. Lako je dodirivao usamljena ženska srca. Olako je shvatao pažnju i privlačnost tela.

Jedino se zimi nekako sklupčavao, poput psa na januarskom mrazu. Tonuo bi u neki sumrak iz koga bi jedva bivao probuđen. Iznad svega je voleo bistru vodu i odsjaj prolećne svile na njenoj mirnoj površini.

Tog jutra je pokupio štapove. Parkirao je polovni auto, u fazi poluraspada, na uzvišenje. Iz dubine, koja je bila stari kop za vađenje gline, mogao ga je videti. Poneo je mobilni telefon, stavio ga u džep i zatvorio cibzarom.

„Gde da mi ispadne...tolike adrese...a možda će me neka i zvati...“ Noćna kiša je donela jutarnju svežinu. Blistale su travke i divlji sirak. Biser se presijavao u glavama plavog čička. Zemlja se raskiselila, radosna zbog dobijene vlage. Izmešala se prašina sa travom, ulepila se čineći pletenice devojačkih kosa, blistave i sjajne. Zvonio je njihov glas.

240

Klizavom stazom spuštao se do mesta za pecanje. Uska je vijugala. Znao je da se na njoj nalazi velika pukotina kroz koju je zjapila dubina. Usled kiše rupa se povećala, a zjapeći otvor je ostao nezaštićen. Čak se deo strmine lagano odvojio. Bilo je potrebno samo malo, samo jedan gaz nespretnog stopala pa da se obruši. Dok je okom pratio let plavog vodomara, noge su poletele. Rupa se pretvorila u grotlo ravničarskog vulkana, a on se sjedinjavao s magmom blata i žute gline. U letu je hvatao i slagao delove svoga života. Tresak je doneo mrak i iskričave tragove svetlosti koji su, čudom, postajali sve bistriji.

Do njega je dopro zvonak glas. Mladost ga je nosila na svojim lakim krilima. Belasala se i u paučinastim oblacima ga lagano dodirivala. Video je svoju prvu, tajnu i duboko skrivenu ljubav. Bila je veselog osmeha, s beskrajnim svetlom tajanstvenih mesečevih zraka i sunčevih odsjaja u pšeničnoj kosi. Smejala mu se. Pružio je ruku da je dotakne, ali je ona, u nekoj magiji izvučenoj iz najstrože tajnosti, nestala. Kao onoga dana kada ju je čekao na glinenoj obali banjemesta gde se nekada vadila glina od koje se pekao crep, pa se ogromna rupa čudom prirode napunila vodom. Sve je bilo isto, samo su njegove oči ovoga puta bile suve. U trenu se slika izbrisala. Godine su se uskovitlale. Mešalo se dnevno svetlo i noćna tama. Mešale su se niske vlati sa žutim cvetovima kantariona i visoke cvasti zelene trske.

Pojavila se nova, nestvarno blistava slika - panonska vila umilnoga glasa. Došla je, dugokosa, s dlanom otvorenim i stvorenim za ljubav. Govorila je bez glasa. Telo joj se uvijalo i menjalo obličja. Nekako je i bila i nije vila njegovih snova. Paperjasto meka i planinski bistra, a ipak neprozirna, na samoj površini panonskih njiva čuvala je duše probuđenih i okasnelih noćnih i prvih dnevnih šetača. Lagano komešanje njenih koraka u približavanju pričinjalo mu je neviđeno zadovoljstvo. Uzbuđenje je raslo. Srce mu je snažno udaralo. Između providnosti njenih haljina i retkog lakog tkanja vičnom i spretnom oku se ukazivala počast, slika nebeske lepote. Naprezao je vid.

241

Magličasta tvar je, u oblačićima, dosezala nebo u sivkastoj visini, da bi se iskrzanim linijama vraćala do strnjike na samom mestu dodira gline i crnice. Lutala je između neba i zemlje, ne dotičući svojom vitkošću ni jedno ni drugo, već se između njih lako pružala i mešala ih svojim dodirima. Podigao je ruke da je dotakne, dohvati, ali je sve ostajalo bez uspeha. Lakonoga i dugokosa, svoju je radost odavala mirisom kasnog bosiljka s požnjevene njive. U vilinskoj radosti, i u njegovoj želji, sitni cvet se nestvarnim krikom odvajao i blagosiljao je mirisom bačenih latica. Nekoliko busena je u daljini bilo nevidilom pokriveno pa se bunilo, vrištalo i svim svojim silama teralo neželjene poglede. Duboko je uzdahnuo, ponet božanskom magijom. U daljini su se nazirali vrhovi divljih oraha, u svojoj težnji da dosegnu visine. Glasnim bubnjanjem srca ih je naslućivao. Opet je gledao nju. Osmelio se da je dodirne.

Odjednom se u ni iz čega stvorenom kovitlacu, nastalom od njene lepote, stvorila prikaza. Šire je otvorio oči. Da li je to bio Život? Duh? Utvara? Smrt u svojoj moći? Ledile su mu se misli, a čelo mu se orošavalo krupnim hladnim graškama.

Siva prilika je nosila ogrtač otežao od briga i mnogih dana upotrebe. Videle su se na njemu prolećne kiše i zimski snegovi. Nisu izostajali ni hladni severni vetrovi koji caruju s ranog proleća, a i prve zelene travke su ostavile svoje tragove, dok se sklupčan baškario na osunčanoj strani kanala. Prilika se lagano izvlačila iz gustiša u kome je carevala trska, a iza nje rogoz. Oslanjala se na iskrivljen štap. Uhvatio ga je strah. Možda prilazeća prilika razgovara sa probuđenim dušama predaka, druži se s odbeglim robijašima ili skriva počinioce strašnih zločina. Poželeo je da se izvuče, da se izmigolji iz grubih, glinom isprljanih ruku.

„Da li je čovek sam? Govori li jezik vavilonski, srpski, mađarski, nemački? Govori li i neki tajni jezik koji samo mrtvi razumeju? Nemušti? Da li ima hrabrost templara i moć Saladina? Možda je to samo duša zaboravljenog

242

panonskog ratnika? Kroz tunel isprepletenih grana mnogih biljnih vrsta, posađenih i uzgajanih u nekim srećnijim vremenima, dopiralo je šuštanje. Nije mogao da razazna, da li su to glasovi živih ili tek odjeci beskrajnog niza duša koje su negda tu živele. Zanosila ga je igra glasova i mnogih vetrova koji su svoje delove ostavljali u krošnjama. Darivan je zvukom iznad zvukova, glasom bez glasova i na trenutak je, iz straha, pronašao put do istinske sreće. Prikaza je počela svoj govor. Gledao je, otvorenih usta oko kojih je zujala dosadna barska muva.

Pokušao je da ustane, da svojim korakom dospe do izvora svih izvora, ali su ga žute viline kose držale čvrsto vezanog za vlažno glinovito tlo. Sve što je uspevao učiniti bilo je proklizavanje i čvršće tonjenje u mulj. Osetio je potrebu da se umeša među starosedeoce i da bez govora oseti snagu neobjašnjenih šumova. Odvojio je dušu od tela. Poleteo je kroz tunel. Dospeo je do starog panja. Na njemu je sedela prikaza sasvim neugledne i vremešne spoljašnosti. Ogrtač se pretvorio u sivu kabanicu. Ona je pokrivala i skrivala. Ispod nje se naziralo telo pokriveno mnogim slojevima odeće. Pertle, na cipelama iz kojih su virile grube vunene čarape, bile su odvezane. Sve to i ne bi bilo tako neobično i on se radi toga ne bi toliko uznemiravao, da prikaza oko glave nije nosila oreol satkan od zlatno zelenih listova proleća i jeseni, na kome su kapi vode sijale poput biserne ogrlice na vratu lepe žene.

Da ga je hvatao prvi sumrak ili da se na ovom mestu našao u sam osvit zore, poverovao bi da mu se samo priviđa, da je sve samo varka... ovako je postajao duboko svestan stvarnosti u kojoj se našao.

Prikaza je dobila obličje starca koji je nerazgovetno mrmljao. Videlo se da mu nedostaju zubi i da mu se reči penuše i nekako pevljivo nadolaze. Morao je utišati svoje srce i pritajiti svoje prisustvo da ničim ne uvredi ili rasrdi prikazu, da ne ostane uskraćen. Bio je spreman da se pokloni Nebeskoj volji i da upije

243

trenutak bestelesnog saznanja. Pretvorio se u bezvuk. Postao je vidljivo nevidljivi sagovornik.

„

Ehej, sine moj! Koliko puta sam govorio, koliko puta sam rekao!? A da li me je ko čuo? Znam... ti bi kazao, samo da smeš, da želiš da mi otkriješ svoje prisustvo, da ja nisam nekakav prorok kao oni Tarabići ili Nostradamusi, ali ja znam znanje. Možda sam neugledan i star, možda moje reči raznose neki nepoznati vetrovi, ali ja vidim, čujem i osećam. Kroz moje telo protiče sve znanje sveta, od njegovog nastanka, preko dana današnjeg pa sve do daleke budućnosti... kada će telo tvoje postati zemlja. Dovoljno je, samo, da trepnem pa da se traka slika iz davnina pokrene. Polete tada i radosti i tuge. Prepliću se strahovi i nadanja. Pobeđuju istine. Laži bivaju razotkrivene. Uteha i vera dobrotom me preplave pa darujem slučajne prolaznike. Tako kao što ću danas darovati tebe, saznanjem da ljudi vrede manje nego što sami o sebi misle. Pričaću ti o izgubljenom znanju. Nemoj se čuditi. Vi ljudi mislite, moćni ste, silni... upravljate tuđim životima. Pritiskate dugme i odlučujete o životu i smrti. Odlučujete o porodu! Hteli biste posedovati i svetlost i tamu! Hoćete novac i samo novac.

Reći ću ti, slušaj: izdaleka, tamo gde čovek nikada nije stao nogom i gde nikada neće stati, doći će utvare. Približiće se oku čovekovom, a on neće znati da su to one. Njihova senka će delovati umesto njih. Bi`će ljute na čoveka, na njegovu gordost i misao o moći. Čekaće da noć bude vedra. Probudiće čoveka i naterati ga da gleda u visine. Videće da s neba padaju kutije koje ti, sine moj, zoveš satelitima. Padaće i u svome padu će sagorevati. Plakaće ljudi na severu i jugu, plakaće i oni na zapadu i istoku. Zaboraviće čovek na rakete i avione. Zaboraviće se nevidljivo prenošenje slike i zvuka. Neće vredeti slava, neće se čuti reč. Rasuti po stranama sveta mislit će o svojim roditeljima i postojbini, ali ih neće videti. Sve će stati. Vreme će samo teći. Zemlja će drhtati. Ljudi će patiti od gladi. Rušiće se mostovi. Neće imati znanje oni koji treba da ih poprave.

244

Zaborav će carevati. Računari, roboti i mobilni telefoni će biti otpad. Sve što je prljalo će biti izbrisano. Samo će senke straha u radosti leteti. Ćutiš, a čujem te! Mnogo je toga bilo pa se rukom nepoznatom izbrisalo. Tako će biti opet. Ako budeš pametan, pomoći ćeš čoveku! Ovako…“

U trenutku kada se napregnuo i približio neobičnoj prikazi, u želji da bude darovan mudrošću, osetio je hladno miljenje preko svoga lica. Zelena vodena žaba mu se, u svojoj hrabrosti, približila i svojim lepljivim nogama je na njegovom licu pravila sluzave tragove.

Podigao je ruku da je otera, ali novi napadači su ga opkolili. Starac je postao oblak, kap pa se vratio kao njegova suza. Kapnula je u baru onu koja nije predstavljala samo mesto legla dosadnih insekata i carstvo pijavica, već pravi raj. Naravno, bilo je tu žaba koje su u letnjim noćima pevale zanosne ljubavne pesme na svom najomiljenijem kreketu, kao i pijavica kojima su se ljudi lečili.

Ali bilo je i okupljanja i druženja. Svako je svoj deo ljubomorno čuvao, ne ometajući u životnoj radosti one druge.

Promenio je obličje.

Postao je dečak. Pronalazio je razonodu u bari na samom obodu grada u kome je živelo siromašno stanovništvo. Bila je savršeno mesto, na kome se pitanje novca nije postavljalo. Svi su bili jednaki, nasmejani... svako je imao svoje interesovanje, neposredno vezano za udubljenje s mutnom vodom. Zvao je baru Jamurine. Gledao ju je. Jedan kraj je bio obrastao trskom. Tamo nije mogao. Vrebala je opasnost od uboda oštre stabljike zelene, tek olistale trske. Jasno je video davno prošle slike. Bio je u njima, ali je nekako leteo, nošen nevidljivim krilima stvorenima rukom koja ga je nosila u sam nespokoj minulih dana, donoseći u isto vreme i radost i tugu. U gustom šipragu su skrivenost nalazili oni koji nisu bili ni deca ni momci.

245

Na suprotnoj strani su pecaroši raščistili trsku pa je ulaz u mlaku vodu bio veoma prijatan. Istočna strana je bila obrasla rogozom i gustom trskom, a iza njih su se uzdizali plavi jorgovani. Tu se nalazilo groblje. Strah od mrtvih sprečavao je žive da tamo naprave ulaz. Tamo se nije smelo. Pričalo se da je neki Pera iz muljevitog gliba izvukao ljudsku butnu kost od koje mu se pamet pomutila, pa su iz strahopoštovanja istok svi izbegavali.

Na zapadnoj strani deca su golim stopalima utabala glinenu plažu „Plavi raj“. Tu su nalazili letnje rashlađenje, bez znanja svojih roditelja. Ogromni plićak, pun punoglavaca i mlakote, bio je zaštićen visokim bagremovim krošnjama okrenutim prema prvim kućama. Oni su zaglušivali dečju ciku i stišavali radost.

Zimi se Jamurina pretvarala u ledenu dvoranu. Debeo sloj čvrstog leda okovao bi baru. Tada se njome koristila ona druga mladost. Ručno pravljene klizaljke i sličuge letele su, jedva dodirujući ledeno staklo. Zimske večeri su ječale od usklika lakih padova i glasnog smeha. Smrznuti bagrem je prenosio priče severnom vetru, a ovaj ih je raznosio dalje, svojim putevima. Do njega dopre glas iz dubine:

„Da nisi nešto zaboravio?“

U trenutku ga je preplavio strah. Nije želeo da se seća. Sve je učinio da se iz njegove svesti izbriše taj dan koji ga je izjedao, koji ga je opominjao da mu se sve dešava iz nekog određenog razloga. Dan koji je potisnuo, koji je skrio duboko, u najudaljeniji, najređe korišćen deo mozga. Nije mogao da pobegne. Setio se.

Na licu je osetio prvu pahulju. Zima je nadolazila. Ne onako silovito kako je to činila ranije, ali je bila tu. To ga nije sprečavalo da se, snagom detinje radosti, uputi u ispitivanje debljine leda na Jamurini.

246

Ivica bare je bila posuta ohridskim tankim biserom. Svetlost, koja se na trenutke probijala pri podizanju i razređivanju magle, doprinela je da se duga prostre u svom bogatstvu kroz isparenja ledenih kapi. Inje se rasulo po cvastima trske, po šiblju i visokim granama. Čistota i belina. Savršenstvo! Polagano je stao na ivicu. Led je zakrckao. Znao je da još nije vreme. Te godine je poželeo da se prvi otisne i svojim slabašnim telom oseti nedostatak gravitacije u brzom klizanju po besprekorno sjajnom ogledalu. Želeo je da to učini pre svih. Razočaranje je bilo duboko. Okretao se tražeći najbolji plićak, gde je led najdeblji. Poneo je drvene, rukom izrađene bratove sličuge. Kradom. Polako se kretao. Uživao je. Blažen je klizao, ne primećujući društvo koje se skupljalo. Omela ga je njihova graja. Doklizao je do njih. Neki su tražili da im da jedan krug. Nije pristao. Brzo je trgnuo telo i svom snagom poleteo prema sredini i tankom ledu. Težina je učinila svoje. ,,Stani” je stiglo prekasno. Polovina tela mu se našla u ledenoj vodi. Deca su ga izvukla. Kući nije smeo. Snašli su se tako što su upalili vatru da ga osuše. Dok se zimski dan spuštao i pritiskao svojom hladnoćom donetom s dalekih Karpata, cvokotao je u klotanim gaćicama koje su se pretvarale u led. Dim je sušio odeću.

„Zašto si me podsetio? I sada mi je led zalepljen za dušu. A sećam se i preležane upale pluća i dana provedenih u bunilu i vlažnim čaršavima posteljine.“

Okrenuo se.

Zima je u trenu nestala. Led se pretvorio u blagi sjaj sunca, a nebo je odisalo plavom svežinom. Nemirna duša se vratila telu.

Sedeo je, zagledan u mirnu vodu. Ćutala je. Blago pomeranje, kao i belasanje prouzrokovano lakim povetarcem i belim suncem, mamilo ga je. Okupao se, ohladio, osvežio je svoje telo i odbacio nataloženi nedeljni umor.

Samo je voda mogla da ga opusti... davala je, oduzimala i kažnjavala. Voleo je da gleda mirnu površinu i da čeka. Dugo je bez treptaja zurio u plovak, plitko

247

uronjen u mirnu površinu. Mogao je satima tako da sedi, da iz sebe izbaci svu tamu i mulj svih jamurina ljudskih.

Najlepše je bilo otići na pecanje s proleća. Nebo se izbistri, prolećne zvezde zablistaju, duša mu se poraduje. S večeri je posmatrao let vilinih konjica i sićušnih mušica koje su svoju igru izvodile vrteći se u naizgled nerazmrsivim linijama. Dugo je gledao izmaglicu vodenih isparenja. Vrebao je trenutak kada se ispod površine vode legu i svoj prvi dah uzimaju komarci, polako sušeći svoja providna krila. Zapažao je bogatstvo života oko sebe i duboko ga je poštovao. Gledao je kako žabe uživaju u svome carstvu i noć dočekuju svojim ljubavnim zovom.

Noćivao bi pod svežom nebeskom kapom. Nije bilo teško spavati na očvrsloj glinenoj zemlji. Nije smetala ni vlaga koja iz nje izbija pri susretu s toplim telom. Pokrio bi se jaknom i više dremao nego spavao, osećajući lepotu mira i tišine u potpunom sjedinjenju s prirodom. Radovao se blistavom jutru i poslednjoj zvezdi koja je najavljivala novi dan.

Razbudio bi se i okupao u hladnoj vodi, da mu krv bolje poteče. Rukama koje su mirisale na glinu pojeo bi svoj doručak i ribu skinutu s udice. Bio je srećan pronađenim mestom bez ljudskih uljeza, vike svađa, prebacivanja i nepotrebnog nametanja osećaja krivice. Praznio bi svest, trudeći se da ne misli na svoj bol.

S jeseni bi u rano jutro krenuo na pecanje štuka. Vižljaste i gipke, lako su izbegavale udice. Dešavalo se da oštrozuba grabljivica neulovljena pojede mamac. Nije se osećao prevarenim. Voleo je tu igru skrivanja ispod sive površine.

Voda se pod naletom kišnih oblaka umiri, tišina se spusti i zagospodari divljom trskom i suvim ogolelim granjem; vetar poklekne, posustane pa tu, pred njim, ućuti. On se stopi s blistavom površinom. Postanu jedno, sjedinjeni u svim svojim usponima i padovima. Samo voda ga poznaje i razume. Samo ona zna

248

sve njegove tajne. Dugi sati se pretvore u dane, dani u godine pa, tako sjedinjeni, krenu na putavanje kroz vreme.

Zimi bi s prvom zaleđenom barom bio upozoren. Tada je mogao samo jedno: da se skloni u mišju rupu i da otrpi hladnoću koja se spremala.

S istoka je svetlost uzimala danak. Pramenovi priviđenja i nepoznatih oblika su počeli da se bistre.

Na licu je osetio ruku. Čuo je lavež psa.

„Da li je to moj Miki? Davno nestali? Miki!“

Čaroliju je prekinulo lajanje krupnog, crnog mađarskog pulina. Zaletao se u njega i lajao svom snagom. Pokušavao je da ga probudi. Pritisak šapa ga je boleo, na mestima gde su ga dodirivale. Prišao mu je stari čobanin koji je kao svoj dlan poznavao svaku pukotinu u okolini banje „Ej, sinko“, hladna ruka ga je dodirnula. „Da li ti treba pomoć? Pao si odozgo. Moj Šara te je pronašao. Dozvao me. Dobar je Šara. Dobar!“ „Šta? Kako?“ odjednom ga je presekla bol u nozi.

„Daj da vidim! To si slomio. Hajd` da te izvučem odavde! Imaš li mobilni? Zovi hitnu. Hajd` da te iznesem na čistinu. Ostavi štapove, pokupiću ti posle. Video sam te s one isturene glinene glave, kako padaš. Trebalo mi je po sata da stignem do tebe. Mislio sam da si mrtav. Govorio sam ti, a moje reči su se odbijale od tebe kao eho planinski u ovoj ravnici Je li, ko ti je Miki? Samo si njega dozivao. Mrmljao si o nekom proroku i silama nebeskim... Ako i jesi. Raduje me da si živ!“

Da li je ovo kraj ili neki novi početak? Da li je to opomena ili važna životna lekcija, nije mogao da nasluti. Ječeći, zagrlio je čobanina. Oslonio se na njegovo rame, a duga čobanska kabanica mu se osmehivala.

249

PONOVNI SUSRET

„Zdravo!“ reče Ivan, okupan zrākom svetlosti koji je odnekud dolazio. Ni sam nije znao šta mu se, zapravo, dogodilo. Poslednje čega se sećao bio je šok izazvan nekom čudnom spravom koja mu je virila iz grkljana. I to je bilo to. Da je potom imao svest o sopstvenom telu, znao bi da mu je na licu ostao smešak od spoznaje da postoji život nakon života. Taj život možemo nazvati uslovnim jer život je život ovde i sad bar tako kažu. Ovaj smešak je sačuvao za svog sina koji je, prema ustaljenoj proceduri, došao u sabirni centar da ga prepozna. Takva su pravila administracije. Sin je bio začuđen osmehom, jer razloga za smeh nije bilo. O da, bilo je!

„Ooo Ivane, pa je l`i tebi došlo vreme?“

„Duško, jesi li to ti?“ pitao je Ivan, prepoznajući konture nekoga koga je znao, a davno izgubio.

„Ivane, Ivica“, reče Duško razdragano, grleći Ivana kojeg je od milošte zvao Ivica.

„Izgleda da je dobro umreti mlad“, pomislio je Ivan, zagledan u svog pašenoga koji je izgledao isto onako kao kada ga je poslednji put video. „Je l`radi ovde riba?“ pitao je Ivan, setivši se Duškove pasije za pecanjem.

„Ma ne zajebavaj, Ivica, ovde ribe nema. Nego... što se dogodilo?“ nastavio je Duško upitno, ali bez sažaljenja. Tamo gde su Ivan i Duško nema više žaljenja, a i zašto bi ga bilo kad te ništa ne boli, ni telo ni duša.

250 Željko Ivanji

„Ništa“, odgovori Ivan, „ništa za mene neobično, samo je materija promenila oblik“, nastavio je nekako ponosan, poput naučnika koji je dokazao hipotezu što ju je ranije postavio.

„Uvek si filozofirao, Ivica. Ovde imaš filozofa i tih tvojih naučnika koliko god hoćeš; svi su tu, svi su ti dostupni. Samo da dodam, i sam vidiš da je ovde mnogo bolje nego dole, ako se uopšte sećaš onog dole?“

„Pa, ne sećam se potpuno jasno da mogu da prepoznam preminule, ali se sećam živih. Evo, tebe sam prepoznao. A opet, Duško, znam da živi žive život, ali ne mogu da ih se setim. Vidim ja da je bolje ovde, a kako to znam...? Verovatno kao i ti... jednostavno, znam.“

„Ovde nam živi ne trebaju, ja imam sećanje od trenutka kada sam umro. Tu nemam ništa, odelo u kojem me je neko sahranio je na meni, ne prlja se, tako da nemam problema. Mi ovde ne spavamo, jednostavno, mrtvi živimo ono što dole zovu smrt.“

„A je l`verujete u život?“ pitao je Ivan.

„Ne verujemo ni u šta, zaboravili smo koga smo ostavili dole. Ako tebi nije žao zbog toga, pa ne bi trebalo ni njima da bude žao nas. A nije ti žao, je l`da?“ „Nije, ne osećam ništa, jebi ga“, reče Ivan.

Pa je l`jeste ili nije, rekao si to `jebi ga` kao da žališ nešto.“

Da je Ivanov sin mogao da vidi ovu scenu, to svakako ne bi ništa promenilo, osim što bi bio iznenađen jer njegov otac za života nije psovao. Sada je stajao pored sveže humke sa krstom koji je štrčao iz nje, osećajući iz nekog neobičnog razloga da je taj krst suvišan. O sebi je mislio da se dovoljno žrtvovao za života, a gubitak oca ga je boleo. „Jebi ga, tata“, promrmljao je u bradu, čučnuvši do sveže iskopane zemlje, da bi potom prstima prošao kroz nju. Osetio je bes, poput deteta koje na insistiranje roditelja prisustvuje sahrani. Sveštenik je završio sa

251

opelom. Februar je `vrištao`ravnicom, a naši junaci nikada življi su živeli svoju smrt.

U rodnoj kući roditelja, nakon što je oprao ruke jer se to valja posle groblja videvši svoj odraz u ogledalu prepoznao je očev smešak koji je godinama opisivao „smeškom zaleđenog Eskima“.

Sa tim sećanjem je živeo do kraja života, da bi se ponovo sreo s ocem. Poslednjim dahom razumeo je da je živeo za taj, njihov, ponovni susret.

252

PRIBOJAC VIŠNJIĊ

Ljudi vole da pričaju svoje snove. Ja pripadam onima koji nikada ništa ne sanjaju. Odrastao sam u domu za nezbrinutu decu, nisam nikada saznao ko su mi roditelji. Našla su me deca na Staroj Karaburmi ispod stadiona OFK Beograda, u kutiji od cipela u šipražju pored stare apoteke, gde se kao kroz prašumu jedva može proći iz Višnjičke uluce, preko tog malog zaraslog brdašca do Pribojske ulice. Deca su me odnela u obližnju dečju bolnicu kod Bogoslovije. Tako sam i dobio ime, po tim ulicama zovem se: Pribojac Višnjić. Radim kao čuvar u zatvoru. Beše to davno, dok sam još bio mlad i tek se zaposlio kao zatvorski čuvar, jednoga jutra neki stariji zatvorenik ispričao mi je svoj san. Kako je on pričao taj svoj san, slušao sam i mogao da ga vizuelizujem u potpunosti, kao da ga ja u tom trenutku sanjam. Onda je on prekinuo sa pričom, rekavši da se više ne seća tačno šta je dalje bilo, a ja sam nastavio da pričam taj njegov zaboravljeni deo. On je oduševljeno sve potvrđivao, uveravajući me da se baš upravo tako sve dešavalo. I eto, tako je sve to počelo. Od tada svakoga jutra uhvatim po neki san od zatvorenika... koji bi želeo da mi ga ispriča. Postao sam, vremenom, zavisan od njihovih snova. Ne retko puta sam ih zapitkivao o tome kako su spavali i šta su sanjali. Nekada su rado pričali, nekada nisam mogao da dobijem njihov san, sve dok im ga nisam počeo tumačiti, da govorim šta će im se dogoditi: stići će im pismo, telefonski razgovor, neko će im doći u posetu; zatim, šta se dešava s njihovim porodicama... i sve tako, opisujući im šta rade svi ti ljudi do kojih im je stalo van zidina ovog zatvora. Čak i kada nisu mogli da se sete svoga sna, meni je dovoljno bilo samo da zatvore oči i da pokušaju, a ja sam im, onda, pričao šta su

253 Borislav Batin

te noći sanjali. Meni sve to nije bilo ništa neobično... dok se nije pročulo. Isprva među zatvorenicima, kružila je priča o mojoj čudnoj sposobnosti čitanja njihovih snova, a onda su glasine došle do mojih kolega, pa i do upravnika zatvora koji me je jednoga dana pozvao da mu, uz prisustvo zatvorskog psihologa, kažem šta se to dešava između mene i zatvorenika. Ispričao sam upravniku zatvora sve o mojem interesovanju za tuđe snove i o mojoj moći da vizuelizujem i uživim se u njih, baš kao da ih i sam sanjam. Sa nevericom su me posmatrali. Tu upravnik sa osmehom, kroz šalu zatraži od mene da ga podsetim šta je on te noći sanjao. Reče mi, samo, da je te noći sanjao kako se nalazi u nekom velnes centru... ulazi u saunu; naravno nije bio sam u toj sauni, ali se ne seća šta je dalje bilo. Na to ja nastavljam njegov san i opisujem mu njegov odnos sa nekom Marijom - maserkom iz velnes centra koju je tu upoznao i pričam o njihovom odlasku, posle saune, u masažnu sobu. On me pocrvenevši prekida, potvrđujući da je sve istina te da je zaista sanjao takav san. Naravno, nisam ispričao da Marija nije maserka već maser po imenu Mario i prećutah sve o homoseksualnom iskustvu u tom njegovom snu. Zatvorski psiholog me upita, da li sam možda čitao roman Milorada Pavića Hazarski rečnik, u kome Pavić govori o Hazarima - lovcima na snove, odnosno o ljudima koji su mogli da ulaze u tuđe sne. Sve je to povezano sa šamanizmom. Govorio je i o korišćenju runa, pomoću kojih su šamani ulazili u tuđe snove, tako da sam posle ovog sastanka počeo da tražim i čitam sve što sam o Hazarima mogao pronaći. Naš razgovor se završio tako što je upravnik predložio da sva svoja iskustva sa snovima zatvorenika upisujem u dnevnik i da mu redovno dostavljam izveštaje o tome. S time se složio i zatvorski psiholog, naglasivši izuzetnu važnost tog dnevnika. Tako sam počeo da redovno dostavljam upravniku zatvora dnevne izveštaje o snovima zatvorenika. Nisam ulazio u to, kakvu su korist mogli imati od toga.

254

Verovatno je zatvorski psiholog na svoj način tumačio moje zapise, ali neću vas dalje zamarati time, već ću vam ispričati jedan događaj koji mi je promenio sudbinu. Naime... u zatvoru je boravio izvesni zatvorenik kome sam redovno uplaćivao loto-tikete; bio je zaluđenik - rođeni kockar opsednut loto-sistemima i statistikom brojeva. Nije baš bio miljenik sreće i retko kada je imao više od pet pogodaka, uprkos čitavoj svojoj nauci matematičke kombinatorike i čitavom nizu neverovatnih uslova poznatih samo njemu koji imaju uticaj na faktor trenutaka u kojima će se pojaviti dobitni sistem njegove kombinatorike. Svakoga jutra smo redovno razgovarali o snovima, sve očekujući da će se u nekom od njih pojaviti toliko željena dobitna kombinacija. Tako se i dogodilo: te noći je sanjao da je dobio na lotu, igrajući brojeve: 4, 13, 23, 26, 27, 33 i... i... i sedmog broja nije mogao da se seti. Ja sam video da se u snu pojavio i broj 17, međutim nisam to hteo da mu kažem, već sam nastavio njegov prekinuti niz brojem 38. Dao mi je da mu uplatim sistemski tiket sa kombinacijama pomenutih brojeva. Uplatio sam novac i predao mu uplatnicu. Međutim, sebi sam uplatio poseban tiket, samo sa jednom kombinacijom brojeva: 4, 13, 17, 23, 26, 27 i 33. Kao što već možete da pretpostavite, on je za svoju kombinaciju dobio sve u svemu iznos u vrednosti oko pet hiljada evra, dok sam ja tada bio jedini anonimni dobitnik premije na lotu, u iznosu od oko tri miliona evra. Kada sam ga, jutro posle izvlačenja lota, posetio u njegovoj zatvorskoj ćeliji, zatvorenik naš pasionirani igrač lota, koga ćemo ovde nazvati Nenad razdragano me je dočekao, rekavši mi da je njegov sistemski listić prošao i da sveukupno ima dobitak nešto više od pet hiljada evra te da samo žali što nije dobio sedmicu, jer je dobitak iznosio oko tri miliona evra. Za trenutak se uozbiljio i podozrivo me pogledao, pitajući me, kako je moguće da ga je san prevario za samo jedan broj koji je on zaboravio a da sam mu ja rekao da je to bio broj 38. Rekoh mu da sam zaista video taj broj u njegovom snu te da je moguće da njegovo nesvesno biće možda i nije želelo da dobije glavnu premiju,

255

jer čudni su putevi naše sudbine. Ko zna zašto je to dobro. Možda je njegovo nesvesno biće predosećalo da, ako dobije glavnu premiju, desiće mu se velika nesreća i uputiti ga van njegovog sudbinskog toka vremena. Ma, nalupao sam se za sve pare, pokušavajući da ga nekako ubedim da je taj broj zaista sanjao. On mi je pružio svoj dobitni listić i zamolio me da ga odnesem njegovoj verenici Neveni, dajući mi adresu na kojoj je stanovala. Nevenu sam poznavao, dolazila mu je redovno u posetu. Zabavljali su se još od đačkih dana i trebali su da se venčaju čim on izađe iz zatvora. Otišao sam do nje. Nevena je bila prelepa devojka. Imala je koliko i on trideset i tri godine; bila je visoka, plave, talasaste duge kose, građena kao manekenka, zelenih očiju, širokog razdraganog osmeha na senzualnim punim rumenim usnama. Radila je u nekom frizerskom salonu. Lepo me je primila, obradovala se dobitku na lotu, razdragano me je zagrlila i poljubila u obraze. Ne mogu a da ne kažem da sam se veoma loše osećao. Htedoh da joj tada sve priznam i kažem da je glavna premija kod mene, ali ipak, ne rekoh joj ništa. A moram priznati da sam veoma zavideo Nenadu Nevena mi se još i onda kada sam je prvi put video, kada mu je došla u posetu, veoma dopala i često sam maštao o njoj. Ona mi je, u mojim maštanjima, često nadomeštala nedostatak snova. Sanjao sam je, da tako kažem, budan.

O sebi nemam mnogo interesantnog da kažem. Kao što ste, možda, i sami zaključili, živim sam. Nikada se nisam ženio, žene su me napuštale brzo; imam četrdeset i pet godina, izgledam prilično odbojno; srednje sam visine, debeljuškast, proćelav, sitnih crnih očiju, nerazgovetnog piskavog govora, sa nepravilnim, izbočenim, ogromnim zubima na debelim, suvim, ispucalim usnama. Imam utisak da me ljudi izbegavaju, kao da imam neprijatan zadah iz usta. Zaključio sam po tome što ljudi, kada im se unesem u lice, namršteno okreću glavu od mene.

I prođe neko vreme, podignem ja novac koji sam dobio na lotu odnosno, prebace mi ga na moj račun u banci i čekam povoljan trenutak kada ću

256

napustiti posao zatvorskog čuvara. U međuvremenu primetim da Nevena ne dolazi u posetu Nenadu. On mi se požali kako sumnja da je našla nekoga i ostavila ga; ili je otputovala kod svoje tetke u Francusku i iskoristila onaj njegov dobitak na lotu; možda je otvorila svoj salon u nekom drugom gradu. Uglavnom, njegovi prijatelji i rodbina ne znaju ništa o njoj, nikome se nije javljala, a eto, njemu je ostalo još šest meseci zatvora. Kada izađe raščistiće sve s njom. Ubrzo potom sam i ja napusto službu, polako troškario i planirao šta ću da uradim s novcem. Nameravao sam da kupim kuću na Crnogorskom primorju i da se bavim turizmom.

Probudim se jednog jutra kao u nekom transu, bunilu. Utripujem da idem na posao i dođem do kapije zatvora . Naravno, bio sam potpuno svestan da ne radim više kao čuvar, ali neki me đavo vuče do tamo. Vratim se kući. Ne prođe ni sat vremena, zvoni mi na vratima. Otvorim... kad ono Nevena, sva uplakana, baca mi se u zagrljaj. Kaže, bila je kod Nenada u zatvoru; pretio joj je, nazivao je kurvom. Traži natrag svojih pet hiljada evra i preti da će je ubiti kad izađe iz zatvora. Kada je izlazila, videla me je i pratila do kuće, te eto... dvoumila se, obilazila oko moga stana i ipak rešila da svrati da se posavetuje sa mnom, šta da radi. Nema nikoga da je zaštiti, ako Nenad stvarno pokuša da joj naudi, jer je novac pozajmila nekom svom rođaku koji ne može da joj ga vrati. I tako, utešim ja tu nju; posle toga, malo pomalo, zbližismo se. Viđali smo se svakodnevno, razvi se i ljubav među nama, preseli se ona kod mene, ja joj ispričam šta nameravam i, tako... mi se i venčasmo. Ostvarih svoj san, kupih i preuredih staru kuću u Herceg Novom; sve to obavismo u nekih tri meseca i, evo, dođe i leto. Na kraju joj i priznadoh da sam dobio premiju na lotu; naravno nisam joj rekao za Nenadov san i na koji način sam dobio tri miliona evra. Uglavnom, konačno sam i ja našao svoju sreću i svoj nikada nedosanjani san. Samo me je još tištila želja da ga i osetim svoj sopstveni san. Jutro je, avgust mesec, danas ćemo imati prve goste u našem pansionu. Presrećni smo. Preko interneta nam se najavio naš prvi gost, neki mladić čudnog imena:

257

Semjuel Koen.

Zvono na ulaznim vratima. Nevena hita da otvori vrata i dočeka prvog gosta. Vraća se u predsoblje u mali foaje našeg pansiona za njom Semjuel Koen. U njemu prepoznajem svog bivšeg zatvorenika Nenada. Nenad izvlači pištolj i, bez reči, puca u mene...

Konačno, moj san... U foajeu carigradskog hotela ja sam doktor Mauje. Prilazi mi sobarica odnosno hazarska princeza Ateh, sa pištoljem i puca u mene. Na trenutak budim se iz sna i vidim: Nevena i Nenad se ljube. Sklapam zauvek oči i tragam za snovima. Konačno oslobođen, znam ko sam... ja sam hazarski lovac na snove. Čekajte me, pojaviću se jednom i u vašem snu... zbogom... do viđenja...

258

Suzana Marić

ORASI

Mjesečina je bila svijetla poput dana. Ante se umoran vraćao s posla. Smjena i pol cjelodnevnog rada, bez odmora, bila je previše. Do podne je zidao kućicu za svoju obitelj, a popodne bi radio u tvornici koja je bila udaljena nekoliko kilometara od njegovog mjesta stanovanja. Na posao je išao pješice jer je svaki novčić štedio za obiteljski dom. I te je noći, kao i svake druge, fićukao hodajući kaldrmom jer tad asfalta još nije bilo. Na pola puta do kuće ispred sebe je ugledao ženu. Ogrnuta crnom vunenom maramom, brzo je koračala pred njim. Koliko god da ju je pokušavao sustići, žena bi uzmicala sve dalje. Bio je preumoran da trči za njom. „Mora da je seoska babica, primalja koja je pomogla nekoj rodilji da na svijet donese dijete.“ S tom je mišlju stigao do starog oraha koji je, otkad ga je pamćenje služilo, stajao poput diva na samotnom raskršću. Pod njim su mještani napravili klupice za odmor i tu bi provodili svoje redovite subotnje i nedjeljne popodnevne diskusije. I sam je običavao nedjeljom s društvom zasjesti u hladovini krošnje. Proljeće se bližilo izmaku pa su grane bile pune zelenih plodova. U jednom trenutku orasi su počeli padati po njemu, potpuno zreli, iako za to još nije bilo vrijeme. Pogledao je uvis kroz krošnju, ali nigdje nije vidio nikoga. „Pa kad već padaju, a ima ih toliko, odnijet ću ih kući, kćeri i ženi.“ Stao je sakupljati tvrde plodove u džepove svog iznošenog kaputa. Kad su bili puni, krenuo je dalje. Kuća je bila odmah iza zavoja. Duboko je odahnuo pred ulaznim vratima, izuvajući teške cipele. Žena ga je, po običaju, dočekala s tanjurom vruće juhe.

259

„Draga, izvadi orahe iz džepova mojeg kaputa! Nakupio sam ih na raskršću.“ Ante je oprao ruke i umorno sjeo za stol.

„A što da radim sa zelenim orasima... pa nisu još zreli?“ čudila se žena.

„Znam da im nije vrijeme, ali padali su po meni kao da ih dragi Bog sipa s neba.“ Srkao je vrelu juhu, a supruga se, ponijevši zdjelu, uputila po orahe.

„Ante, jesi li ti pijan ili si poludio? Što ćeš s tim kamenjem, da od njega pravim kolač?“ Supruga ga je zbunjeno gledala, dok je ovaj, zinuvši od čuda, tražio riječi.

„Ženo, misliš li da bi mi bilo i na kraj pameti ovako umoran sakupljati kamenje po putu?“

„Bože sačuvaj! Ovo su vražji posli“, križali su se, gledajući hrpu kamenja u zdjeli.

Uzalud je Ante po selu tražio ženu sa crnom vunenom maramom. Velik broj žena nosio je tad crnu vunenu maramu. Iskustvo s kamenim orasima nikad nije podijelio sa svojim društvom. Bojao se da će ga ismijati. Svoju neobičnu priču ispričao je samo unuci... mnogo godina kasnije, kad u Markuševcu više nije bilo kaldrme, a njegovu su potleušicu zamijenile veće kuće... i neki drugi ljudi.

260

Andrea Bauk

ŠUMSKA ARHITEKTURA

Sablaz Aksentijević je oduvijek želio upisati arhitekturu i taj svoj je ostvario. Tri godine je bio najbolji učenik generacije, stipendiran, nagrađivan, cijenjen. Poznate arhitektonske firme već tada su se borile za njega, a nije ni završio fakultet, bio je tek na pola puta. Njegova mašta je graničila s ludilom i taj poseban dar je bio prepoznat u krugovima priznatih arhitekata. Sve je to godilo njegovom egu i tjeralo ga da bude još bolji. Nikada navečer nije izlazio, niti se predavao alkoholu, promiskuitetu i društvu. Marljivo je učio i tjerao se do granica izvrsnosti. Jedna od poznatijih firmi ponudila mu je stipendiju za cjelokupno školovanje, i to u Londonu. Bio je izvan sebe, njegov san se ostvarivao.

Bližio se kraj treće godine i Sablaz je marljivo ispunjavao sve zadatke. Došlo je ljeto i trebao je položiti samo još dva ispita. S krajem te fakultetske godine dolazio je i završetak njegovog boravka u Beogradu. Provodio je besane noći s glavom uronjenom u zahtjevnu literaturu, dok se temperatura napolju penjala do vrtoglavih 40 stupnjeva. Na radiju i televiziji svi su govorili o najjačem toplinskom valu ikad. Njegov mozak je kuhao pa nije mogao učiti. Hladio se, stavljajući glavu u zamrzivač, pa se opet znojio i koprcao na vlažnom trosjedu. Vrućina je već danima bila nesnosna i Sablaz je ludio. Morao je pobjeći sa ovog užeglog gradskog asfalta, morao je pobjeći od svog života. Trčao je kroz opustjeli grad, tražeći izvor. Pronašao je fontanu i zario lice u njezinu hladnoću. Skinuo je tenisice pa polako položio stopala u osvježavajuću likvidnu masu.

261

Zamislio je rijeku, izvor, novi život u hladovini guste šume. Jurio je između stabala, kao da ga proganja neka nevidljiva vanzemaljska sila. Grane su zapinjale o njegovo tijelo i ostavljele mu krvave tragove na koži. Napokon je stigao na izvor široke rijeke i njegov um se smirio. Lagan žubor vode hladio mu je zakuhali mozak i dovodio tijelo do željene temperature. Kratko se odmorio pa je, laganim korakom, krenuo dalje. Šuma ga je smirivala i usmjerila sav njegov stres napolje, na neki vanjski cilj. Koliba. Morao je naći kolibu za prenoćište. Koračao je dalje, osluškujući vjetrić koji se lagano zavlačio pod guste krošnje. Padao je mrak pa je morao pronaći skrovište. Zamišljena oaza mira stvorila se pred njegovim očima netom prije mrklog mraka. Hladnim dlanom je uhvatio kvaku i vrata kolibe su se otvorila. Zapuhnula ga je toplina. Odvažno je zakoračio u prostor. Složen krevet s kariranom dekom, drvena kuhinja, radni stol sa starim kompjutorom i toalet dostatan za osvježiti se, ukazali su se pred Sablazovim očima. Bez razmišljanja je legao, pokrio se dekom i utonuo u dugo očekivani, mirni san.

Probudio se odmoran, naspavan, u debeloj hladovini koja mu je dražila osjetila i tjerala ga na nove zadatke. Temperatura u kolibi se preko noći spustila na svježih sedamnaest stupnjeva. Bio je gladan. U njemu se probudio instinkt za preživljavanjem pa je krenuo u lov. S obzirom na to da nije pronašao nikakvo oružje za rat sa šumskim zvijerima, morao ga je sam izraditi. Bio je dobar u crtanju i projektiranju, ali svojim rukama nikada ništa nije napravio. Iskopao je iz memorije uspomenu na svog djeda koji ga je naučio načiniti luk i strijelu. Bacio se na posao. Oružje je ubrzo bilo spremno pa ga je krenuo isprobati. Plazio je po tlu poput zmije, čekajući svoj plijen. Spazio je zeca i potpuno se umirio. Napeo je strijelu i otpustio prste desne ruke. Strijela je ušla direktno u zeca. Plaha životinja je zaskvičala i pala na tlo. Navala adrenalina preplavila je Sablazovo tijelo. Potrčao je prema plijenu. Crvena mrlja se polako širila po životinji, slijevajući se na smeđe, lišćem pokriveno tlo. Bio je pomalo tužan, ali i

262

svjestan da nije imao izbora. Sretan što će ukusnim obrokom omrsiti brk, uputio se prema kolibi. Životinju je trebalo oderati, razlagoditi i pripremiti za kuhanje. Nikada to nije radio. Zato je prepustio instinktima, da ga vode. Uživao je u novim iskustvima i iskonskim osjećajima koji su kolali njegovim tijelom. Kuhinjskim nožem je nespretno oderao zečevu kožu pa ispustio krv, da isteče. Nikada ranije nije kuhao, niti je ikad oderao životinju. Kao i svaki student, jedini obrok koji je znao pripremiti bila su pržena jaja i hrenovke. Razrezao je zeca i stavio ga u lonac. Voda je zakipjela, a miris prožeo prostoriju. Obrok je nakon nekoliko sati bio gotov.

Navalio je na jelo, čupajući zubima velike komade. Divlji zec je bio pun kostiju i poprilično žilav, ali to nije omelo Sablazovo zadovoljstvo. Sretan što može svojim rukama uloviti plijen i pripremiti si hranu, krenuo je u novi život. Lovio je slatkovodne ribe, zečeve i male šumske stvorove. Vodu je zahvaćao sa izvora i kantama je nosio u kolibu.

Dani su prolazili, a njegov mozak je bio potpuno prazan, pogonjen samo instinktima. Ne razmišljajući ni o čemu, jednostavno je preživljavao u dubini šume. Grlio je drveće, brao bobice, spavao pod kariranom dekicom, skupljao drva za loženje i uživao u samoći, u jednostavnosti šumske arhitekture. Izgubio je pojam o vremenu jer nije htio voditi kalendar. Puštao je da dani i noći samo tako prolaze. Od starog panja, kojeg je našao u šumi, izdjeljao je totem žene i instalirao ga pored kreveta. Nazvao ju je Azalea. Ona je postala njegova družica. Povjeravao joj je svoje najdublje tajne i trenutna stanja svog uma. Bila je psihijatar kakvog je samo mogao poželjeti. Psihijatar koji je šutio, slušao i smiješio se poput Mona Lise. Nakon nekog vremena Azalea je progovorila i napokon je imao dostojnog sugovornika. Navodila ga je i objašnjavala mu kako da napravi klopke za veću divljač, koje bobice smije, a koje ne smije brati. Jednog dana rekla mu je da ode do one bukve kod koje provodi puno vremena te da nabere gljiva koje tamo rastu. Poslušao ju je i otišao po gljive. Bio je pomalo skeptičan, ali ipak joj je vjerovao. Pojeo je nekoliko gljiva i legao na krevet,

263

okrenut prema starom kompjuteru koji do tada nije ni pokušao upaliti. Na ekranu su se počele pojavljivati edikule, gutte, lesene, spire i slavoluci. Sadržaji iz njegovog prošlog života redali su se na ekranu u pravilnim nizovima i pojačavali njegovu nervozu. Dovodili su ga do ludila i tjerali na bijeg.

Opet je, uznemiren, trčao kroz šumu, a za njim su jurili svi demoni prošlosti. Vriskao je i derao se, tjerao ih štapom, padao i dizao se. Kada je napokon stigao do izvora, opet je osjetio mir. Položio je stopala u svježinu i zatvorio oči. Voda je žuborila, a na ramenu je osjetio lagan dodir tople ruke.

„Sablaz, jesi li to ti?“ začuo je poznat glas. Azalea, djevojčica s kojom se družio u ranom djetinjstvu, stajala je kraj njega, pored fontane. U meduvremenu je odrasla, ali glas joj je ostao isti.

„J… j j... jesam, da, Azalea? A ti... jesi li to ti?“ pentao je poput djeteta. Zbunjen, ustao je i zagrlio ju. Svo ludilo, hladni potoci, mrtvi zečevi i tišina šume nestali su u jednom jedinom zagrljaju nikada prežaljene prijateljice koja ga je prenula iz dubokog sna.

264

MIRIS LIPE

Ako je istina da imamo samo jedan život, onda on niti počinje rođenjem niti završava posljednjim izdahom znao je sada Erol Basta izranjajući iz sveprožimajuće svjetlosti u kojoj je lebdio čitavu vječnost... ili ipak samo četiri minute, koliko je dežurni liječnik ustvrdio da je pacijent bio klinički mrtav.

Toga je ponedjeljka gospodin Basta iz zgrade izašao u 6 i 35, baš kao i svakog radnog dana. Pozdravio je ljubazno susjedu Lang, koja u to vrijeme obično izvlači svoj crveni pony bicikl iz podruma te odlazi svojim putem. Često bi joj pridržao ulazna vrata, a tako je bilo i ovaj put. Nije znao da gospođa Šlang, kako joj je u svojim mislima potajno tepao, o njemu razmišlja kao o Errolu Flynnu. "Errol Flynn, uglađen i fin", ponavljala bi Veronika Lang ovu rimu kao poskočicu, kada god bi pomislila na susjeda kojega susreće svakoga jutra u haustoru zgrade. Iako su se gđa. Lang i g. Basta ovako susretali već nekoliko godina, gđa. Šlang i g. Flynn se još nikada nisu zapravo sreli. Nikada, sve do toga jutra, kada je sunce izašlo u 5 i 44, a u 6 i 37 obasjalo potiljak sredovječnog čovjeka koji se iznenada srušio na tlo, unezvijereno lice žene koja mu je priskočila u pomoć te jedan u panici odbačen crveni pony.

Da je gđa. Lang znala da se srčani udari najčešće događaju ponedjeljkom i da je to nešto s čime se može računati, možda se ne bi toliko uznemirila. Možda bi ostala mirna, baš kao iskusni dežurni liječnik na Hitnoj, koji je rezignirano

265 Bernarda Lusch

odložio neispijenu šalicu kave i požurio polako prema vozilu, gdje ga je već nestrpljivo čekao mladi tehničar.

Budući da je g. Basta bio samac, a gđa. Lang nije znala koga bi mogla obavijestiti o događaju, nekako joj je prirodno došlo da pođe za njim, noseći njegovu aktovku i kravatu, koju mu je sama skinula prije nego što je došla Hitna.

Jutro je bilo sve sunčanije i ljepše, ali ljudi koji su sjedili u čekaonici Hitne to nisu mogli primijetiti, budući da su im glave bile zastrte tmurnim oblacima vlastitih strahova. Tako je u svoj kumulonimbus utonula i gđa. Lang. Zapravo, sada je bila samo Veronika, Veronikica štoviše, jer u blizini smrti (ma čije bilo) ostajemo bez titula i naslova ogoljeni, umanjeni i iskonski krhki.

Kada dijete pokriva svoje oči dlanovima kako bi se zaštitilo od neke opasnosti, ono uranja u svoju nevinost te biva obgrljeno nevidljivom zaštitom i utjehom. Međutim, kada to činimo kao odrasli ljudi, s dlanovima već punim dubokih i razgranatih linija naših iskustava, umjesto zaštite bivamo suočeni s vlastitim košmarima, a željena utjeha izmiče, kao da curi kroz nedovoljno stisnute prste. Čim se tako Veronika nagnula naprijed i spustila svoje lice u dlanove, počela je bespomoćno propadati u crnu rupu, istu onu koja se pred njom otvorila prije desetak godina.

Bio je lipanj, baš kao i sada. Dok je sa svojim fordom stajala ispred spuštenog branika u hladu stoljetne lipe čekajući prolazak popodnevnog teretnog vlaka, Veronika je kroz otvoreni prozor upijala ugodan miris lipovog cvijeta. Sa smiješkom je u retrovizoru promatrala svoju uspavanu četverogodišnju Vilu Zvončicu i klokana Klokija u njezinu mekom naručju.

266

I kao što je zauvijek upamtila taj trenutak prije trenutak ljubavi, mira i blagoslova u pogledu na usnulo dijete - Veroniku će zauvijek proganjati i onaj trenutak poslije, taj beskonačni trenutak užasa kada je u istom retrovizoru ugledala automobil koji se ne zaustavlja, već u punoj brzini nalijeće na njih te ih pribija uz vlak koji je upravo bio u prolazu. Onda ta strašna buka i lom, zlokobna škripa točkova teretnjaka pod kojima se zaglavio jedan stari ford, neljudski krikovi žene, djeteta i slučajnih prolaznika, a zatim, nakon konačnog zaustavljanja, teška, olovna tišina, kao da se s tim vlakom odjednom zaustavio čitav svemir. Čak su i ptice sućutno umuknule, rijetki očevidci su zapanjeno stavili ruke na usta, a miris lipa preobrazio se u miris krvi.

Prikliještena i s volanom u prsima, lebdeći između svijesti i nesvijesti, grozničavo i bez uspjeha nastojeći okrenuti barem glavu prema svom djetetu, Veronika je neko vrijeme mogla samo užasnuto slušati tiho cviljenje koje je dopiralo odmah iza njenih leđa, a koje je zatim u jednom trenutku zauvijek utihnulo. Onda je i nju sa svih strana obuhvatio mrak i muk, u koji je zahvalno utonula kao u topli majčin zagrljaj.

U tom je zagrljaju Veronika provela sljedećih nekoliko mjeseci. Njezino je izmrcvareno tijelo putovalo amo tamo, od operacijske dvorane do jedinice intenzivnog liječenja i nazad, da bi se naposljetku smirilo, pokrpano i zagipsano, u kutu bolničke sobe. Svi su je bezuspješno pokušavali dozvati u život: liječnici i sestre medicinske, časne i biološke, prijatelji i znanci; pokojni roditelji, hobiti i olinjali plišani klokani.

A onda se jednoga dana pojavila ona, mala Vila Zvončica. Nosila je svoju najdražu svijetloplavu haljinicu sa čarobnim štapićem, istu onu po kojoj je i dobila svoj vilinski nadimak. Bila je mirna i sretna i s neizrecivom blagošću i ljubavlju promatrala je svoju izmučenu majku. Prvi puta nakon nesreće

267

Veronika je zaplakala. Suze su se izlijevale, a njezino se tijelo treslo od ganuća. Iako djevojčica ništa nije rekla, Veronika je razumjela što joj želi poručiti - znala je da mora živjeti dalje. I bilo je tako disala je, srce je kucalo dalje, hodala je, radila, jela, spavala i tako godinama.

"Doživjela si najgore što čovjek može doživjeti, više se nemaš čega bojati", znali su joj poslije govoriti bliski ljudi, pokušavajući je ohrabriti za život. Međutim, to najgore se ponavljalo opet i opet u Veronikinim jezivim snovima, koje je obično nagoviještao mučni miris lipe. Mala Vila se utapa, Veronika mahnito pliva prema njoj, ali s užasom uviđa da pliva u mjestu, a malena pred njom nestaje u mutnoj vodi. Dijete se ubode na ružin trn, a onda iskrvari do smrti pred očima svoje izbezumljene majke, koja joj ne može pomoći jer su joj ruke vezane iza leđa. Njezina djevojčica visi s najviše grane stoljetne lipe, a onda pada na čelične oštrice u njezinu podnožju dok Veronika bespomoćno gleda, amputiranih nogu i ruku.

Kada se g. Flynn srušio pred njom, Veronika je u prvi mah užasnuto zastala. Tek kada se uvjerila da ima i ruke i noge, da nije prikliještena, amputirana niti vezana i da napokon može spasiti jedan život, ispustila je bicikl i požurila čovjeku pružiti prvu pomoć. Hajde, Erole, hajde, nemoj me sada ostaviti, šaptala je nervozno dok mu je energično masirala srce. Liječnici će kasnije reći da je njezina pravodobna reakcija bila presudna da on preživi. „Gđo. Basta? Gđo. Basta? “

Tek kada joj je netko lagano prodrmao rame, Veronika se u čekaonici prenula iz misli i shvatila da se taj netko obraća njoj. Iz nekog razloga svi su tamo mislili da je ona njegova supruga, a ona nije imala snage proturječiti. „Da?“

268

„Budite mirni, uspjeli smo ga vratiti. Stanje je i dalje ozbiljno, ali je ipak stabilno. Želite li ga vidjeti nakratko? “ „Želim.“

Veronika je ustala i pošla za liječnikom. Pet minuta, rekao joj je i ostavio je kraj njegova kreveta. Mirno je spavao. Prvi puta je pažljivije promotrila njegovo lice, koje joj se sada učinilo tako bliskim. Toliko bliskim, da mu je nježno položila dlan na čelo. Zapravo, nije mnogo znala o njemu tek toliko da je dugo bio sam, baš kao i ona, te da je, naizgled, živio poput nje: sivo i mehanički.

Kada je dospio u tu iskričavu svjetlost, Erol Basta je poželio ostati tamo zauvijek. Plivao je u njoj, prevrtao se, radosno lebdio, lagan i lepršav, slobodan od svake boli i nelagode, straha i krivnje. Ni sam ne zna koliko je eona prošlo u toj nepomućenoj harmoniji, dok se pred njim nije ukazala ona, jedna mala vila, ljupka djevojčica u svijetloplavoj haljini koja ga je promatrala s neopisivom blagošću i ljubavlju. I iako nije ništa rekla, duboko ganut, Erol je razumio što je željela od njega. Čelom mu je prostrujala ugodna toplina i on je polako otvorio oči. Ako je istina da imamo samo jedan život, bio je siguran sada, onda on niti počinje rođenjem niti završava posljednjim izdahom. Začudo, nije bio iznenađen što je pored sebe ugledao Veroniku, niti što je njezina ruka bila položena na njegovu čelu. Samo je iznenađeno spoznao njezinu nevjerojatnu sličnost s onom djevojčicom koja ga je vratila u život. Zapanjeno je piljio u njezino lice koji trenutak, a onda je jednostavno prihvatio tu činjenicu kao nešto najnormalnije na svijetu. Osmjehnuo joj se kao Errol Flynn, doduše kao vrlo umorni Errol Flynn, koji je odmah potom ponovno utonuo u okrepljujući san.

269

Gledajući život koji je upravo spasila, Veronika je ćutila da joj je vraćena davno izgubljena moć; osjećala se kao Samson, koji je odjednom spoznao da mu je kosa ponovno izrasla, kao i da je to kraj njegova filistejskoga ropstva.

„Pet minuta je prošlo“, šapnula joj je sestra koja je upravo ušla kako bi prozračila bolesničku sobu.

Iz bolničkoga parka kroz širom otvoreni prozor dolebdio je miris lipe, koji je ovoga puta nagovijestio samo zrelo i plodno ljeto.

270

Svemirskeprice/SupersonicZoom

GLASNIK KRAJA

Nikada nije odveć cijenio spekulativnu psihologiju, a naročito njeno dijetepsihoanalizu. Drukčije je bilo s eksperimentalnom, a naročito molekularnom psihologijom. Za razliku od idealista, koji su striktno razdvajali tvar i duh, njegov je svjetonazor bio dosljedno evolucijski, na tragu misli kako je duh sa svim svojim manifestacijama samo evolucioni produkt razvoja materije. Kao nedjeljivog jedinstva tvari, energije i duha. Nikada u povijesti nije zabilježena manifestacija bilo kakvog duha sem u mitovima koji ne bi bio vezan uz neki oblik njegovog nositelja. Duh kao takav, bez svog nositelja, tek je pričica kojom se vabe mala djeca, naizgled, ali ne i intelektualno, odrasla u ljude. Upravo stoga je od psihologije cijenio samo dvije spomenute grane koje su se manule teoretiziranja bez osnove, nastojeći ljudsku psihu objasniti proučavajući temeljne nosioce duha.

Pred oko dvije godine pošast pandemije zavladala je svijetom; pandemije nalik na već gotovo zaboravljenu španjolsku gripu harajuću potkraj i nakon Prvog svjetskog rata, koja je prema relevantnim procjenama uzrokovala između pedeset i sto milijuna smrti. Nažalost, nova pandemija uzrokovana korona virusom, popularno zvanim Covid 19, zahvatila je i njega u vrlo teškom obliku, od svih početnih simptoma po kojima se mogla prepoznati uzrokujući samo gubitak apetita. Jedva se izvukao ležeći u bolnici oko mjesec i pol i još toliko na oporavku gdje je učio iznova hodati, kontrolirano vršiti fiziološke potrebe i sve one radnje koje sasvim prirodno vrši odrastajuće djetešce.

272 Ladislav Babić

Nakon izlječenja, dva puta se cijepio vakcinom smišljenom u laboratorijama najvećih svjetskih mikrobioloških i farmaceutskih firmi, ali je virus bio izuzetno prepreden. Kao i svi virusi, uostalom. Mijenjao je formu nastojeći zaobići djelovanje cjepiva i formiranih antitijela za određenu vrstu, i sad se već svijetom širio novi, izuzetno virulentni delta soj, sposoban zaraziti i vakcinirane ljude. Nauci je pojava korona virusa bila veliko iznenađenje za koje nije bila spremna, te je u grčevitom nastojanju spašavanja ljudskih života svaki dan otkrivala nove pojedinosti o njemu, kao i o posljedicama koje su pratile ljude preboljele zarazu. Od nekih posljedica bolesti preko koronarnih i onih plućnih, do promjene krvne slike radi kojih je termin izlječenje tek eufemizam za uništenje primarnih manifestacija bolesti od strane obrambenih snaga organizma, patio je i Szaly Babal.

No njega su posebno zainteresirale dvije. Neurološke posljedice koje su svjedočile da virus napada i mozak uključujući i smanjenje ljudske inteligencije prosječno za sedam bodova, kao i pogubni utjecaj na mušku erekciju. Jasno, bila su mu poznata istraživanja još iz pred pandemijskih vremena, koja su ustanovila sve manju inteligenciju mladih populacija, kao i ona o utjecaju porasle dominacije žena (posljedica demokratizacije odnosa među spolovima) u seksualnim aktivnostima. Naprosto, muškarce je hvatao strah od toga da više ne samo oni objahuju žene, već sve češće to one čine - čak zahtijevajući s njima, što je imalo utjecaja na snagu njihove muškosti. Kako je Babal već bio u godinama kad muškost ionako slabi prirodnim tokom, nije ga to lično zabrinjavalo, baš kao ni smanjivanje inteligencije, što kod sebe nije uočio, možda stoga što se ionako smatrao superiornim većini ljudi.

Jedna od osnova objektivnog razmišljanja i procjenjivanja činjenica je sposobnost čovjekova da se što je moguće više odmakne od svoje

273

subjektivne strane. Ta sposobnost krasila je i Szaly Babala, uvijek spremnog uočavati širu sliku od detalja koji njega pogađaju. Bio je on od onih tipova koje često posprdno nazivamo samostalnim misliocima, samo što posprdnost bijaše lišena ikakvih razloga da mu se pridijeli. Erekcija i inteligencija nedvojbeno su dvije suštinske stvari za evoluciju i očuvanje ljudske vrste. Bez čvrste muškosti teško bi se mogla vršiti božja poruka (usput, bio je on nevjernik) „plodite se i množite, Zemlju napučite “, dok bi nedostatak inteligencije uzrokovao da se i dan danas ljudi druže po savanama s ostalim primatima. Babal se posve amaterski zanimao za mnoga područja znanosti, a naročito je pratio vijesti iz astronomije. Bio je i ljubitelj znanstvene fantastike, čije je ideje nastojao plodno kombinirati s trenutnim dostignućima nauka, projicirajući posljedice u budućnost.

Sve to, naravno, u okviru kao što rekoh njegovog materijalističkog, evolucionog svjetonazora. Jedna od neriješenih tajni ljudskog roda je nastanak života na Zemlji, odnosno -sasvim općenito - bilo gdje u svemiru. Dobro je Babalu bila poznata teorija panspermije, naročito uobličena kozmologom Hoyleom i njegovim suradnikom, Indijcem Wickramasinghom, o mogućnosti da su mikroorganizmi, koji su uobličili zemaljske oblike života, preneseni (slučajno ili s namjerom) pomoću svemirske prašine, meteoroida, asteroida, kometa ili planetoida iz dalekih dijelova svemira na našu planetu. Nije, doduše, bio pretjerano oduševljen idejom, jer kao čovjek koji je žudio za općim rješenjima primjenljivim posvuda u vasioni, bijaše svjestan da ideja panspermije uopće ne objašnjava nastanak života. Samo, kako se on pojavio u nekom bijednom zakutku svemira, imenom Zemlja.

Od znanstveno fantastičnih stvaratelja i djela izuzetno je cijenio pokojnog doajena te književne vrste, Arthura Clarka, a veliki je utisak ostavila na njega knjiga „Sastanak sa Ramom “. Roman govori o izduženom, cilindričnom međuzvjezdanom svemirskom brodu koji nezainteresiran za ljudski rod

274

prolazi mimo naše planete sasvim nas ignorirajući, što je ideja ponižavajuće djelujuća na pristalice našeg posebnog mjesta u kozmosu. Potom se desilo da je, oktobra mjeseca 2017 te, astronom Robert Werik s havajske opservatorije, otkrio neobični objekt nalik na cigaru, duljine procijenjene na nekoliko stotina metara.

Bilo je to prvo zabilježeno međuzvjezdano tijelo koje je prošlo Solarnim sustavom. Prvotno smatran kometom, kasnije je zarad toga što nije pokazivao izrazite znakove kometne aktivnosti u blizini Sunca preimenovan u asteroid. Objekt, popularno poznat kao ʻOumuamua (na havajskom "glasnik izdaleka koji stiže prvi". Prvotno je predlagano ime Rama, po uzoru na brod iz spomenute knjige) kasnije su studije pokazale nije ni komet niti asteroid. Što zaista jeste ovo tijelo koje je posjedovalo i negravitacijsku akceleraciju, stvar je teško provjerljivih pretpostavki, jer je zauvijek napustilo naš sistem.

Nekoliko mjeseci prije otkrića korona virusa, koji već oko dvije godine napastvuje čovječanstvo, otkriven je i drugi čudnovati objekt iz dalekog, međuzvjezdanog dijela svemira. Krajem augusta godine 2019. astronom amater Genadij Borisov s Krimske opservatorije, otkrio je tijelo - klasificirano kao kometa koje je projurilo mimo Zemlje, prethodno se raspavši na dva dijela. Objekt je dobio ime 2I/Borisov, gdje slovo I označava da dolazi iz interstelarnog (međuzvjezdanog) prostora. Zanimljivo je Babalu bilo usporediti putanje Borisova i ʻOumuamue na osnovi njihove simulacije, temeljem orbitalnih parametara. Borisov je prošao mimo Sunca gotovo suprotno smjeru iz kojega je stigao, za razliku od ʻOumuamue koji se približno vraća u smjeru svojeg dolaska u naš sustav. Potom je, nekoliko mjeseci nakon pojave Borisova, Svjetska zdravstvena organizacija (WHO) decembra 2019. obaviještena o slučajevima upale pluća nepoznatog uzroka u gradu Wuhan u Kini. Kineske vlasti su januara 2020. identificirale novi korona

275

virus kao uzrok, privremeno ga nazvavši "2019 nCoV" popularno znan ljudima kao Covid-19.

To su osnovne činjenice koje su ubrzale moždanu aktivnost Szaly Babala, i dovele ga do pretpostavke koju će, moguće, tek naši potomci znati procijeniti. Postoje u znanosti koincidencije koje je teško objasniti pukim slučajem, one se obično nazivaju sinkronicitetom. Poput, primjerice, pojave da upravo u času kad pomislite na neku osobu dobijete telefonski poziv od nje. Sličnih pojava ima isuviše, a da bi se mogle objasniti pukom slučajnošću, što je pokušala objasniti čudna kombinacija autora. Fizičara, nobelovca Paulija i psihologa Junga u djelu „Tumačenje prirode i psihe“. Zaista, takav splet okolnosti praktično istovremeno javljajućih se u odnosu na starost svemira: teorija panspermije, briljantna fantazija o svemirskom brodu Rama, pojava međuzvjezdanih objekata ʻOumuamue (izgledom vrlo nalik Clarkovoj maštovitoj tvorevini) i kometa Borisova, praktički istovremeno s pojavom pandemije na Zemlji, nije se - prema Babalovoj zamisli moglo objasniti običnom koincidencijom! Mnogo se nagađalo o uzrocima pojave korona virusa, od njegovog sasvim prirodnog porijekla, prenesenog s neke životinje na čovjeka (virusi egzistiraju paralelno s nama tijekom cijele povijesti čovječanstva), do „pobjegle“ umjetne tvorevine iz kineskih, američkih ili bog te pitaj kojih laboratorija. Činjenice, međutim, govore nešto posve drukčije - mislio je Szaly Babal.

Treba reći da je Babal bio upoznat s doduše, nedokazanom teorijom o sunčevom blizancu, svojevremenom binarnom pratiocu naše matične zvijezde, kojeg su prolazeće zvijezde mogle svojim gravitacijskim poljem odvući od Sola, a također i o jednako nedokazanoj pretpostavci postojanja devete planete negdje u vanjskim granicama Solarnog sustava. To mu je bilo dovoljno da uobliči logički (kako je smatrao) mozaik činjenica i pretpostavki o uzrocima pandemije korona virusa. Slijed njegovih razmišljanja, prema pretpostavci autora ovog

276

teksta, s obzirom da su u Babalovoj ostavštini nađeni samo linkovi na činjenice (navedene na kraju ovog teksta), ali ne i cjelovito tumačenje, bijaše sljedeći. Vizionarska pripovijest Clarkova s potvrđenom hipotezom Hoylea i njegovog suradnika, uzevši u obzir pretpostavke o postojanju „drugog Sunca“ i devete planete, skupa s pojavom čak dva interstelarna objekta u blizini Zemljeupućuje na sljedeću Babalovu interpretaciju.

Nakon raspada binarnog sustava „Sunce sunčev blizanac“, koji se desio uslijed privlačenja mimoidućih zvijezda, život se formirao ne samo na Zemlji, već i na planeti oko sunčevog dvojnika. Dapače, život mnogo napredniji od zemaljskog. Stoga su bića s „druge Zemlje“ dosta rano identificirala znakove inteligentnog života na našoj planeti, a napose njegovu (auto)destruktivnost promatrajući sijaset pokusnih nuklearnih eksplozija (uz dvije koje nisu bile eksperimentalne!) u atmosferi Zemlje.

Zato su odlučili djelovati, dokrajčiti tu agresivnu rasu koja bi predstavljala opasnost i po njihov opstoj. Prvo je prema nama lansiran izviđački brod

Oumuamue koji je preletom pokraj Zemlje trebao potvrditi ili opovrgnuti pretpostavke njihovih astronoma. Nažalost po nas, izvještaj s izviđačkog broda bijaše negativan, i smjesta je donesena odluka. Lansirana je umjetna kometa s „ugrađenim“, specijalno dizajniranim virusom, brzo prilagodljivim promjenljivim okolnostima, a koja se dvije godine nakon prolaska ʻOumuamue programirano raspala u našem planetarnom sustavu, inficirajući pri tome Zemlju.

Zadatak virusa bijaše postupno istrebljenje Homo sapiensa, djelovanjem na njegovu erektilnu sposobnost i inteligenciju. Zašto je to učinjeno na tako posredan način, a ne trenutačnim uništenjem naše planete? Iz jednostavnog razloga, smatrao je Babal; iako napredna civilizacija, još joj je nedostajalo mogućnosti za takav poduhvat. Sem toga, otkriće sličnog pokušaja utjecalo bi na

277

pregnuća Zemljana da se odupru, slično kao što je sovjetska prednost u astronautici potakla Amerikance da pojačaju rad na njenom dostizanju, s konačnim rezultatom spuštanja na Mjesec. Ovako je, pojednostavljeno rečeno, postavljen temelj polaganog istrebljenja čovječanstva, smanjivanjem rasplodne sposobnosti vrste, praćeno istovremenim smanjivanjem njene inteligencije. Sve u svemu, imali su pravo oni koji su tvrdili da je Covid 19 umjetnog, ali ne zemaljskog već vanzemaljskog porijekla!

Tko je Szaly Babal? Nitko, a je li bio i ništa utvrdit će buduće generacije, ukoliko ih bude. Preminuo je na respiratoru, od zaraze novom varijantom korona virusa, kasnog ljeta 2021. godine.

PRILOG: popis činjenica iz ostavštine Szaly Babala

Astrofizičari Fred Hoyle i Chandra Wickramasinghe bili su utjecajni zagovornici panspermije pretpostavke o širenju života širom svemira pomoću svemirske prašine, meteoroida, asteroida, kometa i planetoida, ali i svemirskih letjelica koje nenamjerno prenose mikroorganizme. Tvrdili su da životni oblici i dalje ulaze u Zemljinu atmosferu, te mogu biti odgovorni za epidemije, nove bolesti i genetsku novost neophodnu za makroevoluciju. Sloj prašine na površini asteroida, recimo ostataka neke uništene planete, može tijekom putovanja kroz svemir biti zaštita bakterijama i virusima od kozmičkog zračenja, osiguravši time njihovo širenje. 1974. predložili su hipotezu da je neka prašina u međuzvjezdanom prostoru uglavnom organska (sadrži ugljik), što se pokazalo točnim. Ideja panspermije inače je poznata još iz antičkih vremena.

Godine 1974. Arthur Clark je objavio SF roman „Sastanak sa Ramom“, o izduženom, cilindričnom svemirskom brodu koji nezainteresiran za ljudski rod prolazi mimo naše planete ne objavljujući nam svoje prisustvo.

Oktobra mjeseca 2017 te, astronom Robert Werik s havajske opservatorije, otkrio je neobični objekt nalik na cigaru, duljine procijenjene na oko 400 metara. Bilo je to prvo zabilježeno međuzvijezdano tijelo koje je prošlo Solarnim sustavom. Prvotno smatran kometom, kasnije je zarad toga što nije pokazivao izrazite znakove kometne aktivnosti u blizini Sunca preimenovan u asteroid. Objekt, popularno poznat kao ʻOumuamua (na havajskom "glasnik izdaleka koji stiže prvi") kasnije su studije pokazale nije ni komet niti asteroid. Što zaista

278

jeste, stvar je pretpostavki koje je teško provjeriti, jer je zauvijek napustio naš sistem.

Krajem augusta godine 2019. astronom amater Genadij Borisov otkrio je s Krimske opservatorije, međuzvjezdani objekt koji je projurio mimo Zemlje, klasificiran kao kometa. Objekt je dobio ime 2I/Borisov, gdje slovo I označava da dolazi iz interstelarnog (međuzvijezdanog) prostora.

Zanimljivo je usporediti orbite Borisova i ʻOumuamue na osnovi njihove simulacije, temeljem orbitalnih parametara. Borisov je projurio mimo Sunca gotovo suprotno smjeru iz kojega je stigao, za razliku od ʻOumuamue koji se približno vraća u smjeru svojeg dolaska u naš sustav.

„Radikalna nova teorija: naše Sunce imalo je blizanca, što bi značilo da "Deveti planet" stvarno postoji a Sunčev sustav možda krije još mnogo neotkrivenih patuljastih planeta, pokazala je nova studija koju su proveli znanstvenici sa Sveučilišta Harvard.“

Svjetska zdravstvena organizacija (WHO) je na Staru godinu 2019. obaviještena o slučajevima zarazne upale pluća nepoznata uzroka, da bi Kinezi već nakon tjedan dana identificirale novi koronavirus, znan pod imenom Covid19, kao uzročnika zaraze.

279

Vlastimir

ARET - PLANETA

Aret je jedna od najstarijih planeta u Sunčevom i nekoliko susednih sistema, a nastala je u početku kad su postojale samo zakotrljane crne rupe koje su, kao i biološke kasnije, bljuvale, tj. iz svojih, svetlošću oplođenih, crnih niša rađale nebeska tela. U samom tom Počelu vladao je veći Red u Neredu nego što ga ima danas u tobožnjem Vaseljenskom Redu, pa se Aret planeta rodila na strogo simetričnoj udaljenosti od S - linije koja je predstavljala Simetralu sveukupnosti univerzuma, a koja se i danas dâ ugledati u Svevremenu i Sveprostoru kad se za to steknu svi uslovi. Da, to je Kumova slama ili Put određenja, tj. Mlečni put koji je bio i prvo merno sredstvo za dužinu vremena kojem ne beše nikada postojao živi svedok stvaranja jer je toliko davno bilo. Epitet mlečni prijanja dobro uz imenicu put, kao da je u samom tom rađanju bilo nužno da se ima mleko koje će u čitavom sledbeničkom vremenu preostati kao neizostavna supstanca uz pomoć koje će novorođeni stasavati i svet tako opstajati. Dabome da je Aret planeta rođena na potpuno istom rastojanju od Kumove slame koliko i planeta Tera, naša planeta Zemlja, samo s obrnute strane, u odnosu na datu Simetralu Vaseljene, odnosno, tu Kumovu slamu. Zbog toga će nositi takvo obrnuto i simetrično ime: „ARET PLANETA“ S „PLANETA TERA“. Ova dva nebeska dragulja, osim geometrijskih i stelarnih osobina, imala su još nešto zapanjujuće slično, odnosno, identično. Na njima su se rodila živa bića podjednake biološke principijelnosti, osim u obliku i izgledu. Tu su se morala razlikovati već prema mestu nastajanja, a ona su barem dovoljno udaljena, mereno u svetlosnim mernim jedinicama vremena. Osnovni Trojni princip

280

Stanisavljević

ispunjenja žive prirode, koja se i na Aret planeti deli na živu i neživu, ostao je potpuno jednak: sve je svedeno na biljke, životinje i ljude, a svaka jedinka ima svoju autohtonost i nema formalno morfološki nikakvu sličnost s drugim jedinkama iste ili druge planete. Evolucija tamo nije imala isti razvoj kao na zemlji Teri, gde se veći akcenat dao na evoluciju sistema. Na Areti je u početku razvoj nastojao da se zadrži na ćeliji kao jedinki, s neprikosnovenom prednošću u odnosu na sistem i celinu zadatu od njih, tih ćelija: tako su ćelije uspele da razviju sposobnost da se potpuno oslobode celine kojoj su u principu pripadale i da se ponašaju nezavisno od sistema. To je dovelo do usavršavanja kretanja i ćelije i celine (pojedinca) tako da svaka ćelija odgovara za sebe i menja svoje mesto stajnosti od mesta „A“ do mesta „B“, krećući se pomoću energije koju sama proizvodi, kao kondenzator dovoljno snažan da ćeliju pokreće željenom brzinom do željene udaljenosti. Tako su se sistemi pomerali da svaka ćelija postigne sama svoj efekt utroška energije, međusobno usklađen u svim ćelijama celine efektom naredbe koja dolazi iz jedinog centra - mozga bića, koji naređuje ćelijama, a ne telu i sistemu ćelija. Dakle, da bi promenila položaj, bića se u datom momentu sofisticirano razgrade na pojedine ćelije koje neverovatnom brzinom odlaze do željenog cilja, svaka za sebe, kao prašina, a onda se, na cilju, vraćaju u celinu pojedinca. Na delu je neka vrsta kvantne teleportacije. Ovakvim ustrojstvom “vanzemaljci“ s Aret planete su mogli da savladavaju sve kosmičke distance za kratko vreme. Ta stečena prednost donela je, ko kaznu za veliki progres, i jednu kobnu posledicu: energija mase cele planete preraspoređena u telima živih bića biljaka, životinja i ljudi, jednom kad je trebalo, nije mogla da spreći slabljenje magnetnog omotača oko sebe, što se uvek dogodi kad Sunce slabije stiže svojim zracima, pa elektroni koncentrisani nutrinom planetarne mase ne mogu sprečiti da kroz razređen omotač prodire galaktička kometna prašina koja donosi nepredviđene i neočekivane faktore egzistencije te tada nebeskome telu nije zagarantovana izvesnost.

281

Tako je Areti stigao u goste i „korona virus“. Posle mnogo vekova satiranja kao i pogromskog efekta, koji je virus postigao na Areti, kolektivni mozgovi vanzemaljaca su se upitali šta im valja činiti, budući da se nijednoj novo otkrivenoj metodi suzbijanja, nijednom postupku, nije povinovao virus pošasti. Gotovo da je bila nestala cela planetina populacija. Pitanje je dospelo u domenu najpoznatijeg sveznalca koji je nosio i ime (slično kao i na Zemlji, ali simetrično obrnuto): `Ašim Alokin, da on kaže šta im valja činiti jer će se planeta, ako se ovako nastavi, skoro isprazniti od najnaprednijih živih bića, tj. onih koji misle. Miša Nikola je, nazovimo ga tako, zbog simetrije, zaključio i javno saopštio: „Pošto u svemiru koji poznajemo ima jedna planeta na kojoj su njena živa bića najpametnija, a to su Ljudi na Teri, ne bi nam bilo s gorega da im virus prenesemo na planetu, a koliko sam proučio dužim ispitivanjem, najbolje je da to učinimo u Kini, jer oni su, čini se, najnapredniji u nauci i da oni „snagom svoga naučnog napretka“ otkriju lek, ili makar vakcinu, što ćemo im posle ukrasti, kao što smo im jednom davno ukrali pismenost jedinstvenu u kosmosu, a za malo je falilo da im tada kaptiramo i Boga u kojem bi ta prva „Reč Pismenosti“. Njihovim medicinskim dostignućem spasti ćemo se i mi, a do tog pronalaska izdržat ćemo ovo proređivanje. Sastavljeni od ugljenika, kiseonika, azota, fosfora i drugog, stisnutih u zvezdanim nuklearnim reaktorima, pa izbačeni uz Prasak u Svemir, mi smo na neki način naši i verujem da će se pronađen lek na Teri uspešno primeniti i na Areti. A ako iko može da pronađe lek protiv korone, onda su to ta stvorenja na Zemlji ljudi, pa moramo pokušati da vratimo lek sa Zemlje na našu Aret i da se, eventualno, tako i spasemo.

Aret planeta je unapred slavila svoj opstanak, i ne pitajući se da li je to sigurno jer se toliko verovalo u Ljude s Tere i sve se stavilo na tu kartu. Za hitno pristizanje na Zemlju nije bilo problema jer je pojedinačnost bogatstva svake telesne ćelije svakog putnika bila na raspolaganju. Izabrali su mladu ženu Aral

282

(Lara) koja se već bavila astro biologijom, da bude na čelu ekipe koja mora aterirati u Vuhan, jedan od najvećih kineskih gradova.

Najveći je problem ova laserska ekspedicija imala baš na samoj simetrali (S) Kumovoj slami, jer ova je skup svetlosnih maglina s visokom prožetošću zvezdanih čestica-elektrona koji su tu da stvore neprobojno magnetno poljezid, za čije je probijanje uvek potrebna energija koja bi, primenjena, razvila takvu temperturu, da bi sve izgorelo i nestalo. Ali telesna temperatura od nekoliko stotina stepeni ovih stvorenja s Arete, razvila je i prednost izdržavanja, u prisili, temperature i do nekoliko desetina hiljada stepeni. Veći se problem javio kod prolaska ekipe kroz Zemljinu stratosferu: tu je, zbog naglog otopljavanja, temperatura menjala vrednost svakih osam sati, pa je pretila opasnost da se armirano betonske ampule za čuvanje ovog virusa ne razgrade, jer gvožđe i beton, gotovo istih koeficijenta toplotnoga širenja, pokazuju sve veću razliku u ovim koeficijentima, kod naglog smenjivanja tih ekstremnih vrednosti vreline i smrzavanja. Osim toga, još je duvao i jak horizontalni stratosferni vetar koji svaku klimatsku pojavu vodi do njenog neočekivanog oblika.

Kad su probili barijeru Kumove slame, ovi „jednoćelijski organizmi pod upravom jedne celovite moždane mase personalnog objedinjavanja, odnosno, kao pod diktatom jedne osobe, pretvoreni u galaktičku prašinu, lako se spuštaju na ranije izabranu teritoriju Kine, na Teri, koja nosi ime Hubej. Tu se ponudio vrlo adekvatan grad Vuhan, megapolis sa svim svojim pijacama prehrambenih ponuda za zbijeno stanovništvo, pogodno da se brzo inficira podmetnutim virusom i da se još brže preduzmu očekivani koraci sprečavanja zaraze, jer takva budnost jest postojeća u Kini. Devojka Aral mogla je u novom objedinjavanju svih parcijalnih ćelija, mikro delića iste celine, uzeti novi željeni oblik, već prema nalogu koji stiže iz njenog „personalnog jedinstvenog mozga, a ona je birala lik po sličnosti sa svim

283

likovima u pijačnom okruženju i u vidu opšteg lika jednog „milijarditog Kineza“, da virus baci u bilo koji proizvod na pijaci, ponuđen kao hrana. To su mogli i svi drugi iz njihove ekspedicije, pa je tako i učinjeno. Čovek pred čijom se tezgom Aral upadljivo najduže zadržala, prodavao je slepe miševe, pripremljene za ishranu. Zvao se Sela-Rom, kako je to Aral „iščitala“ na način koji je u vezi s kulturom Zemljana poznavala i pomislila da je Italijan, ali čovek je, zaista ličivši na Italijana, zapravo bio iz Bolivije i zvao se Morales. Bio je bolivijski student u Vuhanu i da popravi studentski budžet, radio je na pijaci.

Stanovnici Arete su inače lišeni emocionalnog života; ta je dimenzija njine ličnosti zakržljala, ali želja za druženjem, poput one kod dece za međusobnom igrom, naprotiv, bila je veoma razvijena. Uz pomoć geografske karte, koja devojci Aral nije bila stràna, kao naučnici, utvrdili su da je Morales, stvarno poreklom iz Bolivije, ali da živi u Italiji i... kad nije u Vuhanu, kao student, on se vraća svojoj kući i roditeljima u Bergamo, u Severnu Italiju. Crna jakna od sjajne i glatke kože, s dva veća satenska amblema zmajeva, na leđima i na grudima, nije morala biti jedini trag po kojem je Aral otkrila poreklo mladića koji joj se već od prve dopao.

Ono što Aral zna jeste da mora učiniti sve da ostane duže u bliskosti s Moralesom jer po nalogu Natplanetarnog saveta spasa planete, mora ostati dugo na zemlji Teri, sve dok Ljudi ne pronađu lek ili vakcinu. Tek onda može da se vrati, s lekom u istim armirano betonskim ampulama koje se također razgrađuju, kao i živa materija na sastavne delove ćelije i čuvaju u dobro sakrivenim, iskopanim „bunkerima“, na padinama nad većim pirinčanim poljem koje je poslužilo za ateriranje. Krenut će nazad kad sve bude gotovo, pak, dužinom jednakom večnosti koju ova bića, s osobenostima bića s Aral planete, lako savlađuju.

284

Otvara se „jedna veza“, da ne kažemo „rađa se ljubav“ između dvoje „Talijana“ i „Kineskinje“. Često su „u igri“ koja prvo od njih dvoje dovodi do ludila, a drugo do nedoživljenoga straha, jer Morales ne može da se načudi zašto se oseti toliko „zapaljenim“ čim se malo prigrle rukama, a kad provedu zajedničku noć i kad se sutradan probude, on se oseća potpuno ispražnjeno, kao da je imao nečuven seksualni podvig koji ga je u ekstazi proveo kroz vaseljensko iskustvo i posle kojeg on nema potrebu ni da je pogleda, u tom smislu vođenja ljubavi, ali je izvesno da mu ona ne izlazi iz glave. Ima, naprotiv, potrebu da se od nje nikada ne odvoji, već da zauvek ostane u tom čudnom zajedništvu. Ona, pak, oseća nešto što na svojoj planeti nije nikada iskusila, neku vrstu podrhtavanja celoga tela. Predosećala je da bi igra mogla da se prekine, a koliko to sigurno i tačno meri u sebi, i u nekoj svojoj pameti to ne bi smelo da joj se dogodi, jer to joj znači koliko i život. Ne zna ona zapravo to da imenuje rečju „strah“ jer ta emocija na njenoj planeti još nije dospela u duh njenoga naroda. A reč je zapravo perjanica jedne druge reči koja im je također nepoznata LJUBAV. Rekosmo, oni imaju potrebu da s nekim ostanu u bliskim odnosima i da se manje ili više druže, ali to ne uslovljava suze, ako se ne ostvari.

Jednom je Aral čula Moralesa kako plače u snu. Videla je potreseno telo i izlazeću toplu tečnost iz očiju, ali koliko je o tome znala, to je trebalo da bude „fiziologija viška unete tečnosti“, do čega bi došlo i kad ga ona dovede do pražnjenja svih drugih tečnosti - pljuvačke, znoja, sperme… Suze ? To je zaista nešto što prvi put vidi. Moraće da proširi znanje, a i to joj je misija na Teri.

I zaista, biće tu još i većih saznanja o svetu, koji je uvek veći nego što ga u momentu znamo. Zamolio ju je da posete njegove roditelje u Italiji, jer su stari, a želeo je i da vidi dedu i babu koji leže na kraju bolničkog hodnika, u niši, jer im se piše ista sudbina koja je zadesila hiljade staraca putovanje vojnim kamionima na neimenovana groblja, gde ima viška rakâ, u koje će ih baciti bez oznake i epitafa. Aral pristaje i oni ulaze u jedan poseban avion za Milano s

285

kineskim specijalcima medicine. Ona žali što i Morales nije, kao ona, razgradiv, pa da se sad za nekoliko sekundi nađu u Bergamu. Prilagođava se Zemlji i stiže Moralesovoj kući. Kad su Bergamo i još nekoliko gradova Lombardije, izašli iz „tviling zone“, oni se vraćaju u Vuhan, nešto zbog studentovih obaveza, a nešto zbog manjkavih instrukcija strpljivoj posadi, koja čeka naloge o daljem postupanju. Pojedinac, zadužen za ostatak Aretine ekspedicije, podneo je devojci Arel izveštaj, čim se pojavila u bazi na pirinčanom polju. U izveštaju je sadržan i podatak da je njihovo prisustvo već sumnjivo i da su ih verovatno Zemljani Kinezi otkrili po tome što su izabrali oblik drveća da bi se u njih „pretvorili“. Njihovi su domaćini bolje poznavali drveće na obodu polja, nego unutar, šume. Mnogo važnije je to što se hrane kiseonikom koji im je dovoljan da prežive svaki dan i nastave svoje funkcije i sposobnosti, stečene rađanjem na Aret planeti, do duboke starosti i do hiljadu godina. Arel još ču kako su to „novo drveće“ prozvali domaći stanovnici. Oni imaju sklonost da govore „u sedam slogova“ baš/ u/ se/dam/ slo/go/va, pa su to drveće, koje nisu do tada znali, ni po položaju, ni po vrsti, prozvali: ju/če ni/su bi/li tu!/ Aretani su, inače, govorili samo jednim jezikom, univerzalnim i rasprostrtim na celoj planeti, ali su poznavali jezike celoga sveta. Bilo je dovoljno da samo jednom čuju jezičnu strukkturu i da odmah upiju i ubeleže taj lingvo sistem u svoju memoriju i u svoju ličnu baštinu. U stvari, mentalni sistem im je dopuštao neograničen broj činjenica i kombinacija u glavi, bez ikakvih prepreka tako su bili kognitivno, kao misleća stvorenja, građeni. Jedan od Kineza je znao francuski, pa je svoje čuđenje, kad je reč o novom drveću, izrazio na francuskom: euh,/ hier/ ils/ n’é/taient/ pas/ là, što baš gotovo identično znači ti/ ju/če, ne/ be/hu/ tu, i nije predstavljalo veći problem da ga i na francuskom dobro razumeju. Tim pre, što je ova planeta Aret uglavnom forsirala francuski jezik kao prvi od zemljanih, pre engleskog i latinskog. Svaki Aretanin ga je znao, čim ga čuje, a ovi, kao drvo, slušahu to najbližim vrhom lista do zvuk izvora.

286

Što se kapsula i ampula za viruse tiče, one su ostale neprimećene jer je svaki član posade svoju kapsulu, pre samoprelaza u drvo, smeštao ispod svojih korena i tu, mirne, nisu imale drugu funkciju nego da čekaju gotov lek pa da „punim vedrima“ krenu nazad. Svaki je član ekspedicije, osim šefice Aral, imao svoje zaduženje, svoju težinu i količinu virusa i imao je obavezu da istu količinu leka ili vakcine vrati. Tek se sa jednom kasetom moglo dogoditi da bude otkrivena i da svojim oblikom i namenom unese zabunu nekog promućurnog kineskog zemljoradnika. Odlučio je da se konsultuje sa seoskim agronomom i otkopa, a ne poseče to drvo, zastupajući stav da bi taj botanički organizam trebalo da prouče i pogledaju od korena do najvišeg listića, a ne da ga seku do panja. I srećom, vađenje se odnosilo na sutrašnje jutro, pa je taj član posade u toku noći promenio oblik u slično, a vlasniku toga proplanka, blisko drvo, pa se ovaj sutradan iščuđivao i pominjao budističke molitve da mu Buda vrati pamet, jer je mislio da to nije ona vrsta bagremovog drveta koju je do juče poznavao, a, evo, danas „jeste“. Sve se dobro završilo: ampula je ostala netaknuta i pohranjena na tom istom mestu pa je, kao i ostale, čekala svoju misiju ponovnog punjenja hemijsko sanitarnom supstancom... Ali s lekom se kasnilo. Čak i s vakcinom, koja se pojavila kasnije od planiranog vremena. Vanzemaljce je iznenadilo olako i brzo početno vakcinisanje na planeti Teri, odnosno, ispitivanje probnih količina. Očekivali su da će se ta vakcina brže otkriti i isprobati. Međutim, ozbiljnost Zemljana ih je iznenadila. Nisu računali na to. Kad je na Aret stigao virus putem galaktičke prašine, čim su je kao donosioca otkrili, odmah su preduzeli munjevite mere. Međutim, virus je po svojoj prirodi jednostavno otporan na svaki lek i iako trenutno ne mutira mnogo, on i takav, u svojoj osnovnoj strukturi, odoleva Areti i njenim najvećim stručnim pronalazačima da su morali pomoć da potraže negde drugde, kao ovim podmetanjem na Zemlji. Posebno se Aral pitala kako je to moguće da pored ovolikih javnih i transparentnih spiskova umrlih od korone virusa, gde ima i planetarno poznatih ljudi, postoji talas neverice kod dela stanovništva koji stvara

287

mit o zaveri i lažnom postojanju virusa i sve tovari u koš svetskih moćnika koji truju svoje narode, da bi bilo više dobara na Zemlji za njih same. Čak su toliko ubeđeni u izmišljenu teoriju zavere da ne nose ni maske. Ta vrsta ljudi, koja u nekim zemljama dobiva ime Slavica, čini zlo svojim najbližima. Doduše, oni su jedan deo priče pogodili misli Aral virus su im zaista „smestili“ izvana, ali nije tačno da virus ne postoji; pa on je toliko moćan da je gotovo uništio njenu planetu, i on je sušta realnost; takve Slavice treba pustiti u šok sobe bez maske da se uvere.

Aral o svemu misli, a najviše na Moralesa, jer joj je postao najvažniji na svetu. Nikada ranije nije doživela to čudno iskustvo, pa čak nije znala da ono postoji. To što joj se događa, valjda se nikada nigde nije dogodilo. Njen mehaničkofizički korpus sada naglo pohranjuje jedan čudan mehanizam, zbog kojeg ona misli da je Moralesov život važniji od njene misije. Doduše, još ne misli da bi mogla sve da žrtvuje za život jednog Zemljanina, ali ako se ovo nastavi, po svim matematičkim prognostičkim sledstvenostima, do toga će jednom doći: biće joj važniji od svega i može joj promeniti kodekse.

A Morales završava svoje studije kineske medicine na odseku virusologije. On je, kroz sve vreme studiranja, bio najbolji student. Zato je ušao u avion za Milano kao tumač, ali i da u grotlu svog studija medicine napreduje većom brzinom. Upravo je zadužen da, kao svršeni doktor, radi na slučajevima pojave virusa kod zaraženih koji dolaze iz inostranstva, jer je zaraza domaćih značajno suzbijena.

Mladi vir(us)olog ne zna da Aral Teng, kako se i njemu predstavila, nije domaći stanovnik iz pokrajine Hubej, već „stranac“ i to s velikim „S“. Ni on nije s Tere, već je s druge planete, dakle, stranac koji po zemaljsko etičkim merilima nosi i kriminalnu opasnost sa sobom. Ona je žitelj iz stranog sveta koji se ubraja u slučajeve obolele od kovida 19, samo što ona sanitetski spada u one pojavne oblike, gde oboleli ne pokazuju patološku reakciju, nego nosi izazivača u sebi s

288

potpuno uspešnim negiranjem njegovih osnovnih namena da izazove bolest. Takvi nosioci uspevaju u tome jer su u svakom drugom smislu imuni na zarazu, ali ne mogu da je odstrane iz svog organizma. To je slučaj s velikim delom ukupnog stanovništva Arete. Stoga se kao trajna posledica pojavila zaraza, koja se vekovima nije suzbijala, ali koja nije ostavila sve okužene pojedince žive, jer takvi mogu da imaju neke druge komorbiditetne bolesti, a to se plaća životom. Zbog takvog broja smrtnosti i Aretinoj planeti preti opustošenje života. Takva pojava je razvila posebnu naklonost školovanih pojedinaca da se posvećuju baš panspermiji koja kao teorija živih bića proučava prenošenje života s jedne planete na drugu, uz pomoć galaktičke prašine koja uspeva da se kreće uz sve vrste planetoida meteorita, astroida i kometa, a brigu za jedan viši stepen, ovde je uzrokovala dobro poznata činjenica da se astralna prašina s prisustvom organizama različite pripadnosti i porekla, mogla „provlačiti“ i kroz magline Kumove slame, tj. S simetralu, a da „život“ u tim „večitim putnicima“ nije nestajao.

Arel je ovu oblast astrobiologije izabrala kao mlada studentica, iz ličnih razloga. Endemski kovid (tamo ne nosi broj „19“) koji se pokazivao prisutnim u telu svih stanovnika njenoga dela planete veliko je i tragično iskustvo cele planete. Kad je mlada naučnica prihvatila „zločin prema drugoj planeti da bi spasla svoju“, to nije bilo za osudu jer je na toj planeti vladala druga etika.

Morales će, kad su se već ozbiljno združili, otkriti da je ona u početku studirala astronomiju i da će joj to ostati osnovna naučna preokupacija, a da će zatim priteći naučnoj specijalnosti panspermiji, te da će svoje specijalističke studije da privede kraju tek ovde, na Teri, i to u Engleskoj i Sri Lanki, navodeći reference kao što su Fred Hojl ili profesor Čandra Vikramasing koji je još i haiku pesnik, osvedočen međunarodnim nagradama, te mu je morala citirati i jedan njegov haiku koji joj se najviše sviđao: „neprebrojive/ zvezde su nad a ispod/ tol`ko života“. Haiku zapravo ovde govori i o neprebrojivim životima.

289

Morala mu je dati i tumačenje jedne, najvažnije sintagme njene nauke i domena karbonskog zrna. To je supstanca koja je neotuđiva od ovog beskrajnog sveta nedostižnih dimenzija, jer postoji i rođena je u svakoj zvezdi, a njih ima toliko da su i one neprebrojive. E, ta karbonska zrna su svedoci stvaranja sveta koji će, to se kaže u njenoj nauci, preživeti ovaj svet, dakle, trajaće i posle njega. Naprosto, neuništiva je njihova struktura: ugljenik je bio pre sveta i ostaće i nakon njega od njega su zvezde, pa njihova deca planete i zatim planetina deca planetarci, bilo kako da ih zovu po imenu planete, samo ako su nastali kao živa bića, kao Zemljani ili Aretani.

Tek sad Morales shvata zašto ona ućuti, kada on, kao mlad virusolog, govori o životu virusa. Znala je više od njega o tome, pa je htela da kod njega ne izazove neku vrstu kompleksa ili prijateljske zavidnosti, a u stvari, Aral se ljuto čuvala zamke da u nju slučajno ne upadne i bude otkrivena ne samo po većem obrazovanju, već naročito po njenim namerama. Čuvala se, zaista, vešto čuvala...

Ali i taj čas je jednom morao da dođe. Raj koji se među dvoma nosiocima bitnih planetarnih prevashodstava toliko otvorio da je u njega moglo da stane i nemoguće, otvorio je i svoje trezore čuvanja tajni, gde je Zemlja pohranila zakletve da se sve što se tiče njenog opstanka, a posebno pretnje koje joj dolaze iz Pakla, mora otkriti, kako bi se od svake pošasti sačuvala, pa i one koja se uvija u svilu i nežnost dok napada. U to otkrivanje opasnosti Zemlja se kune Raju:

Bio je kraj 2020. simetrične godine. Od S simetrale do Arete bio je niz od 2000 planeta, a od iste simetrale do Tere oko 20 planetarnih sistema, kao što je od Tere do S simetrale bilo 2000 crnih rupa u kojima stanuje samo smrt, kao i od nje simetrale pa do Aret samo 20, ali gotovo neprebrodivih Rupa koje u sebe melju sve što je blizu. Nešto se moralo dogoditi:

290

Mladi naučnik, radi stranih slučajeve kovida 19, trebao je da otputuje na Kongres o putovanju korone kroz Galaksiju, koji se održavao u Kardifu, u Velsu. Nije želeo da to objavi, kako bi mogao u miru da prati ovaj koristan izvor svega o širenju i selidbi strašnog virusa, a da ga Aral ne ometa u tome. Naime, ometao bi sam sebe, jer, evo godinu dana, on se od nje ne može odlepiti i biti išta drugo samostalno, osim njen „pratilac do večnosti“. On jednostavno svaki slobodan čas, i noću, i danju između obaveza, trči k njoj... Sad hoće da bude sâm s važnim činjenicama. Ona mu je govorila da je glupost da se veruje da je „život započeo u prevashodnoj supi, na Zemlji, već negde na nebu“. Sad je ovaj seminar odgovarao baš na to pitanje: jesmo li suviše zagledani u Zemlju, dok nam se Sudbina sriče na nebu?“ Morao je ovu dilemu da sagleda bez nje, pa će joj reći novosti.

Kongres je održan u Ujedinjenom kraljevstvu. Najjači odgovor na suštinsko pitanje kongresa dao je profesor sa Bakingamskog univerziteta u penziji, Čandra Vikramasing. Bio je zadovoljan, konačno veruje i njoj Aral, ali zar to nije prilika da se u tridesetominutnom panelu posle predavanja javi profesoru i upita za Aral, te joj prenese pozdrav i obraduje? Profesor se zbunio: nije bilo nikada nijednog doktoranta kojeg je izveo za naučnika, a da mu se nije sećao imena. Takva ili ne govori istinu ili ne postoji. Skrušen, tužan i posramljen Morales se vratio kao pokisao. Tikva je pukla. Morao je da potraži objašnjenje. Tada leka nije još bilo, ali jeste vakcine. Njena „stelarna zagledanost“ u njega, i dalje bez suza, ali sa zasvetljenom očnom rožnjačom, priznala je sve. Čovek ne bi to bio, ako se ne bi razlikovao od Aretanina, pa joj oprosti. Ne njoj pojedincu, već jednoj planeti. Kad je u jednom trenutku zapretio da će otići vlastima i prijaviti je, rekla je: „Korona bi vam jednog dana došla s prašinom i bez nas!“ A onda je pred njim izvela svoj fizičko-biološki preobražaj i dodala da po zemaljskim zakonima, ona bi se na sudu pojavila kao sasvim druga ličnost koju nemaju prava da optuže, nego da je

291

bolje da on, Morales bude spasilac nedostižne planete Aret, i obezbedi joj pristojan broj kineskih vakcina koje će ona, s velikom i ličnom mukom, da „prenese“ preko Kumove slame gde sve gori i spase jednu joj veliku i dragu planetu, tako što će tu hemomedicinsku supstancu kopirati u bezbroj slučajeva. Kad su posle sto hiljada godina otkrili još jednu planetu, za 20 smrtonosnih crnih rupa daleko od Kumove slame, Zemljani su se čudili da ona nosi tako zemaljsko ime: zvala se MORALESOVA PLANETA a što je još čudnije, uz to svoje ime uvek se izgovarao i dodatak imenu (prezime, dakle): Večita dužnica ZEMLJI.

292

ABENEDE I BOGOMOLJKA

Veče je zimsko, snežno i hladno, a Abenede drhturi u nezagrejanom stanu, dok sedi u svom radnom kutku i zuri u ekran kompjutera. Supruga Dijana i dečaci su malopre izašli na sankanje, a on je vredno radio na prevodu jedne naučnofantastične priče.

U poslu ga prekinu reski zvuk zvona na vratima. Abenede se namršti, uzdahnu i ustade od stola. Kao dobar domaćin, otvorio je vrata ne pogledavši kroz špijunku da vidi ko je posetilac. I ukočio se od šoka. Žena. I to kakva! Kose boje prigušene vatre, sa čudnim sjajem u očima, stoji ležerno naslonjena na dovratak i smeši mu se. Na sebi ima pripijeni grimizni triko, koji više otkriva nego što skriva. Ruke i butine su joj potpuno otkriveni, kao i vrat. Oko struka zaštitni pojas hladi joj stomak sabijenom energijom. Kratke čizme završavaju opis. I ta kosa, slapovi duge, valovite, vatrene kose...

“Izvolite?” zbunjeno će Abenede.

Umesto reči, ta amazonka ga lako odgurnu, kroči unutra i zatvori vrata, dok Abenede skliznu niz predsoblje.

“Šta je ovo? Pljačka?!“ povikao je. „Ja para nemam. Ja sam u hroničnoj besparici. To zna ceo grad!”

„Greška, lepi”, oglasi se žena. “I budi tiši.”

Abenede se pridizao, zureći u čudnu posetiteljku. “Ko ste vi? Šta želite?”

“Zovi me Lara. Zahvalna sam za gostoprimstvo koje mi pružaš. Cenim to celim telom.”

On je pažljivo osmotri.

293

“Zaboga, napolju je minus 10! Ja se ovde smrzavam u najdebljem džemperu, a vi tako oskudno odeveni...”

Dok stoje blizu jedno drugom, njih dvoje čine zanimljiv kontrast. Abenede: sredovečni muškarac, onižeg rasta, pomalo dežmekast, proređene kose i podužih zulufa. I ona, Lara: za dve glave viša od njega, prelepa i žestoka u svom telesnom sklopu.

“Rekla sam ti ko sam”, reče ona. “Ne i šta sam. Priđi i opipaj me. Hajde, slobodno se uveri.”

Zbunjen, ali i radoznao, Abenede se sagnu i zakopa prste u njena bedra. Ispod tankog sloja osećala se granitna čvrstina, kao zgusnuta magma.

“Svaka čast!” reče on zadivljeno. “Šta bodi bilding čini od nežnog ženskog tela…”

“Ja sam kiborg”, saopšti Lara. “Šta?!”

“Ja sam plod laboratorije kiborg, pun snage i smrti.”

U njegovoj glavi konačno eksplodira saznanje. Odskočio je užasnut, dok su mu trnci strave gmizali niz kičmu, a lice poprimilo boju nečistog voska. “Beži od mene, ženo!” zavriskao je. “Tebe zovu BOGOMOLJKA! Zna se šta si u stanju da učiniš muškarcima!”

“Ne uvek”, odvrati ona mirno. “Ne obavezno.”

“Ma nemoj mi reći! Čitao sam ja o tebi! Onaj svemirski hroničar Tirkli te je dobro opisao. Iza i ispod tebe ostaju samo muški leševi… kao smrvljeni leptiri. Tvoj nadimak sve kazuje!”

“Ja to ne želim, shvati”, strpljivo će Lara. “To je, jednostavno, jače od mene. Zahvata me celu i tada ne znam šta radim. Čak ni moj kibernetički um ne može da se suprostavi divljanju mog nagona.”

Abenede grozničavo razmišlja. Na divljim, mužjačkim planetama, ova žena je bila boginja, sjaj zvezda, vatra u noći, topla i meka. Sve. Smrt na kraju. Bogomoljka ne bira partnere. Luta među svetovima, prihvata nasumične poslove koji joj donose dobit ili druga zadovoljstva. Ima sve osobine

294

programirane ubistvene mašine, i sposobnija je od bilo kog ljudskog bića, ili mutanta. A sada je, eto, stigla i na Zemlju...

“Da li i meni … preti opasnost?” Abenede proguta knedlu.

Bogomoljka je mogla da čuje uzbuđeni eho njegovog srca pod navalom krvi. Ona zatrese glavom i pri tom se njena griva uskomeša i zaiskri.

„Ne boj se, lepi“, rekla je sa osmehom. “Cunami strasti još me ne obuzima. Uzgred, nešto mi govori da bi iskustvo sa tobom bilo veoma zanimljivo...“

„Ne, hvala lepo“, zabrza on. „A šta te je onda dovelo kod mene?“

Žena kiborg prođe kroz predsoblje i stupi u njegov radni kutak, pregrađen regalom koji je bio krcat knjigama iz žanra naučne fantastike. Pogled njenih multipleksnih sočivastih zenica zaustavi se na radnom stolu i kompjuteru.

“Ovo je ono što tražim!”

“Moj polovni ATARI?”

“Poslužiće svrsi.”

Lara sede za sto i ukopa prste u tastaturu kompjutera. Njeni osetljivi senzori u vrhovima jagodica počeli su munjevito da primaju elektronske impulse.

“Znaš, moram da obavim jedan važan posao pre Agencije”, objasni žena kiborg.

“Agencija ti je za petama?”

“Love me besomučno. I to njihovi najbolji operativci: Zajler, Tarf, Kern...“

Abenede oseti plimu gneva. Njegova neukrotiva priroda uvek bi proključala kad je u pitanju nepravda, i obavezno je bio na strani progonjenih.

„Uzgred, Agencija ima svoj punkt i ovde“, obavesti ga Lara. „Baš preko puta ove zgrade.“

On se lecnu i skrenu pogled na zaleđeni prozor. Potom ponovo pogleda ženu kiborga. Završila je posao i uklonila prste s tastature kompjutera.

„Tako“, rekla je i odahnula. „Vesti brzo putuju i neko od zainteresovanih će poželeti moje usluge.“

Ustala je od stola. I onda se ukočila, uputivši munjeviti pogled ka prozoru.

295

„Opasnost!“ uzviknula je.

Bogomoljka skoči i zgrabi svog domaćina u žestoki zagrljaj. Abenede zakrklja i poče da se guši. Ona malo popusti stisak.

„Agencija! Lansirali su aspadem!“ objasnila je brzo. „Nadam se da će moj zaštitni pojas da nas sačuva.“

Uglavljen između njenih mišica, Abenede opazi kako se zaleđeni prozor topi! Hladan vazduh šibnu unutra, a sa njim i aspadem polje sile koje satire sve pred sobom. Bogomoljkin zaštitni pojas izazva vatromet varnica u kontaktu s aspademom. Prostor oko njih pretvorio se u bezobličnu masu. Verni ATARI se transformisao u gomilicu vruće zgure. Veliki regal poče je da se savija kao da je od kartona...

„Moje knjige!“ zavapi Abenede. „Moja SF biblioteka!“

„Tužno je, znam“, Bogomoljka ga je tešila ljuljajući ga u svom moćnom naručju. „Ipak, najvažnije je da smo mi živi. Evo, napad jenjava.“

Abenede se gušio kao da ima napad astme. Bogomoljka ga nežno oslobodi zaštitničkog zagrljaja. On spuznu na pod, očajan, okružen gomilom pepela, u šta su se pretvorile sve one divne knjige naučne fantastike. I tada, s rukama u pepelu, on napipa jednu knjigu koja je nekim čudom ostala čitava! Abenede u tome vide nadu, prst sudbine. Obnoviće svoju SF biblioteku! Ova knjiga daće mu snage da istraje. Suznih očiju, on je kao relikviju izvadi iz pepela. Omanji format, dakle džepna knjiga. Pa izbočena slova... Pogled mu se izbistri. Potom mu srce preskoči otkucaj. Zurio je u knjigu i u ta zlatna slova na koricama. Bila je to zbirka priča “Splin megapolisa“, njemu dobro znanog Majlana Kovdrasa.

„Zar baš ta knjiga?!” pomislio je Abenede, dotučen ovim završnim udarcem. “Eh, živote, zaista si čemer!”

296

Nadnaravnihoror/Magledalekihobala

MISTERIOZNI POSETILAC

Zvala se Marica. Na prvi pogled bila je to skromna i povučena devojka. Tek je navršila šesnaestu. Družila se sa svojim vršnjacima i delila s njima sve radosti koje mladosti život pruža. Njena porodica je bila veoma imućna. Roditelji su joj radili negde u inostranstvu pa devojci ništa nije nedostajalo. Mogla je da ima sve što poželi. Ipak, nešto ju je tištalo.

Zamišljene, krupne oči podsećale su bojom na zrele kupine. Tamna kosa uokvirivala je bledo lice i činila ga još zagonetnijim i lepšim. Bledilo je samo pojačavalo kontrast rumenih usana i lepo izvijenih obrva. Podsećala je na umetničku sliku. „Nestvarna, lepa i nedohvatljiva“, govorili su njeni vršnjaci. Iako je uvek bila okružena njihovom pažnjom, činilo im se da je daleka od stvarnosti koja ih je okruživala.

„Marice, opet si nam odlutala“, umeli su da se našale, dotičući joj nežnu ruku. Priroda je, izgleda, u ovoj prilici, bila najbolji umetnik. Marica bi samo slegnula ramenima, uz blažen osmeh na licu. Bez reči bi odmahnula glavom u znak odobravanja, a oni bi ponavljali, pa opet... i opet.

Nije razmišljala o mladićima, kojima su se mnoge njene drugarice hvalile... kako o njima, tako ni o ludim provodima i sastancima. Naslušala se priča. Bila je svesna toga da se mnogima sviđa; međutim, nešto bi je svaki put pritisnulo u grudima, čim bi samo pomislila na nekoga. Taj osećaj joj nije davao mira.

298

U selu joj je zapao za oko jedan siromašan, ali veoma lep mladić. On joj se nije udvarao niti joj je dosađivao. Gledao je ponekad dugo, sve dok im se pogledi ne bi negde sreli. Nju bi onda nešto stezalo u grlu, prestajala bi da diše, a on bi okretao glavu na drugu stranu. Nije smela da razmišlja o njemu, a još manje da ga spominje. Uveče bi legla uznemirena. Oči bi joj se napunile suzama, iz nekog njoj nepoznatog razloga. Tuga bi joj ispunila srce i neprestano joj se plakalo. Čim bi dotaknula glavom jastuk, na njemu bi se pojavila lokva suza. Tekle bi nekontrolisano i nije mogla da ih zaustavi. Jutrom bi se budila bunovna, natečenih očiju. Sanjala je čudne snove, u kojima joj je dolazio jedan mladić, sličan onom iz sela. Uvek bi joj nešto govorio, nagovarao je... Nije bila svesna, zašto... ali imala je osećaj da se bori svom snagom da ga izbegne. Znao je on da govori o ljubavi, o divnim osećanjima. To ju je zbunjivalo; bila je još premlada da ozbiljno razmišlja o životu.

Jedne noći ju je probudio neobičan šum. Otvorila je oči i u polutami ugledala senku mladića koji je stajao nedaleko od njenog kreveta. Gledao je, ćuteći. Bila je previše uplašena, a da bi mogla bilo šta da prozbori. Razrogačenih očiju gledala je priliku u prostoriji, nesposobna da se pokrene. On je stajao tu i fiksirao je, sa zanimanjem; kao da se hrani njezinim strahom. Gledao ju je dugo, dugo... Čim su zakukurikali prvi petlovi, prikaza je iščezla, a Marica se trgnula iz košmara. Nije mogla sa sigurnošću odrediti, da li je to bila stvarnost ili samo san.

„Da li čovek može da sanja budan?“ pitala se. Roditeljima nije ništa rekla. To kratko vreme njihovog odmora u otadžbini nije htela da pomuti nečim što ni njoj nije bilo shvatljivo.

„Marice, opet si zamišljena“, konstantovala je majka, zabrinuto gledajući `ćerku. Devojka bi samo ćutala.

299

„Da nisi bolesna?“ upitao ju je otac, kritički je procenjujući od glave do pete. Sledilo je ponovno ćutanje. Našli su oni opravdanje za kćerkinu ćutnju. Mislili su da se njihova Marica zaljubila i da tu tajnu želi da sačuva samo za sebe.

„

Mladež se ponaša čudno u tim godinama“, umovali su roditelji. Marica je i sledećeg dana bila odsutna, u svojim mislima. Nije želela ni da svrati do drugarice. Sedela je u sobi, čitajući knjigu. Prisiljavala se da razmišlja o svemu, samo ne o noćašnjem događaju. Sa strepnjom je čekala sledeću noć. Neka tuga joj se uvukla u srce... tuga koju nije mogla da izbaci iz sebe.

„Baš sam luda“, pomislila je i naslonila glavu na mek jastuk. Suza se kotrljala i ukvasila mirisnu jastučnicu. Zatvorila je oči i prepustila se mislima. Tek što je zažmirila, začula je šum, poznat iz prethodne noći. Otvorila je oči i ugledala istu onu priliku. Sad je stajao bliže njenom krevetu. Sobu je obasjavala mesečina pa je mogla bolje da ga vidi. Bila je to osoba iz njenih košmarnih snova. Osetila je dodir na ruci, bespomoćno ispruženoj preko pokrivača.

„Ja sam došao...“ začula je šapat. Bio je to glas koji je poznavala, tihi glas iz njezinog sna. Nije se sećala šta joj je sve govorio, ali bila je sigurna... to je bio on. Jeza joj je prožela telo; počela je nekontrolisano drhtati.

„Nemoj da se bojiš“, izustio je on nežno. „Hteo sam da budem tu, da te gledam. Neću ništa od tebe, samo hoću da te gledam.“

Te noći je sedeo na njenom krevetu, držeći je za ruku. Gledao je u nju svojim krupnim očima, kao da za njega sem nje ne postoji ništa na ovome svetu. Кako se pojavio, tako je u jutarnjim časovima i nestao. Marica je opet bila neispavana i iscrpljena. Nije znala šta da misli. Nije znala, kako to da saopšti svojim roditeljima. Stidela se svega što joj se dešavalo. Noćne posete jednoj šesnaestogodišnjakinji nisu bile baš za primer.

300

Osećala je njegovo prisustvo i danju. Bilo šta da je radila, bilo šta da je govorila, neko je bio tik uz nju.

„Ne, nisam luda“, pokušavala je samu sebe da uveri. Nije znala, kako da prekine ovu priču.

Sve manje je viđala drugarice i drugove. Retko bi odlazila na svadbena veselja i nedeljne igranke. Lepu odeću i vredne poklone držala je dalje od sebe.

Noćne more su počele dobijati svoje obrte. Mladić, koji bi dolazio noću, bio je posebno nežan prema njoj. Upuštala se s njim u razgovor. Dugo su pričali, ali sve joj se ujutru pričinjalo kao san. Mladićeva strpljivost i blagost u prvi mah su joj imponovali, ali od početnog držanja za ruku, njihova prisnost se razvijala u pravcu razmenjivanja nežnosti... ljubljenja. Postajao je sve zahtevniji. Jedne noći devojčino odbijanje mladića je probudilo celu kuću. U sobu je upao Maričin otac. Tražio je objašnjenje. Devojka, ne imajući kud, ispričala mu je celu priču. Besan i razjaren, gadno je psovao. Tražio je ime mladića i njegov opis, kako bi razjasnio situaciju.

„Ubiću ga!“ divlje je vikao. „Neću dozvoliti da ti se ta siromašna bitanga smeje.“ Devojka je samo plakala. Ono što je naumio, njen otac je i uradio. Urlao je na sva usta, optužujući jednog nevinog mladića koji je cele te noći bio sa svojim društvom. Jedva su ga smirili, da ne učini najstrašnije. „Nisam bio ja“, branio se mladić. U pomoć su mu pritekli i drugovi koji su zajedno s njim te noći bili u drugom selu, na nekom ispraćaju. „Ne može da bude na dva mesta“, govorio je momčićev drug u odbranu. Maričin otac je sumnjičavo gledao mladiće; preteći se naginjući k njima. „Кo je, recite mi... ko dolazi kod moje kćerke?“ Mladići su bili zbunjeni. Ovako nešto se u selu još nikada nije dogodilo. Takve javne optužbe dosad se nisu

301

iznosile; naročito ne bez čvrstih dokaza i, ovako, upućene na račun sasvim određene osobe.

Nekoliko dana selom se prepričavao događaj. Siromašni mladić je bio budno praćen, a on se trudio da uvek bude u društvu svojih vršnjaka. Marici je opet dolazio nepoznati posetilac. Videla ga je samo ona. Dolazio bi o sunčevom zalasku, a odlazio s prvim jutarnjim petlovima. Roditelji su postajali sve zabrinutiji. Išli su kod sveštenika da im posveti kuću; išli su kod hodže kod vračara... ali zla kob ih nije napuštala. Mladić je dolazio po njihovu Maricu i bivao je sve zahtevniji.

Nemajući kud ni kamo, odlučili su da kćer povedu sa sobom, u inostranstvo. Кrenuli su ranije no što su nameravali jer su mislili da će tako zla kob napustiti njihovu kćer. Za njeno dobro nije postojala cena koju oni ne bi platili.

Oprostili su se od rodbine i krenuli na dug put. Bilo je potrebno voziti i danju i noću da bi stigli do cilja. Кada su kolima zašli na jednu čistinu, Marica je postajala sve uznemirenija. Ugledala je ljutitu priliku koja je stajala nasred puta. „On je tu!“ uznemireno je vikala, pokazujući prstom ispred kola. Otac je povećao brzinu. Automibil je divlje jurnuo, da bi udario u nešto što je dolazilo iz suprotnog pravca. Strašan tresak i škripa kočnica ugušili su krik koji je zamro na devojčinim usnama.

Bio je to saobraćajni udes. Roditelji su u bolnici shvatili, šta se dogodilo. Vest o kćerkinoj smrti pogodila ih je k`o grom iz vedra neba. Svatili su, ko je taj tajanstveni posetilac. On je odveo njihovu kćer, protiv njene volje, u svet u koji nije želela da ode. Mistična pojava je nestala, zajedno s ugašenim mladim životom.

302

Maričine oči, sa slike okačene na zidu kuće, i dalje gledaju na put...

„To je bio njen životni put“, govorio je sveštenik koji je žalio što niko nije mogao da spreči tragičan događaj; što ni vera nije mogla da pomogne u razotkrivanju misterije o kojoj se u selu i danas priča.

303

DOSIJE: KAKO UBITI PISCA

Gospodo i gospođe, najuzvišeniji i najbožanstvenije, po prvi put u vašem dražesnom gradu kotrljaju se točkovi našeg ekstravagantnog cirkus-karnevala, specijalno za vas nazvanog “Veliki pad“.

Aplauz i buka odvajaju u nebesa i najavljivača i najavljeno, a prizor počinje da nestaje u blagoj obgrljujućoj magli.

U velikome gradu meteorske agencije konačno uspevaju da opravdaju narodna očekivanja i veru u njihove šamanske moći pa je sad grad prepun čizama, kabanica i kišobrana. Čini se da je ljudski mozak uspeo da uđe u čipove i rakete, ali još nije napravio izum koji će zameniti staru dobru kabanicu. Ljudi i dalje preferiraju žutu, jer već dugo vlada mrak, i deluje kao da je kiša sa sobom donela i neke crne oblake koji stoje na nebu još sa samim svanućem. Noć je ostala da večno mrači grad, poznat ranije po svojoj svetlosti.

Juče sam za jeftine novce u pešačkoj zoni od uličnog prodavca kupio jedan mali crni kišobraan, do tog dana nisam izlazio nikuda, kao i da nisam postojao. „Gospodine Rider, za vas jedan specijalno izrađen kišobran, pošto ste mi jubilarna mušterija. Ne smem vam reći tačno koja, zakoni biznisa mi ne dozvoljavaju, ali vam je jasno da posao ovih dana cveta.“ Miler se tada iskezi i debelim štosom novčanica koje su mu stajale u ruci pogladi bradu, ali štos je bio toliko velik, a brada gruba, da je zvučalo kao kakvo češanje divljeg vepra.

304

Poznavao sam tog čoveka. Toliko puta sam ga sretao u hodnicima zgrade da je stvarno neverovatno kako nisam uspeo da mu upamtim ime. Možda stoga što bi me uvek presretao, iskakao ispred mene, hvatao me obema rukama i drmusao kao šejk, pričajući svaki put iznova o nekom novom uspešnom biznisu. Sada, kada malo bolje porazmislim o tim susretima i povežem nekolicinu stvari, negde duboko u glavi stoji mi sećanje... pre slika tog debeljuškastog čoveka sa donjim brkom, onim ispod nausnice, kako neprestano ponavlja istu reč: „Suština, suština, suština, dragi gospodine Rider, pa to je suština. Zar postoji nešto jasnije od toga, sigurnije i konstantnije?“ Čini mi se da je i nastavio svoju priču o toj suštini, ali ja se sad uspevam setiti samo njegovog izbalavljenog donjeg brka, kao i cele sveže obrijane brade koji su bili žrtve njegove duše u grlu, adrenalina i nemogućnosti da u kratkim crtama predstavi svoje oduševljenje, te mu je - u tom opštem telesnom haosu i krkljanju pljuvačka vijorila od jednog kraja usana do suprotnog uveta, pa nazad još jedan ples na sitno potkresanim donjim brkovima pa, svojom poslednjom elastičnom moći, do onog preostalog uveta. Činilo mi se... da je bilo više ušiju, verovatno bi i pljuvačka pronašla neke nadpljuvačne snage, da i njih obgrli. Ako je po ljudskim tekućinama suditi o čoveku, za ovog bi se moglo reći da je bio krajnje žilav, možda u prethodnom životu gimnastičar ili cirkusant.

Put do posla je bio dug i grozničav. Po ovakvom vremenu ljudi postaju razdražljivi i opasni, svako od njih može biti potencijalna pretnja jer skoro svako od nas u ovom vašljivom gradu nosi nekakvo oružje sa sobom, u najmanju ruku nož ili bokser Moja glava nikako nije prestajala da zuji. Bilo je dana kada je jako bolela, ali to nije ništa nasuprot zvuku čija me je frekvencija dovodila do ludila. Možda sam ja i opasniji od ostalih ljudi koji koračaju pored mene. Ali ja se tako slabo sećam stvari. Trebalo bi posetiti nekoga... nekoga ko bi mi mogao pomoći, ili sa migrenama, ili sa komletiranjem memorije. Kao da sve što se desi proleti kroz mene i nestane u nekakvom poluzaboravu, samo još pratim tragove i pojedine

305

osećaje. Zato sam i znao da ću se uputiti ka firmi, zato sam i znao da tamo moram potražiti odgovore ili se, prosto, izgubiti u nekakvom besmislenom radnom danu.

„Dobar dan, gospodine Finčer, vreme je danas, dakako, teško, ali posao će nam malo odvratiti misli.

Dođavola, tu ženu od nekud znam, kao da me uvek dočekuje ovde, ali proklet bio ako me onaj prodavac nije oslovio sa gospodine Rider, a ova ispred mene sa Finčer.

„Izgledate zbunjeno?“ upita me, gledajući ispod naočara koje su se blago spuštale do samog kraja nosa, ili vrha, zavisi od percepcije sveta. Uvek me je oduševljavao takav tip žene. Tamna kosa. Odelo koje odaje ozbiljnost i samopouzdanje. Pogled koji potencijalno skriva blud. Ispod te maske morale su se nalaziti iskopine jedne civilizacijske ličnosti koja svoje tajne čuva samo za one najvernije i najlucidnije arheologe, ili možda antropologe. „Dan je tako tmuran“, rekoh brišući čelo na kojem ničega nije bilo. „Kada će leto već jednom? Ma ne mora ni leto, samo nek ogreje sunce na tren.“ Ona mi se blago i koketno nasmeja: „Možda bi trebalo sunčani dan potražiti u drugačijim varijantama. Telesnim pobudama. Misaonim dekonstrukcijama.“ Misli. Telo. Destrukcija.

To je bilo previše za moju rastrojenost, trgoh nož koji mi se odnekud nalazio za opasačem i proburazih je pravo gde bi stajalo srce. Ali ona nema srca? Kako nema SRCA? Umesto srca viri samo neki ogromni krug koji mesto krvi pušta nekakvu plavu tečnost iz koje vire travke i pletenice kose. Pobogu kakva je ovo nakaza bez srca i zašto mi se toliko vrti? Oči ne uspevaju da razaznaju nijedan detalj već se vrte u krug, u krug neprekidno. Znoj koji izbija u litrama iz mene ih prži, osećam kako me peče beonjača. Frekvencija u glavi je sve jača. Pašću. Nestaću. Nema me.

Budim se u novom danu. Iskreno, ja ne znam da li je to nov dan ili onaj isti za koji mi se činilo da ću umreti nakon onog kruga punog pletenica. I nekog uvelog

306

cveća. Ne mogu da razaznam koji je dan među svim danima, da li je prvi ili neki koji se ponavlja ili nešto što me vraća u prošlost. Glava me za sada ne boli toliko. Glavobolja, ako je tako mogu nazvati dostiže svoj vrhunac tek kada stupim van, tek kada se krećem tim prokletim gradom po ovakvom vremenu. Danas ću pritisnuti Milera, on mi mora sve razjasniti. Ja znam da se on zove Miler, ali nisam siguran da sam ja Rider, niti Finčer. Da, to je ono što me je pokrenulo. Ne to što su me nazvali drugačijim imenima, već što ja negde osećam da nijedno od njih nije moje.

„Ali gospodine, to je samo trik, mala magija kojom vas zavaravaju dok se vi nalazite u nesvesnom stanju u nekoj kutiji daleko, daleko od vašeg poimanja i, pobogu, prestanite da me drmusate, vratite taj nož u korice, može vas neko videti pa ćemo i vi ji i ja biti u grdnoj nevolji. I molim vas, uzmite kišobran, zar ne vidite da lije kao iz kabla. Kakvo je, uopšte, ovo vreme koje ne da suncu ni najmanji osmeh.

Tada mi se ruke ukočiše, ispustih prodavca iz svojih šapa kojima sam ga stezao.

„Kažete kutija... o čemu je reč? Prvo što mi pada na pamet je Pandora. Da li sam ja zarobljen u nekom zlu koje mi ne da čak ni toliki dostojnosti da spoznam da sam zarobljen ili je sve ovo moja halucinacija a ja ležim u toj kutiji - kako je nazivate krvav i poluživ? Ili je ta kutija sanduk, a moje mrtvo telo samo ispunjava njenu ukletu prazninu?

„Kao što vam rekoh, gospodine Stiven, ništa nije suštastveno kao kišobran u kišan dan.“ Tada mi se iskezi, uvlačeći jednu stranu usana i tutnu mi kišobran koji mi se prvi put učini nešto poznat.

„Mora da je to... ovaj kišobran će me odvesti ili razjasniti stvari ali kako?“ Opet mi se vrti u glavi... ali ovoga puta nisam nikoga ubio. Tada izvukoh nož i zarih ga duboko, sebi u utorbu. Šta je s tim noževima?

Danas čvrsto odlučih da ne umirem. Pre nego što se uputim izvan granica bezbednosti stana, prvo ću pronjušiti ovde, i potražiti bilo kakav trag ili znak. Ja,

307

sada kada bolje razmislim, nisam siguran ni da je ovaj stan bezbedan. Nisam se nikad toliko zadržavao, a da bih se mogao setiti. Sada je idealna prilika da uspostavim bar jednu stabilnu vezu sa svetom. Stan, definitivno, nije velik. Jedna spavaća soba, dnevna u koju se ulivaju hodnik i trpezarija, kuhinja i kupatilo. Ja se uvek budim na ogromnom francuskom ležaju koji obuhvata skoro celu spavaću sobu i, iako je iz njega teško ispasti, imam osećaj da sam se noću s mukom zadržavao na njegovim ivicama. Mali garderober, u kojem se nalaze jednobojna odela, i komoda sa knjigama nekog pisca koji je skoro dobio nobelovu nagradu. Ništa sumnjivo. U dnevnoj sobi televizor, dvosed, sto za ručavanje i, ukratko, prostorije ne mogu delovati normalnije od ovih koje obilazim. Uskoro će mi dosaditi i moraću izaći. Ali za sada sam dobro... za sada - a to `sada`, još uvek traje. Odlučujem se da upalim televizor. Možda će na vestima objaviti nešto što bi me moglo uputiti u nekom pravcu. Pritiskam ogromno dugme na upravljaču ispod kojeg stoji napisano on / of i ekran počinje da poprima boje. Zanimljivo. Na TVu je neka utakmica. Možda ne bi bilo loše da opustim svoje živce uz malo fudbala. Još ako u frižideru ima piva ili kakvog drugog alkohola, možda i propustim ovaj dan. Na televiziji se vidi silueta golmana, i čini mi se da je to Šmajhel, što bi moralo značiti da je to snimak neke utakmice koja je nogometni `klasik`. Ali meni se gledalo nešto novo. Poslednje što mi je trebalo bilo je zadržavanje u prošlosti, pa čak i na taj način. Reditelj je odlučio da uhvati uvećani kadar golmana koji se kreće gol linijom sa rukama podignutim kao košarkaš. Kadar se ne menja. Šmajhel se kreće od stative do stative, neumorno držeći svoje ruke sa rukavicama u vazduhu, unutrašnjim delom okrenute ka njemu, kao da gata. Slika se i dalje se ne menja. Pretpostavih da je kakav kvar u pitanju, ali vreme u gornjem levom uglu, ispod naziva televizije, a ispod skraćenica za timove koji nastupaju, neumitno prolazi. Setih se jedne priče, o pokušaju nekog velikog tehnološkog uma da zameni kamermana tako što će programirati kameru da neprestano prati loptu, a samim

308

tim i težište igre. Ali kako je linijski sudija bio ćelav, pametna kamera je njegovu ćelu zamenila za fudbalsku loptu pa je ceo snimak završio tako što je pratio linijskog sudiju kako trči duž aut linije, povremeno mašući zastavicom, signalizirajući ofsajd.

„Nema ni veze. Neka sve ide dođavola. Možda je pravo vreme za ubiti nekoga. Na izlazu iz zgrade sve je po starom. Kišobrani pokušavaju da mi se svete, a onaj prodavac pokušava da mi se obrati. Samo što ne stiže. Ja sam brži. Pozvao sam taksi, koji me je čekao dok sam silazio, i ja brzo uleteh u vozilo, zadihan dok mi je bubnjalo u ušima, ne ostavljajući prostora bilo kakvoj mogućnosti za razgovor. „Vozi!“ „ Kuda ćemo, gospodine Stenli?“ reče vozač, i to ime koje mi je dodelio učini mi se smešnim. A znao sam da, kada sam poručivao taksi, nisam ostavio ništa od svojih podataka, do adrese. „Vozi kud god hoćeš. Verovatno i sam znaš bolje od mene kuda treba da ide ova priča.“

„Čuo sam da se danas kraj reke organizuje cirkuska predstava, verujem da bi gospodin pod šatorom mogao pronaći utočište od ovog groznog vremena. A i popraviti raspoloženje. Cirkus „Veliki pad“ je jako poznat na našim prostorima.“ Zašto mi je poznato to ime? Dođavola. Ajmo, ludače. Probaj da se prisetiš. „Rekli ste da se zove `Veliki pad`?“ upitah vozača i učini mi se da mi glas puca. „Svaki pad, gospodine, ma koliko mali, ako ima stila, na neki način je i veliki.“ „Čekaj, zar to nije fraza koja se koristi prilikom poraza u umišljenosti pob...“, ali ne stigoh da završim rečenicu jer vozač u tom trenutku zanese volanom kao da je neka životinja izletela ispred nas i mi probismo barikadu mosta kljunom, jureći ka reci koja je blistala od sreće što nas prihvata, u savršenom skoku. Ja znam da nekamo moram stići, iako se svaki pokušaj odlaska i stizanja prekida nekakvim užasom. Mislim da počinjem da se prisećam. Moj telefon zvoni i blagi ženski glas s druge strane mi kaže: „Dobro jutro, gospodine Kamerun, zovemo iz gradske biblioteke. Izvinite na uznemiravanju,

309

ali moramo da vas obavestimo da je prošao rok za vraćanje knjiga koje ste pozajmili, pa bismo vas lepo zamolili da ih danas vratite, ako ste u mogućnosti.“ Ako sam u mogućnosti? Da li sam?

„Izvinite gospođice, zamolio bih vas, ako je moguće, da produžim rok za vraćanje knjiga. Čini mi se da prilike za povratak na prethodno neće lako uslediti.

„Nama bi bilo i više nego drago da izađemo ususret vašem zahtevu. Problem je u tome što vi produžujete već po ko zna koji put. Što opet, nama samima, i ne bi predstavljalo problem, ali gospodin pisac se žali. Vi ste baš odabrali sve knjige od istoga pisca, a kako gospodin pisac zna da mi imamo samo po jedan primerak njegovih dela, jako burno reaguje. Mogli bismo i da vam priznamo da on svakoga dana dolazi, i vređa, i vas, i nas, i štampače, i izdavače, i čitaoce. I uvek se iznova vraća kao da juče i nije bilo, samo sa razovrsnijim i kreativnijim načinima vređanja.“

„Gospođo“, zadrhtah“, „ko je pisac koji vas svakodnevno posećuje i remeti vaš cenjeni mir, a čije sam ja knjige uzajmio?“

„Gospodine Miler, vaš najbolji kišobran, moliću.“

„Izvolite, gospodine Stoun“. reče, i pruži mi ogromni žuti porodični kišobran, prošaran zvezdama. „Sa ovim kišobranom možete i u sama nebesa.“

Zatim nastade tišina, što me iskreno začudi, jer mi se činilo da taj čovek može da melje bez ikakvih prekida.

A onda se po prvi put uozbilji i reče: „Vidite ono platno prekoputa vaše zgrade, kakvo ruglo...“ Ugledah platno koje se moralo videti kroz prozor moje spavaće sobe.

„Gospodo i gospođe...“

„A predstava, kakva se nije spominjala nikada za ovoga veka. Preporučio bih vam.“

„Da, da, tamo sam, dakako, i pošao.“

310

Ispred šatora, koji se izvija u samo nebo, nema nikog. Kiša, naravno, ne posustaje, a pored kišobrana, u svoj inventar sam uvrstio i jednu baterijsku lampu.

Kako sam stigao dovde ne znam a i da znam ne bi bilo važno. Bitno je da sam tu i da stvari moraju polako da se privode kraju, a ovaj šarlatanski cirkus mi deluje kao idealna prili ka za tako nešto. Naravno, ima tu puno problema. Iako pred šatorom nema nikoga, u šatoru je potpuna gungula. Ne mogu da vidim ljude, ali senke lete na sve strane i prelamaju se u svim mogućim oblicima.

Pa dobro, kada sam već ovde.

Ostavih kišobran i pođoh po kiši da rashladim glavu, znam da je zagrejana kobna. A i lampu ostavih. Ako sam do sada hodao u mraku, onda da nastavimo. U šatoru bezbroj ljudi. Viču, grle se, aplaudiraju. Ali ja im ne vidim lica. I kako uđoh kroz zavesu, za koju sam pomislio da su vrata, nađoh se na samoj bini. Da li aplaudiraju meni? Da li meni viču u znak podrške ili me vređaju?

„Ali, dragi gospodine“, čuh glas, „oni vas ne bodre niti bojkotuju, oni samo još nisu bili u mogućnosti da vide vaš trik.

Tu je stajao on. Ja znam ko je on. Da, da. Zapravo mi je čudno, kako još ranije nisam mogao da povežem stvari. Zna mozak da napravi zbrku i da prave deolove slagalice, krišom, smesti u zadnji džep pantalona koji se nikada ne proverava. Da, to je on. „I? Kako ćemo sada?“

„Vi mene pitate“, i poče ljubazno da se smeši pa mi se čak učini i da bi mi u nekom drugim okolnostima mogao biti drag.

„Znate kako?“ reče. „Pošto smo svi već ovde, i pošto je publika jako nestrpljiva, a vi ste naš dragi gost, zamoli bismo vas ako biste za nas izveli jedan nastup. A, ne, ne, nemojte brinuti, vidim već paniku u vašim očima. Ovo nije pravi cirkus, kako bi to neki ljudi rekli. Ovo je veliki pad. Vama je suđeno da vaša tačka doživi kolaps, a na vama je da li ćete to usmeriti u svoju korist ili u propast.

311

Naravno, tu je i opcija u kojoj bi sve moglo da ostane isto, ali mi ne verujemo u to. Zar ne?“

Prvo pomislih da izvedem trik sa noževima. Mora da tu leži pravi put, jer ako nije do noževa do čega je? Otkud ih je toliko u mojim mislima? Mogao bih da odaberem nekog iz publike i zamolim ga da asistira prilikom trika. Mogao bih da odaberem i njega. Kada bih mogao da dupliram sebe. „Nećemo danas noževima, mačevima ili kakvim drugim oštricama“, obrati se on čitajući mi misli. „Zar niste umorni od krvi i mesa?“

Neverovatna misao prostuja mi kroz glavu. Zaželeh predmet koji nemam kod sebe, i ne... verovali ili ne, nije u pitanju nož niti drugo hladno, ili koje god, oružje.

Rekoh: „Ja bih hod po žici, s najveće moguće visine, ako dozvoljavate. Ali nema mi kišobrana.“

I onda počeh da pipkam džepove rukama, kao da mi je u ustima cigareta, a upaljač mora biti u jednom od njih.

Dođavola. Ali eto ti vraga. Kog će đavola Miler ovde?

„Ih, pa ne bih vas ostavio u ovako bitnim okolnostima bez kišobrana. Oprostite što vas ne oslovljavam imenom“, i pruži mi kišobran pa se pomeri u stranu. A ja, kao da mi je maca pojela jezik, gledam u kišobran i u njega. Strah me je da pogledam gore a nemam nameru da spustim pogled.

On me je gledao dok mi je uručivan karirani, teget kišobran, sa drškom u obliku lule, i opet mi se blago obrati: „Ja ću vas povesti gore.“

Ne znam da li smo poleteli, ili su nekakve stepenice magično iskočile pred nas, ali... gore sam. Ispred mene je žica i ogromna praznina. Kako da napravim prvi korak? Ne bih da ostanem poznat kao cirkusant koji je svoj prvi nastup započeo neupečatljivim korakom. Skočih na žicu i pri skoku uspeh da udarim petu o petu i dočekah se uz malo problema na toj prokletoj žici koja se ubrzo umiri. Gromoglasni aplauz me potpuno okuraži, i ja se raspametih, zaboravih zašto sam ovde. Počeh da lupkam cipelu o cipelu, ali koraka nigde. Ni napred ni

312

nazad: publici to nije smetalo, videlo se da su još pod impresijom mog nebeskog skoka. Ali svi znamo zašto su tu. Svi znamo šta se očekuje. Svi znamo ime ovog prokletog cirkusa. Tada odlučih da ne hodam žicom. Umesto da ja otvorim kišobran radi balansa, u neku ruku kišobran otvori mene. I to je jako teško objaniti. Ta slika je i dalje neverovatna, čak i samima onima koji su pritisnuti. I počeh da se krećem kišobranom po žici, viseći naopačke iznad njega. Sada ispod mene nije bilo ničega. Možda samo krov šatora. Ali više ne znam, koliko mogu opravdati očekivanja o padu. Jer ja sam jako spretan sa svojim kišobranom, a i njega moram pohvaliti da vrlo dobro koristi mene radi balansa.

I stigosmo do postolja sa druge strane. Odlučih da vratim, i sebe i kišobran, u normalan položaj. I videh njega, tamo dole, na razdaljini koja i nije bilo toliko daleka, kako me gleda.

„I ovde se šegačite“, besno reče, „da ste baš došli da me ubijete, lišite uspomena, izbrišete, ali vi izvrnuste i sebe, i nastup i publiku. Jedino da ja izvrnem šatru, pa da se stvari vrate u normalu. Hoćete li već jednom da zapamtite ko sam ja?“ I moja vodilja poče polako da me zabrinjava svojim ponašanjem.

Ali ja krenuh polako da se spuštam, u želji da nekog utešim i zagrlim. Rekoh: „Nije mi do velikog pada danas. Do uzvišenosti. Do jezika. Do sveta.“

„Kiša će padati i bez nas“, odgovori on, „eto bar prilike da se pokojne stvari vide u drugim oblicima i ulogama.“

„A biće i kišobrana“, ubaci se Miler među nas i poče opet da vitla onom svojom pljuvačkom sve od sreće, da li završetkom ili nastupom.

„A publika? Pa izabrah nešto, kao što volim da se ne sećam. Pa eto, ajde baš njih“

„Mi smo jedna srećna porodica“, reče on, i podiže ruke uvis, kao da će poleteti u vidu tornada. Ali to ne učini...

313

TKO TO U MENI ŠAPUĊE

preko glave, ali glasovi se ne umiriše. Ni nakon nekoliko seansi koje sama naučih i podigoh oko sebe kao zaštitni zid od ludila. Izađoh napolje, a večer se svim svojim jedrima razmahala. Žubor Sene me uvijek opijao pa i šetnje po pariškim noćnim i praznim ulicama po kojima se provlačio miris svjetskih specijaliteta koji su mi dražili nosnice. Lagani vjetrić se igrao mojim kovrčama uvlačeći se u haljinu kao da me miluje i tješi. Ne, noćas mi ništa ne pomaže. Osjećala sam da mi glava puca od silnih glasova koji nisu postajali tiši i smireniji, nego su mi sve glasnije i gotovo panično naređivali nešto što nikada neću shvatiti ozbiljno. Ulazeći u jedan od mnogih noćnih klubova, spotakoh se o nogu zgodnog muškarca. On se samo nasmiješio ne govoreći ništa. Zbunjeno i žurno sam sjela pored bara i naručila viski. Ponekad bi mi to pomagalo u ovim ludim godinama koje ostadoše iza nas. Nas? Zar mogu nazvati te glasove „nama“? Od kuda taj plural u mojim mislima? Ja sam jedinka na ovome svijetu. Sama, ostavljena, zaboravljena. Jedino još što imam sam ja i ovo malo garderobe, zarađene negdje po restoranima gdje sam prala posuđe. Imali su pravo majka i otac. Svoje diplome mogu poderati, baciti na smetište, ali ne smijem sebe zaboraviti.

Glasovi se malo umiriše kada sam se, pomalo opijena, naslonila na bar i osmjehivala se slici roditelja koja se pojavila ispred mene. Zanesena tim prizorom ne primijetih da mi netko prilazi, niti da stavlja piće ispred mene. Ne primijetih ništa, jer se silna i nepodnošljiva vriska u mojoj glavi pojačala.

314

Stegnula sam objema rukama glavu vrišteći. Odjednom je crnilo zavladalo barom. I tišina. Ta tišina koju tražim cijeli moj život obilazeći svijet, uvijek ponovno. Udahnula sam zrak s olakšanjem misleći da umirem. Bože, hvala ti!

Probudih se slušajući prijatan glas koji je dopirao iz ugla sobe. Prvo pokrenuh ruke, pa noge. Ne, ovaj put nisam svezana. Znači da nisam na psihijatriji. Ali gdje sam sada? Odjednom mi postade jasno da se taj glas obraća meni i da razgovara sa mnom.

"Sigmund Freud, Charles Dickens, Sokrat, Churchill i još mnoge poznate povijesne ličnosti su imale problema s glasovima u glavi, ali nisu paničarili, niti bježali od sebe i glasova.

„Ovo je informacija koju trebate shvatiti ozbiljno, razmislite i nastavite s vašim radovima. Vaše je da slušate i pratite što vam ti unutarnji glasovi govore. Vi se morate sprijateljiti s tim glasovima u sebi jer ćete samo tako moći izdržati taj rijetki dar prirode. Mnogi znanstvenici tu osobinu više ne nazivaju šizofrenijom, nego darom koji čovjek rođenjem stječe kao talent… Znate li da je Dickensu jedna gospođa iz visokog društva povjerila da svake nedjelje na svetoj misi čuje divan muški glas koji joj priča masne viceve?

Prozvaše je onda antikristom zbog čestih provala smijeha. Cijela obitelj je izgubila status koji je imala pa i imanje se polako vremenom trošilo. Odlučila je ne ići na svetu misu nedjeljom... nikada više."

Gdje nestadoše glasovi? Zašto je ovako mirno? Jesam li umrla? Ako je smrt ovako mirna, tiha i čista, onda je dobrodošla.

315

Pokrenuh se i vidjeh zračak sunca koji se prelamao u buketu cvijeća postavljenog na malenom stolcu pored moga kreveta. Pokrenuh ruku i osjetih toplinu njegovu na koži. Kako je sunce toplo! Osjetih toplinu i u duši. Pokušah ustati. Sva sretna skočih na noge, potrčah prema vratima. Htjedoh bježati iz ove sobe u kojoj osjetih više ljudske osjećajnosti i dubine, nego u posljednjih deset godina. Sa strahom dotakoh kvaku. Kao opečena se povukoh shvaćajući da me je netko tu doveo, dao toplu postelju i ušutkao glasove u meni.

Ipak, pritisnuh kvaku, plašeći se da sam opet zaključana u jednoj od ustanova za psihički bolesne osobe. Jesam li bolesna, luda, obilježena? Tisuću puta sam se to pitala i nikada nisam znala odgovor. Niti mi je netko mogao odgovor dati, nitko od stotine doktora na različitim kontinentima kod kojih sam bila na pregledu, dobrovoljno ili prisilno.

Polako, plašljivo, ali nježno, kao da milujem lice majčino nekad davno, plašeći se da je ne zaboli, dotakoh kvaku i počeh je pritiskati prema dolje. Vrata se otvoriše.

Toliko mira je u ovoj kući! Siđoh stepenicama i vidjeh ulazna vrata. Izađoh u bašču gdje me dočekao miris tek procvjetalih ruža. Kako divan zemaljski miris, samo! Žubor vode iz jedne fontane je bio jedini zvuk kojeg mogoh čuti. Ne, nije se čuo samo žubor vode, nego i zujanje pčela. Htjedoh se prisjetiti vremena kada sam se zadnji put ovako osjećala. Ne, ne mogoh jer mnogo je vremena prošlo od toga dana. Shvatih da sam još uvijek odjevena kao i dan ranije. Pogledah i vidjeh plave mrlje na rukama i nekoliko posjekotina. Da, sjećam se da sam sjekla kožu nožem i tukla svoje tijelo u nemoći, bijesu, očaju što mi nitko na ovome svijetu nije uspijevao pomoći. Nemoćna, napuštena od ljudi, živeći svoj

316

život otpadnika, godinama sam samo bježala. Bježala od ljudi i od sebe. Sestre i braća su bili u sretnim brakovima. Moje mjesto nije bilo nigdje uz njih.

Osjetih da nisam više sama. Uplašeno, gotovo panično se okrenuh. Jedna bijela mačka duge dlake mi je graciozno prilazila. Strah je nestao u sekundi. Osjetih oduševljenje sjedajući na klupu. Mačka je spretno skočila na klupu do mene, sjela je u moje krilo i kao da je to već često činila, pronašla si je udobno mjesto predući. Kakav divan, nebeski osjećaj!

Bježimo odavde! Što mi radimo ovdje? Zašto si nas zapostavila i zaboravila?!

Vrisak je došao tako iznenada da sam panično skočila, a mačka je uplašeno odjurila.

Odjednom su opet svi bili tu. Svi ti od kojih bježim cijeli moj život. Tko to vrišti u meni? Tko to godinama ubija moju dušu? Jesam li to ja sama?

Jedino moguće rješenje prišapnuo mi je jedan od glasova.

Da, ostala sam u toj zemlji, mojoj novoj domovini, ispod debelog leda na Antarktiku.

317

Franko

CRNO

Kasno je poslijepodne. prekriveno gustom, niskom oblačnošću, s južne strane postaje sve tamnije, oblikujući iznad jasnih obrisa brda začetak olujne crnine. Istjerano iz zacrnjenoga prostora plamenim bičem munje, s juga doleti jato graktavih vrana. Jedna po jedna slete na sasušene grane mrtvoga bora i uzbuđene nastave s graktanjem, pomičući se nestrpljivo lijevo desno po granama. Jedno se crno pero otkine s repa vrane koja stoji na najvišoj grani pa počne propadati u zvrkavomu letu prema tlu. Vidjevši pero, kako pada prema tlu, cijelo jato odjednom utihne. Crna mrlja iznad južnoga nebišta širi se sve više, poput tinte hobotnice, koju preplašeni glavonožac ispušta u prozirnoj vodi, pokušavajući pobjeći kobnoj neminovnosti.

Tek što pero padne na tlo, na hrpicu smeđih, suhih, borovih iglica, zalutali ga lahor ponese prema crnom otvoru spilje pri dnu velike žive stijene. Unutra, u spilji, gladna čagljica odgurne od svojih iscijeđenih sisa dva mlada čagljića, uspravi se na noge pa krene polagano prema izlazu. U blizini izlaza nagazi crno vranino pero, a onda oprezno proviri glavom van. Čini se da su je vrane istoga trena ugledale. Graknu uspaničeno, kričavo. Zamahnu crnim krilima te odlete s krošnje sasušenoga, mrtvog bora. Iščeznu. Nastupi gluha tišina. Čagljica prednjim dijelom tijela stupi na čistinu. Odjedom sijevne munja, a onda prasne grom. Preplašena čagljica se ukoči od straha. Odmah iza groma začuje se oštri, prodorni zvižduk i na tlo ispred zaprepaštene zvijeri tresne velika, pravilna, crna prizma. Prestravljena čagljica legne na zemlju i svojim psećim očima se zagleda u blistavu crninu predmeta ispred sebe. Kroz apsolutnu tišinu započne prodirati otužno čaglje zavijajne. Nebo se sve više mrači. Oprezno,

318

Stipković

hodajući natraške, čagljica se povuče natrag u sigurnost spilje. Instikt straha ovoga puta nadvlada instikt gladi.

Dječaku može biti jedva pet godina. Bosonog, u kratkim hlačicama i majici kratkih rukava pokušava trčati preko plićaka. Nožice mu duboko propadaju u ljepljivomu, gnjecavom, crnom mulju, otežavajući mu trk. Iz uzgibanoga mulja ispod njegovih nogu širi se intezivan, neugodan miris po pokvarenim jajima. Na obali, prema kojoj dječak trči, stoji njegova majka i dovikuje mu, neka požuri. Zna on da ga progoni neka nepoznata opasnost, koja mu se primiče sve bliže i da mu je jedini spas dotrčati u majčin zagrljaj. Trudi se iz sve snage, ali se udaljenost do obale sporo smanjuje. Ipak, malo po malo, uspije se približiti majci na svega pet-šest metara. Odjednom, začuje se oštri, prodorni zvižduk i u more, tik ispred dječaka, tresne nešto veliko. Golemi vodoskok bukne na mjestu pada i slana se voda, pomiješana s crnim, gustim blatom, obruši po dječaku. Začudo, uspije ostati uspravan na nogama. S tjemena i s čela, preko očiju mu se cijede gusti, ljepljivi tokovi. Pričeka još nekoliko trenutaka, a onda dlanovima pokupi blato s vjeđa i bojažljivo otvori oči. Tik ispred njega, ukopana donjim dijelom u mulj plićaka, okomito stoji blistava, crna prizma, sprečavajući mu prolaz i zaklanjajući mu pogled do majčina lika. Strah zaokupi cijelo njegovo sitno, nejako biće. Napregne pluća iz sve snage te uspije kriknuti: „Mama!“

Na prostranoj terasi žena užurbano skida sa žica još nepotpuno osušeno rublje, bojeći se iznenadnoga pljuska iz crne oblačnosti, koja se spustila veoma nisko. Dok skida zadnji komad sa žice, iznenada žestoko zapuše. Zgrabi plastičnu posudu s rubljem pa potrči u zavjetrinu, prema kući. Začuje bolni cijuk ptica, a onda vjetar divljom snagom tresne dvije lastavice o zid kuće ispred njezinoga lica. Jaukne. Mrtve ptice skliznu niza zid i primire se na betonskomu podu terase. Na zidu su ostali crni tragovi krvi. Žena uspije utrčati kroz kućna vrata.

319

Spusti plastičnu posudu s rubljem na pod pa zatvori i zaključa vrata terase. Podigne uzdrhtalu ruku do čela i prekriži se. Crna krv!

„Mama!“ začuje sinovo uspaničeno dozivanje.

Potrči u sobu. Njezin petogodišnji sinčić uzbuđen sjedi na krevetu i plačući je doziva: „Mama!“

Zagrli ga.

„Nemoj se bojati! Samo si ružno sanjao. Vani je nevrijeme. Jako puše. Ne boj se! Sve će biti dobro! Tata će uskoro stići.“

Dječak u njezinomu zagrljaju plače. Niz njezino lice teku obilne, tople suze.

Za to vrijeme, dječakov otac stoji na obali u luci i promatra, kako se more u veoma kratkim intervalima penje i spušta. More mu se čini golemim, živim bićem koje, sve brže i brže, uzbuđeno diše. Amplitude plime i oseke postaju sve veće. Zapuše orkanski vjetar, koji kao da cijelo more nabija u luku. Plima raste. Pukne grom. Prve krupne kapi kiše počnu padati baš u trenutku, kada se plima prelije po obali. Otvori se pljusak. Mokar, zabrinut, otac krene popločanom uličicom kući. Kao da slijedi nevidljivi trag njegovih nogu po izglačanim, kamenim pločama ulice, plima ga slijedi u stopu. S nebesa, s krovova kuća te iz obližnjih ulica slijevaju se goleme količine kiše. Cipele su mu duboko u vodi pa se teško probija ulicom prema kući. Čuje se dozivanje, jauke i plač. Miriše po vlazi, po soli i po algama. Smračuje se. Plima nezaustavljivo raste. Preplavi najprije kuće uz obalu, a onda se nastavi penjati sve više. Povorke uspaničenih ljudi, noseći mokre zavežljaje, krenu uličicama uzbrdo, slijevajući se kroza širom otvorena vrata u crkvu. Golemi prostor crkvenih lađa puni se sve više i više bujicama preplašenih nesretnika. Kada otac, majka i dječačić stignu, crkva je već gotovo puna. Uđu i smjeste se

320

pokraj samih ulaznih vrata. Plima raste. Ljudi se glasno mole. Plima svojim slanim poljupcem dotakne prvu stubu polukružnoga stubišta, koje vodi do terase ispred crkve. Ljudi glasno mole. Plima se penje stubištem. Ljudi glasno mole. Plima proguta stubište i razlije se terasom ispred crkve. Zaprepašteni, vjernici prestanu s molitvom.

Bljesak munje. Grom. Žestoki pljusak. Oštri, prodorni zvižduk i u vodu na terasi, metar dva ispred crkvenih vrata, tresne velika, pravilna, crna prizma. Zavlada potpuna tišina. Kiša se i dalje slijeva potocima, ali njezin šum itko ne čuje. Kao da je velika, crna prizma, koja okomito stoji ispred crkvenih vrata, usisala sve zvukove. A tada... cijelim se prostorom raširi duboki, ritmični zvuk, nalik kucanju golemog ljudskog srca. Ljudi se prekriže. U njihovim razrogačenim očima caruje strah. Duboki, glasni udari srca dopiru iz velike, pravilne, crne prizme.

Kroz uskomešana ljudska tjelesa, tijesno zbijena u glavnoj crkvenoj lađi, probija se osoba u crnoj odori. Časna sestra iziđe na terasu ispred crkve i skrušeno klekne ispred ravnoga zida crne prizme. Prekriži se, stisne ruke na molitvu i duboko spusti glavu. Sve krupnije kišne kapi tuku po ravnim plohama crne prizme i po nepokretnoj ženi u crnini, koja kleči u vodi ispred prizme. Odjednom, točno u srcu crne prizme, rodi se bijela točka, koja počne sve više rasti, uza sve dublje, sve glasnije otkucaje divovskoga ljudskog srca. Otac, majka i dječak mogu vidjeti, kako bijela mrlja u crnini prizme ubrzano raste i poprima sasvim određen oblik. Pričini im se da prepoznaju lik čovjeka skupljenih nogu i širom raširenih ruku. Pod snažnim unutarnjim pritiskom bijeloga lika, koji sve više raste, kao i neprekidnim zvučnim udarima, površine crne prizme počinju pucati. Uza snažan prasak crna se prizma raspadne na tisuće komadića, a iz njezinoga središta izleti golemi, bijeli galeb koji, veselo klikćući, poleti put nebesa tragom bijele svjetlosti.

321

Crni oblaci se rasplinjavaju pred erupcijom bijele svjetlosti. Kiša prestaje. Polagano, nevoljko, ali postojano, more se počinje povlačiti. Utihne zvuk velikoga srca. Bojažljivo, jedan po jedan, ljudi počinju izlaziti iz crkve te, slijedeći frontu oseke, počnu se vraćati kućama. Malo po malo, svi otiđu. Ostane samo časna sestra, još uvijek klečeći na kamenoj ploči terase, nepomična, sklopljenih vjeđa.

322

Izmastanabicaisvjetovi/ Kutakzadjecuimladež

PRIČA O GALEBU

Raširio je krila i vinuo se u visine. Osećao je svim svojim bićem moć miris vazduha posle kiše. Ispod njegovog, suncem okupanog perja, se prostiralo beskrajno plavetnilo mora. Ono mu je pružalo mir, dom, nesebično mu je darivalo hranu i činilo je sve da bi se on osećao savršeno sigurnim.

Danas je posle kiše i svoje zgrčenosti, jer mu je smetalo što krupne kapi nemilosrdno polivaju belinu perja, najzad raširio svoja krila. Leteo je, leteo. Oči su upijale beskrajno plavetnilo. Bezbroj puta je odletao u visinu i spuštao se do beskrajne vode. Radovao se. Radovao se životu, radovao se svojoj sposobnosti da osvaja nebo i more.

Ponekad je osećao nemir. Nije mogao da se zadovolji ovim savršenstvom. Osećao se previše zaštićenim i previše skučenim. Imao je samo more i nebo. Želeo je više. Želeo je neke nove vidike. Želeo je neke nove prizore. Želeo je da iskusi drugačiji život.

„ Još danas ću leteti između mora i neba, još danas. Ne mogu, ne želim da svoj život provedem ovako. Želim da letim, letim.“

Sačekao je prvi sumrak. Stao je na pramac čamca. Čvrsto se oslonio na svoje noge. Pogled je upro u večernjim suncem obasjano more. Voda se mreškala. Poslednji sunčev zrak se igrao na nemirnim talasima koje je polako hvatao san. Upijao je u sebe tu sliku. Želeo je da to ponese u svom srcu, da je usadi tako duboko, da je nitko nikada ne može izbrisati. Bio je odlučan, a ipak je čekao prvu najavu dana. Čuo je da je tamo negde na severu nekada bilo more. Čuo je i da je ono nestalo. Čuo je... Morao je to iskusiti.

324 Vesna Đukanović

Kada je noć počela da beli, poleteo je. Radovao se novom vidiku. Ispred njega su se prostirale beskrajne planine. Smenjivalo se stenje i kamenje. Smenjivale su se visoravni i proplanci. Smenjivale su se zelene vitke jele i vrhovi pokriveni snegom. Video je samo lepotu. Oko je postajalo zeleno. Povremeno se ogledao u krivudavim rekama. Tada bi se spuštao nisko i lovio. Nije imao izobilje, ali je osećao neizmernu radost. Morao je da se potrudi oko hrane. Iz nizine bi se svom snagom otisnuo u visinu. Opet je leteo, leteo! Iza njega su ostajale planine. Predeo se menjao. Mnogi crvrkut se čuo. Ptice su pevale. Osećao je nesigurnost, on nije znao da peva. On bi svojim krikom utišao ostala pernata stvorenja. One bi utihnule, ali bi brzo nastavljale poj. Osećale su da im od njega ne preti nikakva opasnost.

Nebo je bilo plavo, ispod njega se prostirala nepregledna ravnica. Sigurno je to, to. Stigao sam. Raširio je krila, vinuo se. Neki novi vetar je punio njegova krila. Podizao ga je visoko, nosio ga je u neke nove visine i predele. Zelenilo je bilo isprekidano nekada plavim, nekada zelenim linijama, a nekada su postajale sumorno sive. Zavoleo je sve. Hranio se skromno, lovio je u rekama. S jeseni i proleća se radovao traktoru koji ore. Tada bi se sa visine spuštao u tek uzoranu njivu i sakupljao hranu iz sveže prevrnute zemlje. Radost koju je osećao je delio s onima koji su pošli njegovim nevidljivim tragovima. Prolazile su godine. Prolazili su vekovi. Njegovi potomci su zaboravili postojbinu. Sada su oni rečni galebovi. Sada su oni stanovnici ravnica i posetioci reka.

325

EKSKURZIJA

Deca ulaze u školski autobus i kreću na ekskurziju. Put im preprečuje objekat koji nikada do tada nisu videli. Objekat razbija prednje staklo i usisava jednu od učenica. Autobus se zatetura. Mnogi nastavnici i učenici se povrede. Svi su zapanjeni i uplašeni.

Nastaje smeđa magla. Objekat obavija autobus. Kreću na neobičan put. Poleću. Kroz prozore se ne vide predeli. Samo boje smenjuju jedna drugu.

Na desnoj strani autobusa ukazuje se lik usisane učenice koja se smeši i govori svima da se ne plaše. Kaže da je bila zapanjena prizorom u kojem se zatekla i da bi svi oni trebali biti srećni što im se ovo dešava. Povređenima upućuje strelice od kojih sve povrede odmah zaceljuju. Najbliži đak je upita, zašto je baš ona usisana. U tom momentu jedan žuti oblačak zaigra i reče da je usisana devojčica rođena na Dan ujedinjenja Svemira. Sledeće dete zapita oblačića, čime se hrani. Oblačić pokaza jelo nalik bundevi sa voćnim prilogom. Devojčica se nasmeši i poče da jede.

Za to vreme smeđu maglu zameni zelenilo, a prizor koji ugledaše izgledaše krasno. Đaci poželeše da izađu. Nastavnici sve to posmatrahu sa rezervom. Oblačić nacrta granicu u obliku lopte i deca se nađoše na poljani, pokraj potočića i drenjina. Kad ogladneše uskovitla se vetar i stvori im najukusnije obroke koje nikad do tada nisu ni videli, a kamoli jeli.

326 Zorana Gavrilović

Čim završiše, od mrvica hrane nastaše slavuji koji ih sve uspavaše svojim cvrkutom. Tad oblak propusti Mesec da pomiluje usnule izletnike.

Kad se probudiše, videše pun autobus kako se približava destinaciji, svoju drugaricu sa njima, kao i nepovređene nastavnike pa shvatiše da, ako to nije bio samo san, moralo je biti nešto jako... jako čudno.

327

Suzana Marić

TAJNA STAROG TAVANA

Čekala je cijeli dan da se obitelj spakira i krene na put k rođaku. Ona baš nije obožavala svoje umišljene bratiće blizance pa je rado ostajala kod kuće. Majka ju nije prisiljavala na putovanje, jer ni sama baš nije voljela te malce. Kao petnaestogodišnjakinja, bila je viša i razvijenija od svojih vršnjaka, a to joj je ponekada i smetalo. Majci je bila desna ruka u kući, mada nije rado obavljala kućne poslove. Kuću su kupili prije nekoliko mjeseci, a ona je sada imala priliku istražiti tavan. Večer se je polagano spuštala, roditelji su otišli u susjedno selo, a ona je korak po korak bila bliže tajnama tavana.

Zaustavila se na vrhu stubišta. Primijetila je da su vrata tavana širom otvorena, a ulična svjetiljka je, kroz prozor, na njih bacala blagu sjenu.

Polagano je ušla u tamnu prostoriju. Tavan je bio krcat starim stvarima. Plašljivo se ogledala oko sebe, kad joj je u ušima zazujao piskutav glas, a zatim poput jeke iz bureta.

„Dođi, ovdje sam“, glas ju je dozivao iz samog kraja tavana. „Tko ste vi?“ Strah se je osjetio u njenom glasu. „Dođi, vidjet ćeš!“

Unatoč strahu, djevojka je krenula za glasom. Osvrtala se oko sebe, ali nije vidjela nikoga.

328

Glas je opet zapiskutao: „Zapela si za mene, pazi malo!“

„Oh, za što ili koga sam zapela?“ Djevojka se je zbunjeno okretala oko sebe, ali nije vidjela ništa osim stare metle.

„Da. Ja sam to! Metla.“

Kako li se samo djevojka iznenadila. Metla koja govori i leti, pa to su priče za djecu! Kako god bilo, s ovom metlom je upravo razgovarala.

„Znam da ti je teško čistiti kuću i kuhati, pa da se nagodimo! Može li?“

„Aaa, ne znam… Što želite od mene?„ Djevojaka je bila pažljiva sa sklapanjem dogovora.

„Ja ću kuhati, čistiti i prati, a ti mi moraš svaku večer isplesti kosu u pletenice!“ „Metlo, pa gdje je tvoja kosa?“ Djevojka je s podsmijehom promatrala staru metlu.

„Nisam ni ja tebe ispitivala koliko tanjura moram oprati!“ Metla je odrješito odgovorila. „Hoćemo li se dogovoriti ili ne?“

„Pa-a-a, možemo pokušati!“ Djevojka je vidjela priliku da se oslobodi kućanskih poslova, a plesti kosu je ionako voljela, pa što god to na metli bilo.

„Samo jedan uvjet, ovo je naša tajna i nikome me ne spominji. Bit će dobro i meni i tebi, sve dok budeš šutjela o tome!“

Djevojka je s veseljem napokon prihvatila dogovor.

Metla je kuhala najbolje poslastice, čistila kuću do visokog sjaja, rublje je mirisalo najljepšim mirisom svježine, a djevojka je plela vrbino šiblje u pletenice. Majka je posvuda hvalila svoju vrijednu kćerku.

329

Prošlo je tako pet godina, a djevojka i metla su se držale svog dogovora. Jedne večeri djevojka nije došla plesti metli kosu. Tu večer je bila njeno vjenčanje pa je zaboravila na dogovor. Metla je pobjesnila; doletjela je na gozbu, digla prašinu, mladoženji bacila tortu u glavu, prevrnula stolce i na kraju djevojci izderala vjenčanicu. Panika je rastjerala goste, a mladenci su, sa suzama u očima, pratili metlu kako leti visoko prema Mjesecu.

330

SLAVUJ I KUKAVICA

Susreli se slavuj i kukavica. Dvije ptice suprotnih pogleda na život. „Što ne šutiš, kukavico? Cijeli dan i noć samo kuku, kuku. Kukaj tiše!“

„A ti, slavujčiću, neprestano žmirkaš tim očima. Pjevaš kao da je u šumi sve u redu. Zar ne primjećuješ da nam sijeku stabla?“

„To je zbog toga što ti stalno kukaš, kukavico.“

„A ti pjevaš i diviš se svom glasu. Ne brineš se za šumu.“ „Ih, tko mi to kaže! Ja se ne brinem? Ona nema pojma. Samo je zavidna.“ „Zmija će te maknuti, slavujčiću! Ona mrzi tebe i tvoju pjesmu.“ „Ha, ha, ha, drhtim od straha“, smije se slavuj. Brojao je do tri. „Zmijo, gdje si?“ Nastavio je pjevati vesele pjesme. Pridružilo mu se nekoliko drugih ptica koje su voljele njegov veseli pjev. Jedna mu je u kljunu donijela dar. Osnuju skupinu Veselo jato. Zajedno su pjevali i pjevali. Zvali su i kukavicu, ali ona je nastavila po svom, kukajući.

Grane i listovi na drveću zaplesali su na laganom povjetarcu koji je i oblake maknuo nekamo daleko. Sunce se primaknulo bliže šumi. Drvosječe su ugasile motorne pile kako bi čuli lijepo i skladno pjevanje Veselog jata. I zmija je zastala kako bi čula veselu pjesmu. A kukavica? Hhmmm...

331

Miljenka Koštro Antonija Željka Kahlik

HITAN POZIV

Krošnjama odjekuje `tok tok tok`, to žuna šalje brzoglas svim stanovnicima šume. `Hitan poziv, kod starog hrasta na maloj čistini`, odzvanja jeka. Slušaju poziv svi od reda i u čudu se ogledavaju, traže uzrok. Susjed susjeda potiho pita, zna li što se sprema jer kada je hitno, obično bude posebno i životno važno. Skupljaju se, tako, ispod hrasta i sve jedan drugoga gleda kao da će nešto vidjeti, nešto saznati. Stara sova, već pomalo lošeg vida, stiže prva. Nije ni čudo što slabo vidi jer sate i sate, danju i noću, stalno zakone mijenja. Treba sve te propise dopuniti, promijeniti, izbaciti... kako već koja vlast šumom zavlada. Svaka uvijek mijenja zakon po svom ako poželi svoj dom useliti u tuđe dvorište ili dva ili... više jer sve mora po zakonu biti. Sirota sova često ni prethodne promjene još unijela nije, a nove su već na snazi. Knjiga je njena tako teška da je uskoro nitko nositi neće moći, a razumjeti još manje. Sada desno na jednu granu sjeda jer i to treba biti po zakonu. Skupio se već oveći broj stanovnika šume pa žamore potiho jer nije dobro biti glasan. One glasne obično neka nevolja snađe ubrzo nakon šumskog sabora. Pokušavaju doznati o čemu je riječ, ali običan puk do istine teško dolazi. Čekanje polako unosi nervozu, no znaju to oni glavni koji poziv uputiše za hitan sastanak. Znaju to i zato će čekati još neko vrijeme, s isprikom da su imali

332

drugih obaveza. Nitko nikada nije saznao, a nije se ni usudio pitati o tim drugim obavezama pa zato čekaju, čekaju.

Ispod hrasta stoji stari panj koji je nekada bio velik hrast, a sada je glavna pozornica za saborska zasjedanja šumska.

Konačno, polako, lijeno dogega se vepar najdužih kljova cijele šume. Zaokruži pogledom, podigne obrve visoko i uzdahne neki jedva čujni roktaj, pa sjedne.

Za njim vuk, znani Vujo Sivko osimjehom zube pokaže i repom odmahne, kao „kad baš moram, eto me pa da vidim tko će imati nešto protiv“. Među prisutnima tajac, kao da ih i nema. Svi nikom ponikoše.

Kadli veselo, visoko uzdignuta repa, ušeta između svih pa ravno do pozornice lisica, zvana grofica. Zna ona da je danas njen dan i da je posebna, ako ne i najvažnija na ovom sastanku.

Iza nje, jedva vidljiv, sitnim nožicama trči jež. Uzdigao bodlje za svaki slučaj, nije baš da se svima može vjerovati. Njega zovu doktor jer, kada treba malene cijepiti, njegove su bodlje najbolje. Ispitivanje svih mogućih i nemogućih bolesti radi glavom i perom crni gavran, poznatiji kao „sve znam“ koji se smjestio na grani iznad pozornice. I grakne gavran: „Kra-kra, okupili smo se kako bi nam naš predsjednik objasnio i pojasnio o kojem problemu je riječ u našoj šumi. Gospodine vepre, preuzmite riječ.“

Ustade vepar , onako jak i elegantan sa svojim najdužim kljovama, još ih malo podigne - i obrve isto tako - pa zaokruži svim prisutnima, a oni ,svi, pogled u svoje noge i čekaju.

Vepar započne: „Poštovani građani ove prekrasne dubrave moje, imamo problem. Nedavno je čuvar šume, jelen velikih rogova, uočio nešto nikada viđeno na ovim prostorima. O čemu se tu radi, najbolje će znati trojka: gavran, lisica i jež, pa molim da nam redom iznesu svoja saznanja.“

Malo se natezala ova trojka, tko će prvi, a svatko bi. Onda, ipak, dogovore se da će kao struka najprije gavran, za njim lisica pa jež.

333

Grakne gavran ponovno: „U našoj, a ne veprovoj šumi, kako je on rekao...“ Vepar zarokće malo glasnije, no gavran to zanemari i nastavi: “U našoj šumi ima sve veći broj bolesne čeljadi, a nemamo pojma o čemu je riječ niti što da se radi. Zato molim sve prisutne da se odmaknu jedni od drugih na razmak od barem dva metra. Čuli smo da se i kod ljudi nešto dešava pa vas molim da se prestanete kretati po njihovim prostorima, a pogotovo da ne jedete njihovu hranu, dok ne donesemo propis o sprečavanju bolesti. Sada molim lisicu da, kao mjerodavna u svim, a posebno u ovim poslovima, iznese svoje viđenje.“ Lija elegantno kao zastavom repom zavijori pa, uz blag osmijeh, sakrivajući zube koje nije stigla oprati nakon čerupanja ukradene koke, prozbori: „Kao i kolege, još nisam sigurna o čemu je riječ, ali struka radi i vrlo brzo ćemo znati uzročnika, a i to - kako ga spriječiti da se i dalje šumom širi. Do tada ponašajte se... kao i do sada. U slučaju promjene, bit ćete pravodobno obaviješteni. Naši inozemni kolege već rade na utvrđivanju uzroka, a i cjepiva za svaki slučaj. Zato

je s nama kolega jež koji je u sve upućen pa, ako bude potrebno cijepljenje, on će obilaziti od kuće do kuće kako bi svi, apsolutno svi bili na vrijeme cijepljeni. Toliko od mene.“

To reče, namigne ježu i polako se, koketirajući, vrati na svoje mjesto.

Zatim jež, ni od koga pozvan, ipak prozbori: „Kao što znate iz iskustva, moje su bodlje uvijek spremne i ako bude potrebno, znate gdje mi je dom; čekat ću vas.“ Zbunjeno se ogleda i sjede podalje od ostalih. Vepar ponovno podigne obrve pa lagano zarokće, pitajući ima li što nejasno? Tišina se spustila na prisutne. Nitko da bi glavu podigao, a kamoli što pitao jer nikad se ne zna, ako pitaš, hoćeš li živu glavu izvući. Konačno se i stara sova oglasi: „Još nitko nije spomenuo ni zakon, ni propis, što je s tim? Kako mislite cijepiti stanovnike bez propisa i tko ga treba donijeti? Nemojte da sve bude izvan zakona pa da se sva krivica svali na mene.“

334

Vepar, lisica, gavran, jež samo se pogledaše i zaključiše: „Mi smo zakon, što tu nije jasno?“ Nakon tih riječi zbor se žurno razbježi glavom bez obzira jer mnogi ogladnješe čekajući kraj, a to baš i ne bje dobar znak.

Što je bilo dalje treba potražiti u zapisniku koji je vodila svadljiva svraka, zvana Sivka, a da to baš nitko nije znao... osim mene, autora izvještaja.

335

Nadnaravnimisterij/Tisiandeoivrag

Dvojica

„Odao sam se užasu, radije nego razvratu“, razmišljao je moj budući čarobnjački mecena Frater Rheo, kršeći ruke. Malebogija je sjedio, okrenut prema vatri koja je stvarno postojala samo u njegovim očima. „Bio si poslušan đak“, progovori demon. „Mnogo smo toga zajedno naučili. Položio si mnoge misterije sa mnom. Od Urima i Tumima za proricanje...“ črčkao je po rukohvatu šiljastim, suhim, bijelim kažiprstom, kao u kakve starice. „ I vrijeme je da privedemo stvari kraju upoznavanjem Goga i Magoga. Dakle, tebi prvo treba sluga.“

...

Nitko ne bi rekao da se u ovom ubogom podrumskom stančiću u centru Osijeka nalazi moj alkemijski laboratorij, odnosno čarobnjački ured. Nakon što su me nogirali s posla, ovdje sam trenirao svoju radnu disciplinu. Dođem ujutro, zacrtam si dnevne zadatke pa udri... do kraja radnog vremena. Ali taj rad, kao uklet, sveo se na administracijske poslove. Morao sam živjeti od onoga čemu sam se priučio - od prevođenja s latinskog, grčkog i hebrejskog. Zašto sam postao čarobnjak? E, pa dobivajući sva ta djela na prevođenje, počeo sam ih kopirati za sebe, čime postadoh vrstan teoretičar, uglavnom se ne usuđujući oprobati. Ali sada... sve mi se čini da magija ne postoji! Eliksira nije bilo, zlata nije bilo, homunkulusa nije bilo, Golema nije bilo... Nije tajna da za ono za čim težiš moraš zvati odgovarajućeg demona te da oni vole krv, dim i svoje mirise, premda meni nikada nitko nije otkrio zašto je to tako. A tu je još i ta druga stvar u kojoj se Crkva i magija vole: Bog i đavo jedan drugome osiguravaju postojanje!

337 Gabrijel Barišić

I tada se dogodilo! Dođe mi jedan rukopis, stariji od ostalih, tako da sam ga s mukom prevodio. Taj moj dobročinitelj nije žalio novca, pak ni vremena, potpuno me razumijevajući

Zapisano je da je Bog prihvatio svoje vlastito izgnanstvo pod uvjetom da vladajući demoni postanu Odsutni i da je vjerovao ljudima kako će dobro u njima konačno prevladati.

... comede volumen istud, et vadens loquere ad filios Israel („ ... pojedi taj svitak te idi i propovijedaj domu Izraelovu“).

Angustia superveniente, requirent pacem, et non erit. („Dolazi tjeskoba! Tražit će mir, a mira biti neće“).

...

Nakon što smo se upoznali, taj moj dobročinitelj je, potiho se smijuljeći, prelazio preko mojih predmeta i spisa.

„Uposlenik ili partner?“ upitao je, škiljeći kao da ima kratkovidnu dioptriju, skrivajući potentne oči čovjeka koji dobro poznaje tajne. Ostadoh ukočen.

„Može Tomislav, a može i Frater Rheo“, pružao je svoju suhu i toplu, ružičastu ruku koja nije vidjela fizičkoga rada. Prosječan čovjek u njemu ne bi vidio ništa nego još jednog prosječnog čovjeka.

„Može Mario, a može i Frater Campano“, uzvratih jednakom mjerom.

„Vidim, imaš ovdje sve što ti je potrebno“, reče. „ A jesi li siguran da to, uopće, želiš?“ upita.

„Ja želim vjerovati u Boga, ali Prometej je taj koji je stvorio sadašnjeg čovjeka!“ brzo izrecitirah.

„Znaš li, onda, što si čekao?“

Odmahnuh.

„Mene.“ Šutnja.

338 ...

„Oslobodi se okvira. Izađi iz tog ćumeza. Popijmo piće u samom centru! Ne odriči se ljudi i njihove ljepote. Samjaza je pao za nju!“

„Dok smo pili, stavio je ruku na moje rame i rekao: „Moraš se krstiti u svojoj novoj vjeri!“

Vozili smo se noću, stotinjak kilometara u brda. Kad stadosmo, u takvoj čistoći od svjetlosnog zagađenja da se jasno vidio Mliječni put, izađosmo u mrak. Rheo tad izvadi dvije baklje i pripali ih. Umirao sam od straha, od noći, od njega, od ovog mjesta, od svega. Mučno smo hodali kroz šumu. Put vjerojatno nije bilo daleko, ali noć ga je takvim učinila. Začusmo glasove... Rheo se tiho smijuljio dok smo virili iza brdašca. „Kakve budale!“ šapne. „Oni bi se igrali skrnavljenja vjerskog svetišta! Prokleti amateri!“

Bila je to zlatna mladež koju je vodila nekakva vještica, nesumnjivo dobro plaćena. Upravo su se spremali za malo seksa na oltaru. I tada sam po prvi put svjedočio očitovanju magije iz usta mojeg mentora. Šapnuo je nešto u jedan od talismana. Kad je progovorio, začula se ječeća rika, strašnija od death metala. Nisam znao, bih li se i ja plašio ili umro od smijeha, gledajući kako su brzo navlačili gaće!

Izjurili smo, bijesno mašući bakljama, kao da tjeramo vukove (a oni su bili samo kokoši ) dok sam deklamirao: „...et demoliar aras vestras, et confringentur simulacra vestra, et dejiciam interfectos vestros ante idola vestra („Opustjet će žrtvenici vaši i porušit će se stupovi vaši, a vaše poginule pred kumire ću vam baciti“). Vještica je, pak, ostala stajati sama, sa štapom. Nije bila baš posve neiskusna, čim je bila odlučna zadržati svoj vještičji dignitet... vjerojatno ne samo zbog golotinje. Moj mentor se sotonski nasmija i uze je na oltaru. Nisam bio posve siguran, je li to bilo silovanje. Kad je došao red na mene, on se gromko smijao, tako da se šuma orila. Ja nisam mogao... te se pravih nevješt.

339

...

„

Krsti se, krsti, u radnjama bogohulnim i djelima pogrešnim!“ vikao je on dotle. Ja joj, poskrivečki, u krpe ubacih svoju vizitku.

...

„To je to!“ rekoh naglas. „Nikada nisam bio spreman riskirati strah i zato nikada nisam ni uspio.“

Zazvoni telefon. Podigoh slušalicu.

„Ime mi je Jelena“, reče glas Upitnici u mojim očima, u mojoj tišini.

„Gola Jelena koju ste tako okrutno silovali.“

„Smatram da nismo bili baš tako okrutni.“

„Gospodine Mefisto...“ nazove me posprdno.

Htjedoh joj reći da nisam Mefisto, ali se suzdržah.

„A da se nađemo na neutralnom terenu? Ne zanima me vaša radionica, stan ili atelje, kako vi sve to već ne zovete.“

„OK.“ ...

Sjedili smo na istom onom mjestu na kojem sam sjedio s Fraterom Rheom. „Znaš, glup si!“ reče ona, nimalo ne okolišajući. „Očekuješ li da ti se netko dokazuje čarolijama, idi u cirkus! Ono što si vidio prošle noći bio je primjer, kako se vlastita profesija štiti tijelom. Ne sumnjam ja da ti je on pokazao svašta, ali sada je vrijeme da biraš.“

„Mislite li se vi to pogađati? Ja tu ne vidim nikakve koristi za sebe!“

„Upravo to! Daj, budi jednom nekakav mag, jebemu! Jel ti treba platit da naučiš? Kakav dojam sam stekla, ne znaš ni abecedu!“

To me naljuti jer su abecede i alfabeti moja uža specijalnost. Ona prasne u smijeh

„Brat Campano, u svakom slučaju, zna alfabet! Nije li tako?“ „No? Reci! Što je Magija? Samo mi nemoj prodavati one proljeve o Umijeću!

340

Crowley je rekao da je magija građenje modela. Don Juan je Castanedi rekao da je to traženje poluga. Eto! Kontempliraj sad nad tim, ako ne znaš! Bogovi se predstavljaju na način onih kojima se predstavljaju. Ne biraš između nas, nego između njih.“

...

Bili smo u mojem uredu, Jelena i ja. Ona je odmahivala glavom, prelazeći prstom preko police s rukopisima. „Impresivno, ali... gdje bih ja bila da mi je sve to trebalo“, iskreno se nasmijala. „Na nuli, baš kao i ti.“ „Nije li to samo razvrat?“ „Ne! To je samo proračunatost! Želiš li radije prolijevati krv, ostani uz onu kreaturu!“ „Znaš li nešto što ja ne znam?“ „Svaka pojedina stvar ima svoju priču! Dakle, priča ne nedostaje.“ „A imaš li nešto za podijeliti sa mnom?“

„Možda. Ali neka ti ih on prvi ispriča. Samo... nemoj mu, molim te, govoriti o meni. Ukoliko se njemu, uostalom, išta uopće i može sakriti.“ „Priznaješ li time da je moćniji?“ „Pogrešno pitanje.“

„Sve ovo je početak kraja. Obrati pozornost na svoje namjere. Samo to.“ Ona ustane. „I na svoje odabire.“ U trenu je nestade. ...

„Iskreni poslovni partner...“ rekoh mu.

„Znam, želio si reći `prijatelj`, ali nisi mogao progutati laž. I znam, želiš priču. Sve ja znam. I, bez obzira na to što čuješ o meni, govorim ti istinu... svoju istinu. Tebi, mojem `iskrenom` poslovnom partneru!“

On započe priču: „Imao sam dvadeset godina. Učio sam za ispit u unajmljenom stanu na četvrtom katu kada je došla. Rekla je: “Nije samo trava, imam svašta!“ Ja uzeh malo šita,

341

a ona je već uzela i trip, ali nije mi rekla... Taj trip u dimu i ne znam... Možda je mislila da može letjeti, možda je bježala od nečega... Uzeli su mi pet godina života, ali svi su loše završili“, kratak bljesak očnjaka. „Ma da... ubio je svoju djevojku“, reče ona ispijajući kapućino. „Ali otkud sad ti to znaš? Mislio sam da si ga `upoznala` tek u šumi... one noći?!“ „Imamo zajedničke prijatelje... ili je možda bolje reći, protivnike. Ako budeš uz mene, možda ćeš neke od njih i upoznati. “

Jelena i ja smo, s dvojicom njezinih prijatelja koji su nosili lopatu i polugu, ulazili u zabačeno seosko groblje. Došli smo do grobnice. Julijana Zapoljska, tako se zvala. Otvorismo, dakle... Bila je bijela poput papira, ali plave vene po čelu govorile su da živi, pa... kakvim god bilo životom. Otvorila je oči i, razjapljenih usta punih oštrih zuba, skočila na nas. Brat Petar iz kubure ispali u nju kolčić od bijelog gloga. Ubrzano je trunula. Jelena nas sve potapše. „Sad čekamo njegov odgovor“, šapne mi na uho.

Te noći je došao na groblje, vidjeti zašto je nema. Kada je otkrio, vrištao je.

Mislio sam da je prošao tek trenutak od tada do sada. Od toga tada, kad mi je Brat Rheo držao kris bodež pod vratom. On sjedne na prag, lomeći se. „Ispričao sam ti istinu, a ti si se podao toj lažljivoj vještici.“ Jelena je bila skrivena i podlo čekala da me on recne, da bi ga zatim upucala iz damskog pištoljčića. Frater Rheo je bio mrtav. Ona na njemu hladnokrvno obavi nekakav obred. Zatim mi reče da uzmem taj zadnji rukopis pa tek onda nazove policiju.

342

...

Četiri tjedna sam bio na psihijatriji. Ona se poslije smijala mojoj zloj sudbini. Povela me na groblje, da se razonodim i, dok mi je pokazivala u daljinu, nešto me dodirne po ramenu. Hladna i smrdljiva ruka, nečista od zemlje. Skoro sam umro! Bio je to on! Načinila je zombija od mojeg mentora Rhea! Strpasmo ga u prtljažnik i krenusmo na more.

...

Stajali smo na rtu, okrenuti prema sjeveru. Na istoku i zapadu sivilo mora i neba se počelo spajati. Dolazili su Gog i Magog, sve i svatko sa strane zla.

„Finis venit, venit finis super quatuor plagas terrae“ („Primiče se kraj. Bliži se konac Zemlji na sve četiri strane svijeta“) deklamirala je. Rheo me zgrabi za ruku da je ne ubijem. Uroni šake u njeno tijelo i isiše je. Time popravi svoju krvnu sliku. Zvuk postade viši, dok on ne uhvati prvu djevicu na koju je naišao i gurnu je u svoje tijelo crne rupe, od čega oživje. Valovi sivila iz suprotnih smjerova zapljusnuše jedan u drugi, odustavši od sveuništenja. Zavlada tišina.

A ja sam odustao od toga da ga pokušam ubiti. Klečao sam na betonu, čekajući da on dovrši mene. Ali on me samo obilazio, onako kao što mačak obilazi vruću kašu (Otkad, to, mačke jedu kašu!?). „Vidim, naučila te koješta“, reče.

Rukopis koji je sadržavao proročanstvo imao je i lijek protiv Goga i Magoga. Izvadih ga i stadoh deklamirati: „Propter hoc dabit Dominus ipse vobis signum: ecce virgo concipiet, et pariet filium, et vocabitur nomen ejus Emmanuel, quod est interpretatum Nobiscum Deus („Zato, sam će vam Gospod dati znak: evo, začet će djevica i roditi sina, i nadjenut će mu ime Emanuel, što znači, Bog je s nama“).

Dolazila je magla. U njoj su sjedili demoni: Samjaza i Malebolgija kao njegov pas.

„Poruka od samog Lucifera...“ Samjaza iz čizme izvuče zarolani proglas. Nesvjesno sam se htio približiti i vidjeti svojim očima.

343

Na! Pogledaj!“ Samjaza se sada nasmije. Pljesne rukama, pretvarajući brata Rhea u velikog štakora i pošalje mi svitak u njegovim zubima. Pisalo je samo: “Reci mu!“ „Prije nego što dođe naš pogrom, koji si ti pozvao, čut ćeš našu Istinu“, reče Samjaza. „Kada se svijet stvarao bijaše prvo sam Logos. Stvaranje Drugih bilo je krajnji čin ljubavi. Davši život izvan sebe, Logos je stvorio svoju Odsutnost, a time i mogućnost zla. Bili su to prvo dobro i prvo zlo. A gdje je zlo, tu je i dobro. I svi Drugi su znali Istinu, ali dio Drugih je zadržao slijepu vjeru. No Bog nekako nestade, nitko ne znade, kako ni gdje. I oni, Vjerni, stadoše dijeliti Stvorenje i nisu bili ništa bolji od životinja. Jedan od njih bijaše Jahve. Mi, koji nismo htjeli nepoznatog Boga, koji nismo htjeli dijeliti, koji nismo htjeli imati udjela u pljački Stvorenja, proglašeni smo protivnicima, ali zato uzesmo od znanja božanskih i dadosmo to čovjeku, ne bi li on vratio Boga da ga svi konačno upoznamo. Tada se poče ulagati trud u Drugo Zlo, kako ga nazvasmo, i nastade demonska hijerarhija. Oni koji su voljeli čovjeka dadoše mu ljubav kakvu je već mogao osjetiti, ali crkve su voljele hladnog i nespoznatljivog Boga Stvoritelja, onakvoga kakav nikada nije postojao. Tako su nastali: Drugo Zlo i Drugo Dobro. Kao što vidiš, maglovite granice i nazivlja. Ali vi, ljudi... u vama je nešto nastalo i ostalo. Vi ćete nadići Druge. I zato se za vas svi otimamo. Vaše greške su katastrofalne, ali vaš potencijal je najsjajnija zvijezda na nebu!“

„I što će se sada dogoditi?“ „Zatornik demona dolazi s Jahvom i mi vas polako napuštamo, da se raspemo bespućima svemira... i sami tražeći Boga.“ Pramen magle ih pokrije. Začu se zvuk nalik zaglušno škripećim smetnjama na radiju. Kada se mjesto ponovno pokazalo, na njemu više nije bilo nikoga, osim puzajućeg Fratera Rhea.

„Hajde da među nama bude razmjene!“ vapio je, pružajući ruku. Ja sam se nećkao, ali sam je konačno prihvatio. Muk i strah su trajali predugo. Sljedećeg

344 „

trenutka već je, sasvim vitalan, otresao prašinu sa crnih hlača. Krenuli smo dalje od mora. Svijet je ostao pošteđen.

Sjedili smo u pletenim naslonjačima i gledali oblačno nebo. Vjerovao sam da su mi lagali, osim za čovjeka.

„Ne idem s tobom, znaš“, rekoh mu, dodirujući rub čaše. „Što ćeš dalje?“

„Sakriti se, pridružen prvoj karavani“, on pokaže zube. Čarobnjak kojega ni smrt neće.

„Hajde da si pružimo ruku, prije nego što svatko pođe svojim putem. Skupo smo koštali jedan drugoga“, reče.

Pružismo si ruke za zbogom.

Ja čovjek vjere nisam mu želio ništa drugo do zlo.

345

Aida

POVRATAK PROŠLOSTI

Trčala je koliko su je noge nosile. Ubrzani otkucaji njenog srca nadjačavali su bat koraka iza nje. Bježala je, ne znajući kamo... dalje, samo što dalje od maskiranog čovjeka. Pomalo ju je izdavala snaga. Nadljudski se borila da ne stane... da nastavi trčati, crpeći i poslednji atom snage iz svoga bića. Koljena klecaju, lomi ih strah; pada lagano na zemlju, nastojeći da dođe do daha; sjekira podignuta iznad nje... vrisak se prolama kroz noć.

Zvono budilnika ponovo je razbilo njen košmar izazvan potisnutim sjećanjima na onu davnašnju kobnu noć. Preživjela je, pobjegla je ubici, ali je ti košmari progone, ne dopuštajući joj da zaboravi. Zlokobne oči progonitelja kristalno jasno su joj se urezale u sjećanje. Odrasla žena je skrivala u sebi prestravljenu djevojčicu iz one davne avgustovske krvave večeri. Živjela je sa ubjeđenjem da ju je progonitelj davno zaboravio.

Jutro počinje sa turskom kafom, uz zvuk omiljene muzike sa radija; hljeb je u tosteru. Voljela je tu jutarnju tišinu, te momente opuštanja prije početka radnog dana. Ušuškana u svoj mali svijet, nije dozvoljavala pristup nikome. Svi bi, ionako, samo poremetili njenu harmoniju. Bila je srećna u tom svijetu. `Klinkkk`, toster se oglasio... vrijeme je za doručak, a onda radni dan može da počne. Tašna je bila pedantno sređena, sa svim neophodnim dokumentima; vrijeme je za polazak autobusi često ne poštuju red vožnje. Stajala je sve vrijeme, razglēdala ljude oko sebe i analizirala njihova lica pitajući se, po čemu čovjek može prepoznati potencijalnog ubicu ili psihopatu; koje su to facijalne

346

Orahovac Kuč

ekspresije koje ih odaju. Vjerovatno su to oči... koje zrcale refleksiju ljudskih duša, onako kao što su oči i njenog progonitelja odavale nagomilani bijes i mržnju.

U firmi je vladalo standardno jutarnje ubrzano stanje, da bi tempo počeo da posustaje oko podneva. kada opadne energija koju čovjek ima ujutro, regenerisan posle osam sati sna. Dan je bio neobičan jedino po tome što su dobili obavještenje da je direktor firme promijenjen; upoznaće ga uskoro. Šuškalo se da je to neki uglađen, fin gospodin. Morali su popuniti karton zaposlenih, sa ličnim podacima svakog zaposlenog, uključujući i adresu stanovanja.

Tako je stigla i ona čuvena blagoslovljena pauza: ispijanje kafe, čaja, uz obaveznu trač partiju; a danas ima i na kome da se lome jezici. Meta je, razumije se, novi misteriozni šef. Trebalo je pretpostaviti: da li je atletski građen, kolegijalan ili direktorski nastrojen; da li je, možda, pogodan za ljubavnika, u slučaju da njegova supruga (ako je ima) ne bi imala ništa protiv. Radoznalost je razarala ženski dio personala. Njoj je bilo svejedno; razmišljala je o košmaru od prethodne noći. Sjećanja su se vratila, svježija nego ikada, kao da se sve odigralo juče. Tajanstveni glas u glavi joj šapnu da se snovi ostvaruju. “Neeee, nije moguće!” vikala je uplašena djevojčica u njoj. “To su samo košmari... glupi košmari... i podsvijest koja se sa mnom igra mačke i miša. Eto, ništa drugo... samo snovi.”

Na povratku kući refleksno se okretala za sobom; nije bilo nikoga. U slučajnim prolaznicima tražila je potencijalnog ubicu; tako joj je sugerirao njen vlastiti mozak. Ubrzala je korak; samo još malo i tu je sigurnost njenog stana, njene tvrđave iz koje nije voljela da izlazi često. Nije za nju bilo mnogo zanimljivih stvari u spoljnjem svijetu. Bobi, njen zlatni retriever, bio je te noći uznemiren; lajao je bez vidljivog povoda, uporno zureći prema ulazu.Voda za čaj još nije

347

uzavrela kad se oglasilo zvono na vratima. Krenula je, zastajući; odjednom pogođena nekim nemirom u grudima.

“Ko je?”

“Ja sam vaš novi šef. Mogu li da uđem? Biću kratak. Radi se o poslu?”

Kroz glavu joj bljesnu rečenica iz djetinjstva; čula ju je one kobne noći u babinoj kući: “Malena otvori, ja sam, prijatelj tvog đeda.”

Te noći je napravila grešku koja za posljedicu ima košmare kojih ne može da se otarasi ni dvadeset godina kasnije. Bobi je bijesno lajao, histerično je vukući za rukav. Oslobodila se njegovog stiska, prišla vratima i provirila kroz špijunku, susrećući se sa očima svog progonitelja iz one zlokobne oči. Prepoznala bi ih i među hiljadu drugih. Progonitelj je bio tu.... bila je budna, nije bilo košmara iz kog bi se probudila.

Ne nije moguće da je on tu! Nije moguće da je se sjeća nakon dvadeset godina. Bobi je i dalje bijesno lajao. Zvono na vratima zvonilo je sve jače. Od straha su joj noge klecale, baš kao one noći. Srce joj je ubrzano lupalo; mislila je da će joj iskočiti iz grudi.

„Otvori Viki, znam da si tu.“ Oh, bože, pa on je znao i njeno ime.

“Odlazite, pozvaću policiju!”

“Viki, otvori, u opasnosti si, došao sam te upozoriti na mog brata sektaša; vratio se u grad.”

“Neću da otvorim, odlazite!!!”

“Dobro, samo da znaš da je on u gradu; ostaviću ti amajliju pred vratima. Molim te, uzmi je.”

348

Čula je korake kako se udaljavaju. Skupila je snagu i otvorila vrata. Na podu, pod njenim nogama, nalazila se kutijica sa amajlijom. Pogledala je prema liftu. Visok, plav momak stajao je, čekajući. “Hej!” doviknula je jedvačujno.

Okrenuo se i pošao k njoj pružajući joj ruku, osmjehujući se.

“Odakle me poznajete?”

“Ja sam Dilanov brat. Znam sve, Viki, znam što si kao dijete preživjela i da su ti baba i đed ubijeni.”

“Ne želim o tome.”

“Bolna je tema, znam”, pomilovao ju je po kosi.

“Zašto si došao? Kako da znam da te brat nije poslao da me pronađeš?”

“Viki, došao sam te upozoriti i donio ti amajliju da te čuva od zlih demona koje on i njegova sekta prizivaju. Ja sam bijeli mag, bavim se tjeranjem zlih duhova i demona koje sekte dozivaju sa drugog svijeta. Ti im trebaš za žrtveni oltar jer si devica. Takve žrtve kod demona imaju najbolju prođu.”

Stresla se od straha slušajući ga kako govori o zastranjivanju vlastitog brata i o njegovim porocima. Viki je preplavio neobičan osjećaj sigurnosti dok ga je slušala. Njegov dodir ju je smirivao, tjerajući strah koji je godinama nosila u sebi. Opet ju je nježno pomilovao po kosi. Okrenula se prema njemu, osjećajući njegove usne tik do svojih. Neka čudna energija obavila se oko njih. Poljubio ju je čvrsto, tako snažno da joj se izmaknulo tlo pod nogama.

“Viki, volim te još od djetinjstva. Sjećaš li se kako sam te, kao mlađu drugaricu, često vukao za kosu? Bio sam nespretan, ali činio sam to iz ljubavi. Zavoljeo sam te još kao gimnazijalac, a onda se desila ona noć i moj ludi brat. Ti si posle nestala. Sve ove godine sam te tražio i sada, kada si tu, neću nikome dozvoliti da

349

te povrijedi.” Viki mu je obavila ruke oko vrata. Poljubio ju je, još strastvenije nego prije. Ponio ju je u stan. Vodili su ljubav, željno upijajući jedno drugo. Viki se sjećala svog druga iz djetinjstva, pored koga je sada osjećala sigurnost... i hrabrost da se suprotstavi prošlosti, ako se ikada bude vratila po nju.

“Lijepo ti stoji amajlija... a i čuvaće te, Viki.”

“Nino, ja bih željela da si ti uvijek tu, pored mene. Tvoja ljubav mi je najbolja amajlija.”

“Tu sam, Viki, a biću kraj tebe i na poslu. Ja sam ti šef od sada.”

Smijali su se, u pauzama između poljubaca.

Te noći je zaspala u njegovom naručju, sigurna i voljena. Nije više bilo košmara.

A ako ih i bude pa čak i ako budu stvarni sada je tu bio Nino. Nije se više plašila, iako je jedan djelić nje osjećao tamne sjenke koje su, poput nadolazeće opasnosti, pripremale svoj dolazak. Nije ih se plašila, odlučna da im se suprotstavi. Biće to borba u kojoj će ljubav pobijediti tamu.

350

Kvaternik

OBIČNO PROLJETNO JUTRO

Bilo je to jedno sasvim obično proljetno jutro za sve osim za Vedranu. Mogla je to vidjeti na licima susjeda čim je zakoračila iz svoje zgrade i odlučila prošetati procvjetalim kvartovskim parkom. Nitko od prolaznika nije kao ona zastajao nasred puta kako bi se zagledao u razlistane krošnje stabala. Nitko od njih nije u hodu uzdizao pogled prema nebu da promotri bujne, bijele grive koje su oblaci raskuštrali nad gradskim ulicama. Svi su tek tupo i po navici koračali kroz kvart poput igračaka na navijanje. Naravno, vjerojatno nitko od njih nije poput nje posljednja dva mjeseca proveo vezan za krevet u nekoj maloj bolničkoj sobici.

Bilo je ovo Vedranino prvo jutro nakon onoga što je s ironijom nazivala svojim „velikim bolničkim dopustom“. Dobro joj poznate stazice parka bile su pune neke pritajene nove ljepote koju prije nije ni zamjećivala. Čak se i ona osjećala mnogo mlađe od svojih trideset godina. Bilo je to gotovo kao da se opet prometnula u radoznalu i avantura željnu djevojčicu koja u svakom grmu vidi potencijal za uzbudljivu istraživačku ekspediciju. Nakon što se umorila od šetnje, sjela je na obližnju klupu i otvorila Smrti djevojčice sa žigicama, novu knjigu kojom se počastila odmah po izlasku iz bolnice. Zaronila je u svijet iza slovne rešetke, pritom uživajući u mirisu cvjetnih gredica. Nije pročitala ni prve tri stranice kad li je netko sjeo na klupu do njezine. „Dobro jutro“, pozdravio ju je pridošlica,“ lijep dan za čitanje. Zavidim vam jer nisam ponio nikakvu knjigu.“

351 Boris

Odmah je zaključila da mladića koji je sjeo na susjednu klupu dosad nije viđala u parku. Bio je svježe obrijan i uredno začešljan te je nosio crne traperice, a preko leđa je gotovo nemarno navukao gornji dio tamnoplavog sakoa. U krilo je položio aktovku, a u desnoj ruci držao je mali tetrapak voćnog soka od naranče iz kojeg je virila plastična slamčica. Bio je njenih godina, a u njegovom je pogledu vidjela iskru živahne inteligencije pomiješane s profinjenom ozbiljnošću. Izgledao je poput kakvog mladog profesora književnosti. Ili bar izgleda onako kako sam ja oduvijek zamišljala da svaki mladi profesor književnosti koji drži do sebe mora izgledati, pomislila je. „Dobro jutro“, napokon je odzdravila shvativši da vjerojatno neprilično dugo zuri u ljepuškastog mladića. No njemu to očito nije smetalo. „Oprostite mi na znatiželji, ali smijem li vas upitati što to čitate?“ ponovno joj se obratio svojim odmjerenim i ugodnim glasom, pritom joj uputivši smješak isprike nonšalantno otpivši gutljaj soka iz slamčice.

„Smrt djevojčice sa žigicama od Ferića“, odgovorila je i okrenula korice knjige prema njemu,“ čujem da je dobar.

„O, slažem se. Ferić je majstor ispreplitanja svakodnevnog i bizarnog“, odvratio je on.

„Vi ste ga već čitali?“

„Prije nekoliko godina. Samo, na žalost, ne ujutro u parku. Trebao sam se toga dosjetiti.“

„Često dolazite ovamo?“ upitala je, pritom se čudeći sama sebi, jer obično nije bila velika ljubiteljica ćaskanja s ljudima koje je tek upoznala. Ali u ovom je tipu bilo nečeg posebnog. Doimao se poput nekoga tko odmah nakon upoznavanja na sugovornika ostavlja dojam kao da su već godinama dobri znanci.

„Tek sam prije par dana po prvi put doznao za ovaj park. Nedavno sam se doselio u blizinu. Vi ste odavde, pretpostavljam?“

352

„Jesam. Živim u blizini, u onim tamo zgradama“, uprla je prstom u vrhove dva visoka betonska kvadrata koji su se pomaljali iznad krošanja drveća koje su okruživale šetalište. Ali, nisam dugo ovdje navraćala. Baš je krasno ovdje, zar ne?

„Zaista je“, odvratio je i ponovno otpio maleni gutljaj soka. „Baš mi se sviđa ovaj kvart. Mnogo zelenila. Mogu li upitati kako to da neko vrijeme niste svraćali u park? Pitam to jer vam se u pogledu naprosto vidi koliko ga volite.“

„Sumorna i duga priča“, odgovorila je, pomalo nevoljko. „Bila sam bolesna. Dva mjeseca u bolnici.“

„Baš mi je žao“, uputio joj je iskreno sućutan pogled,“ nije valjda nešto ozbiljno?

„Oprostite, ali radije ne bih o tome“, odvratila je Vedrana prisjetivši se sivih zidova svoje bolničke tamnice. Nije imala želju iznositi svoju životnu priču pred nekog mladića kojeg je tek upoznala, bez obzira koliko joj se on na prvi pogled svidio.

„Naravno, oprostite mi. Nadam se da je sad sve u redu. „Bolje je. U svakom slučaju, bolje nego što je bilo.“

„Drago mi je.“

Nakon toga, na neko su vrijeme zašutjeli, gotovo kao da je netko u njihovim grlima zavrnuo slavinu riječi.

Naposlijetku je Vedrana, osjećajući se pomalo loše, jer je postala otresita, upitala: „A vi, prije koliko ste se točno vremena doselili ovamo?“

„Prije nepuna dva tjedna. Prije sam živio u Karlovcu. Pereselio sam zbog posla, znate već.“

„Radite li možda kao profesor? Čini mi se da se razumijete u knjige“, nasmiješila se. „Oh, ne, na žalost ne. Ja sam vam tek običan računovođa“, odvratio je porumenjevši, kao da mu je neugodno što ne zadovoljava njezina očekivanja. „Ali mnogo čitam privatno, to svakako.“

353

„Što najviše volite čitati?“

„O, ma - doista sve. Bojim se da sam pomalo svaštar. Čitam povijesne romane, znanstvenu fantastiku, modernu književnost, filozofiju, sociologiju... Znate već, sve što mi dođe pod ruku. Ponekad čak pročitam i cijele novine. Primjerice, baš sam jučer u novinama pročitao da se u ovom dijelu grada dogodilo nešto vrlo zanimljivo. Jeste li možda čuli o tome?“

„Baš i ne pratim vijesti. Što ste pročitali?“ upitala je. Zapravo je nije odviše zanimalo, ali željela je da on nastavi govoriti jer je uživala u čudno knjiškom načinu na koji se izražavao.

„Izgleda da je prije nekoliko dana netko u blizini noću opljačkao mesnicu.“ „Mesnicu? Šalite se?“

„Tako je pisalo“ odvratio je on. „Pa što se uopće u mesnici preko noći ima za ukrasti?“

„Pisalo je da su lopovi odnijeli nekoliko svinjskih glava i par litara životinjske krvi. Blagajnu s dnevnim utrškom, zamislite, nisu ni taknuli!“ „Čekajte, pa kakvog to ima smisla? Zašto bi netko ukrao... krv... i svinjske glave?“

„Ne bih znao, ali znate već što se kaže. Luđaci su posvuda oko nas“, namrštio se. „Možda je to djelo nekakvih klinaca koji su samo tražili nevolju. Ali, tko zapravo zna? Mogli su to biti i neki psihijatrijski slučajevi, ili članovi kakvog sotonističkog kulta. U svakom slučaju, nadam se da će uskoro pronaći počinitelje. Osobno, od toga bih se osjećao bolje.“

„Da... i ja“, s nelagodom je odgovorila Vedrana. „S druge strane, nije sve tako crno“, prebacio se on na drugu temu primijetivši njezinu zabrinutost. „U istim novinama je pisalo i kako je prošli tjedan neki mladić u Dugom Selu nasred polja pronašao torbu s oko deset tisuća kuna. I znate li što je učinio? Otišao je na policiju i predao im sve do posljednjeg novčića.

354

Na kraju se ispostavilo da se radi o torbi koju je dan prije netko oteo jednoj umirovljenici. Ona se upravo bila vraćala iz banke s novcem za unukov studij. A zahvaljujući tom dečku, novac je na kraju ipak vraćen vlasnici. Zamislite samo!“

„Doista, ima nas svakakvih na ovom svijetu“, nasmiješila se ona, zahvalna što je njezin sugovornik promijenio temu. „I bolesnih, i zlih... Ali i doista iznimnih ljudi.“

„Ja mislim da ste vi jedna od tih iznimnih osoba“, rekao je on, pritom joj uputivši iskren pogled.

„Zašto to mislite?“ odvratila je zatečeno.

„Oh, i to vam piše u očima.“

„Pa... Ne znam koliko ste u pravu, ali hvala vam. Mislim da ste i sami takvi“, rekla je i blago pocrvenjela.

On je ustao s klupe i pružio joj ruku.

„Na žalost, sada moram krenuti. Posao čeka. Ali vrlo mi je drago što sam vas upoznao.“

„Također.“

„Možda se sretnemo ponovno ovdje, nekog idućeg jutra?“ rekao je. „Možda“, potvrdila je ona. A zapravo, u sebi, željela je reći: Nadam se. Pozdravili su se i on se zaputio u smjeru izlaza iz parka.

Zato što je gledala za njim dok je odlazio, tek je naknadno primijetila da je mladić na klupi iza sebe ostavio prazan tetrapak svog soka sa slamčicom. Baš neobično, namrštila se. Činio se predobro odgojen da bi iza sebe ostavljao smeće.

A onda joj je pogled zastao na otvoru slamke, i u tom je trenu osjetila žmarce kako joj se silovito uspinju uz leđa.

Otvor slamčice bio je crven i ljepljiv. Ali na ambalaži je jasno pisalo: „Naranča“.

Prije nego li se stigla spriječiti, uzela je tetrapak i prinijela slamčicu svome nosu. Morala je biti sigurna.

355

Vedranin želudac gotovo se prevrnuo istog trena kad je prepoznala miris. Bila je to krv. Prava pravcata svježa krv u tetrapaku voćnog soka. Gotovo trčeći, zaputila se prema izlazu iz parka, cijelo se vrijeme osvrćući i u strahu očekujući da će iza nekog žbuna vidjeti ljupko mladićevo lice, samo što će mu ovog puta usne biti ljepljive od sve one krvi što ju je pred njom popio.

Luđaci su svuda oko nas, pomislila je žureći ulicom prema svojoj zgradi, prisjetivši se njegovih riječi koje su joj sada djelovale iznimno sablasno.

Tek kad je iza sebe zaključala vrata stana, s užasom se prisjetila da je mladiću čak i pokazala u kojoj zgradi živi.

Probdjela je cijelu tu noć, kao i još mnoge druge, osluškujući u strahu zvukove sa svoga stubišta.

356

Utopija/Distopija/Radi buducnosti/Zbogproslosti

PLAVO CVIJEĊE

U zraku je bilo tisuće malih obiteljskih letjelica, u obliku duguljasta balona s kupolom na sredini. Ljudi su se vraćali sa svečanosti početka naseljavanja Grada Nade. Uvjeti za let bili su izvrsni. Oluja je taman odjurila prema sjeveru, a prema najavama, iduća se mogla očekivati za nešto više od dva sata. Bilo je to dovoljno vremena za siguran let do Runolist Grada u planinama. Putovao sam bez obitelji te izgarao od želje da ih što prije vidim i ispričam im svoje dojmove iz Grada Nade. Najviše bih volio da se ovaj tren mogu stvoriti u dnevnoj sobi i pokazati im film koji sam snimio. Srce mi je ubrzano lupalo, a ja sam imao osjećaj da lebdim od sreće. Radovao sam se kao malo dijete kad dobije željenu igračku. U Gradu Nade sve je spremno za dolazak novih stanovnika. Uskoro ćemo se i mi preseliti u kuću nalik na onu u kojoj je nekad živio moj pradjed. Prije slavlja otišao sam na polja izvan grada i nabrao plavo cvijeće. Jedan sam buket ostavio u kući, a drugi je za moju dragu suprugu kojoj je danas rođendan. Cvijeće! Pretrnuo sam. Izgleda da sam sve ostavio u kući. Pogledom sam pretražio kabinu letjelice. Cvijeća nije bilo. Radost je začas prerasla u tugu, baš kao što se i sunčan dan u trenu pretvori u oluju. Ne! Ne mogu se vratiti bez cvijeća! Otvorio sam kartu i pogledao gdje se nalaze cvjetna polja na putu prema kući. Skrenuo sam s pravca leta i spustio se na vodu, uključio podvodni režim rada letjelice i spustio se gotovo do dna. Našao sam se nad prvim poljima. Bila su prazna. Cvijeće je nedavno pokošeno i odvezeno na preradbu. Sada je bilo pravo vrijeme za to. Plavo cvijeće toliko je popularno da je život bez njega gotovo nezamisliv. Osim što se koristi za ukras i

358 Stjepan

stvaranje posebna ugođaja u kući ili drugim prostorima, ono je sastavni element gotovo svih parfema i čajeva, kao i većine dodataka jelima. Napose se cijene pokloni od svježe ubranih rascvjetanih biljaka i parfemi koji su napravljeni od samih cvjetnih latica. Cvijeće je razvijeno genetskim inženjeringom u laboratorijima industrije parfema, a raste u slanoj morskoj vodi. Na visokim stabljikama nalaze se plavi cvjetovi kao priljepci zalijepljeni na noseći štap. Cvjetovi ispuštaju opijajući sladunjavi miris, za koji stručnjaci tvrde da stimulira osjećaj sreće. Isti takav miris imaju i parfemi dobiveni od cvjetnih latica. Općenito se smatra da plavo cvijeće, samo po sebi, donosi spokoj i sreću.

Odlučio sam nastaviti s potragom i uskoro sam naišao na prekrasno plavo polje. Visoke stabljike bile su prepune otvorenih cvjetova. Cijelo se polje lagano njihalo u ritmu vodene struje. Oduševio sam se. Takvo polje još nisam vidio. Uživao sam jedno vrijeme, a onda uz pomoć robotske ruke nabrao velik buket, veći od onoga koji mi je ostao u gradu.

Zadovoljan, krenuo sam na površinu. Na zaslonu se pojavilo upozorenje da se oluja pojačala i ubrzala. Proračun je govorio da neću stići do grada u planini prije naleta oluje. Preporuka je bila da ostanem u vodi. Razmišljao sam trenutak, a onda odlučio izvući maksimum iz letjelice. Poslao sam poruku kući da uskoro stižem.

Kad sam stigao na površinu, na zapadu su se vidjeli olujni oblaci. Oko mene bilo je mirno, ali ispred tih oblaka puhao je jak vjetar. Krenuo sam maksimalnom brzinom. Smračilo se. Oblaci su prekrili Sunce. U zraku nije bilo nikoga osim mene. Uskoro sam vidio ulazna vrata Runolist Grada. Osjetio sam udar vjetra. Letjelica se zanijela prema istoku. Dolazak vjetra pokrenuo je automatsko zatvaranje ulaznih vrata grada. Shvatio sam da ne mogu stići prije zatvaranja. Morao sam se skloniti. Odlučio sam se žurno spustiti pod vodu. Zagrmjelo je. Svjetlo me zaslijepilo i ošamutilo. Kad sam se osvijestio, shvatio sam da je udar groma oštetio navigacijske i pogonske uređaje. Plutao sam na vodi. Oluja je bjesnila svom žestinom. Vrata na kupoli bila su djelomično otvorena. Nalet

359

vjetra okrenuo je letjelicu na bok i voda je prodrla u kabinu. Ušao sam u malu jednosjednu letjelicu koja je služila za spašavanje u nuždi. Nalazila se u repnome dijelu. Čim bi se uključila, automatski se otvarao krov iznad nje. Ovaj se put nije otvorio. Ostao sam zarobljen. Vjetar i vodena struja nemilosrdno su me bacali. Bojao sam se da će me razbiti o stijene planine. Komunikacijski sustav nije radio, osim automatskoga uređaja za poziv u pomoć. Znao sam da će spasilačka ekipa primiti signal, ali neće krenuti u spašavanje dok ne prestane oluja. U ovo doba godine oluje traju tri do četiri sata. Sustav za proizvodnju kisika nije radio. Preostala je količina za dva sata. Shvatio sam da to neće biti dostatno. Grozničavo sam razmišljao, što uraditi. Ništa mi pametno nije padalo na um. Nisam mogao vjerovati da je to kraj i da više neću vidjeti obitelj. Nisam mogao vjerovati da mi je plavo cvijeće donijelo nesreću. Otvorio sam dnevnik leta i napisao: „Volim vas!“ Pomirio sam se s tim da je moje putovanje završeno i da ću za manje od dva sata zauvijek napustiti ovaj svijet. Letjelica se napunila vodom i potonula. Sad su je nosile samo jake morske struje. Umirio sam se i zažmirio. Razmišljao sam o pradjedu. Njegov se san počeo ostvarivati. Napravljen je prvi veliki grad u dubinama oceana. Uz grad je napravljen istovjetan prirodan okoliš s poljima, šumama, rijekama i jezerima, nastanjen s gotovo svim vrstama bilja i životinja iz doba prije egzodusa. Bila je to njegova ideja čim se razvio sustav umjetna Sunca i napravljena su prva polja za uzgoj bilja u špiljama i umjetnim tunelima pod zemljom. Ideja je ipak ozbiljno shvaćena tek kad je izgrađen prvi grad ukopan u planinu. Da je moj pradjed sada živ, bio bi beskrajno ponosan i sretan. Njegova je ideja potpuno oživjela izgradnjom Grada Nade. Na taj će se način sagraditi cijeli novi svijet. Zaštitni plašt s umjetnim nebom prostirat će se ispod čitavog a oceana, a pod njegovom kapom bujat će ljepota življenja kakva je bila prije egzodusa. Oluje i nagle promjene temperature ostat će iznad toga svijeta i bit će samo turistička atrakcija za one koji su željni avantura.

360

Pred očima mi se pojavila slika kuće u Gradu Nade. Osjetio sam tugu jer neću živjeti u njoj, a onda me obuzela neka čudna radost. Sjetio sam se obitelji, supruge, kćerke i sinova. Vidio sam ih sretne u novoj kući. Upravo su sjeli za stol na kojem je bila vaza puna plavoga cvijeća. Ručak je bio serviran, ali nisu jeli. Činilo mi se da čekaju mene…

Utonuo sam u san. Stresao me neki udarac, a onda trzaj. Osjećam hladnoću i nemir. Nešto kao da me nekamo vuče. Pokušavam vidjeti, što se događa. Ne mogu otvoriti oči. Ne mogu pomaknuti glavu, ruke. Težak sam. Čini mi se da čujem glasove, osjećam nečiji dodir…

Otvorio sam oči i zagledao se u čovjeka i ženu pored kreveta na kojemu sam ležao. „Dobro nam došao“, reče čovjek smiješeći se. Gledao sam zbunjeno. Vidjevši tisuću pitanja u mojim očima, čovjek nastavi: „Sve je u redu. U bolnici ste Grada Nade. Našli smo vas u zadnji tren.“

361

Antonija Željka Kahlik

FELICITA

Bio je to stvarno naporan tjedan. Advokatska kancelarija gospodina Milčeka bila je poznata i izuzetno cijenjena u gradu, kao i sam vlasnik advokat Milček. Ne mogu reći da je uvijek bio drag jer je to ovisilo o klijentima i njihovim često vrlo posebnim zahtjevima koji su sve zaposlene, a bilo nas je petnaestero, dovodili do ludila. Tako bi gospodin Milček znao podići glas ako nije bio zadovoljan izvršenim. No ne prečesto pa smo ga, zapravo, poštivali jer je bio vrhunski advokat od kojega se moglo mnogo naučiti. Konačno, evo i petka. Fascikli leže u svojim utorima, stolovi pospremljeni, ladice zatvorene, uz onaj posebni osjećaj kraja radnog tjedna. Skoro svi smo izlazeći iz kancelarije i glasno se pozdravljajući nosili osmijeh na licu

Udaljena stotinjak metara od ureda nalazila se moja tramvajska stanica. Kako su i mnogi drugi uredi završavali s poslom u isto vrijeme, vrlo brzo se stvorila prilična gužva. Mrzim gužvu. Ne volim kad me strani ljudi dodiruju sa svih strana, a ja se ne mogu pomaknuti. Zato gotovo uvijek pričekam, propustim ponekad i dva tri tramvaja. Tog je petka, meni u inat, gužva bivala veća, što sam duže čekala. Ljudi su navirali sa svih strana i izgledalo je da svi žele napustiti grad baš u istom trenutku. Nakon trećeg propuštenog tramvaja odlučila sam se ući u idući... pa neka bude što mora biti. Broj četrnaest konačno staje i masa me uvlači. Pomislim: „Usisao nas je kao golemi plavetni kit i nitko ne zna što ga čeka.“

362

Na svakom stajalištu putnici bi izlazili, a oni koji su čekali vani gurali su se što prije ući. Promatrala sam tu izmjenu ljudi. Svi smo izgledom i ponašanjem bili različiti, odjeću da i ne spominjem. Bilo je sirotih žena koje su se vraćale s posla vukući teške torbe pune namirnica, tražeći pogledom bar jedno spasonosno slobodno mjesto u tramvaju. Tih mjesta nikada nije bilo dovoljno, pogotovo ne u vrijeme povratka s posla. Tako bi one stajale, pokušavajući održati ravnotežu jer su im ruke bile zauzete torbama. Svako toliko čulo bi se “pardon”, ako bi se na kojeg od putnika naslonile dok je tramvaj kočio kod zaustavljanja ili “cukao” pri polasku. Našlo se tu i zanimljivih likova, kao na primjer, jedan gospodin u godinama koji se svim silama borio držati novine široko otvorenima, često iznad glave nekoga od onih koji su sjedili. Razmišljala sam o njemu i o tome... kako uspije išta pročitati u toj stalnoj izmjeni putnika, unutra van, i pomicanju po tramvaju. Nikada ga nisam vidjela sjediti, ali uvijek bi s obje ruke držao otvorene novine i ljuljao se u ritmu vožnje. On je, kao i ja, uvijek išao do posljednje stanice na liniji četrnaest.

Petak, voljela sam petke... iza kojih nisam morala rano ustajati; iza kojih sam mogla učiniti sve što bih samo poželjela. Jedino, često nisam imala baš nikakvih posebnih želja. Subota bi mi projurila u odlučivanju i odvagivanju: što bih trebala, što bih mogla, a što stvarno želim.

Već u tramvaju sam u taj petak odlučila otići izvan grada, otići bilo kamo... makar i samo do “Marije Bistrice”. To bih mogla jer već dugo tamo nisam bila. Za mene dugo znači “ne manje od tri mjeseca”. Volim to svetište. U takvim mislima tramvaj, sad već s tek dvadesetak putnika, prilazi zadnjoj stanici, a onda… vozač obavještava putnike: „Oni koji ne idu u prolaz neka izađu.”

Slušam i ne vjerujem. O čemu on to govori? Nekoliko putnika se iskrca, a desetak nas ostane. Čudno me gledaju; znam da me gledaju, iako sam se zabuljila kroz prozor. Ostat ću da vidim što vozaču znači taj “prolaz” jer ovo je

363

posljednja stanica na liniji četrnaest. Tu se tramvaj okreće i vraća natrag u grad. Vrata se zatvaraju. Krećemo.

Odjednom se uz prozor podigne gust zid magle. Kao da se zalijepio uz staklo i svom se snagom želi uvući u tramvaj. Osjećam kako me dodiruje svojim hladnim kapljicama. Odmaknem glavu od prozora i pogledam ostale putnike. Nigdje nikoga, tek jedna starija žena sjedi, udaljena nekoliko sjedala ispred mene i svako toliko svrne pogled prema meni. Sva sam se sledila. Strah mi je oduzeo i tijelo i misli. Pogledam kroz prozor, u nadi da sam možda zaspala pa će me netko probuditi, ali ne... očito je da ne spavam. Magla je nestala, a tramvaj vozi kroz jarko osvijetljen tunel. Ne vidim od kakvog je materijala... jednostavno, znam da je tunel. Nova me misao pogodila kao grom iz vedra neba: “Umrla sam! Strašno... umrla sam u tramvaju.” Sve više se tresem i prihvaćam smrt kao uzrok ovoga što se dešava. U tom iznenadnom strahu tramvaj se zaustavlja i vozač me putem razglasa, imenom zamoli da izađem.

Prenem se i odgovorim: „O ne, nikuda ja neću. Vratite me natrag na moju stanicu na okretištu.“ Znam, bilo je to pomalo i glupo i bahato, ali ništa mi drugo nije preostalo? Uostalom, kako to da vozač zna moje ime?

On izađe iz svoje kabine i ponovi: „Draga Ivana, trebate izaći.“

I dalje sam uporna: „Kamo bih ja to trebala izaći, nigdje se ništa ne vidi. Uostalom... gdje smo?

Blago me gleda i kaže: „Ova će te gospođa pratiti, samo zbog tebe je i ostala. Drugi su već ranije izašli.” „Kako? Gdje su izašli?”

Sada već od panike ne mogu ni razmišljati. Tko zna što će mi napraviti ako se pomaknem. Tvrdoglavo ipak ustrajavam na tome da želim natrag. Oboje me i dalje blago gledaju, a gospođa konačno ustane sa sjedala i, pružajući mi ruku, reče: „Ja sam Ruža, iako to nije moje pravo ime; ali ovdje sam Ruža. Mogle bismo krenuti.”

364

Poslušam je... a što bih drugo? Silazim niz stepenice tramvaja i odmah ispred sebe ugledam nešto poput vrata. Bila su uobičajene visine, ali kao da su se protezala dalje, u polukrugu. Tramvaj krene i nestane u vratima. Gledam gospođu i pokušavam se prisjetiti, kako da je oslovim. Kao da razumije moje misli, kaže mi: „Zovi me Ruža. Ovdje smo svi jednaki po svemu: znanju, izgledu, rođenju, baš po svemu.“ Odlučim se upitati je, gdje smo to mi. I opet... brz, preuranjen odgovor: „Sada smo još u prolazu, ali ući ćemo kroz vrata u `Novo`.” “Dobro, a što je to `Novo` i kad ću se opet moći vratiti svojoj kući?” poželjeh je glasno upitati, ali odgovor sustigne moje misli. „Već sutra, ako testiranje bude uspješno.“ “Ma, kakvo testiranje? Nisam se ja prijavila ni na kakvo testiranje”, protestirala sam, sada već ljuta. „Jesi”, blago mi odgovori Ruža. ”Mogla si izaći na svojoj stanici, ali nisi. Uostalom, idemo mi u `Novo` pa ćeš sve saznati i vidjeti”, reče Ruža, i dalje jednako blaga, iako sam baš bila i ljuta i pomalo gruba. Ona me drži ispod ruke, kao da smo krenule u šetnju. Ulazimo u vrata. Dobro čitate, “ulazimo u vrata”. Ona se ne otvaraju, ali ja prolazim kroz njih bez da išta osjećam. Ponovno stojimo na stajalištu, ali sad kao da sve lebdi oko mene. Pitam Ružu, što čekamo, tražeći pogledom bilo što raspoznatljivo. “Taksi“, odgovara ona, ukočena pogleda. I da, eto ga... pravi pravcati taksi pojavljuje se ispred nas. Lijepe je svijetlo crvene boje: udobna sjedala, tiha muzika. Mislim o tome kako sam ipak umrla jer samo u raju može biti ovako... Šofer i Ruža prasnu u smijeh. Ona mi kaže: „Ivana, ovo nije raj, ovo je `Novo`.“ Oboje se i dalje smješkaju, a taksi se zaustavi ispred vrlo lijepe omanje kuće. Oni kimnu jedno drugome pa nas dvije izađemo. „Tamo ćemo ići“, kaže mi i opet me uhvati ispod ruke. Ogledam se i vidim dugačak niz jednakih kuća u širokoj ulici; toliko širokoj da su se kuće na drugoj strani jedva razabirale. Prilazimo jednoj koja ima samo dvije stepenice do ulaza. Nekako me podsjeća na one stare američke drvene kuće, s trijemovima i ljuljačkama; gotovo da očekujem čuti škripu njihova ljuljanja.

365

Ruža zastane ispred vrata koja se, kao na zapovijed, otvore. Na ulazu stoji gospodin srednjih godina koji mi se, na prvi pogled, učini poznatim. Znam, vidjela sam ga u tramvaju; ni on nije sišao na okretištu. Ali gdje je onda izašao i kako to da je sada tu?

Ruža ga pozdravi naklonom glave, a on nam uzvrati, objema. Uz osmijeh mi pruži ruku, govoreći: „ Dobro došla u `Novo`.“ Ne znam što da mu odgovorim pa samo kimnem glavom. Ulazimo u klasičan advokatski ured. Ormari se nižu uz jedan zid, dva lijepa stola, nekoliko stolica i dvije slike planinskih pejzaža na zidu nasuprot ormarima. Primijetim da prostorija nema prozora, a ipak je zrak sasvim ugodan i svjež. Dok sam, tako, skupljala dojmove, gospodin me strpljivo gledao i čekao, a zatim je kazao: „Nadam se da je tvoj strah sad manji, iako se ne moraš baš ničega bojati jer čim završiš testiranje, vratit ćeš se kući. Hoćemo li sjesti?“

Skupim to malo hrabrosti što mi je preostalo, jer moram saznati što smjeraju sa mnom, sjednem pa upitam: „O kakvom je testiranju riječ i koliko će trajati?“

Odgovara mi polako, kao da razmišlja o tome što smije, a što ne smije reći pa nastavi: „Testiranje se odnosi na sklonosti, inteligenciju, želje, potrebe i mogućnosti, a neće trajati duže od godinu dana.“

Gledam ga razrogačenih očiju: “Kakva vražja godina? A što je s mojim poslom kod gospodina Milčeka? Sigurno ću dobiti otkaz već sutra ako se ne javim. Kako se, uopće, mogu odavde javiti? Pa ne znam ni gdje sam?!”

Kao da me želi utješiti, kaže: „Ma, nećeš dobiti otkaz. Nitko ga dosad nije dobio, iako su neki bili na testiranju i duže od godine dana.“

Gospodin mi je ponudio čašu vode. Kako je zaključio da sam na rubu nesvjestice, ne znam. “Voda je ukusna, kao da je s najboljeg planinskog izvora”, prolazi mi glavom. On prihvati: „Da, s planinskog je izvora, drago mi je da ti se svidjela.“

366

Kako se pomalo mirim sa situacijom, gospodin mi se konačno predstavi: “Ja sam Rudi. Iako to nije moje pravo ime... zovi me Rudi.” “Što im znači, to nije moje pravo ime?” želim ga pitati, ali odgovor me preduhitri: „Tko god dođe u `Novo`, dobije novo ime. I ti ćeš ga dobiti ako te private.“

Tko, što me treba prihvatiti i zašto? Ipak je sve ovo samo san; jedino ne znam, kako se probuditi. „Nije san, sama si odlučila ući u `Novo`; a da bi bila naš punopravni stanovnik, trebaš obaviti testiranje i uzeti novo ime.“

“Pa dobro, idemo to onda obaviti, da se mogu što prije vratiti u `normalno`”, promrmljam.

Sada me Rudi pogleda širom otvorenih očiju, ali ne reče ništa. Krene ispred mene kroz hodnik kojem ne vidim kraj. Prolazimo mimo desetak vrata; pred jednima on stane, pokuca, pričeka pa ih otvori. Prostorija slična onoj u kojoj smo do tada bili, ali nema ormara već ležaj koji na prvi pogled izgleda udoban.

Ulazimo i Rudi kaže: „Evo, ugodno se smjesti dok ne dođe asistent za testiranje.“ Blago mi se osmijehne, kao da me ohrabruje, pa izađe. Ostajem čekati.

Zakratko, u prostoriju ulazi djevojka, vrlo mlada... zasigurno mlađa od mene. Gleda me s osmijehom i govori: „Ja sam Filipa, iako to nije moje pravo ime.“ Već sam navikla čuti taj dodatak uz predstavljanje pa samo kimnem. Pita me, možemo li započeti. Ona je asistent za testiranje sklonosti i inteligencije. Kimnem da možemo. Opet taj smiješak, svi se samo smješkaju kao da baš nikakvih problema svijet nema.

Kaže mi: „U `Novom` ih je nemjerljivo manje nego vani“, pa me zamoli da se udobno smjestim na ležaju. Pomislih da ću nakon svega proživljenog zaspati, a Filipa reče: “Ništa za to, i bolje je da spavaš.”

Jesam li spavala ili ne, ne mogu se sjetiti; ali kada sam progledala, i dalje sam ležala, a za stolom je sjedila Ruža. Naravno da se smješkala i tiho je rekla:

367

„

Dobri su ti prvi testovi.“ Kakvi testovi... pa spavala sam kao klada i sada se malo bolje osjećam. Upitam je: „Idem li doma?”

Ona odgovori: „Još ovo zadnje, ja sam asistent za želje i ostalo. Sada slobodno započni govoriti o svojim željama, mogućnostima njihovih ostvarenja, potrebama koje nikako da ostvariš... a ja ću slušati.“

Kratko razmislim pa započnem svoju životnu priču. U nekoliko navrata svraćala sam pogled na Ružu i činilo mi se kao da spava. Tim bolje, bar mogu isprazniti sve što mi na srcu leži. Nakon djetinjstva, djevojaštva, studiranja, zaljubljivanja i suza rastajanja, jurnjave jutrom do tramvaja, silne gužve u njima i osjećaja mučnine kada bi me gomila dodirivala sa svih strana, imala sam osjećaj kako se iz mene nešto ispraznilo, oslobodio se prostor za koji nisam znala da postoji. Osjetila sam tihu, toplu i nježnu radost. U tom me razmišljanju prene Ružin glas: „O da, bio je to vrhunski odrađen test.“ Znači, nije spavala, osmjehujemo se jedna drugoj.

Ona ustaje i kaže: „Sada je vrijeme da donesu odluku o prihvaćanju, krenimo. “ Izašle smo ruku pod ruku, polako kroz dugi hodnik na drugu stranu ulice. Govorila mi je kako nas tamo čeka jako puno ljudi, ali da me nitko neće dodirivati jer znaju da to ne volim, ali ako ja poželim nekoga od njih dodirnuti, slobodno mi je.

I stvarno, u dvorani u koju smo ušle bilo je više od stotinu ljudi. Pljesak, pjesma, smijeh zaori se našim ulaskom. Svi su razdragani, a začudo i ja. Prilaze mi, pružam ruke, grlimo se i mislim kako nikada nisam bila sretnija. A onda se, iznenada, poput šuštanja lišća, začulo “felicita, felicita, felicita…” i znala sam, moje je ime Felicita... iako to nije moje pravo ime.

Ruža me zagrli i šapne: „Još trebaš odlučiti, ostaješ li ili se vraćaš? Naravno, ako se i vratiš, uvijek možeš svratiti u `Novo` jer sada si nova Felicita... makar to nije tvoje pravo ime.

368

Tog trenutka bila sam i sretna i tužna. Znala sam da se moram vratiti jer mami je u nedjelju bio rođendan koji sam, eto, propustila, a i sigurno se brine radi toga što se cijelu godinu nisam javila. Što ću joj moći reći? Kažem Ruži da se moram vratiti, ali da ću ih sigurno doći posjetiti prvom prilikom. Gromoglasnim su me pljeskom ispratili. Ruža i Rudi stoje pred ulazom u kuću, grlimo se. Taksi već čeka da me odveze do vrata tunela. Zaustavljamo se. Mahnem taksistu i prođem kroz vrata. Tramvaj stoji na stanici; ulazim. Vozač mi namigne, a možda čovjek ima i tikove; tramvaj krene. Na okretištu me upita: „Oprostite, vi se vraćate nazad u grad ili ćete ipak sići?” S osmijehom opet namigne. Tek tada vidjeh da je tramvaj okrenut u smjeru povratka. “Jesam li prespavala put od posla do kraja linije broj četrnaest ili sam bila iza prolaza? Postoji li `Novo` ili je ono tek privid snoviđenja? Je li to, uistinu, važno?” razmišljam dok prolazim uz vozača koji se odmara. Vani, na stajalištu, u prolazu mi kimne i kaže: „Sretno, Ivana.“ „I ovaj zna moje ime... moje pravo ime!?

369

Josip Ergović

TOLERANCIJA SVAKOME, VERESIJA NIKOME

„Tolerancija svakome, veresija nikome“, klati se rukom ispisan natpis na vratima kluba Better Than Sex, na suprotnoj strani ulice. Buljim u purpur neonske žice koja svojim zavojima iscrtava simbole muškosti i ženstva, objedinjene simbolom beskonačnosti. Nedaleko od mene prolazi grupa vrlo mladih bića neodredivog spola. Iz divovskog kasetofona ` repa ` Pitbullov glas:

I`m such a dir dir dirty dawg

My teeth will unsnap your bra

But for now baby just pause

Osjećam da su me zamijetili pa, hineći spontanu odlučnost, zamičem iza prvog ugla. Za sobom čujem glasove:

„Matoro đubre! Kladim se da je jedan od... onih! Takvo smeće mogu s kilometra nanjušiti!“

Jurim, ustrašeno se osvrćući, iza jednog krila zgrade... zamičem za drugo. Spuštam se betonskim stubama prema nepoznatom podrumskom ulazu. Zadihan zastajem i oslanjam se o zid. Bolovi u kuku postaju nepodnošljivi. Nadam se da stanari neće upravo sad prolaziti. Odozgo... trčeći koraci, zadihani glasovi: „Izgubili smo ga! Okružili smo ga sa svih strana, ali... nestao je!“

Užasne psovke i prijetnje gube se u daljini ulice. Stojim, tresući se čitavim tijelom od slabosti, straha i hladnoće, pripijen uz hrapav, pljesniv zid. Vrata podrumskog stana uz tresak se otvaraju.

370

„Šta tražiš ovdje, propalice!?“ reži na mene ispijeno biće, glave i ruku prekrivenih pirsinzima i tetovažama. Sa sobom vodi argentinskog doga. Dogo je mužjak. Ustobočio se preda mnom i njuši mi šlic. Ne usuđujem se disati. „Tražim gospodina PP. Je li ovo kućni broj 154f?“ mrmljam, pokušavajući zadržati minimum ljudskog dostojanstva. „Nema ovdje nikakvog gospodina“! Na krivom si broju, gnjido! Sad idi, zavuci se u svoju rupu i crkni! Ako te još jedanput ovdje zateknem, nahuškat ću Konga na tebe. Jesi čuo? Gubi se!“

„Ono“, zatim, uz neopisiv prasak, nagazi „kljun“ svog skateboarda i ustrči stubama. Pas tiho zacvili, lizne mi rasporak pa odjuri za osobom. Sjednem na sirov beton kućnog praga. Naslonim leđa na drvena vrata. Glava mi klone na prsa.

Probudi me zvuk prolazećeg automobila. Noć. Oprezno odignem glavu nad rubnik razizemlja. Pogledam niz ulicu. Nigdje nikoga. „Vi, stvarno, tražite vraga“, u nevjerici vrti glavom starac, jedan od mojih sukatnika, vireći iz svog brloga, blindiranog metalnim sigurnosnim vratima sa zasunom od petnaest čeličnih „šipova“, dvije brave i šest točaka zaključavanja. „A tko vraga traži, taj ga i...“ nastavi on, zatvarajući vrata, dok su brave redom škljocale.

„ ... nađe“, završim njegovu misao koju je pojela zvučna izolacija. Pokretna kamera, instalirana iznad njegovih vrata, zazuji i okrene se prema meni. Ne gledajući je, pokažem mu srednji prst. Otključam i uđem. Svalim se u rasklimanu fotelju.

371

„Ne prihvaćam uzništvo u vlastitom stanu!“ glasno rogoborim. „Ja sam slobodna osoba! Poštujem zakon i nikoga ne ugrožavam! Zajednica ima obaveza prema meni!“ Zaspim.

Sanjam svijet muškaraca i žena, dječaka i djevojčica, staraca i starica. Sanjam svoj svijet, svijet u kojem nisam bio suđen zato što sam koligici s posla galantno ponudio da uđe u lift prije mene. To je bilo tad... kad su još postojale „kolegice“. U tekućoj 2042. više ih nema. Najstrože je zabranjeno iskazivanje bilo kakvih oznaka spola. Sve je započelo prije dvadesetak godina kad sam na velikom plakatu koji je prikazivao dvije mlade žene u dvodijelnim kupaćim kostimima ugledao „grafit“ s ucrtanim simbolom objedinjenog muškog i ženskog spola. Ta mrlja, na ženskim tijelima koja ničim i nikoga nisu provocirala, bila je dopunjena riječima: „Ova reklama je štetna.“

„Kako... štetna!?“ zapitao sam se tad, ne razumijevajući da se ta „štetnost“ ne krije u izazovnosti polugolih tijela nego u „ženstvu“ na plakatu prikazanih osoba. U spolu, dakle, samome po sebi. Činilo mi se to nevjerojatnim, a na neki morbidni način i upozoravajućim. Uslijedile su javne optužbe da inzistiranje na muškom ili ženskom spolu vrijeđa transrodne i interspolne osobe te da bi to nekorektno ustrajavanje trebalo svesti na najmanju moguću mjeru ili, još bolje, zakonom zabraniti. Sve je to je vrlo brzo dovelo do pravnog sankcioniranja baš svakog upućivanja na spol... u pogledu odijevanja, ponašanja ili, čak, međusobnog obraćanja. Niotkud su se pojavile misteriozne interesne skupine koje su, nelegalno se predstavljajući zastupnicima i glasnogovornicima „rubnih“ socijalnih kategorija stanovništva, agresivno grabile pravna sredstva, zlorabljujući humanitarno načelo manjinske nadzastupljenosti. Ti zagonetni krugovi nametnuli su Zapadnom svijetu svoj simultani sustav vrijednosti. Manipulirajući internetom prikupljenim podacima ucjenama i podmićivanjem preuzeli su izravnu kontrolu nad životom svakog pojedinca, a onda i cjelokupne zajednice. Bio je to svjetonazor koji će u povjesnicu Civilizacije biti upisan kao

372

„Doba Korektnosti“. I, razumije se, dokopali su se vlasti. U ime boginje Korektnosti zaplamtjele su lomače s knjigama, a zatim i njihovim autorima. Postupno je eliminirano sve što se nije uklapalo u sliku bespolnog društva. Prva su se na udaru našla klasična, a zatim i suvremena umjetnička i znanstvena djela. U te svrhe od autora su bile zahtijevane skrušene izjave pokajanja. S jednima je išlo lakše, s drugima teže, a neka su “priznanja“ vlasti, jednostavno, izfabricirale. U svakom slučaju, trebalo je početi pisati svjetsku povijest od početka. Adam i Eva... pa i sam Jahve, u svojoj očovječenoj predodžbi, više nisu igrali!

Prvo su zatrovali djecu. Perfidnim obrazovnim programima u jaslicama i vrtićima odgajali su svoje „pse rata“. Nitko od onih koji su imali iskustvo dotadašnjeg „Pakla na Zemlji“ kako su ga vlasti od milja nazivale nije im bio zanimljiv. Znali su da su takvi za njih zauvijek izgubljeni i da ih ne mogu preobratiti. Za „neupotrebljive“ su imali samo zatvorene granice, prijetnje i kazne... sofisticirane metode pranja mozga, provođene kroz uskraćivanje zadovoljavanja osnovnih životnih potreba, uz cenzuru i potpunu kontrolu svih formalnih i neformalnih izvora informacija. A za teže i neizlječive slučajeve... lobotomiju. Milijuni su vegetirali po domovima za njegu, pretvorenim u ubožnice za plijativnu skrb. U međuvremenu „psi rata“ su stasali u dvadesetogodišnjake i postali izravna prijetnja ostatku populacije. S tom su namjenom i bili uzgajani. Podignuti u duhu kulta tijela, agresivni i potpuno neosjetljivi, počeli su se pomalo otimati čak i uzdama kaste svojih gospodara, i na njih nasrtati. Bezdušno šibani i kažnjavani, u svojoj animalnosti, podvijali su repove. Drugi su, opet, grizli dalje po cijenu smrti, baš kao istrenirani psi za borbu! Zatim su osvanuli prvi stidljivi znakovi. Netko je na zidu zgrade Sektora za upravu ispisao riječ „Revolucija“. Onda su potražili mene! „Morat ćete, prvo, očovječiti.“

„Ne

373

razumijem!?“

„To je supstancijalni uvjet. Ovo što su od vas stvorili, gospodo... uz nužni respekt... vi niste ljudska bića.“

„Nismo došli ovamo da nas vrijeđate!“

„Ne vrijeđam vas. Samo konstatiram stanje. Negdje moramo započeti. Je li vam poznato značenje pojmova: nježnost, suosjećanje, razumijevanje... ?“

„Naravno da mi je poznato!“ nervozno eksplodira biće Az. „To su ljudske slabosti!“

„Ovisno o kutu gledanja, mladi gospodine.“

„Nemojte me zvati gospodinom! To me vrijeđa. Zovite me, naprosto, Az. Ime mi je... Az!“

„Govorilo sam ti da bez razloga dolazimo, ono je potpun hetero!“ pljune mi na tepih biće koje se zvalo Šća. Uzalud je čvrstim namotajima farbanta prikrivala bujne grudi. „A kako je tebi ime!?“ obrati mi se, izazovno kružeći nosom neposredno uz moj obraz i uho.

„Molio bih vas za intimnu distancu, gospodična!?“ zaustim pa osjetim munjevit ugriz, a zatim i vrelu krv iz ušne resice kako mi se slijeva niz vrat. „Fu... Šća!“ rikne Az, stisnutih šaka skačući na djevojku. Ova se, bolno skičeći, podložno izvali na tepih. Az se, zatim, prijeteći okrene prema svojim suplemenicima, razasutim po dnevnoj sobi pa tiho, sugestivno izgovori: „Obećao sam ovoj osobi da ga u njegovom stanu nećemo vrijeđati ni napadati. Mi smo njegovi gosti. Ovdje... samo ovdje, vrijedit će njegova pravila. Šća je prekršila moje obećanje. Zbog toga će biti kažnjena.“ Šća se na to, s očima punim paničnog straha, zavuče iza moje fotelje. Biće Az mi se, nakon toga, mirno obrati: „Kako da vas zovemo... gospodine?“ Prevalio je tu riječ preko usta, kao gutljaj pelina. Bio je to moj prvi veliki uspjeh, znak da još nije sve izgubljeno.

374

„Zovite me Učiteljem... tako su me uvijek zvali.“

Nakon toga su me redovito posjećivali, pojedinačno ili u grupama, ali najčešće u parovima. Nisam im imao ništa za ponuditi osim riječi. A oni su ih gutali kao kavijar ili kao kamember koji po prvi put kušaju... sa zanimanjem i gađenjem. Nekad bi rogoborili, grozili se ili bi mi se ispovraćali po tepihu... ali nikad me više nisu napali. I tako su dolazili: Uki i Đerv, mislim da su bili par. Nešto rjeđe Hir i Ot, njih sam procijenio prijateljima. Zatim Zelo i Fit... Više nisam ni zaključavao vrata stana kad bih nekamo izlazio. Pri povratku uvijek bih nekoga zatekao. Nikad mi ništa iz stana nije nestalo. Az se više nije pojavljivao, kao ni Šća. Bio sam zabrinut, ali se nisam usudio pitati. Nisam dovoljno poznavao njihove običaje.

Jedne večeri zatekao sam je... samu. „Šća!“ povikao sam, zgranut. „Nisam Šća... ime mi je Lenora“, tiho je izgovorila. „Zaključaj vrata!“ Sjedila je, prekriženih nogu, na mojem krevetu. Kratka crna haljina naglašavala je figuru amfore i besprijekornu bjelinu djevojačke puti. Bujna kosa boje starog zlata bila je, samo naizgled, spontano razbarušena. Netremice sam buljio u tu viziju savršenog ženstva, izgubljenu u davninama sjećanja pa opet pronađenu u distopijskom „ovdje“... na krevetu mojeg skromnog stana, u najnevjerojatnijem segmentu vremena. Nisam mogao skinuti pogleda s njenih zelenih očiju, narumenjenih punih usana... Za čitavo to vrijeme ona je neprekidno nešto govorila i smiješila se, povremeno oblizujući ruž sa širokih pločica gornjih sjekutića. Bio sam omađijan, hipnotiziran... zujalo mi je u ušima.

„ ... moja draga baka“, doprlo mi je do pragova svijesti. „Moja draga baka“, neutralno sam ponovio, onako kao što psihijatari ponavljaju riječi pacijenta, ispruženog na kauču. Samo... ovo nije bila ambulanta i... Lenora nije bila ispružena na kauču.

375

„Da, moja draga baka“, ponovila je za mnom, pomalo začuđenog izraza lica. „Pa rekla sam ti...“ Buljio sam u nju, paraliziran. „Jeste li za čaj... ili za...!?“ usprtljao sam se. „Ne, hvala“, odgovorila je i zašutjela. Nakon toga je prstima obje ruke uhvatila gornji rub svoje elastične haljine i povukla ga nadolje, razgolićujući grudi, uz riječi: „Došla sam ovamo da se parim s tobom.“

Da ne duljim... prekrio sam njenu golotinju stolnjakom, rušeći na parket čašu punu vode. Pritom sam joj pokušavao objasniti da se životinje pare, a ljudi „vode ljubav“. Ona me zbunjeno upitala, vode li ljudi ljubav drugačije nego ostali sisavci. „Ne“, odgovorio sam. Okrenut ustranu, uhvatio sam gornji rub njene haljine i povukao ga prema gore. „Prokleti elastan“, rogoborio sam. Ona me, bez i jedne riječi, sa zanimanjem promatrala. Na kraju sam, iscrpljen, sjeo. I tako smo sjedili i šutjeli: ja, uspuhan i zavaljen u fotelji; ona, na krevetu. „Hladno mi je“, zaključila je nakon nekog vremena, ispružila se i prekrila pokrivačem. Sad smo već mogli razgovarati. Saznao sam da njena draga baka živi u obližnjem staračkom domu, da je potpuno dementna i da u drvenoj škrinji čuva uspomene iz mladosti: elastičnu haljinu ovu, sad već gotovo posve uništenu ruž za usne i lak za kosu. Baka je Šća pripremila za ovaj susret, smatrajući je svojom prijateljicom... djevojkom Lenorom. To je ono što sam ja saznao. „Lenora“ je, dotle, saznala da muškarci u osamdesetima nisu idealni partneri, ni za parenje ni za vođenje ljubavi s osamnaestogodišnjim djevojkama. Ili to, možda, samo ja - u svojim osamdesetima - nisam bio. Nevjerojatno je, kako čovjek ni na samrtnoj postelji ne odustaje od nekih nametnutih ili samonametnutih, posve irealnih predstava o sebi.

Danima sam osjećao užasnu nelagodu i stid pri samoj pomisli na ovaj susret. To je pospješilo moj stav... no, znate ono kad sami sebe uvjeravate: „Sve je upropašteno! Ništa mi više nije važno! Neka me vrag odnese... svejedno mi je!“ Tako sam se, u potrazi za posteljinom protiv grinja, u večernjim satima

376

…

zatvaranja trgovina zatekao u Zoni. A Zona je opasno granično područje u kojem se preklapaju nadležnosti uličnih gangova. Radi toga je, od sviju, vrlo strogo kontrolirana. Nisam se ni okrenuo, a bio sam „Pale sam na svijetu“. Nigdje autobusa gradskih linija, nigdje taksija, nigdje automobila, nigdje... nikoga. Samo ja... i moja posteljina protiv grinja. Mogao sam na koži osjetiti užarene poglede iza zamračenih prozora, iz tame opskurnih uličica i kućnih veža. Dosadašnji patetični stav: „Ništa mi nije važno“ u trenu je zamijenio refren: „Važno mi je samo moje dupe“. A onda sam ih ugledao... dvojicu, gdje izlaze iz uskog sokačića u daljini, lijevo. Gotovo pa sam se razveselio jer sam sad znao na koju stranu... ne krenuti. Skrenuo sam udesno, kako bih izbjegao susret s njima. Oni su stupali za mnom, bez žurbe, na distanci, odmjerenim ujednačenim korakom. Bilo mi je jasno da je ovo igrica koja za mene ima samo jedan završetak: game over. Ali game over u stvarnosti ne nudi mogućnost novog početka. Ako budem igrao po pravilima, samo ću im olakšati posao. „I što, uopće, mogu učiniti da ih iznenadim!?“ grozničavo sam razmišljao. Mozak, za inat, nije htio surađivati. Ispraznio se, kao da ležim u sobi i ne mogu se odlučiti, hoću li načeti paketić napolitanki ili, opet, slanih pereca. I tako, niti sam iznenada stao, okrenuo se i potrčao prema progoniteljima; niti sam ujurio u prvi mračni haustor, tražeći spas u rješenjima iz Damonovih akcijskih filmova. Nisam čak ni sjeo na cestu, nisam počeo čupati kosu, ridati i proklinjati zli usud. Ne... igrao sam igricu po svim pravilima. I onda kad su se preda mnom pojavila sljedeća dvojica i usmjerila me u ulicu lijevo... jedini izbor. Kao ovca sam išao na vlastito stratište. Potpunu tišinu remetili su jedino koraci cipela po kamenoj kaldrmi. „Kao u blesavom `Trećem čovjeku`“, viknuo sam i glupavo se nasmijao. Koraci su načas utihnuli, a zatim su se ujednačeno nastavili. Trebao sam osjećati strah... ali nisam. Bio sam potpuno prazan, neosjetljiv. Panika se pojavila u trenutku kad sam shvatio da koračam prema zidu... i da nema dalje. Buljio sam u blješteću mrežu čelične ograde, uokvirenu neožbukanim, golim ciglama. Naravno, nadao sam se čudu, ali ono je neopravdano kasnilo. Zavežljaj

377

s posteljinom protiv grinja u mojoj desnoj ruci odjednom je beskrajno otežao pa sam ga, poput kofera, polako odložio pored noge, na tlo. Došao je trenutak da se suočim s istinom. Okrenuo sam glavu i bacio letimičan pogled iza sebe. Bilo ih je bezbroj... u potpunoj tišini. Svatko od njih držao je reflektorsku lampu. Stajali su, nepomični poput aveti, i buljili u mene. „Ovo biće je pod mojom osobnom zaštitom!“ uličicom je odjeknuo, akustikom prostora umnogostručen, hipnotički Azov glas. Avetinjski zid nakaza protestirajući se stao razmicati, praveći mjesta meni bliskim i dragim likovima. U središtu grupe stupali su Az i Šća, s divovskim Ižeom te stamenim, onižim Zeloom na bokovima pa zatim, u klin razvijeni, svi ostali članovi plemena. Kad su, u geometrijski pravilnom poretku, stigli do mene, kao na zapovijed su se okrenuli i uperili šiljak klina prema suparniku. Ovaj se, u međuvremenu, pribrao i zauzeo svoju borbenu taktičku formaciju, blisko nas okruživši sa svih strana. Az me nije ni pogledao. Šća mi je namignula... ukoliko to nije bio tek grč ličnog mišićja. Korake „Trećeg čovjeka“ u mojoj svijesti odmijenile su slike iz filma „Priča sa zapadne strane“. „Kako li će, samo, biti scenografirani prizori gangovskog sukoba?“ palo mi je na um. „Preglupo!“ Onda sam se počeo smijati. Isprve tiho pa sve glasnije... nekontrolirano. U potpunoj tišini odjekivao je moj gromoglasni smijeh. Uličica se odjednom pretvorila u reflektorima obasjano poprište koreografiranih plesnih pokreta, uz trešteće gitarističke rifove Wacko Jackoovog spota „Bead It“. Svi su vrištali, izvodeći nevjerojatne piruete i čudesna mortalna salta. A ja sam se smijao. Nikad u životu nisam se tako slatko smijao. Svjetlost je postajala nepodnošljiva. Onda se ugasila.

378

...

Potrajalo je, dok učenicima nisam prenio sva svoja znanja o funkcioniranju ljudskih zajednica kroz povijest. Oni su ih brižno zapisivali i umnažali. Samo na njima je bilo, što će s tim znanjima dalje započeti. Moja funkcija je ovdje završavala.

Na samrtnoj postelji skupog sanatorija, s pogledom na preplanulu mediteransku vegetaciju i žene maslinaste puti, najavljen mi je posjet. U dnu blještavim suncem obasjanog koridora ugledao sam dvije tamne mrlje uokvirene aurama zasljepljujuće svjetlosti, s nekoliko mrljica uokolo. Miran i zadovoljan, zauvijek sam sklopio svoje umorne oči

379

TEXAS HOLD`EM

Ugledao sam je za šankom. Radila je kao konobarica. Bila je moja s prvim pogledom koji se utopio u njezinim prozirno plavim očima. Pjesma „It`s My Life“ potaknula ju je na pjevušenje, dok je bezličnoj gospodi točila viski kole Pogledala me. Svijet je stao. Totalni klišej od rečenice, ali... svijet je stao. Došla je do mene, onako sleđenog, skamenjenog, do mene koji sam sjedio u mračnom separeu. Nismo puno razgovarali, samo smo... bili. Poljubila me i dala mi broj telefona. Zajedno smo proveli jedno ekstremno vruće ljeto, utapajući život u partijama pokera. Nikada se nismo posve upoznali. Nije mi dopustila da otkrijem njezinu mračnu stranu, za koju sam bio siguran da postoji. Mrzio sam jutra jer je uvijek odlazila u žurbi. S njom nije postojalo buđenje. Ponekad bi pobjegla kao da joj se gadim ili se vraćala jer ne može bez mene. Dovodila me do ludila svojim promjenama ponašanja. Nikada nisam znao, voli li me stvarno ili sam joj samo igračka.

Bila je ljubav mog života. Ja nisam bio ljubav njezinog života. Kad sam je zadnji put vidio (naravno, nisam znao da je to posljednji put) bila je posebno otvorena, posebno mazna, posebno moja. Duboko u sebi znao sam da ću se i ovaj put probuditi sâm. Nestala je sa zvukom nove budilice koju mi je ostavila na noćnom ormariću. Tražio sam je godinama. Tražio sam je duboko u sebi, u dalekim sivim gradovima, u drugim osobama. Tražio sam je u snovima, na obroncima svijesti,

380

u pjeni valova, na površini trave koja se borila s jakim vjetrom. Bila je svugdje, bila je nigdje, bila je daleko. Aleks je nestala u vremenu.

Svijet je, uistinu, stao Deset godina nakon njezinog nestanka došao je trenutak mog odlaska u Prijemni odjel. Pokušavao sam to odgoditi, kupiti svoje vrijeme kako bih je pronašao, još jednom vidio, proveo život pokraj nje. Iscrpio sam svu svoju snagu, borio se do samog kraja i sad je taj kraj pokucao na moja vrata.

Dovukao sam svoju praznu ljusku, obavijenu dronjcima, do hodnika u kojem se nalazio stroj s touch screen uređajem za uzimanje brojeva. Od sada sam broj, samo broj. Broj 238. Čitavog života sam se borio, da bih na kraju postao broj. Gospodin 238. Koji broj je Aleks? Čak i u ovom stanju, u kojem ne znam gdje ću završiti, razmišljam samo o njoj. U ovoj čekaonici, prepunoj smrdljive mase kostiju i kože, ja se gubim u nesmislu i razmišljam o njoj. Potpuno mi je svejedno što će biti sa mnom. Najradije bih da me pošalju u odjel Eliminacije, da sasvim isparim, da mi ugase misli, da ubiju nju u meni.

Sjeo sam na jednu od rijetkih praznih fotelja u čekaonici. Bila je udobna i prostrana. U zraku su se osjećale naznake panike i nestrpljenja. Ne baš one klasične nervoze, kao kad čekaš u redu da bi na šalteru predao dvjesto papira za izradu nove osobne iskaznice, nego one posljednje nestrpljivosti koja će odlučiti o tvojoj sudbini. Ovi šalteri su bili kraj života kakvog smo poznavali. Tužno je što i na propast svijeta moramo čekati u redovima, pred šalterima.

U glavi mi je sviralo poput tinitusa. Uvijek sam se pitao: „Tko uključuje taj džuboks u dubini mojeg bića pa neprestano vrti usput pokupljene melodije. A onda iz podsvijesti iskopa tonove sjećanja na neko sasvim određeno mjesto, voljenu osobu ili iznimno dragocjen trenutak. Zatvorio sam oči. Aleks i ja sjedimo u restoranu na vrhu hridi Zalazeće sunce baca bljesak na špilju ispod nas. Modra svjetlost rastače nam se pod nogama, grije nam tijela posljednjim plavetnim zrakama. Ona je mirna kao da je sama, kao da mene nema. Kapci su

381

joj napola prekrili svjetlucave snene oči koje se, pod odbljescima svjetlosti, još intenzivnije plave. Zašto ih je sakrila? Tamo sam njezin, tamo sam siguran. Uvijek ih je skrivala od mene. Misli mi je odvratila žena u anatomskim cipelama - djelatnica Prijemnog odjela koja bi, svako toliko, panično protrčala kroz čekaonicu držeći u rukama špricu i prskajući sve oko sebe sredstvom za dezinfekciju. „Kao da će joj to pomoći“, razmišljao sam. „Ionako će završiti tamo gdje i svi mi.“ Dezinficijens ima omamljujuće djelovanje. Počinjem shvaćati da to nije ono što sam do sada mislio da jest. Osjećam da sam pod blagom anestezijom. Misli mi odlaze na pašnjak. Ja sam ovca. Trgnem se i opet sam tu, u fotelji, okružen ljudima koje ne poznajem. Neki čekaju u redu za „Posljednji vlak“. Većinom su to žene i pokoji zalutali vlakovođa koji taj vlak mora nekamo odvesti. U istom redu stoji djevojka koju sam nekada poznavao, plavuša sa crnim naočalama koje skrivaju podljev ispod lijevog oka. Otkuda li je poznajem? Kao da je važno. U redu za „Zadnji osvrt“ osjeti se prodoran vonj staračkog znoja, pomiješan s odumrlim hormonima stresa, sa starošću i s kamforom. Negda bi to bio red za ortopedska pomagala i tomu slično - red za ljude treće dobi. Sada je samo red za „Zadnji osvrt“, u kojemu zveckaju ta ista, već ugrađena ortopedska pomagala, čekajući svoj kraj. U redu za „Intradimenzionalnu budućnost“ ima najviše ljudi. To nije moj red. Ne mogu reći „nažalost“ ili „nasreću“ jer i tako ne znam što se tamo događa i kakav bih život proveo negdje u nepoznatoj dimenziji. Red za „Vodenu Lemuriju“ krase lica kamenih pogleda i ustrašenih pokreta. Već teško dišu jer ne znaju kako će živjeti bez zraka. Udišu ga kao da ga žele uskladištiti za kasnije, za neki novi život, za neku novu borbu. Starice su na sebe stavile svoje najbolje tkanine koje su strpljivo čekale u utrobama drvenih secesijskih škrinja, da zasjaju baš na ovaj dan. Trokuti, cvijeće i kineska svila isprepliću se i stvaraju efekt stapanja boja i uzoraka koji će iščeznuti u nepostojećoj budućnosti. Brižljivo su izabirale odore za posljednji pogled na njihova beživotna tijela u metalnim ljesovima.

382

Toliko sam bio zaokupljen promatranjem ljudi koje ne poznajem ljudi koji idu negdje drugdje, u neku poznatu budućnost - da sam, smeten, zaboravio na svoj red pred šalterom zvanim „Casino“. Moja budućnost će ovisiti o kockarskoj sreći. U skupini sam odbačenih, s neizvjesnom budućnošću. Ne mogu reći čak ni da sam kreator svog puta jer ovisim o kartama, ovisim o sreći zapisanoj u bojama, skalama, pikovima i trefovima, kockicama ili kuglicama. Kroz žamor gužve koja prožima prostoriju začujem službenicu za šalterom kako viče: „Broj 237!“ Glas iz mase dobacuje službenici: „Gospođa 237 je odustala Mogu li ja umjesto nje? Imam ovo dvoje djece koja su jako nervozna?“

Dječak i djevojčica su satima plakali i uznemiravali cijelu prostoriju. Svi su ih sućutno tješili i igrali se s njima, kako bi sami na trenutak izbjegli razmišljanje o vlastitoj budućnosti. Meni su užasno išla na živce. Nisam više mogao čuti svoje misli zbog piskutave dernjave malih kiborga zatočenih u sistemu. Kako li je sadašnja gospođa 237 dospjela u ovaj red? Hoće li to promijeniti tijek sudbine? „Gospođo, ja sam 238. Moj broj je sljedeći. Čekajte svoj red s tom dječurlijom!“ zveckale su misli u dubini mog bića. Nisam ih izrekao naglas jer bi me svi prozvali djecomrziteljem. Pustio sam je ispred sebe. Dreka i plač su nestali iza vrata na kojima je pisalo „Casino“. Treptajuća svjetla natpisa, poput onog u Las Vegasu, usisala su gospođu 237 i njezino dvoje djece duboko u mrak... mrak koji će mene sljedećeg progutati.

„238!“ Dolazim do šaltera. Dobivam formular. Podeblja gospođa masne kose, u odori boje flastera, nervozno zapisuje podatke i uzima otisak mog prsta. Koji je njezin red? I ona mora na kraju cijele ove predstave nekamo otići. Pečat odjekne tupim udarcem i formular je crnom trakom proslijeđen u „Casino“. „Sretno“, izustila je podubokim, muškim glasom, uz sućutan pogled. Krenuo sam prema vratima označenim titrajućim natpisom pa zakoračio na crven tepih koji se topio

383

pod mojim koracima. Osjećao sam se kao mrtvi konj koji ulazi u pogon tvornice za preradu ljepila, kao Boxer iz „Životinjske farme“. Hostesa je prišla i ponudila mi tri kuverte. Tri crvene kuverte. Pretpostavio sam da moram odabrati jednu. Odlučio sam se za srednju jer kao da je bitno, jer... ionako je svejedno, jer… Otvorio sam je i ugledao blještav natpis „Texas Hold'em“. Pomislio sam: „Koja sreća! Jedina igra koju znam.“ Da sam dobio „Black Jack“ ili „Rulet“ , zabrinuo bih se. Pravila u ovom casinu malo su drugačija od uobičajenih. Ovdje novac nema težinu niti važnost. Ulažu se: sjećanja, osobe, dijelovi tijela ili sloboda. Osoba nemam tu je Gospođa 237 bila u prednosti sjećanja su jedino što ne želim izgubiti, a za slobodu me nije briga jer bez Aleks nema slobode. Dijelovi tijela!? Što će mi tijelo, ako se ostatak života moram buditi bez nje, samo s praznim zvukom budilice? Hostesa me odvela do stola. Natočila mi je konjak i poželjela sreću.

Bio sam sâm sa svojim mislima koje su se vrtjele poput kuglice obližnjeg ruleta. Stol za „Texas“ još nije bio popunjen. Opuštao sam se uz možda posljednji konjak kojeg ću okusiti. Jedno mjesto za stolom, deveto mjesto, još je zjapilo prazno. Preostalih sedam sudionika sjedili su oko mene u tišini, razmišljajući o ulozima. Krupije je prišao sa špilom karata. Na njima je sitnim slovima pisalo „kaos“. Kaos se izmjenjivao i spajao na kaos; ovaj, opet, na kaos, pa na kaos i tako sve do trena kad su se karte zaustavile u njegovim rukama. Igrač broj 9 je pristupio stolu i zauzeo poziciju. Nisam se potrudio pogledati, niti ga pozdraviti onako kako su ostali igrači pozdravili mene, svojim posljednjim napol paraliziranim osmijehom. Začuo sam „pst-pst“ i digao pogled prema ženi prozirno plavih očiju. „It`s My Life“ mi je posljednji put zavrtio ploču u glavi. Put moje patnje napokon je dobio svoj konačni smisao. Budilica je zamuknula Aleks se smiješila i plakala istovremeno, želeći me grliti i opet se buditi sa mnom. Kasno.

384

Posljednju igru večeri odigrao sam s jednom od najljepših igračica i najproničnijih bleferica od svih koje sam ikad upoznao. S Aleks. Nisam imao nikakve šanse. Nije me bilo briga. Ovo je bila naša igra... naša posljednja igra. Mogućnost za zajedničku budućnost bila je ravna nuli. Jedan dobiva, osam gubi. Želim da Aleks dobije, da bude sretna... negdje, bilo gdje. Želim da Aleks izgubi, da bude nesretna... kao što sam ja. Želim da zajedno dobijemo i da zajedno završimo. Želim je zagrliti posljednji put.

„Stavite svoje uloge“, odjeknuo je krupijeov glas.

„Ulažem lijevu ruku. “

„Ulažem svoju prošlost.“

„Ulažem svoju djecu.“

„Ulažem slobodu.“

„Ulažem život muža, koji je na ruletu.“

„Ulažem svoja sjećanja. “

„Ulažem Aleks“, jedino tako sam mislio da ću je spasiti.

„Ulažem svoje srce!“ Riječi su izašle iz Aleksinih usta i suza je pala na drveni rub stola za poker.

Krupije nam je uputio začuđen pogled i rekao da mora pozvati nadređenog. Nešto su šaputali i na kraju su nam ulozi odobreni. Dobivam dvije karte. Pik dvojka i dama tref. Aleks nije dobila dobre karte, znao sam to po njezinom uzdahu i kapcima koji su se spustili preko plavih očiju. Nekada sam joj znao govoriti da je svaka karta dobra karta. Bitno je samo strpljenje. Iščekivanje. Otvaranje. Krupije miče prvu kartu. Na „flopu“ izlaze dvojka, trojka i osmica.

385

Aleks ima osmicu, oči su joj se zacaklile i vratila se euforija. Nisam u dobroj poziciji. Ponašamo se kao da igramo „Texas“ za plastične žetone, nekada, u našem stanu.

Opet smo tamo, s društvom u dimu cigara, opijeni viskijem. Sretni smo i ozbiljni, okupljeni oko hrpe bezvrijedne plastike. Odlutali smo u prošlost, ne razmišljajući o trenutnim ulozima. Diler miče još jednu kartu. „Turn“. Dama herc. Presijava se kao srce moje dame koja mi sjedi preko puta, kao srce koje je stavila na stol. Ima damu u rukama. Ima dva para. Znam. Poznajem je. Da sada ima žetone, stavila bi all in. Ali već je uložila sve. Stavila je unutra svoj kraj, osudila se.

Gledamo se i dalje, kao da moramo ulagati do zadnjeg „River“, posljednja karta. Dvojka. Full house. Okrećemo karte na uvid krupijeu. Sedmoro ljudi ustaje i odlazi u pratnji hostesa. Aleks i ja ostajemo. Ona ima dva para, kao što sam i pretpostavio. Ja imam full house sa tri dvojke i dvije dame. Svjetlo u njezinim očima se ugasilo. Imao sam osjećaj da joj uzvraćam za svu patnju koju mi je prouzročila... osjećaj da sam je spasio, izgubio, vratio. Znao sam da ni u jednoj kombinaciji ne završavamo zajedno. Nadređeni se opet pojavio pored stola i rekao da ovakav ulog nije predvidio, niti ga je očekivao. „Smatrajte da ste spasili Aleks, ona odlazi natrag u Buccari. Ostatak njezinog života biti će dirigiran nestalnim uvjetima koji će eskalirati nadolazećim promjenama svijeta kakvog ste poznavali. Vi ste sebe osudili na sobu s budilicom, na vječni zatvor misli... koje će vam biti izbrisane. To je najblaži oblik budućnosti koji vam mogu ponuditi. Vi ste, gospodine, odredili vaše dvije sudbine. Ne brinite... i sjećanja će vam biti izbrisana. Oboje ste preživjeli. Imate budućnost koju ćete kreirati prema mogućnostima prōstōrā u kojima ćete boraviti.“

386

Nisam znao što me čeka, niti me je bilo briga. Dao sam Aleks novi život. Pogledao sam je posljednji put, nadajući se da će ostati zakopana duboko u mojoj glavi, kao i ova pjesma koja se uzastopce vrti. Eto, vidio sam je još jednom to mi je bilo dovoljno. Zaspao sam.

387

ZAKLETVA PUSTINJE

Prosvetljena istorija leži ispod večite borbe za premoć između sila tehnologije i magije. Tutnjao je potiljkom potmuli bol. Osećao je pesak pod šakama… Unutar matiranih čizama nadraživali su ga sićušni psamiti. Pokušao je da ustane. Dezorijentisanost mu zabridi kroz kičmu. Promukli odjek drobio je Haklerov um. Barjak crn kô noć... Čujem topot kopita... Borbena kočija? “Nekom tipu je sasut okvir u grudi!” Nemi stih počiva na pločniku... Braću odnose kuršumi! “Hakleru, bomaye! Hakleru ubi’ ga!“ Ulični psi... Lažu sebe u sebi. Pa, i ja sam samo uigrani huligan. Hohštapler... “Drhte ruke brate moj...” Lobanja bela kô zora... Suza pade na suvu, ispucalu zemlju. Zadrhta jedna od mnogobrojnih tetovaža na grudima. Bog mi sudi…

Ležao je. Davno izgubljene slike promicale su pod treptajima udaljene LED neonke. Život me stavio u stroj. Svaki dan isto. Kako otvorim oči dižem formu, spremu... “Na gotovs!” Učen da, kad čujem korak trupa, budem svestan da sam mrtav. “Mi smo gerila!” Defanzivci. Glave ošišane. Uniforma... Nazirao se obris zamornog daha pred nosom dok je slabašno opipavao na desnom boku nož, lampu i, na butini, futrolu sa glokom. Odrastao sam na asfaltu. Na marginama jurio snove... Naprezao se nepomični Hakler dok su mu duhovi prošlosti blistali u zenicama mešajući se sa fantazijom sadašnjosti. Leteo sam do vrha. Gledao kraljeve i prinčeve... Kula od karata se srušila. Ipak, postadoh as u ovoj igri punoj žandara. Ostavio prošlost iza. Znoj se slivao slepivši se s podlivom. Al’ kô da sam proklet… Ništa ne pomaže. Dovraga propala mladost!

388 Aleksa Jadžić

Nadirala su sećanja u uglovima Haklerovih kapaka. Stojim na terenu za basket... Ljubim je. “Moram poći...” Odlazim bez pozdrava... Svako leti svome jatu. Cimnuo se telom, okrenuvši se na trbuh. Nema predaje dok me dragi Bog ne uzme!

“Heeej, verni drugari! Pesna zapejte, mene spomnete…!” kreštavi hor tenora se, dok je u pozadini tarlabučio radio, orio Zadužbinom malenom kafanom koja je krasila beskrajnu, usijanu zemljurinu bez rastinja i busenja; negde između bunkera, snajpera, transportera na barikadi i đavoljih znakova koji su vrištali No passaran!

“Aj malo tiše sad...”, naredi Matori pojačavajući bežični bubanj vremena. “Na današnji dan, pre šest godina, 2170. na Zemlji je proglašeno vanredno stanje zbog nestašice vode. Crna statistika do sada pokazuje 8,6 milijardi preminulih, i 1,4 milijarde raseljenih lica. Podaci UN govore da ova Velika suša preti da…”, nemogavši više da sluša vesti, Baor zvonko poče testerisati vazduh kriglom: “Bezimene, ledene brojke… Kažu da će nam sve po spisku... taj, novi poredak.” Potvrđivao je glavom Saragan za šankom: “Priča se da su ušli u svaku poru društva...”, objašnjavajući to davno rešenim tajnim ugovorima. Svi zabrundaju u znak slaganja.

“Ko zna šta krije ta arhiva...“ doda Cokula zaverenički, dajući šlagvort Saraganovoj hipotezi o zakopanim lažima, dilu i nameštenoj igri.

“Za mnoga pokolenja biće to stroga tajna”, zaključio je Cokula.

Gambi se lakrdijaški raskezi: “Kakva revizija zločina na nemogućoj postavci!“ Prasnu kikot. “Ej, to nije politički korektno“, Baor sarkazmom dopuni ovu mikroutopiju smeha.

“Prvo će nas uništiti sopstvena pohlepa”, promumla markantni glas pored čarobne kutije. Svi zaćutaše.

389

“Zapamti“, jačao je intenzitet, “sve je panta rei. Samo je služba uvek tu.“ Komandir Matori - zapovednik Sinajskih Medžaja, balkanskog specijalnog odreda unutar pokreta otpora protiv anarho ekvalističke diktature u Evropi. Odavno je Matori osetio odrešene ruke serdara, krvave do lakata, koji zakulisno vladaju pacovskim kanalima večitih gradova. Niko ne zna ko spada pod čiju šapu. Ubijaju i muče kroz sve oblike društva. Nema pravde za grešnika bez garda... Uostalom, nesreća je tu, pred vratima. Pršti rat koji ne poštuje ni mrtve, a skrnavi kuće, spaljuje svetinje... U ubilačkoj pomami XXII veka unutar pećina zuje generatori i molitve. Ko će koga nadjačati... Ipak, znao je Matori da njegova tristoćudna hajdučija, okupljena sa svih strana, jeste probrana i odana roba

Poslušnu tišinu zapara Cokulina pošalica da će svima doći glave četvrta faza nekog lunarnog sistema! Smešio se komandirov osedeli, kaubojski brk dok je prelazio pogledom preko svojih vickastih saboraca koje su prkos i dišpet prema mučnoj sudbi doveli u tajnu legiju, stacioniranu u ovu nastanjenu egipatsku pustariju. Lako je bežati umom kad nastane haos. Brk se vrati u žilave ivice ugledavši zamišljenog komandosa u ćošku, koji je bio tajna za ceo odred iako je u službi već tri godine. Nadimak, ponet iz Beograda, opravdavao je njegovu improvizadu života. Hakler. Šturo se znalo o njemu. Samo da je bio poznati reper i propali gimnazijalac. No, njegova znanja su prevazilazila diletantizam, te je Hakleru dodeljen delikatan zadatak u sferi parabologije - mlade discipline nastale 2126. kad su u Mađarskoj uhvatili signale iz kosmosa, te se svi setili Vanginih predikcija. Parabologija, kao grana futurologije, pozajmljuje teme i metode iz transhumanizma, antropologije, književnosti itd; a izučava predskazanja i stara predviđanja, ne bi li stekli uvid u uzvišenu istinu i upozorili civilizaciju na moguće hiperkatastrofične scenarije. Poslednjih mesec dana, Hakler je analizirao zapise češkog egiptologa Miroslava Barte, iz XXI veka, o proročanstvu u grobnici antičke kraljice Kentkaus III.

390

Matori je seo naspram Haklera. Radio je krčao o saznanjima pregovora Zemlje i kolonije na Marsu koja postaje nukelarna sila te traži nezavisnost; o procenama politikologa da će morske kolonije, usled osiguravanja potrepštinama, postati potpuno nezavisne od kopnenih ljudi... “S vremena na vreme, shvatim da vremena nema. Đavo se zaleće…”, ravnodušno se osmehnu Matori. Hakler je ćutao zagledan u tetovirani skup tačaka i crtica na komandirovim trošnim šakama, ukrašenim hematomima i modricama koje su ovi specijalci poput ordenja brojali. Dalje, prema podlaktici i ramenu, ređale su se šare stihova, skarabeja, Horusovog oka i Anka. Ove tetovaže nisu umetničke, već vid identifikacije, čina i pasoša medžaja još od drevnih vremena. Označavaju pripadnost određenom plemenu, kasti, klasi ili religiji. Tako je i sada. “Đavo je odnô šalu... Svi već zovu svoje bogove“, osećao je Matori tmurne Haklerove reči, “Ljudi uvek misle da je sada drugačije, da smo mi drugačiji, a nismo. Ne razlikujemo se od predaka.” Komandirove oči se zamračiše. “Možda je moglo drugačije”, pokajnički odgovori Matori iako je znao da su globalni sukobi malih država, u koje se velike sile ne mešaju, počeli 2123. kroz proteste, molotovljev koktele, ratove, i da će, po svemu sudeći, i završiti kroz zločine, krize, grobove, kosture, uz bespomoćne i bolesne... “Al’ nije. Sva proročanstva kažu da će populacija biti skoro zbrisana”, streljao je Hakler otvorenošću.

“Možda mi jesmo dinosaurusi. Vrsta koja prolazi… I možda živimo u svojim snovima”, nije bilo floskule koja je mogla izraziti komandirovu bol. “Ja opet izlazim na crtu”, pokazao je Matori palcem na vrata. “Oduvek je bilo tvrdo... Ali...”, pipnuo je kažiprstom arkadu, “u glavi je mirno. More, i komadić plaže. A čoveka bez duše pre će zalutali metak nego istina da pronađe.“ U dubini sebe, negde u nekom od najmračnijih kutaka podsvesti, Matori se ipak, licemerno, u potaji, složio sa Haklerom.

391

Pokraj prozora Cokula je sanjivo pratio zvezdu padalicu iznad geta, dok je Čveja, zalupivši vratima, vikao: “ ‘Ajde razumijem, slomiš vodokotlić u kafani, pijan si. Shvatam i da svjetlo udara u oči pa slomiš sijalicu. Ali što ne znaš puštit vodu za sobom, a znaš ostavit česmu da teče majku ti nenormalnu?!“

Buknu glasan smeh kad Gambi odgovori da on nije alhemičar. “Gotovo, evo zora će...“, zevao je Cokula propraćen promuklim zujanjem s obzorja koje ga u sledećem trenu baci na pod, pokrivši mu telo srčom. Supersonično probijanje zvučnog zida sravnilo je pustinjske dine. Prolamala su se zvona u panici. Digni mač anđele, vidiš li šta rade?

Crne rupe u glavi gradile su stvarnost. Kao da je ceo život sanjao, sad se probudivši, Hakler je jasno spazio treperavu svetlost kojoj, prepušten instiktima u surovom trenutku, pođe u susret. Senke su ga pratile. Vrebaju priliku, opominjao se dok je puzao koristeći bol kao motiv. “Vreme ti curi kô peščani sat...” Video je Hakler pred sobom svetlosnu prikazu. Tot? U neverici se Hakler borio za dah uzvraćajući: “Dok druge orijentacije operišu unutar vremenskog horizonta, sudbina je izvan njega.” Prozirna iluminacija Tota odmeravala je ranjenika u prašini. “Ti, rob, koji slep i bos hoda, koji je idilu pomeo haubicom, iza kog ostade golet… smatraš da nije moguće odrediti kad će se konačni uzrok bića manifestovati?” smešio se Tot ozlojeđeno. “Sudbina daje osećaj ultimativnog završetka na osnovu kog se orijentiše život. Ona je beskonačnost koja određuje konačnost”, odzvanjale su Totove reči. Osvetnički se Hakler nasmeši zbog ovog valcera na mesečini. “Znači”, Hakleru se mutio vid, “ako prihvatimo kolaps kao činjenicu, shvatićemo to kao deo prirodnog toka? Jedan od potrebnih koraka koji vode ka ‘uskrsnuću’? Onda možemo da uradimo nešto po tom pitanju...” Tot se složi da je tako nekad trebalo da bude, ali sada…

Nemoć je prevladavala Haklerovim telom. Um se borio sa dušom. Uspeo je da izusti još bona mors za mene, pre nego što mu je duša odnela posvetu. Kamen

392

pade sa srca kao na papir suza. Pred Haklerom prohuja granica svemira koju krilonogo proleti, te se osvesti iza kulisa vasione. Naše beskonačje veličine je fotona oivičenog u zenici azurnog oka. Čestica, omeđena milionima svetova i denziteta, u koprenom, bezimenom bledilu koje ljudi žele da spoznaju. Protiv je oko 40 odsto pripadnika rase. Tas prevagnu. Ljudi odlučuju da pređu granicu. Vakuum se ispunjava… Antimaterija? Ne, nultitron? Plazma se izobličava. Tmina nas poput čvrste gumice orno briše… Svaka boja nestade za tren. Crvena, plava i žuta postadoše izmešane, crne i sive. Sve iščezle u bujici. Rastopile se. Brojim, sve nas je manje, i manje... Naš mikrokozam nestaje. Čovek uči bolno sporo. Zašto je nauka važnija od istine?

393

ISBN 978-953-8200-34-2

Iza uma II. zbornik priča književne fantastike

100% ROZ

BOGINJA MAČKASTIH OČIJU

Svejedno...

KONAČNO ORUŽJE

OGLEDALO

SVI WILLIJI SISTEMA

INTERVJU

POSLJEDNJI ZMAJ

(ili posljednja zmajomansa)

Nije dobro.

Od trajanja većeg priznanja nema

NE MOGU DA TE IZBACIM IZ GLAVE

SISTEMSKI DANGER-O-METER

KAO SUDBINA

DIJALOG O …

SMRT, ŽIVOT, LJUBAV

KAVEZ

ZAGLUŠUJUĆA ŠUTNJA

ZAVIJANJE NA KRVAVI MJESEC

SVIJETLA TOČKA

U ŠTAMPARIJI

LOVAC

ZAČARANI ATELJE

GORIJAN

SUDBINSKI SUSRET

ZORКA

KRIZA NA OLIMPU

NEZGODNA PRINCEZA

POVRATAK KUĆI

BREME SVIJETA

KAKO SAM UBIO MILUTINOVU BABU

ZRENJANIN U KRVI

ANTAN

VEŠPIR

SAN ILI JAVA

PONOVNI SUSRET

PRIBOJAC VIŠNJIĊ

ORASI

ŠUMSKA ARHITEKTURA

MIRIS LIPE

GLASNIK KRAJA

Vlastimir

ARET - PLANETA

ABENEDE I BOGOMOLJKA

MISTERIOZNI POSETILAC

DOSIJE: KAKO UBITI PISCA

TKO TO U MENI ŠAPUĊE

Franko

CRNO

PRIČA O GALEBU

EKSKURZIJA

TAJNA STAROG TAVANA

SLAVUJ I KUKAVICA

HITAN POZIV

Dvojica

Aida

POVRATAK PROŠLOSTI

OBIČNO PROLJETNO JUTRO

PLAVO CVIJEĊE

FELICITA

TOLERANCIJA SVAKOME, VERESIJA NIKOME

TEXAS HOLD`EM

ZAKLETVA PUSTINJE

Articles inside

Aleksa Jadžić: „Zakletva pustinje“

Andrea Bauk: „Texas Hold`em“

Antonija Željka Kahlik: „Felicita“

Josip Ergović: „Tolerancija svakome, veresija nikome“

Stjepan Crnić: „Plavo cvijeće“

Boris Kvaternik: „Obično proljetno jutro“

Aida Orahovac Kuč: Povratak prošlosti

Gabrijel Barišić: „Dvojica“

Antonija Željka Kahlik: „Hitan poziv“

Miljenka Koštro: „Slavuj i kukavica“

Suzana Marić: ,,Tajna starog tavana“

Zorana Gavrilović: „Ekskurzija“

Vesna Đukanović: „Priča o galebu“

Franko Stipković: Crno“

Miša Čanić: „Dosije: Kako ubiti pisca“