Josip Ergović: „Panelka A.D.2025“

PANELKA A.D. 2025

„S nama je danas, gospođe i gospodo, i aktualni dobitnik Svjetske nagrade za poetski moto godine, gospodin Petar Panić iz Zagreba“, nekontrolirano se iskrevelji voditelj - mlad Japanac odjeven u klaunovski kostim - s frizurom obojenom u sve dugine boje. Prilazio je `zidu` kreativno dizajniranih staklenih zaslona za trodimenzionalnu projekciju, asimetrično raspoređenih u prostoru televizijskog studija. „Možete li nam, gospodine Paniću, objasniti sve značenjske slojeve svoje pobjedničke maksime: `Ljubi, ljubi, al`ne trubi`!?“

„Ma, skini mi se“, odbrusi glava iz `dumstflaše`, položene na visok bijeli kvadar, lijevo postrance.

Šaroliko virtualno gledateljstvo - sučeljeno sudionicima emisije nasuprotnim `zidom` divovskih staklenih `zaslona-opeka` - nagradi pjesničkog slavodobitnika gromoglasnim frenetičnim aplauzom, iz sigurnosti svojih smrdljikavih brloga, ispunjenih buljucima mačaka, pasa i posvuda plazeće djece.

„Osebujno obrazloženje, gospodine Paniću“, spremno uzvrati voditelj, nazadujući prema sredini prostorije; usput spretno izbjegavajući - u visini glave obješen - divovski `akvarij za glavonošce`.

„Je li istina, generale Kuruzov, da su vaši specijalci jučer gušili pobunu u kampovima sibirske tajge?“ upita zatim voditelj, zavirujući odozdo u kremaljski `akvarij`.

„Uaaa - fuuuj“, bjesomučno zarogobori gledateljstvo.

“Glava divovskog lignja se zacrveni, da bi se nakon kraće pauze oglasila ... neprilično popraćena razdraganim zvucima balalajke u off-u: „Radilo se o masivnoj pobuni desetka milijuna zatoč ... pardon, bolesnika!“

Prostorijom se rezlegne ironičan grohot gledatelja.

„Ali, ipak ... tenkovi, generale Kuruzov!? Hm, da ... a nije li točan službeni podatak vaše Vlade, da se tamo ne nalazi više od milijun zatočenika!?“

„Bolesnika, molim! Osim toga ... gađali su nas vlastitim izmetom“, blurbne liganj pa počne, svojim izbuljenim očima i lijevim kaži-krakom, signalizirati voditelju emisije kako bi dužnu pozornost trebao posvetiti desno od njega postavljenom zaslonu, u kojem je jedna glava kolutala očima, da bi se zatim isplažena jezika - neprirodno nakrivila ustranu. Ekrančić se istog trena zamrači.

„Aaaaaa“, sućutno odreagira gledateljstvo.

„Izgubili smo predsjednika Svjetske konferencije zviždača“, s dužnim pijetetom zaključi voditelj.

„Taj više neće zviždati“, zlurado se oglasi zastupnik redneck-administracije iz staklene inačice Corral-saluna, uz pozadinsku kulisu cvilećih violina i zavijajućih kojota. Gledateljstvo opet prasne u spontan smijeh - oponašajući prasak pištolja i rzanje konja - a onda se svi zagrcnu i zamuknu.

„Kako možeš ... svinjo jedna?“ zavapi predsjednica Međunarodnog društva novinara, iz svojeg zaslona - `kaveza`.

„Pa, dobro ... je l`smijem sad ja!?“ uporno se glasala glava novinara, nalik fetusu iz flaše s formalinom.

„Pustite čovjeka, neka govori“, zaori se glas iz publike.

„Smirite se, gospodo ... apeliram na vašu parlamentarnost! Svi ćete dobiti riječ“, sedativno nastavi voditelj, a onda se uputi prema stožastom zaslonu - nalik šatoru - zabačenom u samo dno studija, pokraj izlaznih vrata. „S nama je ovdje kao i uvijek - i gospođica Bumberg ... zvana još i Anka Orleanka. Što vi,

gospođice Bumberg, mislite o izjavama kineskog ministra okoliša, da su svi globalni ekološki problemi tijekom proteklih pet godina u cijelosti riješeni?“

„Ta moralna nakaza je prokleti idiot ...“, zakriješti iz `vigvama` vrisak mlade žene. Istog trena studiom zavlada potpuna tišina. Svi su, kao u nijemom filmu, odgledali minutu Bumbergičinog siktanja i pljuvanja po staklu `šatorskog krila`. Voditelj joj se, po završetku pledoajea, zahvali na konstruktivnom sudjelovanju u diskusiji. Za čitavo to vrijeme publika se - zijevajući poput riba u svojim staklenim kvadrima - zabavljala zornim oponašanjem groteske govorničinih gesta i grimasa.

„Dabogda vas napala ... `španjolka`“, odjekne odnekud tih, zatomljen vapaj. Voditelj se razleti po studiju, tražeći izvor kletve. Pronašao ga je u vidu cilindričnog zaslona - nalik boci za kisik - okrenutog prema zidu prostorije. Brzo ga ispravi pa se ispriča: „Oprostite, gospodine predsjedniče Svjetske udruge umirovljenika ... nije bilo namjerno.“

„Uaaa ... stidite se!“ ; “Ma, šta nenamjerno!? Nabijem ti tu šarenu glavu na ... kolac!“ rogoborili su gnjevni gledatelji.

„Možete li ovdje javno i službeno demantirati nagađanja o soylentu; priču koja posljednjih dana puni stranice svekolikog žutog tiska?“ iskoristi starac prigodu, hvatajući voditelja nespremnog da u hipu isključi ton njegovog `cilindra`. „Govori se kako zeleno-bijeli dim ne prestaje izlaziti iz dimnjaka ponad toplana sabirnih logora, razasutih po pustopoljinama diljem majčice Zemlje“, kao navijen blebetao je predsjednik svih umirovljenika. Kad je voditelj, najzad, pronašao odgovarajuću tipku, golub je već punim jedrima zaplovio slobodnim nebom etera. Svjesna ozbiljnosti iznesene optužbe, publika je uputila ljubopitan pogled prema odgovornima.

„To je potpuna budalaština i zlonamjerna dezinformacija“, jednoglasno se oglase voditelji američkog, sovjetskog i kineskog sektora za robne rezerve:

„Lani smo imali odličnu žetvu žitarica“; „A mi smo udarnički potukli sve rekorde prinosa na svojim kolhozima“; „Naši su ambari prepuni riže!“

„Ni urod opijuma nije podbacio!“... Svi sudionici diskusije, kao jedan, okrenu se prema predstavniku Latinske Amerike, dok je ovaj zbunjeno širio ruke: „Pa štaa!?“ Publika se opet `valjala`, urličući od smijeha.

Predstavnik arapske AFTA-e i nafta-e sve je ovo, svisoka, nadmoćno promatrao iz svoje staklene `oaze`, s devama i haremom. Blago se krvoločno smiješio, zaogrnut šlinganom bijelom plahtom; podno četke naviksanih brkova. Gledateljice su mu, za to vrijeme, dobacivale prostačke eksplicitne ponude, izvijajući se u egzotičnom transu trbušnih plesačica ili timariteljica zmija. Druge su, opet, pred sobom upitno širile paralelno ispružene dlanove želeći saznati, kolika mu je veličina spolovila u erekciji.

„Kako vam, uopće, pada na pamet iznositi ovako svetogrdne optužbe ... u trenucima kad dajemo sve od sebe kako bismo pronašli sredstva i načine za preživljavanje ljudskog roda!? Znate li vi, gospodine moj, da postoji i odgovornost za javno izgovorenu riječ!?“ starca zločudno ošine glas osobe iz luksuznog zaslona - oivičenog paletom nijansi, od plave do ljubičaste neodređene statusne provenijencije.

„Možete vi meni, svi zajedno, puhati u dupe“, začudujuće živahno se oglasi predsjednik svih penzionera. „Ja sam star, nemoćan i ... inficiran!“ Nakon toga

on se počne beljiti i na sve strane pokazivati magareća uha; dok - istodobno voditelju diskusije nikako nije uspijevalo prekinuti emitiranje njegovog zaslona.

Publika starca nagradi dugotrajnim oduševljenim aplauzom, a voditelj zadovoljan - zaključi emisiju riječima: „Gledajte nas opet za mjesec dana ... u istom terminu!“

„A ja ... kad ću ja?“ i dalje je neutješno jamrao `fetus iz flaše s formalinom`, djelomice prekriven slovima odjavne špice.

Denis Giljević