Ladislav Babić: „Dijalog o...“

Ladislav Babić

DIJALOG O …

Bio je to prvi vanzemaljski vasionski brod koji je ikada posjetio ovu planetu. I dok su za to zadužene službene osobe, s jedne i s druge strane, uspostavljale prvi kontakt, posada je dobila izlaz. Brod je brod, makar bio i svemirski, a mornarska je duša, zna se, posvuda ista. Njena prva postaja na kopnu najčešće je ujedno i posljednja – dobra stara zadimljena jazbina, s morem viskija ili ruma i putenim bićima punim razumijevanja za tegobe dugih putovanja.

Tako se desilo da se Gurlp nađe u ovoj rupi. Doduše, on je želio iskušati zemaljske gastronomske specijalitete, kao što je to, uostalom, iz gurmanskih pobuda radio u svakoj luci, pardon, nastanjenom planetu koji su posjetili. Međutim, upravo dok se propitivao za dobar restoran s lokalnim specijalitetima kod onog čudnog domoroca koji se pomalo klatio i frfljao jezikom, desio mu se kvar na automatskom prevodiocu, te ga je ovaj, čuvši samo „ … upravo stigli … brodom … i piti …“, ni ne primjećujući Gurlpovu neobičnu spoljašnost, uputio u ovu krčmu. Tu se nije još ni snašao i već je imao pred sobom čašu triput destiliranog viskija, a kad je natjeran nekolicinom još prisebnih mornara, koji su ga odmah prepoznali i srdačno tapšali po krilima, da istrusi zdravicu, više i nije imao snage da se pomakne.

Zna se da se pravo razumijevanje, koegzistencija i bratski odnosi ne mogu stvoriti nikakvim sastančenjem na vrhu i deklaracijama, već je nužno da se narodi međusobno što dublje upoznaju i shvate tuđa stremljenja i specifičnosti, te da se istinsko prijateljstvo među njima kali u svakodnevnim, neposrednim kontaktima njihovih građana. Tako se u razgovoru koji je slijedio uz čašicu,

ovaj… bocu, počeše razobličavati specifični pogledi na mnoga važna teorijska i praktična pitanja društvenog života dviju, prvi puta sučeljenih civilizacija.

U interesu jačanja prijateljstva, bratskih odnosa, te svestrane suradnje panplanetarne civilizacije Tartarijanaca i nekoliko stotina naroda Zemlje, navodimo ovaj razgovor u cijelosti.

„Dakle, stigli ste!“ – reče Smith.

„Da, stigli smo“ - odvrati Gurlp.

Automatski prevoditelj u međuvremenu je opet proradio.

„Pa, kako ste putovali?“ – zapita Koškin. „Je li bilo dugočasno?“

„Oh, prava sitnica za nadsvjetlosni pogon, Dva dana puta s malim zadržavanjem na Nargu. Narg je za nas pravo otkriće. Nenastanjena oaza ljepote u planetskoj pustoši. Pravi raj sa svojim sarilijskim gejzirima, virilijskim rijekama i nepreglednim šumama akakija. Mmm… akaki plodovi!“ – oduševljavao se Gurlp. „Kakav okus! Koja aroma! Bit će to osvježenje za trpezu Tartarijanaca.“

„Sreća za vas što ste stigli prvi. Jeste li odmah zaboli zastavu?“ – interesirao se Smith.

„Zabosti zastavu?“ – začudi se Tartarijanac. „Što je to zastava?“

„Ne znaš što je zastava? Hej, drugar, hoćeš li reći da vi Tartarijanci nemate zastavu? Svatko mora imati zastavu, boy. Svatko ima zastavu! Zastava, drugar! To ti je simbol, svetinja, razumiješ? Kad ona leprša, srce se nadimlje, kad je vidiš kako se penje na jarbol, polako, dostojanstveno, onda znaš, svatko onda zna, da nije sam; iza tebe su ljudi, milijuni ljudi, spremni da idu za njom, bore se, ginu…“

„Zaista? A zašto se biju za tu… ovaj, zastavu? Nisu mi poznati ovi osjećaji.“

„Slušaj, drugar! Kad otkriješ novu zemlju, još ničiju zemlju, zabode se zastava. Onda se zna da je ona tvoja, ne lično, naravno, već ljudi kojima pripadaš. Smiješ joj tada dati ime, graditi kuće, obrađivati, kopati rudu,… sve što ti se prohtije. A drugi moraju tražiti koncesiju od tebe. Ako prvi zabodeš zastavu! Tako svi rade. Stari Christophor je zabio zastavu. Cook i Tasman. I Armstrong, također.“

„Budalaština! Imperijalistički običaj. Žeđ za svjetskom hegemonijom i eksploatacijom. Vidi se po vama da ste avangarda, čim ne zabadate zastave. Jasno mi je bilo odmah da ste odsvirali Internacionalu.“

„Internacionalu? Svirali smo „Tvoje oči su poput zvijezda“ i „Volim piti – čemu kriti“. I „Moja mala hoće da se mazi“ smo svirali. Bila je to gala fešta. Kapetan se toliko naroljao da ga je do Zemlje zamjenjivao Klurk. Sreća da postoje robotiupravljači, jer se navigator još uvijek nije oporavio. Cijeli brod i sad zaudara po sekiju. A i ova vaš tekućina je k'o grom!“ – istrusi Gurlp naiskap viski u svoj kljun. „K'o grom!“

„Trebali ste zauzeti tu planetu u ime radničke klase!“ – malo se razjari Koškin. „A ne da vam neki nikogović stavi šapu na akaki plodove. Akaki pripada vašoj radničkoj klasi!“

„Ali Narg nije ničiji, gospodo. Svatko može uzeti akakija koliko mu treba.“

„Aaa! Slobodna privatna inicijativa! Na pravom ste putu, momče! Samo lična inicijativa vuče društvo naprijed. Jedno drvo u vještim rukama pretvorit će se u sto, čitav hektar šume, tisuće hektara akakija! Kapital raste, lova kaplje, društvo si uzima porez… Yes, boy! Svi su zadovoljni.“

„Ah, mi ne uzimamo više nego nam treba za vlastite potrebe.“

„Čestitam, tovariš! Ovo je velika pobjeda napredne misli! Ostvarili ste načelo „Od svakoga prema mogućnostima, svakome prema potrebama“. Kakav divan trijumf marksističke misli! Grandiozna vizija je ostvarena! Ništa više ne stoji na

putu njenog kozmičkog širenja. Danas na Tartaru, sutra na Nargu, prekosutra na Alfa Centauriju…Dižem ovu čašu za komunizam na tartarijanski način! Na zdorovlje!“

„Komunizam ? Marx? Stvarno, nije mi poznato…“

„Nije to važno, druže. Bitno je da ste proveli u djelo njegovo učenje. Upoznat ćemo vas već sa njegovom misli. Štampat ćemo brošure, snabdjeti vas knjigama, kratkim kursevima za tartarijansku mladež, skriptama za studente, originalima za filozofe koji će ga proučavati. Objasnit ćemo vam teorijski kakvu ste pobjedu postigli, savjetovat ćemo vas tamo gdje ste zaostali. Za dvije-tri godine, kamarad, pazi – ja ti kažem – građani Tartara pisat će parole po zidovima, djeca će pjevati revolucionarne pjesme…“ - zanosio se Koškin.

„Pih, Marx!“ – otpuhnu razdraženi Smith. „Njegove knjige treba zabraniti!“

„Zar se kod vas knjige ne objavljuju slobodno?“

„Kako da ne! One koje su dozvoljene. Pazi, drugar, što pričaš. Kod nas postoji sloboda govora i sloboda misli. Mi smo demokrate!“

„Interesantan pristup“ – začudi se Gurlp. „Na Tartaru vlada sloboda govora misli. Oduvijek je tako bilo, koliko znam. Recite mi, zar savjest pojedinca nikada ne dolazi u sukob s vašom devizom?“

„Mene pitaš?“ – jave se obojica.

„Ako bi mi objasnili…“

Koškin je bio brži.

„Partija je avangarda, Veliki vođa je naš učitelj. Svaki pošteni trudbenik misli i govori kao njegovi učitelji. Krvavo smo se izborili za to, velim ti. Partija je pregaocima dala slobodu da naučno misle i šire njene poglede. Kod nas je ostvarena istinska sloboda govora i misli, druže Gurlp!“

„Slušaj, drugar“, ubaci se Smith, prolijevajući viski po ne baš čistom stolnjaku. „Kod nas svatko smije reći što mu volja, ako to nije komunistička propaganda, naravno. Uzmeš stolac, izneseš ga u park, popneš se i pričaš. Hoćeš o filozofiji eukaliptusa – izvoli! Ili o hermetičnosti šeste Beethovenove simfonije – tko će te spriječiti? Da li mizantropija dovodi do povećanja entropije? Samo naprijed! Koliko vrijedi „željezna lady“ pod pretpostavkom da je zaista od željeza? Hoće li mirovni pokret ubrzati treći svjetski rat? Ljudi prolaze, ako ih zanima stanu, slušaju – prođu, ako ih ne interesira. Svatko priča što želi, nitko te ne dira, plavi anđeo kraj tebe osigurava tvoju slobodu govora. Ako nisi za kolektivizaciju, jasno. A što se misli tiče, ionako…“

„…ne možeš čovjeku prodrijeti u dušu“, dovrši Gurlp.

„?“ – zinu Smith zapanjeno. „Pa to sam upravo htio…“

„Oh, mi Tartarijanci smo telepate“, objasni Gurlp.

„Vi biste onda znali što je Marx mislio kad je…“ izvi obrve Koškin.

„Otkrili bi planove za preventivni rat protiv komunističke infiltracije?“

„Na Tartaru nikad nije bilo ratova.“

„Veliki vođa ne bi morao držati govore jer bi svi znali njegove misli?“

„Nemamo Velikog vođu.“

„Čuj, drugar!“

„Slušaj, tovariš!“

Smith i Koškin zabezeknuto ućutaše. Razmišljali su jedan čas, koliko im je to viski dopuštao. Gurlp je, pomalo već grogi, promatrao preko rožnatog kljuna svoje sugovornike. Nije više bio siguran vidi li od jednog dvojicu ili su mu se dvojica stopila u jednog, no ionako mu bijaše svejedno.

„Čuj“, oglasi se konačno izvor zvuka po imenu Smith. „Jesi li ti demokrata ili republikanac?“

„Komunista?“ s nadom će Koškin.

„Tartarijanac“, izjavi svemirac. „Zar vam nisam rekao?“

„Ajajaj, tovariš Gurlp, tovariš Gurlp…“ odmahivao je razočarani Koškin. „Kakva bezidejnost! Koji manjak idejne nadgradnje! Kakvo pomanjkanje svijesti! Kako li smo samo željno očekivali da nas iz dubina svemira obasja luč napredne inetrnacionalističke misli. Htjedosmo učiti od vas, vjerujući da mesijanski širite Prorokovo učenje na radost trudbenika Galaksije. Učiti od vas? Pih!“

„A niste ni demokrate! Zar je željezna zavjesa tako daleko doprla? Tek sada razumijem. Vi ste izbjeglice. Tartarijanski disidenti! Došli ste tražiti pomoć protiv boljševika. Ne brini, drugar, mi ćemo vas osloboditi! Naš predsjednik neće dozvoliti… Kongres će se založiti! Senat će podržati! Tartar mora ponovno postati dio slobodnog svijeta!“

„Ali ne, gospodo!“ razblaživao je vanzemaljac svoje ionako blago negodovanje novim potokom destilata. Znate vi već tu dokonu čeljad. Nakon što su prokrstarili Tartar uzduž i poprijeko, poslije aerobičkih akrobacija u smanjenoj gravitaciji Zelge, opijanja halucinogenim parama Euforije i iskustva vremenske dilatacije u blizini crnih rupa, trenutačni bum predstavlja obilazak i upoznavanje primitivnih društava Galaksije. Vjerujte mi, ovo je sasvim obično turističko putovanje.“

121 Slipstream/New Weird