Antonija Željka Kahlik: „Povratak kući“

Antonija Željka Kahlik

POVRATAK KUĆI

Ivana je cijelog poslijepodneva razmišljala o tome, kako izbjeći odlazak na taj koncert. S obzirom na to da ju je pozvala bliska prijateljica, a i cijelo će društvo doći jer nakon koncerta slijedi druženje do kasno u noć, nije pronašla uvjerljiv razlog za odbijanje. Dok je, pri povratku, polako vozeći ulazila u svoju ulicu, zaključila je da je, prihvaćajući poziv, dobro učinila. Već dugo se nije osjećala tako opuštenom i zadovoljnom. Pogled joj na trenutak zahvati dio praznine s lijeve strane ulice pa pomisli kako nije primijetila da su neka stabla posjećena. Zaklela bi se da su jutros, kad je odlazila na posao, sva bila na broju. U tim mislima stigne do svog kućnog prilaza. Uključi daljinski uređaj za otvaranje garažnih vrata, ali ne dogodi se ništa. Vrata ostanu zatvorena. Nije se mogla sjetiti kad je zadnji put promijenila baterije u uređaju pa zaključi da je to vjerojatan razlog zatajenju. Sutra će kupiti nove, ako u kući ne pronađe rezervne. Izađe iz automobila pa ga zaključa, ključem jer... star je model. Sad joj zapne za oko susjedova živica. Bila je vrlo nisko podrezana, kao da je tek zasađena. Još jutros preko nje nije mogla vidjeti susjedov prilaz. Zašto ju je čovjek danas toliko skratio, nije mogla odgonetnuti. Ivana otključa vrata pa krene odložiti torbicu i ključeve na ormarić, kao što je to uvijek radila, kad... začuje glasove u slabo osvijetljenom dnevnom boravku. „Provalnik!?“ pomisli. „Što učiniti?“ Nervozno potraži mobitel, prekapajući po torbici. Ovaj joj ispadne na pločice poda i razleti se u sastavne dijelove. Vrata hodnika otvori nepoznata, čudno odjevena žena. Ivani zamre dah jer je ženina odjeća bila istovjetna odjeći njezine prabake, sa stare obiteljske

slike. Žena pogleda kroz nju, niz hodnik, i zaključi: „Nema nikoga, ne znam što je to zazvonilo.“ Okrene se i zatvori za sobom vrata. Ne vjerujući što vidi i čuje, Ivana je stajala kao ukopana. Kako nema nikoga?! Pa ona je tu, u svom hodniku, s mobitelom u dijelovima. Hitno joj treba telefon, policija, susjedi, prijatelji. Potrēsa je strah od nasilnika koji su joj provalili u kuću. Polako priđe vratima dnevnog boravka pa ih lagano odškrine. Zaviri unutra i... što ugleda? Čitava jedna obitelj zauzima prostoriju: roditelji i neodređen broj djece. Vidi ih troje, ali čuje više glasova. Prostor u kojem ona svakodnevno boravi izmijenjen je do neprepoznatljivosti. Ni traga od njezinog namještaja. Umjesto toga vidi nekoliko glomaznih komada, izrađenih od punog drveta, koji zauzimaju gotovo cijeli prostor. Izgledaju lijepo i vjerojatno su vrlo skupi, ali... nije to njezino. Otvori vrata širom i uđe. Ništa. Gotovo nitko se ni ne okrene. Samo žena u neobičnoj odjeći krene prema vratima, mrmljajući: „Sve će nas ovaj propuh u grob stjerati. Kad li će doći radnik to popraviti?“ Ivana stoji sa strane i pazi da se ne sudari sa ženom. Poželi upaliti svjetlo kako bi je ti ljudi napokon ugledali, ali na zidu na kojem je prije njenog odlaska na koncert bio prekidač, sad stoji tapeta cvjetnog uzorka. Gotovo luda od straha traži u mislima, što bi mogao biti uzrok ovom kaosu. Možda je zaspala u automobilu i sanja? Dva si puta jako uštipne obraz i jaukne, ali nitko na nju ne obrati ni najmanju pozornost. Gospodin, u jednako čudnoj odjeći, sjedi zavaljen u glomaznoj zelenoj fotelji i čita novine. Ivana pretpostavlja da su to novine, premda se sastoje tek od tri-četiri lista, velika kao plahte. Odluči prići gospodinu da čuje, zašto su oni u njezinoj kući, tko su, i kako su za samo jednu večer uspjeli toliko toga promijeniti. Gospodin sjedi u blizini plinske svjetiljke. To je shvatila tek kad mu je prišla bliže. Stvarno... čovjek čita novine i mrmlja nešto ispod glasa. Dvoje djece naglo je utrčalo u sobu. Stariji dječak i mala djevojčica. Oboje jednako čudno odjeveni. Dječak je projurio mimo nje ravno k muškarcu tražeći, gotovo inzistirajući da se konačno ode pozabaviti s djecom koja na katu stvaraju nevjerojatan nered. Govorio je to tako sugestivnim tonom da je gospodin ostavio novine, ustao i ozbiljnog lica

krenuo za sinom. Djevojčica je ostala stajati na mjestu, čvrsto zagledana u Ivanu. „Konačno me netko vidi“, pomislila je. I, da... malena ju je vidjela. Sasvim polako, sitnim koracima, prilazila je. Ivana je mirno stajala na mjestu, čekajući. Kad je curica stigla na korak od nje, čučnula je kako bi joj bila što bliže. Tiho je upitala: „Vidiš li me?“ Malena je samo kimnula glavom, proučavajući je sa zanimanjem. A onda, sasvim spontano kao da se oduvijek znaju, djevojčica joj je prišla sasvim blizu i stala pregledavati njenu odjeću za izlazak. Svilena je bluza šuštala u malenoj dječjoj ruci. Ivana je bila sasvim mirna kako je ne bi prestrašila. Ipak odlučila ju je upitati, tko je ona i tko su svi ovi ljudi, tu u njenoj kući. Na pitanje, kako se zove, djevojčica je tiho odgovorila: „Margarita.“ Ivana je nastavila s pitanjima, a onda se nemalo iznenadila curičinim odgovorima. Malenoj su ta pitanja bila čudna jer, kako je objašnjavala, ona je tu od rođenja, kao i njena braća. Svi su se tu rodili. Na kraju je djevojčica Ivanu upitala, što ona radi u njihovoj kući, kako je ušla i što je rekao tata kad ju je vidio? I... kako sad djevojčici koja ju jedina može vidjeti objasniti da ona nije u njihovoj već u svojoj kući i da sve ovo ne može biti stvarnost? Tihim je glasom pokušala: „Margarita, ja u ovoj kući već dugo živim, ali tebe nikad prije nisam vidjela, kao ni tvoje roditelje, braću ni sestre. Ti me vidiš, ali čini mi se da me tvoj tata ne vidi. Zašto je tako, ja stvarno ne znam. A ne znam ni to, kako će se sve ovo završiti. Možda bi ti mogla reći svom tati da sam ja ovdje? “Malena je i dalje dodirivala Ivaninu bluzu i hlače pa ju je, u čudu, konačno upitala: „Što si ti? Dječak ili anđeo?“ Ivana na to pitanje prasne u glasan smijeh. Potrajalo je dok se nije uozbiljila i pokušala malenoj objasniti kako nije ni jedno ni drugo nego žena, kao što je i njena mama. To Margariti nikako nije bilo jasno pa se odmaknula za jedan korak. Ivana, izmučena svim strahovima, umorna odluči sjesti u fotelju. „Ne, ne, ne!“ zavikala je djevojčica. „Tu samo tata smije, nama je strogo zabranjeno!“ Po strahu u razrogačenim dječjim očima vidjela je da je to istina. Budući da tate nije bilo, ipak je sjela. Novine su bile odložene na stolić pa ih je mogla bolje pogledati. Šok na njenom

licu bio je veći od svega što je proživjela do tog trenutka. Datum na vrhu novina govorio je o tisuću osamsto i… to nije moguće… strelovite misli projurile su joj glavom. Kako je moguće vratiti se... ne vratiti se nego zalutati u tako davnu prošlost? Sad uistinu nije znala, što i kako dalje. Gospodin se konačno vratio u dnevnu sobu i krenuo prema fotelji, ali krik male Margarite ga zaustavi. Ivana je ustala i, teturajući, sjela na pod uza zid. Zaprepašten krikom, čovjek je malenu podignuo u naručje. Ona mu je nastojala nešto reći, no riječi nikako da se oblikuju. Neprestano je pokazivala prema zidu podno kojeg je sjedila Ivana. Kad se malo smirila, djevojčica je riječima: „Ona je tu... žena je tu, sjedi na podu, uza zid“, pokušala objasniti ocu zašto je kriknula. „Sjedila je u tvojoj fotelji i ti bi sjeo na nju“, govorila je, upirući prstićem prema Ivani. Otac nije znao što bi započeo pa je pozvao ženu da odnese dijete u krevet. Kad je majka odnijela djevojčicu, Ivana je ustala. Gospodin je krenuo prema zidu, pregledao i opipao tapete, ali ništa neobično nije pronašao. Ivana se izmicala kako bi on prilazio. Konačno se vratio svojim novinama, sretno zavaljen u zelenu fotelju.

Ivana je morala izići... iz kuće i iz svega ovoga što joj se događalo. Tiho otvori vrata. Gospodin pogleda prema njoj, mrmljajući kako će već sutra riješiti taj problem s propuhom. Ustao je i krenuo ih zatvoriti. U isto vrijeme Ivana otvori ulazna kućna vrata. Zastane i pogleda kako joj čovjek iz prošlosti prilazi. Nadala se da će je ovoga puta vidjeti, ali nije. Krenula je prema automobilu, parkiranom na prilazu. Podignula je pogled prema jedva osvijetljenom prozoru na katu. Jedna malena ruka joj je mahala. Ivana uzvrati pozdrav.

Odlučila je prespavati u hotelu, a sutradan će vidjeti, što se to zbiva s njezinom kućom. Spavajući rastrganim snom ipak se uspjela odmoriti i, nakon jutarnje kave, krenuti svome domu. Sve je bilo baš onako kako je ostavila pri odlasku na koncert: drveće je bilo veliko i na broju, susjedova živica toliko visoka da se nije vidjelo njegovo prilazno mjesto. Otključa ulazna vrata, odloži torbicu i ključeve na ormarić. Otvori vrata dnevnog boravka pa uzdahne prelazeći pogledom preko svog modernog namještaja. Sve je bilo u potpunom redu. Sve osim odgovora na pitanje: „Što se to, dođavola, zbilo sinoć... nakon koncerta?!