Milan Janković: „Zaglušujuća šutnja“

Milan Janković

ZAGLUŠUJUĆA ŠUTNJA

Konkretno, borio se s razumijevanjem ljudi, ali je bio u potpunosti povezan njihovim ponašanjem. Pretpostavljao, kako su to samo njegove nedosljednosti što ga drže iznutra, a koje dovode do točke gdje je teško više disati. Odanost i povjerenje su temelj ljubavi i to je, na kraju, bit njega samog, po pitanju njegove afirmacije, pripadnosti ili afekcije… Bez tih elemenata nije vidio svoju usmjeravajuću energiju prema slobodnom prostoru koji nije u stanju reciprocitetno uzvratiti mu sve, pa i uloženo vrijeme. Vrijeme je najskuplja roba na svijetu, a ipak, proveo je toliko svog vremena u promatranju, kako bi utvrdio integritet i karakter drugih, smatrajući kako je bolje donositi odluke ako je dovoljno informiran, za razliku od mnogih koji prolaze kroz prijedloge recitirajući sami sebi u odrazu; „Rekao sam ti to!“ nakon već svih činjenica. Nije znao za druge, ali prezirao je te riječi, baš kao što danas prezire i sva svoja opažanja. Uporan, kad je riječ o iscjeljivanju svojih životnih ulomaka, koji i postoje zato što nije rođen da bude ništa drugo nego što jest, a ništa manje nije nikad očekivao od drugih. Neke mu stvari nisu smetale, za neke ga i nije briga, međutim, kada su u pitanju ljudi koji narušavaju njegovo stanje, osobito emocionalno blagostanje njegove duše, neophodno mu je bilo povući se u svoju osamu, kako bi u potpunosti razumio sve, pa sve u sebi razvrnuo, isprekretao, da ne ostane niti jedan

fragment nepokretan, pa slagao ponovno analizirajući sve, jer je metodičan i analitičan u svakoj svojoj znatiželji, bez etičkih dilema. Najveće stvari su male stvari i njihova prisutnost. No ponekad nije vidio niti vrijednost tih malih stvari, ako su njihovi sastojci odlučili krenuti na put bez postavljanja rute i datuma povratka. Njegova vizija zamagljeno boravi na rubovima, gdje zadržava se između 'možda jesam' i 'jesam', pokušavajući razumjeti samog sebe, utapajući razmišljanja u pozornicu života. Što god da mu se događalo, događalo se odjednom i sa svrhom. Istina i povjerenje oduvijek je bilo nedostižno u njegovom životu, jer je oboje bilo zauzeto borbama s lažima i prijevarama. Ponekad toliko žustrim da nije mogao više razlikovati tko je i gdje je. Iako shvaćajući da su njegove vizije uvijek na nekoj periferiji, dok krvne žile su se žvakale suptilno prema srcu od razočaranja, jer kada je volio, volio je tako duboko, da je već u vizijama odmah bio fragmentiran za realizaciju nove izdaje. Ono što nikad nije očekivao je - kako sam sebe uvijek nekako nagovori da si zabije prste u oči, čekajući da ga pogode nove laži poput teretnog vlaka. Iako, još davno je shvatio da svoje srce mora gurnuti duboko u džep, prije nego počne opet vjerovati i voljeti; ipak dogodi se da to zaboravi, zaslijepljen nekim lijepim uspomenama iz prošlosti. A onda se ne dogodi ništa osim mučenja, pogotovo kad razmišlja o svim istinama koje je otkrio, a koje su u sukobu s onim što osjeća. Ponekad i ono što zna da je istina, u dubini svog srca, sukobljavalo se sa stvarnostima. Tako uvijek suprotstavljeno, između istine i laži, srce mu postade kao rudnik po kojem ruje pitajući se tko će mu sutra lagati, izdati… I ono što je pročišćeno ponovno postaje zaraženo, poput mrlje, postaje njegovim vizualnim i svjesnim kapacitetom. Zašto uopće da vjeruje srcu? Smrtno je i nestabilno. Često se pitao, a opet se srcu prepuštao. Znao je samo da, sve što je osjećao, ne mora činiti voljenoj ženi. Toga je bio

svjestan otkad postoji. Ali nije moga razumjeti, zašto onda dva srca nisu poravnana u tome, kao da to nije važno, kao da se nikada nisu niti voljeli. I sve suze ne mogu pokazati ono što leži ispod površine mora, jer samo su poput brodica koje nemaju sigurnog veza. Nije nikad gubio sebe i svoje riječi; ni kada je tugovao, pa niti nakon svega što je masakrirano u dubini njega.. same duše. Uvijek se oporavljao od toga što je u konačnici sam sebi nanio.

Da bi se istina razotkrila, ona mora biti međusobno strujanje, kako bi mogla dodatno gorjeti. Ali, to je sad nevažno za vrijeme ekstrapolacije njegove duše. Očigledno, kasno je, i umoran je od razgovora sa sobom, iako mu oči nikad nisu teške kada razmišlja o njoj. Umoran je i od bacanja pokušaja na more bez ičega, poput broda bez plova i sidrenja. Dakle, ne mora više ništa reći, jer u svom ništavilu iznevjerena i izdana je ljubav koja se čuvala jako dugo. I više ne želi da upiru svojim prstima, međusobnom mišlju, tko je više kriv, jer krivi su bili oboje.

Ako to želi, to je njen put ili autocesta, jer očito voli taj kolač, jesti ga polako i još dugo. No imajući u obzir da sam ja vozač na velike udaljenosti, kad jednom odem, bit ću samo u retrovizoru, odlazeći u suprotnom smjeru.

I zapitat će se jednog dana, što je bilo važnije? Njegovanje ljubavi, koja je bila poput melodične melodije, a koju sad pjevaju drugi u istom dahu. A i to ne znači ništa, osim što oboje nastavljaju ulogu, kao u nekoj lutkarskoj emisiji, zamišljenoj da to svi na planeti vide, vjerojatno i u svemiru. Neugodan i glup je taj osjećaj prednosti u nadmudrivanju, jer oboje su slijepi kao šišmiši.

I sve to se događa kao kada znatiželja ubija mačku.

Stojeći na rubu vlastite volje, razmišljajući kako dalje, prema budućnosti, držeći u rukama prošlosti spremne za prisiljavanje na zaborav… iskrade mu se suza kao napuštena vrsta koju odnosi suhi vjetar s ulice. Vratio se usamljen u svoj stan. Srce mu zadrhti za posljednje sjećanje.

Spreman je za novi početak, novi skok u kojem će ga i dalje svi smatrati gubitnikom nove priče. No nije ga briga. On samo zna da svakim sutra gubi mladost i vrijeme, a za ovo sutra, zna zašto mora poduzeti ovaj skok. Svojim zadnjim, dubokim dahom, pripremao se, jer je ovo možda posljednji čin u životu. Nada se da će dobiti svoju fatalnu recenziju i moći reći čitavom svijetu da nije više tužan zbog svih tragedija, već samo da je iscrpljen od ljudi koji su odavno mrtvi iznutra… da odlazi u mjesto daleko od svih, za novi pothvat svojih

snova.

Jednom davno, mu je u san došao sam kralj prokletih, sa svojom vojskom sjena, koje su ga pratile iz svih vrata „Hadisa“. Rekao mu je:

„Dolazi kraj tvoje izgubljene generacije.“

(Vrisnuo je ushićeno silazeći na Zemlju, na osiromašene ljude, pijući krv iz majčinih otvorenih rana. Napunio je nebo crvenim i žutim žamorima, dok su mu očima prolazili ostaci življenja u ljudskim patnjama. Lagano je zvijer hodala usred propadajućeg svijeta, upijajući i diveći se smrti, loveći krikove duša koje propadaju kako bi blagovale mlado meso. Došao je da širi svijet novih smrtnika, da bude kralj svih prokletih…)

Kada ti u san dođe nešto takvo, a nisi niti počeo svoj život, mnogo pitanja si čovjek postavi. Ali borio se svim svojim bićem, protiv svih sila, samo da dokaže kako je ljubav vrh svih i svega, pa i njega. No sve ima svoju cijenu, znao je to… jer bio je prijetnja...

Obećana, a zabranjena ljubav…

Svladao je umijeće zadržavanja srca da plati otkupninu, sve dok nije ispunio svoje mekane popustljive nabore ljubavlju, nakon svega je bio zapetljan u toplom trenutku dubokog, tvrdog brušenja života, u neizgovorenim razmišljanjima i dugim strastvenim poljupcima. To je bio potpis kojim se potpisao na nju, u miru tamo, jednom davno.

Ljubeći je na takav način, da ju je ostavio zapetljanu i bez daha, na njegovim besprijekorno tečnim padalinama, ostavivši je slabašnu da drhti poput lišća stabla na driftu vjetrova. Ali bilo je dovoljno da je čvrsto drži u svom srcu, iako se nedvojbeno mučio u gorkoj borbi između pakla i svoje ljubavi, svjestan potpuno da će biti samo kratko u tim spoznajama.

Njegova se umjetnost nikada nije mogla izričito naučiti i shvatiti, jer je bio raspršen između A i Ž, na svakom kontinentu, slobodno prosijavajući druge cvjetove s njegovim sjemenom, u vrtu koji je bio prekriven mirisom jasmina i ruža.

Kao spor, ali metodičan udar, njezino krhko biće, preraslo mu je sve u nevjernostima. Čvrsto je uhvatila i privukla bliže, dok se nije čvrsto našao u utorima njezina suptilnog poljupca. Počastila je njegovu prisutnost holistički; srcem, umom, tijelom i dušom. Ljubio ju je, a ona ga još više nagrađivala svojom besmrtnom odanošću. Slušajući koliko se mučila umirući, poput ruže koja nije bila hranjena, znao je da se nikada neće ugasiti žeđ ovoj ljubavi.

Indoktriniran svakim centimetrom svoje cjeline, iznutra je uživao u komadićima koji su je ispunjavali, dok je njezina zamršenost plesala na svom jeziku, sve dok je nije više imao uz sebe, jer je postala… kao ispružena na području bezbožnih provokacija. Ali volio ju je bezuvjetno svom svojom dušom, samo nju mu je dozvoljeno voljeti, i znao je zašto.

Uhvatila ga je šaputanjem njegovih koraka, dok je svojim glatkim jezikom gurao svoje ime na nježne nabore, postepeno i nju zapetljavajući u mrežu, koje pletivo je odlučio raspetljati, ali je bilo tako zamršeno.

Pa ipak, klizila je njegovim strpljivim strastima, ostavljajući se svaki put slabom i mučenom, iako se zujanje njegovog iskrenog srca uskladio s njezinim, čvrsto suprotstavljenim između neba i pakla, koju nije mogla definirati, dok je uranjao između njezina oceana ljubavi i čistoće.