Rozaida Naglav: „100% Roz“

Rozaida Naglav

100% ROZ

Roz je bila prva koja je načela dramu. „Mravi i ja smo jedini koji ćemo se utopiti“, kazala je glasno u kafeu „Libertas“ gdje smo kao i obično pili čaj. Često je govorila o stvarima koje nisam razumio. Tada ju je bilo najbolje pustiti da izvergla što misli uz povremeno ubacivanje kratkog komentara: „Hja.“ Ili: „Hm.“ To je moja taktika kojom istovremeno iskazujem i podršku i sumnju i protivljenje, pa si tako osiguram dovoljno manevarskog prostora da se obranim od njenih nebuloznih debata. Ali tog dana, čim je iznijela golu tvrdnju o utapanju, za one: „Hja.“ Ili: „Hm“ nije bilo mjesta, jer mi je odmah iz čista mira na sav glas odbrusila u facu da sam obična zakovica na bolesnom konstruktu. Kojem konstruktu? Zašto bolesnom? Ne, nisam razumio, ali to me ne bi brinulo da se nisu sve glave u kafeu „Libertas“ okrenule prema nama. Od tjeskobe sam se slijepio sa stolicom, jer svi su počeli buljiti u mene. Očito sam povezao sve zgrožene, neurotične oči, sve misli koje su se slile u skupni zaključak, osudu hladnog prezira. Roz se nije pustila zakovati. Bijesno je odjurila.

Prvih dana nisam tražio Roz, jer nisam bio sasvim siguran trebam li se na nju ljutiti. Nikad se ne naljutim dok dobro ne promislim zašto, a onda i koliko dugo mislim biti ljut. Osim toga, smela me je želja, mada u veoma maglenoj nijansi, da bih i ja znao odjuriti onako kao Roz. Ta otvorenost i spontanost me je golicala. Najvjerojatnije zato jer se bližio moj programirani termin erekcije. Tad bih zamišljao da mi Roz gricka usnice svojim bijelim zubićima ... ili, još bolje, tamo gdje nabreknem kad pomislim na te njene zubiće. Da, moglo bi biti tako. S grickanjem. A nije. Ah, takva je Roz. Uvijek zbunjuje i komplicira. Razmišljao

sam i o njenoj glasnoći. U kafeu „Libertas“ nitko ne govori glasno. Uvijek se čeka da se čaj ohladi, da se ne bi glasno srkalo. I zašto je Roz bila glasna? Kad ne mogu riješiti sadržajno neki problem, zakačim se na formu. Tako mi je lakše dok cupkam u prazno. Do drame o utapanju tako nisam ni došao.

Uh, ta Roz. Valjda nije opet upala u svoje neuroze kao prije nekoliko godina. To su bila natezanja u pravom smislu riječi. Kako-tako prihvatila je da se je, poslije Velikog Dana Mijene, kad nas je ostalo sasvim malo, počeo cijeniti svaki život. Mislim i tuđi životi, jer odnos prema vlastitom životu nikad nije bio problematičan još od vremena pračovjeka.

Kako-tako prihvatila je i kloniranje životinja, pa onda i neprocjenjiv značaj banke NASLJEĐA. Uostalom, od tamo je dobivala genetske uzorke za svoje ptice.

„Roz, ptica ne bi bilo da nije tako“, kazao sam joj i ona je prvi put od kad je znam kazala samo: „Hm, … Hja ...“ Ali nije popuštala oko priključivanja naših mozgova na glavni kompjuter. „Orwell“, zarežala je, a onda se zatvorila kao školjka. Roz rijetko kad šuti pa sam iskoristio priliku da ponovim sve ono što ni za nju ne može biti sporno: „ … sintetička jetra ili sintetički mozak, čemu praviti razliku ... čak je mozak dosljedniji, jer je u njega presnimljeno sve što je bilo u organskom mozgu. Svi događaji, do jednog … Mijenjaš, preslikavaš u nedogled ... Ej Roz, vječni život, što bi više htjela?“

Bio sam detaljan i kod isticanja da se demokracija poštuje u svim vidovima pa tako i u smislu onoga što želiš znati, što znači da svoj mozak puniš onim čime sam želiš. Jesu li to video igrice ili informacije o novom čipu za ugradnju koji je upravo postao dostupan, a omogućava bolje funkcije tijela i, naravno, mozga ili možda reality show da vidiš što je po novom šik. Uz vječni život i mozgove koji kod svih rade kao urice, jer glavni kompjuter pazi da se koja žica ne skuri, normalno je da će se znanje i interesi svih nas izravnati najkasnije do godine 3948. No svatko o sebi odlučuje, kad i u kojem opsegu će mijenjati svoje organe

sintetičkima. Do potpune zamjene nedostaje samo 0,5% individua od svih nas koji smo već kompletirani. Nitko onih 0,5% ne dira, nitko ih ne sili na te zamjene iz organskog na sintetičko i mislim da je to najbolji pokazatelj kako se poštuje demokracija, jer ako se poštuje nerazuman stav onih malobrojnih da si nisu olakšavali i produžavali život, onda što na druge stvari gubiti riječi. Moraju se ponuditi uvjeti pa onda i do izravnavanja svih nas u svakom pogledu dolazi sasvim demokratski. To je barem jasno. Tu me je Roz prekinula posprdno kazavši: „3984! Dvije tisućita Orwellova obljetnica“, a ja sam je zabio natrag: „Može svatko izgledati kako hoće, pamtiti stvari koje hoće, imati emocije koje hoće, a ti si, Roz najvjerojatnije svoje emocije i neurotičnost dala naviti do maksimuma.“

Namjerno nisam spominjao program za seksualne nagone. Toliko me je iznervirala (taj program za emocionalnu osjetljivost sam odmah iza te svađe s Roz dao bitno utišati), da sam joj skoro kazao da se je seksa najvjerojatnije jedino ona odrekla, ali joj se ipak nisam htio zamjeriti. Možda ima tajmiran nagon na svakih 20 godina. Ja, po vlastitoj želji, imam erekciju i sve što spada uz to, dva puta godišnje. Više nije preporučljivo da se ne bi „zamastili“ senzori, pa se užitak naslade svede na razinu olakšanja nakon pražnjenja mjehura.

Tada, kod erekcije, mislim na zubiće Roz i pitam se bi li s njom bilo drugačije ... Kad malo promislim, hja, hm, … možda bih ipak dao smanjiti seksualnu znatiželju na malo niže frekvencije, pa kvragu Roz i kako bi bilo s njom i njenim grickanjem.

Mislio sam, kad su onomad premjestili Roz iz odjela s kloniranim pticama na odjel mrava, da će joj to pomoći da se malo unese u realnost. Mravi imaju svoj red i to tako savršen da su jedini koje ne treba klonirati. Zapravo su pravo malo sociološko čudo i, na neki metaforičan način, s onim svojim mravinjacima su slični našem društvu. Do tog saznanja je sigurno došla i Roz, jer je opet postala

ona stara Roz. Gnjavila je, ali nije više bila tako neurotična, tako da sam mogao u debatama nastaviti s onim svojim: „Hja.“ Ili: „Hm.“

I sada, možda bih duže mozgao o izgredu Roz u kafeu „Libertas“ da mi se baš onda nije dogodila stvar koja me je uznemirila. Zato mi je trebala Roz, jer kad sam miran - uznemiri me, i obratno. Zato Roz najradije srećem kad me nešto brine.

Dakle, moja briga su dva bijela medvjeda koji zapravo više i nisu bijeli. Lani me je to pitanje mučilo i čak sam pomišljao da je možda krivo kloniranje. Bili su kloni od istog klona, od klona … i tako redom 56 puta. A možda je kriva crkotina kloniranih tuljana kojima smo ih hranili … S materijalom za kloniranje treba štedljivo postupati, jer već se je dogodilo da su iz banke NASLJEĐA potrošeni zadnji uzorci pa su u nepovrat izbrisane čimpanze, zlatne ribice, i da ne nabrajam. Roz je tu moju uznemirenost preobratila u opreznost, kazavši da je sjevernim medvjedima sasvim svejedno jesu li bijeli, jer koritu s dnevnim obrokom mrtvih tuljana mogu prići bez problema sve da su crni kao crne ovce. „Mada su klonovi, priroda čini svoje čim su prestali biti lovci“, kazala je.

Zahvaljujući Roz dobio sam na vremenu da temeljito promislim, da li da se podigne ograda između medvjeđih teritorija, da ih možemo hraniti živim tuljanima koji sigurno ne bi šljivili medvjeđe teritorije kad bi bježali od njihovih zubi. Tada bi se medvjedi mogli poklati, brinulo me je, pa se nikako nisam mogao odlučiti - ili ograda s mogućnošću lova ili bez ograde pa poslužena crkotina. Čudno je kako se ponekad ne može sve uskladiti. Mislim da ne postoji rješenje u smislu - Vuk sit, ovca cijela. Možda bi to Roz znala. Njeni mravi nisu klonirani. Žive, umiru, liježu se novi i, uopće - bez iznimki teče proces života i smrti. Možda Roz baš zbog svojih mrava smisli nešto pametno za moje klonirane medvjede. Zato sam počeo tražiti Roz, naravno kod njenih mravi, ali tamo je nije bilo. Niti mrava nije bilo. Kazali su da je Roz sve mrave odnijela

neznano kamo uz komentar da nas mravi ne trebaju, a ne treba im niti da se zbog nas utope.

Ako treba ona – neka, a mrave ne da. Tako je rekla. Od Roz možeš očekivati svašta, ali što takvog ... Katastrofa. I tako sam ponovno započeo razmišljati o Roz.

A da je Roz spadala u onih 0,5% individua bez zamijenjenih organa (uh, niti jednog nije mijenjala) nije mi se nikad ni sanjalo. Čudna je, doista je čudna, ali da je na takav način čudna ... Bila je 100% iz same sebe i bila je stara 30 godina. Možda je zato voljela svoje mrave. Oni su bili 100% mravi i ona je bila 100% Roz. Što je, dovraga, mislila kazavši da će se jedino mravi i ona utopiti ako ostanu na našoj robotskoj Nojevoj barci? (Opet ta imena, sad i neki Noe.)

Pitao sam i doznao da se Roz nije utopila, ali je u nekoj drugačijoj vječnosti od naše. Moralo se tako odlučiti. Onih 0,5% individua s bio organima … hm, hja, … zapravo ih više nema. Ostala je samo 100% Roz. Jedini genetski materijal ljudske vrste u našoj banci NASLJEĐA. Drugi, sve i da to hoćemo, više to ne možemo biti. Smrznuta Roz među smrznutim pticama, medvjedima, tuljanima, delfinima.

Uh, Roz, tko će uloviti one mrave koje si pustila na slobodu? Hja, hm, … najbolje je da naručim isključenje svih programa koji me zbunjuju i da više na Roz ne mislim.