Marija Juračić: „Smrt, Život, Ljubav“

Marija Juračić

SMRT, ŽIVOT, LJUBAV

Smrt je sveprisutna i sveobuhvatna. Nalazi se u svakoj stanici materije, rađa se s njom, raste u njoj dok je potpuno ne preplavi i preuzme pa sam sklona tvrdnji da je materija primaran oblik postojanja. Da je drugačije, da je ideja u postanku svemira imala primat, ona u svoj plan ne bi ukalkulirala smrt. U svemu živom postoji Smrt. Njezin sat otkucava od iskona, a njeno vrijeme precizno i mirno sve postojeće pretvara u prah. Ona ništa ne propušta, nikoga ne štedi. Nema u njenom činu namjere. Ona djeluje automatski u skladu sa svojom prirodom, zakonom urušavanja i ništavila. U svom djelovanju nije predvidjela bol, jer u ništavilu boli nema. Bol je rezervirana za život.

Kolika je dubina vremena u kojoj je Smrt carevala, mirno i samotno, bez životnih oblika, ne možemo pojmiti, kao što ne možemo pojmiti trenutak u kojem se pojavio Veliki Um svemira u kojem je bljesnula ideja koja je pokrenula mrtvu materiju i potaknula stvaranje života.

Od tog trenutka, od trenutka Velikog bljeska, Život se neprekidno bori za opstanak. I nije mu lako, jer on uvijek, u svakom trenutku, u sebi nosi Smrt. Dok je Smrt svevremena i cjelovita, Život je fragmentaran i mora se neprekidno obnavljati, uvijek u novim jedinkama. Raskošan je u svome stvaranju žive prirode, kreativan u svome nastojanju da opstane, bez obzira na milijune svakodnevnih, malih, pojedinačnih smrti.

Ne znam je li Životu svejedno što se u njegovom bazenu zbiva dok se on sam nastavlja. Izgrađen je na okrutnom zakonu preživljavanja u kojem moraš ubiti da bi živio. Tijelo traži hranu, a hrana je drugi živi oblik postojanja; biljka ili

životinja, svejedno. Sumnjam da se Život bavi etičkim problemima. Priroda ih ne poznaje. No da bi se održao, da bi se obnavljao u toj igri Biti ili ne biti, Život je stvorio ogromnu, obrambenu silu koju zovemo Ljubav.

Bila ona melem i utjeha ili samo vješti trik Života, ona spaja jedinke i stvara nove jedinke. Ona prelazi granice Svijeta živih i egzistira tako opredmećena, dirljivo sama, čak i beznadna. Ona postoji izvan svih stvari. Pripada duhovnoj sferi u koju Smrt nema pristupa. Zadržava ono što je Smrt uništila, preko groba voli, jednako snažno i duboko i ne dozvoljava da se njen žižak ugasi. Ona negira fragmentarnost života, nestajanje svijesti jedinke, ona se provlači kroz sva životna vrenja i obnavlja se u cjelovitosti realnog i duhovnog života.

Duhovnu sferu života objašnjavaju mnoge religije i filozofije koje se često međusobno sukobljavaju, a tijekom povijesti nerijetko su djelovale zlom po čovjeka. U Velikom Umu Svemira, u kojem je bljesnula prva misao, nema sukoba.

Dopuštam si misao da je On ogromna, moćna svijest, koja postoji po sebi i čiji smo svi mi dijelovi. Otrgnuti od nje, prolazimo razne realne živote u kojima smo potpuno samostalni u odlučivanju, u poimanju Dobra i Zla. Na kraju svoje fizičke smrti vraćamo se kući, vraćamo se toj Svijesti i iznova postajemo njezin dio. Mi sobom nosimo i Dobro i Zlo kao darove povratka i o količini dobra i zla naše duše ovisit će sreća i stanje te Svijesti. Kada čovjek proziva Veliki Um zbog neke grozote koju čine ljudi, treba znati da tu grozotu nije učinio On, da jedino ljudi po slobodnoj volji mogu odlučiti i jedino oni snose zasluge i kaznu, jer oni su On.

Svi smo nastali iz istog moćnog izvora i svi se vraćamo istome ušću. Koliko mi poštujemo ideju Dobra, toliko će dobra biti i kuća u kojoj živimo i Svijest kojoj se vraćamo i iz koje ćemo nanovo poteći. Svi se rađamo s klicama Dobra i Zla i upravo smo zato sami odgovorni za svoje postupke. Svojim postupcima u ovom životu utiremo put budućem postojanju, jer sve postojeće prožima ista umna osnova.