Spomenka Krebs: „Tko to u meni šapuće“

Spomenka Krebs

TKO TO U MENI ŠAPUĊE

Pokrih se dekom preko glave, ali glasovi se ne umiriše. Ni nakon nekoliko seansi koje sama naučih i podigoh oko sebe kao zaštitni zid od ludila. Izađoh napolje, a večer se svim svojim jedrima razmahala. Žubor Sene me uvijek opijao pa i šetnje po pariškim noćnim i praznim ulicama po kojima se provlačio miris svjetskih specijaliteta koji su mi dražili nosnice. Lagani vjetrić se igrao mojim kovrčama uvlačeći se u haljinu kao da me miluje i tješi. Ne, noćas mi ništa ne pomaže. Osjećala sam da mi glava puca od silnih glasova koji nisu postajali tiši i smireniji, nego su mi sve glasnije i gotovo panično naređivali nešto što nikada neću shvatiti ozbiljno.

Ulazeći u jedan od mnogih noćnih klubova, spotakoh se o nogu zgodnog muškarca. On se samo nasmiješio ne govoreći ništa. Zbunjeno i žurno sam sjela pored bara i naručila viski. Ponekad bi mi to pomagalo u ovim ludim godinama koje ostadoše iza nas. Nas? Zar mogu nazvati te glasove „nama“? Od kuda taj plural u mojim mislima? Ja sam jedinka na ovome svijetu. Sama, ostavljena, zaboravljena. Jedino još što imam sam ja i ovo malo garderobe, zarađene negdje po restoranima gdje sam prala posuđe. Imali su pravo majka i otac. Svoje diplome mogu poderati, baciti na smetište, ali ne smijem sebe zaboraviti.

Glasovi se malo umiriše kada sam se, pomalo opijena, naslonila na bar i osmjehivala se slici roditelja koja se pojavila ispred mene. Zanesena tim prizorom ne primijetih da mi netko prilazi, niti da stavlja piće ispred mene. Ne primijetih ništa, jer se silna i nepodnošljiva vriska u mojoj glavi pojačala.

Stegnula sam objema rukama glavu vrišteći. Odjednom je crnilo zavladalo barom. I tišina. Ta tišina koju tražim cijeli moj život obilazeći svijet, uvijek ponovno. Udahnula sam zrak s olakšanjem misleći da umirem.

- Bože, hvala ti!

Probudih se slušajući prijatan glas koji je dopirao iz ugla sobe. Prvo pokrenuh ruke, pa noge. Ne, ovaj put nisam svezana. Znači da nisam na psihijatriji. Ali gdje sam sada? Odjednom mi postade jasno da se taj glas obraća meni i da

razgovara sa mnom.

"Sigmund Freud, Charles Dickens, Sokrat, Churchill i još mnoge poznate povijesne ličnosti su imale problema s glasovima u glavi, ali nisu paničarili, niti bježali od sebe i glasova.

„Ovo je informacija koju trebate shvatiti ozbiljno, razmislite i nastavite s vašim radovima. Vaše je da slušate i pratite što vam ti unutarnji glasovi govore. Vi se morate sprijateljiti s tim glasovima u sebi jer ćete samo tako moći izdržati taj rijetki dar prirode. Mnogi znanstvenici tu osobinu više ne nazivaju šizofrenijom, nego darom koji čovjek rođenjem stječe kao talent…

Znate li da je Dickensu jedna gospođa iz visokog društva povjerila da svake nedjelje na svetoj misi čuje divan muški glas koji joj priča masne viceve? Prozvaše je onda antikristom zbog čestih provala smijeha. Cijela obitelj je izgubila status koji je imala pa i imanje se polako vremenom trošilo. Odlučila je ne ići na svetu misu nedjeljom... nikada više."

- Gdje nestadoše glasovi? Zašto je ovako mirno? Jesam li umrla? Ako je smrt ovako mirna, tiha i čista, onda je dobrodošla.

Pokrenuh se i vidjeh zračak sunca koji se prelamao u buketu cvijeća postavljenog na malenom stolcu pored moga kreveta. Pokrenuh ruku i osjetih toplinu njegovu na koži.

-Kako je sunce toplo!

Osjetih toplinu i u duši. Pokušah ustati. Sva sretna skočih na noge, potrčah prema vratima. Htjedoh bježati iz ove sobe u kojoj osjetih više ljudske osjećajnosti i dubine, nego u posljednjih deset godina. Sa strahom dotakoh kvaku. Kao opečena se povukoh shvaćajući da me je netko tu doveo, dao toplu postelju i ušutkao glasove u meni.

Ipak, pritisnuh kvaku, plašeći se da sam opet zaključana u jednoj od ustanova za psihički bolesne osobe. Jesam li bolesna, luda, obilježena? Tisuću puta sam se to pitala i nikada nisam znala odgovor. Niti mi je netko mogao odgovor dati, nitko od stotine doktora na različitim kontinentima kod kojih sam bila na pregledu, dobrovoljno ili prisilno.

Polako, plašljivo, ali nježno, kao da milujem lice majčino nekad davno, plašeći se da je ne zaboli, dotakoh kvaku i počeh je pritiskati prema dolje. Vrata se otvoriše.

Toliko mira je u ovoj kući! Siđoh stepenicama i vidjeh ulazna vrata. Izađoh u bašču gdje me dočekao miris tek procvjetalih ruža. Kako divan zemaljski miris, samo! Žubor vode iz jedne fontane je bio jedini zvuk kojeg mogoh čuti. Ne, nije se čuo samo žubor vode, nego i zujanje pčela. Htjedoh se prisjetiti vremena kada sam se zadnji put ovako osjećala. Ne, ne mogoh jer mnogo je vremena prošlo od toga dana. Shvatih da sam još uvijek odjevena kao i dan ranije. Pogledah i vidjeh plave mrlje na rukama i nekoliko posjekotina. Da, sjećam se da sam sjekla kožu nožem i tukla svoje tijelo u nemoći, bijesu, očaju što mi nitko na ovome svijetu nije uspijevao pomoći. Nemoćna, napuštena od ljudi, živeći svoj

život otpadnika, godinama sam samo bježala. Bježala od ljudi i od sebe. Sestre i braća su bili u sretnim brakovima. Moje mjesto nije bilo nigdje uz njih.

Osjetih da nisam više sama. Uplašeno, gotovo panično se okrenuh. Jedna bijela mačka duge dlake mi je graciozno prilazila. Strah je nestao u sekundi. Osjetih oduševljenje sjedajući na klupu. Mačka je spretno skočila na klupu do mene, sjela je u moje krilo i kao da je to već često činila, pronašla si je udobno mjesto predući. Kakav divan, nebeski osjećaj!

-Bježimo odavde! Što mi radimo ovdje? Zašto si nas zapostavila i zaboravila?!

Vrisak je došao tako iznenada da sam panično skočila, a mačka je uplašeno odjurila.

Odjednom su opet svi bili tu. Svi ti od kojih bježim cijeli moj život.

-Tko to vrišti u meni? Tko to godinama ubija moju dušu? Jesam li to ja sama?

Jedino moguće rješenje prišapnuo mi je jedan od glasova.

Da, ostala sam u toj zemlji, mojoj novoj domovini, ispod debelog leda na Antarktiku.