Suzana Marić: „Orasi“

Suzana Marić

ORASI

Mjesečina je bila svijetla poput dana. Ante se umoran vraćao s posla. Smjena i pol cjelodnevnog rada, bez odmora, bila je previše. Do podne je zidao kućicu za svoju obitelj, a popodne bi radio u tvornici koja je bila udaljena nekoliko kilometara od njegovog mjesta stanovanja. Na posao je išao pješice jer je svaki novčić štedio za obiteljski dom. I te je noći, kao i svake druge, fićukao hodajući kaldrmom jer tad asfalta još nije bilo. Na pola puta do kuće ispred sebe je ugledao ženu. Ogrnuta crnom vunenom maramom, brzo je koračala pred njim. Koliko god da ju je pokušavao sustići, žena bi uzmicala sve dalje. Bio je preumoran da trči za njom. „Mora da je seoska babica, primalja koja je pomogla nekoj rodilji da na svijet donese dijete.“ S tom je mišlju stigao do starog oraha koji je, otkad ga je pamćenje služilo, stajao poput diva na samotnom raskršću. Pod njim su mještani napravili klupice za odmor i tu bi provodili svoje redovite subotnje i nedjeljne popodnevne diskusije. I sam je običavao nedjeljom s društvom zasjesti u hladovini krošnje. Proljeće se bližilo izmaku pa su grane bile pune zelenih plodova. U jednom trenutku orasi su počeli padati po njemu, potpuno zreli, iako za to još nije bilo vrijeme. Pogledao je uvis kroz krošnju, ali nigdje nije vidio nikoga. „Pa kad već padaju, a ima ih toliko, odnijet ću ih kući, kćeri i ženi.“ Stao je sakupljati tvrde plodove u džepove svog iznošenog kaputa. Kad su bili puni, krenuo je dalje. Kuća je bila odmah iza zavoja. Duboko je odahnuo pred ulaznim vratima, izuvajući teške cipele. Žena ga je, po običaju, dočekala s tanjurom vruće juhe.

„Draga, izvadi orahe iz džepova mojeg kaputa! Nakupio sam ih na raskršću.“ Ante je oprao ruke i umorno sjeo za stol. „A što da radim sa zelenim orasima... pa nisu još zreli?“ čudila se žena. „Znam da im nije vrijeme, ali padali su po meni kao da ih dragi Bog sipa s neba.“ Srkao je vrelu juhu, a supruga se, ponijevši zdjelu, uputila po orahe. „Ante, jesi li ti pijan ili si poludio? Što ćeš s tim kamenjem, da od njega pravim kolač?“ Supruga ga je zbunjeno gledala, dok je ovaj, zinuvši od čuda, tražio riječi. „Ženo, misliš li da bi mi bilo i na kraj pameti ovako umoran sakupljati kamenje po putu?“ „Bože sačuvaj! Ovo su vražji posli“, križali su se, gledajući hrpu kamenja u zdjeli. Uzalud je Ante po selu tražio ženu sa crnom vunenom maramom. Velik broj žena nosio je tad crnu vunenu maramu. Iskustvo s kamenim orasima nikad nije podijelio sa svojim društvom. Bojao se da će ga ismijati. Svoju neobičnu priču ispričao je samo unuci... mnogo godina kasnije, kad u Markuševcu više nije bilo kaldrme, a njegovu su potleušicu zamijenile veće kuće... i neki drugi ljudi.