Suzana Marić: ,,Tajna starog tavana“

Suzana Marić

TAJNA STAROG TAVANA

Čekala je cijeli dan da se obitelj spakira i krene na put k rođaku. Ona baš nije obožavala svoje umišljene bratiće blizance pa je rado ostajala kod kuće. Majka ju nije prisiljavala na putovanje, jer ni sama baš nije voljela te malce. Kao petnaestogodišnjakinja, bila je viša i razvijenija od svojih vršnjaka, a to joj je ponekada i smetalo. Majci je bila desna ruka u kući, mada nije rado obavljala kućne poslove. Kuću su kupili prije nekoliko mjeseci, a ona je sada imala priliku istražiti tavan. Večer se je polagano spuštala, roditelji su otišli u susjedno selo, a ona je korak po korak bila bliže tajnama tavana.

Zaustavila se na vrhu stubišta. Primijetila je da su vrata tavana širom otvorena, a ulična svjetiljka je, kroz prozor, na njih bacala blagu sjenu.

Polagano je ušla u tamnu prostoriju. Tavan je bio krcat starim stvarima.

Plašljivo se ogledala oko sebe, kad joj je u ušima zazujao piskutav glas, a zatim poput jeke iz bureta.

„Dođi, ovdje sam“, glas ju je dozivao iz samog kraja tavana.

„Tko ste vi?“ Strah se je osjetio u njenom glasu.

„Dođi, vidjet ćeš!“

Unatoč strahu, djevojka je krenula za glasom. Osvrtala se oko sebe, ali nije vidjela nikoga.

Glas je opet zapiskutao: „Zapela si za mene, pazi malo!“

„Oh, za što ili koga sam zapela?“ Djevojka se je zbunjeno okretala oko sebe, ali nije vidjela ništa osim stare metle.

„Da. Ja sam to! Metla.“

Kako li se samo djevojka iznenadila. Metla koja govori i leti, pa to su priče za djecu! Kako god bilo, s ovom metlom je upravo razgovarala.

„Znam da ti je teško čistiti kuću i kuhati, pa da se nagodimo! Može li?“

„Aaa, ne znam… Što želite od mene?„ Djevojaka je bila pažljiva sa sklapanjem dogovora.

„Ja ću kuhati, čistiti i prati, a ti mi moraš svaku večer isplesti kosu u pletenice!“

„Metlo, pa gdje je tvoja kosa?“ Djevojka je s podsmijehom promatrala staru metlu.

„Nisam ni ja tebe ispitivala koliko tanjura moram oprati!“ Metla je odrješito odgovorila. „Hoćemo li se dogovoriti ili ne?“

„Pa-a-a, možemo pokušati!“ Djevojka je vidjela priliku da se oslobodi kućanskih poslova, a plesti kosu je ionako voljela, pa što god to na metli bilo.

„Samo jedan uvjet, ovo je naša tajna i nikome me ne spominji. Bit će dobro i meni i tebi, sve dok budeš šutjela o tome!“

Djevojka je s veseljem napokon prihvatila dogovor.

Metla je kuhala najbolje poslastice, čistila kuću do visokog sjaja, rublje je mirisalo najljepšim mirisom svježine, a djevojka je plela vrbino šiblje u pletenice. Majka je posvuda hvalila svoju vrijednu kćerku.

Prošlo je tako pet godina, a djevojka i metla su se držale svog dogovora. Jedne večeri djevojka nije došla plesti metli kosu. Tu večer je bila njeno vjenčanje pa je zaboravila na dogovor. Metla je pobjesnila; doletjela je na gozbu, digla prašinu, mladoženji bacila tortu u glavu, prevrnula stolce i na kraju djevojci izderala vjenčanicu. Panika je rastjerala goste, a mladenci su, sa suzama u očima, pratili metlu kako leti visoko prema Mjesecu.