Ladislav Babić: „Konačno oružje“

Ladislav Babić

KONAČNO ORUŽJE

„Generale“, reče ađutant, uvodeći pronalazača, „ ... evo ga. Stigao je.“

Oficir pokretom ruke otpusti adlatusa i zagleda se s interesovanjem u došljaka. Ovaj je stajao na sredini sobe pogleda uperenog u pod, nesiguran, sa strahopoštovanjem.

„Očigledno, nije se kretao po sličnim mjestima“, pomisli šef Generalštaba Sjevernjaka.

„Dakle, Vi ste to tražili prijem? Hitan prijem! Hm…“ autoritativnim glasom konstatira general.

„Da, Vaša ekscelencijo.“ Pronalazač se nelagodno premještao s noge na nogu.

„Nadam se da zaista imate opravdanja za svoj neuobičajeni zahtjev. Dobrog opravdanja, nadam se.“

Pridošlica ne reče ništa, tek podigne oči s poda, prvi put preletjevši pogledom figuru oficira, i odmah ga vrati u ranije fiksiranu točku.

„Vi tvrdite da ste otkrili 'konačno oružje'?“ upita general s nevjericom u glasu.

„Da, Vaša ekscelencijo“, ponovno će izumitelj.

„Shvaćate li Vi dobro značenje onoga što govorite?“ povišenim glasom će njegov sugovornik.

„Shvaćam, preuzvišenosti“, odgovor bijaše kratak. „Radi se zaista o konačnom oružju“ , nastavi dalje, ohrabren oficirovom šutnjom. „Oružju koje je sposobno preokrenuti stvari na bojištu i dobiti rat. Naravno, u našu korist, ekscelencijo.“

Ekscelencija se podiže iz sjedećeg položaja i uzšeta se prostorijom. „Konačno rješenje“, razmišljao je. „Već pedeset godina stoje trupe Sjevera spram efektiva Juga, a što se tiče odnosa snaga ništa se bitno nije promijenilo. Šahovskim rječnikom iskazano – pat situacija. Svaki projektil što ga pošaljemo njima, oni neizostavno vrate natrag, samo s drugim oznakama na trupu. Za tisuću naših uništenih vojnika, mi izbacimo iz stroja tisuću njihovih. Na naše novo oružje oni odgovaraju svojim novim oružjem, podjednako razornim. A kako izgleda, ekonomska snaga oba protivnika se ne iscrpljuje, ili se i to dešava u jednakoj mjeri. Rat je zašao u ćorsokak. Stvarno je potrebno neko konačno oružje, oružje odluke koje bi dovršilo ovaj zamorni rat.“ Ponekad je u sebi poželio: „Kad već ne možemo mi, neka bar oni otkriju način da izvojuju pobjedu.“

General je bio stvoren za ratnika, prototip osobe koja bez mnogo pitanja vojuje za tuđe ideje i interese, ne pitajući mnogo i ne ulazeći duboko u njih. Drugi su ga uzdigli na taj položaj, stvorili od njega zapovjednika Vrhovnog štaba i on je s vjernom privrženošću služio svoje tvorce, kao što je, uostalom, nema sumnje, to radio i njegov kolega u štabu Juga. Međutim, ovih pedeset godina ratovanja potpuno su iscrpili generala. Bio je on inteligentan stvor, nije se moglo očekivati da na ovom položaju bude budala, i posljednjih godina često je razmišljao o moralu onih koji su ga gurnuli u ovaj ognjeni pakao da se bori za njihove interese, dok su svoje guzice sklonili u sigurnost podzemnih gradova. Često je s mukom prigušivao misli o mogućoj inverziji položaja. Ne smije si dozvoliti takav defekt. Oni koji su od njega stvorili to što je, mogli bi ga isto tako i uništiti. Prva dužnost vojnika je da bude poslušan, a on bijaše dobar vojnik. Još uvijek. A sada mu dolazi ova individua, izumitelj, kako mu rekoše, tvrdeći da posjeduje ono što tako željno priželjkuje – konačno oružje.

„Shvaćate li“, obrati se pronalazaču, da se na oružje, kakvo god da je, postavlja niz zahtjeva taktičke, tehničke, ekonomske i bogtepitaj koje još prirode? Oružje koje bi stajalo koliko pola budžeta prije bi uništilo nas nego protivnika“, dodade sarkastično. General nije suviše cijenio svoje učenjake. Oni najbolji ostali su s njegovim naredbodavcima na sigurnom. „Da ovaj ovdje što vrijedi“, mislio je, „ne bi sada razgovarao sa mnom.“

„O, ovo oružje je izuzetno jeftino!“ brzo se distancirao posjetitelj.

„Zar samo to?“ sarkazam nije silazio s oficirevih usana.

Pronalazač se pravio da ništa ne primjećuje.

„Veoma se lako održava i skladišti, Vaša ekscelencijo. Transportira se bez problema i prilagodljivo je svakoj konfiguraciji terena. I ne samo to. Upotrebljivo je i danju i noću, u svim klimatskim i vremenskim uvjetima.“

„I po magli i po snijegu?“

„Po magli i snijegu, ekscelencijo“, učenjak postajaše sve sigurniji.

„Zanimljivo“, promrmlja general. „No, shvaćate da to nije dovoljno?“

„Veoma je važno, ekscelencijo, da se ono može sāmo replicirati, ako…“

„O, zar ima ugrađen program za vlastito umnožavanje?“ prekide ga šef Generalštaba.

„Da, Vaša visosti, moglo bi se tako reći. Osim toga, sposobno je samostalno birati najpovoljniji trenutak udara, u zavisnosti od uvjeta na bojištu. Čak se može programirati da uništava samo živu silu, bez razaranja infrastrukture.“

„Dakle, inteligentno oružje?“ s nepovjerenjem upita general.

„Paaa…“ s oklijevanjem će izumitelj, „sasvim dovoljno da razlikuje protivničke efektive od svojih. Selektivno. I ako se dobro programira, ima ograničenu autonomiju – koliko već treba.“

„Aha!“ general je pozorno promatrao sugovornika, ništa ne govoreći.

„Dovoljno je svega nekoliko osoba da ga drži pod kontrolom. Ponekad i samo jedna – ako je programiranje dobro uspjelo. Veoma rijetko se dešava da program iznevjeri, praktički nikad, ako je stručno napravljen.“

„Aha!“ ponovi general. „Je l' to nešto u vezi s antimaterijom?“

„Ne, Vaša visosti. Radi se o biološkom oružju.“

„Biološkom oružju?“ general nervozno povisi ton. „Ta, valjda znate da imaju savršenu zaštitu od biološkog oružja!“

„Znao sam da se negdje mora spotaknuti“, osjećao je u sebi razočaranje.

„Zar Vam zaista treba objašnjavati da nema mikroorganizama koji bi njima mogli ma kako nauditi? Njihova obrana je u tom pogledu savršena! Kao i naša, uostalom.“

„Ne radi se o mikroorganizmima, ekscelencijo“, gledao je učenjak, već sasvim ohrabren, preda se. „Evo, pogledajte!“ izvadi iz džepa nešto nalik špilu karata i pruži ih oficiru.

„Što je to?“ upita ovaj.

„Fotografije, visosti. Vidite!“ bi odgovor.

Prinoseći očima jednu po jednu fotografiju iz špila, osjeti kako ga obuhvaća uzbuđenje. Zaista se tako nečemu nije nadao. Grad, do temelja razoren, ogoljelo, karbonizirano drveće, kao da je plameni vjetar prohujao pejzažom, popaljeno

tlo… Luka u plamenu. Potopljeni brodovi, srušene ogromne dizalice, raspucani dokovi… Željeznička stanica s kosturima razbacanih vagona. Šine savijene i slomljene neshvatljivom silom, mjestimice rastaljene. Od stanične zgrade ni traga… Sablasni ostaci olujnog udara protutnjalog peronima… Prizori razaranja, uz tisuće sprženih tjelesa, smjenjivali su se na fotografijama. Peta slika…

„Izvanredno! Zaista nešto izvanredno! I Vi tvrdite kako je ovo učinak biološkog oružja?“

„Da, gospodine.“

„Naprosto nevjerojatno! Nadam se da imate kod sebe rezultate kvantitativnog ispitivanja prototipa. Pokažite ih, molim Vas.“

Pronalazač kao da se malo smeo, obori oči.

„Oružje nije ispitano, Vaša preuzvišenosti. Bolje rečeno, ja ga nisam ispitao. Ali vidjeli ste i sami, ovo su arhivski snimci. A stari zapisi…“

„Zaboga, niste li maločas tvrdili da ste ga Vi pronašli? Tko ga je onda pronašao? Kakvi sad zapisi? Kakva arhiva? Gdje su rezultati ispitivanja?!“ generalu je tlak naprasno rastao. Ova individua počela mu je opasno nagrizati živce. Ima on i preča posla…

„U stvari, ekscelencijo“, individua kao da namjerno nije primjećivala njegovu nestrpljivost, „zaista ga ja nisam otkrio. Ono postoji već veoma dugo vremena. Ja ga samo, prvi od nas, promatram s druge točke gledišta. Iznenadili bi se, gospodine, kada biste čitali stare kronike. Kakva efikasnost, kakva udarna snaga i razorna moć! Elementarna rušilačka ljepota, učinak divljenja vrijedan! Vidjeli ste i…“

„Dovraga! Prekinite s tom poezijom“, prasnu general. „Valjda imam oči, zaboga! Hoćete reći da to nije novo oružje, to, to… kako li se već zove to Vaše fantastično biološko čudovi…“, u pol glasa sav bijes šefa Generalštaba

transformirao se u zapanjenu nevjericu otvorenih usta. Gledao je netremice u pronalazača.

„Mi ga, visosti“, polako je ovaj podizao pogled, poznajemo kao Gospodara, a njegovo pravo ime je…“

General osjeti odjednom kako je sudbina Juga nepovratno zapečaćena.

Oči dvojice androida prvi put se susretoše.

„… čovjek.“

U sasvim drukčijem svjetlu prikaza mu se budućnost Juga, ali i stanovnika podzemnih gradova.

Sva prijašnja razmišljanja sada mu se učiniše opravdanima.

„Zašto da ne“ , pomisli, prvi put ne potiskujući misli, „kad oni to, izgleda, rade mnogo bolje od nas.“