Ladislav Babić: „Svi Williji sistema“

ključ-karticu spavaonice. Preokrenula je i pokrenula na računalu sve, ne bi li ga pronašla. Vještica, kao da je predosjećala da će umrijeti, posve je zablokirala sobu na dan svoje smrti, a ključ-kartice... nigdje! Isključila je i svoj telefon sa složenom virtualnim lozinkom! Gdje da još traži i što da više gleda?! Upravo je pred okupljenima pustila još jedan potok suza, čvrsto odlučivši da će odmah nazvati sos-robota za dešifriranje, kad joj je prišla susjeda koja je tetu pronašla, utiskujući joj u dlan malenu antracit-karticu: „Zaboravila sam vam reći... ispala je iz ruke vaše tete“, izgovorila je opraštajući se. Zablokiravši odmah ulazna vrata, Ula je trčećim korakom krenula u tetinu sobu. Prostorija je bila velika - puno veća nego što je izgledala kroz pukotinu na tavanu - i poluprazna. Na malenom stoliću nalazila se samo uokvirena slika iz koje joj se smiješili stara, sa svojim mužem. Desno, pored bračnog kreveta uz prastaru fotelju, stajalo je... ogledalo. Izbliza je bilo još ljepše, još veće. Sjalo je nekim posebnim sjajem. Ula se nije mogla oteti dojmu da izgleda kao da je živo, kao da je uistinu gleda i divi joj se. Stojeći uz samo staklo, promatrala je odraz svojeg lika. Bila je uzbuđena, vidljivo crvenih obraza. Polako je drhtavim rukama počela dodirivati rubove okvira. Bili su podatni, topli... poput onih izložbenih primjeraka ljudske kože davnih predaka. Pod toplinom njenih prstiju okvir je mijenjao boje, a iz rubova su počeli provirivati izrezbareni listići, izrađeni od najneobičnijih stakalca koje je ikada vidjela. Listići su bili poput pjene, sa sitnim, kao baršun mekim kapljicama koje su se na dodir uvijale, treperile, povećavale se ili smanjivale na svaki njen pokret. Dok ih je doticala vrhovima jagodica, listići su mijenjali boju: od nježno plave i ljubičaste, do purpurno crvene. Nigdje ranije nije vidjela takav filigranski rad... niti na primjercima najskupljeg nakita, a kamoli na okviru ogledala. Uzbuđena, teško dišući, kao da je začula šapat. Približila je lice tik do svog njegovanog odraza u ogledalu. Odjednom odjekne pucketanje. I baš u trenu kad je sebi samoj htjela uputiti novi pogled, po njoj se rasprši sićušna tanad miliona bockavih staklenih krhotina... uz grohotan smijeh pokojne tete.

Ladislav Babić

SVI WILLIJI SISTEMA

Tekst koji slijedi reprint je audio zapisa osobe čiji identitet držim u tajnosti, kako se dolje rečeno ne bi odrazilo na javnu percepciju njegove obitelji. Do tonske snimke došao sam zahvaljujući zajedničkoj prijateljici i djevojci autora razmišljanja, koje podastirem javnosti, s obzirom da ga spomenuti nije uspio prebaciti na internet. Lično mi je ovaj tekst, ispunjen proturječnim stavovima, vrlo teško shvatiti, sem kao posljedicu potpune mentalne smetenosti njegova

autora.

Prilično sam racionalan tip te, vjerojatno karaktera i obrazovanja radi, nikada nisam vjerovao u priče koje kruže u javnosti, poput valova na vodi šireći se u obliku memova, zahvaćajući sve više laičkih mozgova. Ali ajmo od početka. Pred koju godinu virus nepoznatog porijekla – o tome su kružile različite priče, a ona znanstvena tvrdila je kako je prirodnog – ugnijezdio se u organizme milijardi ljudi širom svijeta. Virusi, čestice na granici živog i neživog, moguće su najstariji organizmi na planeti, daleko stariji od ljudskih bića. Nastavaju razvijenije organizme množeći se crpljenjem njihove energije, što ili posljeduje suživotom, ili smrću domaćina, ako nije sposoban oprijeti se invaziji napadača. Ljudsko tijelo je prepuno raznoraznih virusa (postoje genetski zapisi o njihovim najezdama na čovjeka i u dalekoj prošlosti), većinom dobroćudnih, s kojima je tijelo sklopilo miroljubivi pakt o suživotu. I dok razvojne vrste niže od ljudske nemaju načina oduprijeti se agresiji, sem evolutivno stečenih sposobnosti samoobrane, dotle je rod čovječji uspio razviti lijekove, ali i oružja koja preveniraju štetu od napadača, ne dozvoljavajući mu okupaciju organizma. Čudo

medicine, sjajni uspjeh koji je spasio bezbrojne ljudske živote. No, virus o kojemu pričam, korona virus, s pravom je okrunjeni primjerak među svojim rođacima. Pandemija, globalnih epidemija uzrokovanih bakterijama i virusima, bilo je tijekom cijele povijesti čovječanstva. Prisjetimo se samo srednjovjekovne pandemije „crne smrti“, ili novije – pandemije „španjolske gripe“, uzročnicima milijunskih žrtava među ljudima. Ono po čemu se „korona“ razlikovala od svoje „braće“ bila je neviđena sposobnost virulencije, zaraznog širenja, praćena jednakom sposobnošću mutacija, čim bi ljudski odgovor u obliku na brzinu razvijenih cjepiva doveo do opadanja prethodnog soja. Mora se priznati da je akcija ljudskog roda protiv globalnog neprijatelja bila više negoli smiješna, ograničena na kojekakve protuepidemiološke mjere tipa maski, savjeta o držanju fizičkih distanci, i preporuka – pazite sad, preporuka a ne obaveze! – cijepljenja. Lokalne mjere protiv globalnog neprijatelja, primjenjivane selektivno, od zemlje do zemlje, ovisne o njihovoj razvijenosti, svijesti o opasnosti i političkih aspiracija kojima se davala prednost pred ugrozom, ne jednog ili više naroda planete, već cijelog ljudskog roda. Kao da se nacifašističkoj opasnosti, tijekom četrdesetih godina prošlog vijeka, suprotstavljala država po država, a ne ujedinjena antifašistička koalicija. Na takav stav državnih vođa, koje su u političke igrice uplele i stručne štabove formirane od povodljivih osoba, vrlo labilnih karakternih i stručnih etičkih osobina, nadovezale su se predrasude ogromnog broja laika, od samih početaka vodeći ničim sprečavani rat protiv prevencije širenju zaraze, u obliku obavezne vakcinacije.

Svijetom se počeše rojiti nevjerojatne priče brzo hvatajućih korijenja, širene neobrazovanim, ustrašenim pučanstvom i kvazistručnjacima, koje su se svodile na žalopojke o ugroženim ličnim slobodama, sve u kontekstu zahtjeva mudrijih za obaveznom vakcinacijom stanovništva. Pazite sad, ugrožene slobode s jedne, i ugroženi životi s druge strane, kao da Homo sapiensi nisu shvaćali da bez života nema nikakvih sloboda! Kao krajnji argument protiv obavezne

vakcinacije iskazivala se tvrdnja kako „svatko ima pravo na svoje mišljenje“, smetnuvši s uma da stavovi budala, laika i stručnjaka nisu podjednake vrijednosti. Ne kaže se zalud da bi, rastrče li se sve pameti svijeta, svatko pojurio za svojom. Širile su se kojekakve neutemeljene, kako sam vjerovao, priče. Glasine o svjetskoj zavjeri koja ide za porobljavanjem osoba u korist kapitala, a što se trebalo realizirati unošenjem mikročipova u tijela obaveznim cijepljenjem, pa sve do ničim dokazane pretpostavke o eliminaciji staraca, na navodno prenaseljenoj Zemlji koja, kao, nije mogla prehranjivati prekomjerno stanovništvo. U osnovi, radilo bi se o svojevrsnoj kiborgizaciji cijepljenih (s tendencijom proširenja na cijelu vrstu) - kombiniranju ljudskog organizma i mašine, ali upravljivog ponašanja iz svjetskih centara moći. Profita radi, kako je to već uobičajeno kapitalu. Najčešće su za tu prljavu rabotu optuživali jednog od najvećih svjetskih bogatuna spregnutog s moćnim farmaceutskim kompanijama, nazovimo ga Willom, kako ne bih bio pravno utužen zarad neutemeljene optužbe moćnika. Jer na svijetu kakav jeste, novac je moć. Bogataši je posjeduju, ponad pravnog sistema i pravde dostupne običnom smrtniku. Tako sam razmišljao, ismijavajući bapske priče i njihove širitelje, sve dok…

Desilo se da me virus, unatoč mjerama kojih sam se strogo pridržavao, među prvima okupirao, bacio u bolničku postelju iz koje izađoh – nakon više od mjesec i pol borbe – kao poluinvalid, na jedvite jade uspjevši se kako-tako oporaviti, zahvaljujući višemjesečnoj skrbi obitelji. Bijaše to u vrijeme kad cjepiva protiv zaraze nisu cirkulirala, jer se tek dovršavala eksperimentalna faza njihove primjene. Čim postadoše dostupna svakodnevnoj medicinskoj upotrebi, vakcinirao sam se tri puta uzastopno, kako nikad više ne bih zapao u stanje koje sam jedva prebolio. Valja reći da je gomila na svakojake, pa i nasilne načine, pokušavala spriječiti uvođenje obaveznog cijepljenja, šireći objede na račun farmaceutskih firmi (koje, daleko od toga da svoje proizvode razvijaju humanizma radi), a nuspojave vakcinacije koristile napadajući „lijek“, umjesto

protivnika protiv kojih je bio razvijen. Dva-tri mjeseca nakon primanja posljednje, takozvane buster doze, koja me je trebala trajno štititi od opakog napadača i njegovih prevrtljivih mutacija, jednog jutra osjetih nešto čudnovato. Cijela desna strana mog tijela je odrvenjela, bez trnaca ili paralize udova, bez posljedica na moja osjetila ili zaključivanje (mada sam prvo pomislio na blaži moždani udar, ili pojavu tromba u žilama) naprosto – kao da nije pripadala meni, a istovremeno bila moj sastavni dio. Nakon dužeg perioda izloženosti takvom stanju primijetih, međutim, da se, uz očuvanje mentalnih sposobnosti, sve više pojačavala - od tada sasvim zahirena potrošačka strana moje ličnosti. Nisam odolijevao kupovini ma kakvog proizvoda koji mi se na prvi pogled dopao, bez obzira potrebovao ga ili ne. Počeo sam se povoditi za sugestijom glasa koji je sve upornije odjekivao mojom glavom: „Kupi, kupi, valjda nećeš propustiti povoljnu priliku postati vlasnikom onog što ti srce želi! Kupi me! Kupi me!“ Prvo sam ponajviše nabavljao proizvode digitalne tehnologije; iPhoni su se redali na mojim policama, iako mi je fiksni telefon bio više nego dostatan. Potom sam se opskrbio hrpom tàbleta, a uz svoj računar, čije mogućnosti jedva da sam crpio deset posto, snabdjeh se najnovijim modelima, ni ne koristeći ih. Zatim prijeđoh na krupnije stvari, pa zamijenih televizor metarskog ekrana s onim od metra i pol, a na kraju i pravim kućnim kinom, zauzevši cijeli zid moga majušnog stana. Dobar si, dobar, reći će mnogi, ima se – može se, zar ne? Ali stvar je u tome da sam se svako malo kreditno zaduživao, odlazio u zalagaonice, prodavao zlatninu preostalu od majke, da bih na kraju i cijeli stan stavio pod hipoteku kupujući novi model BMW-a (iako pojma nemam o vožnji) te uplatio ljetovanje na Tahitiju - moj davnašnji san! Proporcionalno snaženju poticajnog glasa, smanjivala se moja imovina, ali i povećavala svijest o tome da nešto ili netko gospodari mojim umom. Odrvenjelost tijela sve se više širila, i bez nekih vidljivih medicinskih uzroka (izvršio sam sve moguće pretrage, kako biokemijske tako i CT mozga) zahvaćala sve veći njegov dio.

Sav u transu kupomanije, trošenja svojih resursa jedva dostatnih za skroman život, točnije – prenošenjem vlasništva nad njima u ruke banaka i zalagaonica, prisjetih se čipiranja pasa, a potom i nekog duhovno pomaknutog austrijskog političara, koji se zalagao za sličnu primjenu na novorođenčad. Znanost napreduje do naših dana neviđenim koracima, brzinom koju laik ne može pratiti, a i rijetko koji od stručnjaka. Razmatraju se nanomašine, dizajnirane na atomskom, čak i subatomskom nivou, pa mi padoše na pamet strahovi protivnika cijepljenja. Zaista, pomislih, ima li potom ikakvih zapreka unošenju mikročipova u organizam, pomoću kojih bi se upravljalo našom voljom, što može biti na korist samo onima koji nastoje iskoristiti ljudsko biće za gomilanje bogatstva? Kapitalu! Jer on posjeduje resurse da to učini i nametne, preko svojih eksponenata u vladama, cijeloj ljudskoj populaciji! Ali, mada sam raspolagao –barem prividno – slobodom ovakvog razmišljanja, glas u meni sprečavao je svojom voljom realizaciju moje ideje, da to saopštim javnosti. Dapače, sve je više slabio potrebu da to učinim, a pokoravanje njegovim zapovjedima izgledalo mi je kao povinovanje vlastitim stavovima. Sav sam se pretvorio u prototip potrošača kakvog sanja svaki kapitalist svijeta! Kupuj, troši, kupuj i troši sve više i više, zadužuj se, a kad više nećeš imati čime kupiti ni zadužiti se, postat ćeš beskoristan kapitalu koji će te kao takvoga eliminirati s lica zemlje, putem cjepiva dizajniranog da to učini na komandu s injektiranog mikročipa. Upitate li me, kako o svemu tome ipak govorim, moram se osvrnuti na djelovanje ubrizganog mikroprocesora. On koristi metaboličku energiju organizma, ali mu je povremeno potreban poticaj, dan impulsima G5 mreže, naročito kad ga treba prebaciti iz moda uvjeravanja na potrošački mentalitet, u mod eliminacije materijalno sasvim iscijeđene osobe. Eto, upravo jedan trenutak kad je – kako izgleda - server mreže, bilo zarad redovnog servisiranja ili nekog baga, a moguće i hakiranja, prestao raditi, koristim da prenesem svoje iskustvo. Um mora biti posve otvoren, prijemčljiv i analitički raspoložen čak i razmatranju

naizgled bapskih priča, poput ove koju vam prenosim, inače je to učmali, okamenjeni, ili od nekoga upravljani um. Osjećajući da signal koji me kontrolira ponovno počinje jačati, zarad inercije svega postojećeg ni on ne djeluje trenutačno, nadam se da ću još imati snage otposlati svoje upozorenje na internet, kako bi svi shvatili opasnost kojoj su izlo…

Bijahu to poslijednje riječi autora audio zapisa. Nije ih uspio prenijeti na mrežu i, da nije njegove djevojke, zauvijek bi javnosti bile skrivene. Svoj život završio je tragično, pokušavajući pištoljem igračkom opljačkati banku, s izlikom da u sefovima drži novac koji mu je otela. Nije jasno da li je djelovanje cjepiva popustilo, ili se mikročip ubrizgan u njega pokvario; uglavnom, policija ga je napucala kad je u bijegu uzeo taoce. Prije nego je izdahnuo, jedva je uspio prošaptati: „Na vijeke vjekova prokleti Williji ovoga sistema, tko god i gdje god da ste! Nadam se da će vas jednom zauvijek eliminirati revol…“. Da li je mislio na revolver, revoluciju ili nešto treće, ostat će nam trajno nedokučivo. Potrošačko društvo nije ni zamijetilo njegov odlazak, tek kratkom osmrtnicom obnarodovan u lokalnim novinama.

35NadnaravnaGROTESKA

Slika: Sandra Bogdan