Adnadin Jašarević: „Posljednji zmaj (ili posljednja zmajomansa)“

Adnadin Jašarević

POSLJEDNJI ZMAJ

(ili posljednja zmajomansa)

Bio jednom jedan... A možda i nije bio? Ko bi to znao?

Dječak sjedi nad rijekom pruženom kroz kotlinu, daleko ispod, tako da nalikuje plavetnoj zmiji s čijih krljušti tu i tamo odbljesne, kao iz ogledalca, trak sunca na zalazu. Učini mu se na trenutak da rijeka krvari iz mnoštva sićušnih rana.

Klati nogama koje hine da padaju niz kulu. A kula izgleda kao da se sužava ka dalekom tlu, gdje bi se - kada bi se dale toliko izdužiti - prizemljile njegove noge: taman da zatapka stopalima, spreman jurnuti niz uzano stepenište.

Stepenice se uvijaju poput udice ka Gradišću, jarko crvenim krovovima načičkanim na brdu, nalik na rasplesane djevojačke suknje. Istina, iz njihovih vršica, umjesto jedrih Gradišćanki, dižu se dimnjaci. Ali, nekako, bar na prvi pogled, uskovitlani dim koji se iz njih podiže, gore ka nedokučivom grudobranu navrh kule, naliči na razvihorene djevojačke kose.

Dječak njuška miris borovine dignut iz upaljenih ognjišta: ispod krovova je toplo, zna, i dječica se naguravaju oko majčinih nogu... i kujica i mačak, ne bi li doznali, kakve poslastice u kotliću sprema.

Njegov stomak buntovnički zakruli. Jezik stomaka niko ne razumije, ali svak mu se povinuje. Tako i Kadmo.

Povuče noge iz bezdana, osloni se o krunište i, iako su ga spopali trnci od klaćenja nad bezdanom i led u zadnjici od hladna kamena, lahko se uspravi. Protrese ljevicu, potom desnicu, razmrda nožne prste, zauzme stav i, kao da je čuo neki tajanstveni znak samo njemu znan, pojuri poput zeca put kuhinje.

Suton nahrupio za njim poput lovačkog psa obojenog u crveno i crno, ali samo do praga jer čim zakorači unutra cjepanice se rasplamsaše, koliko da potjeraju napolje lavež noći. Vrata se zatvoriše za Kadmom koji zaplesa s nevidljivom partnerkom u ritmu što ga zadadoše kašike i kutlače, sve po tavama i loncima: kuhinjski orkestar se razbudi; tonovi siti se upletoše, od noževa sjeckavi i brzi poput dječakovog bila - odzvanjajući tu i tamo uslijed sudara poklopaca - il` bućkavi: a to su komadi repice i mesa uskakali u vrelu vodu, u kotlić što klokoće, dodajući akorde nasumične, nepredvidive.

Mirisava melodija - zabiberena, malko slana... nalik na dah mora koji se podiže uveče - obojena mehkim lepršavim prstohvatom kopra golica nozdrve, draži jezik... koliko da i on zaigra, otimajući se među zubima koji kao da nisu drugo do rešetke u tamnici od usta.

Kadmo doplesa partnericu do stola, posjede je, i sebe. Svijeće planuše, namjerene obojiti večeru ugodnim, mekanim tonovima. Naravno, i slatkim. Iz polutame dolebdješe tanjiri i dvije viljuške, a na tanjirima kolač od brusnice. Dječak zamišlja kako se i njegova drugarica oblizuje, baš poput njega. Kako i ne bi? Hrskavo tijesto puca pod zubima poput borovine za ciče zime, a iz njega, oslobođena, kao lavina nasrću tiha mala sunca vrele boje koju su prikupljala tokom ljeta, sve od svojih zelenih dana. Olujni jezik ih vȃlja poput barki - slijeva nadesno, zdesna nalijevo - cijedi sokove, kako bi ih djevojke gnječile stopalima u bačvi punoj boba grožđa.

S druge strane stola dječak umišlja uporno kuckanje zuba, jednog o drugi: kako slatkologaji klize niz jednjak, kamo i treba, do dubokog nemjesta u kome sve nestaje... gdje boja i miris, ukusi zamamni, u sjenku se mračnu stoče.

Ona gricka svijet u majušnim zalogajima, kao da je neodlučna nasititi utrobu. Kadmo zna da tom ponoru kraja nije: nikada joj dosta, sve bi požderala, samljela, svarila. Sve da imate desetine glava, kao aždaha, i desetine kompleta zuba-kidača, i dva puta toliko ruku da hrane nanesete, ne bi pomoglo... ne bi bilo dovoljno.

Stoga se divi svojoj drugarici jer neznatne zalogaje prinosi usnama kao rijetke darove na oltar, potpuno nesvjesna (ili je uopće nije briga) potreba strašnog čudovišta koje se u stomaku skriva. Ona se neće klanjati pred idolom na kome su tri imena ispisana: hranjenje, varenje, izmetanje. Neće mu služiti, pokloniti niti časak svoga svrhovitog života.

Jer, iako je nevidljiva, osvaja prostor oko sebe; pokreće vazduh u lagane lahore, koliko da jari plamenove koji joj se u susret dižu; raznosi sobom miris lavande; dotiče skrivene cvjetove: oni, crveni, žuti i plavi, otvaraju se s osmijesima na malim licima; zavlači se u zvonca nad vratima – ona koja najavljuju posjetioca nenadana – što svojim „cingilicing“ govore... ne, zvone o njenoj iskričavoj, razigranoj i, što ne reći, veseloveslavoveseličastoj prirodi.

Dječaku je jasno, poput sunčana dana bez ijednog oblačka na modrom nebu (niti zalutalog) da je svrha koja nju pokreće, i sve oko nje pokreće, zabavljati se i zabavljati sviju, sve i svakoga. Čak i onoga nikoga koji će, jednom nekada, postati neko... a možda i svako?

Ko bi joj odolio? I na njegovim usnama titra osmijeh, stomak poskakuje, gore, „uz jednjak da mu je“, prsti lupkaju vrckavu melodiju – izuzev palčeva, uvijek namrgođenih, zamišljenih i neodlučnih - a stopala nastoje odlutati, lijevo i desno, kako bi nesmetano otplesala svoje, odtrupkala svoje... o podne daske koje se uvijaju hineći tipke na harmonijumu; možda čak i otrčala van, u noć, ne ostaviv` za sobom traga.

Uto mu se tanjiri razletješe – da, da, baš pravi pravcijati leteći tanjiri – oko glave, poput pticānā oko gnijezda; pa onda, kao da su se nenadano odlučili kamo, kao odapeta strijela sa luka... pravac u vrelu vodu. Toliko da ga trgnu, da mu odvuku pažnju od Nevidljive. S razlogom: pristiže ključala kaša u tagaricama. Puši se poput vulkana: taman da mu oprlji nos vrelim dahom.

Drvena kašika obrnu se u kaši kao čigra; vir otvori... oko koga se sjatiše komadi repe i mesa - sve u krug - kako su se znale uhvatiti u kolo djevojke sa momcima, kolo sve uže, i uže; dok se svi... sve, ne strmoglavi u ponor, ka svojoj propasti.

Kadmo zgrabi kašiku i kusnu: prvi zalogaj zapali jezik i ždrijelo; drugi ga tjera da puše na sve strane; treći poput ugljevlja u ustima gori; a poslije - četvrti, i ostali - klize kao po loju; ne... ne nizbrdo, nego nizjednjako. Smije se između zalogaja svojoj dosjetci i... jer ga neizmjerno zabavljaju pokušaji repice da utekne s kašike.

Ona samo pirka u kašu, tjerajući ka obalama malehne tihe talase i na njima komadiće mesa, nalik na barke, zaljuljane i nesigurne; jest, tu i tamo poneka potone, iako se samo jedan dah ranije činilo kako će isploviti na suho.

Tako je negda nad svjetskim morem - onim kojem ne izgledate kraja - šale radi tjerala jedrilje: lijevo, desno. Rastrčalim čovječuljcima nije bilo zabavno. Cičali su od straha, čupali kose ili čak tukli glavom o palubu prije no bi skočili u talase.

U more ljubičasto poput njenih očiju. I duboko poput njenih očiju, u kojima biste se - ukoliko ne pazite - mogli utopiti.

Sjeti se odraza dupina u njima, kako poskakuju s vrška talasa u oko, pa u krug oko zjenice, i nazad - buć - sve smijući se, široko otvorivši smiješna usta nalik na stare cipele, kojih se džon drži samo za petu. I kako, u suton, baca preko mora izduženu, crvenu i plavu sjenku koja pliva ka dalekoj noći. Dalekoj i pustoj.

Noć je poput netalentirana slikara. Neskladne oblike što ih šara; boje koje galame kao stare pijačarke, sve to sjenovitim potezom namāla. Osvetnički kičicu namače u crnu, ne bi li u tami skrio sve što nema snage dotaći.

Nevidljiva se šištavo smije kroz zube stisnute, kao onomad: zasjeli bi na Magliću, iznad oblaka, spletenih repova u zagrljaj konačni; mrmljali riječi nedovršene... a one, poput kiše, padale dolje - niz planinu ka skrivenim dolovima, niz trave - u mrku zemljicu da potonu. Iz njih zaludnog sjemena niče porod koji će drugamo slijediti, onakav kakav vam mora izmaći.

Niz Kadmov osmijeh klize suze: tako velike da se zagrcnu, tako žestoko da njegov smijeh nalikuje na krik. Pljesnu ga preko leđa, poput šibe, odnekud iz tame... tamoiza, gdje sjenka Nevidljive raste.

Namah prodisa.

Zavrti glavom, koliko da vidi kako se mrčina miče, migolji, puže... kako bi to činio križanac zmije i puža. Zmiža? Pužija? Nevidljivi kikot vrti se oko njega baš oko glave - kruži poput vira. I on se zakikota: zna što se očekuje od njega u kasni sat. I puhnu ka svijećama da ih utuli, i one zapucketaše kao da se sa dušom dijele, i „viđeno“ i „neviđeno“ promiješaše karte.

Mrak za mračne poslove.

Ćuti kako se pužija obmotava oko njegove noge. Puzi nagore: preko koljena, ka trbuhu, pa do prsa, sterući ugodne trnce; kao... kao kad sjednete u mravinjak, a oni se razmile kožom koja im, čudne li perspektive, izgleda kao da je zategnuta preko kontinenta kroz čije kotline huče rijeke, a planine se dižu, tu i tamo, poput brane.

Šume se povijaju na tom kontinentu, mračne i puste, kako su se negda povijale pod naletom moćnih krila, što oluj` hrane. Ono, kada bi poletjeli... zajedno, izgledajući plijena: drhtavog, šćućurenog u zaštitničkim zelenim sjenkama.

Zalud je skrivanje: čestar bi planuo poput lomače. Plamenovi otplesali svoje; sve, gore, do vrška stabla.

Kakva divlja trpeza!

Prostrta na užarenom tlu, crnom i jarko crvenom, kao da je noć prokrvavila ispisujuć` zamršene delte hranjenja i boli. Pod njenim zubima krckaju kliktaji fazana, dignuti visoko, u strahu; pod njegovim: zbrkane sapi, vrat, noge srndaća koje ne znaju kamo bi potrčale.

Meso vrišti na njihovom jeziku.

Jeziku vatrenom, jeziku koji pali i žari, onom na kojem se daju izgovoriti samo konačnosti: Ljubav i Smrt, utezi preteški za bilo čija pleća. Utezi koji su, opet, posađeni na čudnu vagu što ni na jednu stranu ne preteže.

Kadmova stara majka je vazda govorila kako ljubav na usta ulazi. Na to bi on podrignuo i mudrijaški je upitao: „A kamo izlazi?“ Ona bi ga na to povukla za uši i zaprijetila kako će mu isprati usta sapunom, jer govori prostote. Iako, istini za volju, ništa nije rekao, kamoli prostačio.

Bila su to najbolja vremena, bila su to najgora vremena.

Pužija migolji oko njegovog vrata, pa do uha: češka ga. To godi. Zažmuri. Ne u tihu tamu iza kapaka. Prije u duboki san, tako živih boja, mirisan, san koji bi vas mogao i ugristi; san koji se dade uzjahati, u kojem kiši ili, korak dalje, podnevno sunce zasjedne na ramena i peče li, peče.

On sad motri što se zbiva unutra, u vlastitoj glavi.

Jedino što preosta iza kapije, iza pogleda, jeste blago češkanje: sjenoviti se pipak ušunjao trenutak prije no što su se kapci sklopili. Uši mu se crvene. Poput ruža. I mirišu poput ruža. Lijepih na oko, ali opasnih po domaćina: trnovitu stazu

pružaju niz jednjak, sve do njegovog srca; koliko da ga u korijenje zapletu, da ga stisnu, kako biste orah kliještima.

Kako ne bi!?

Tamoiza, u umotvoru, Nevidljiva je vidljiva.

Skakuće s kamena na kamen, poput srne nesklone da se smoči u potoku. I, hop, nestrpljiva, zamahnu krilima pa pravo na obalu, njemu u susret. Krljušti bljeskaju zeleno pa se Kadmu pričini kao da je zakoračio pod grozdove maslina. A nad njima se raširiše krila tjerajuć` ih u duboku zaštitničku sjenku, tako da sunce naočigled iščili, sem tračka zastalog u samom srcu ploda. Prisloni glavu uz njena prsa oklopljena: ta, desetine vitezova su zaginule - spaljene, skuhane, oljuštene, sve komad po komad, od kacige do štita - ne bi li stalila za sebe prsnik neprobojni, za mač ili strijelu, ali ne i za svoje srce, čije dumbaranje odjekuje poput zvona s tornjeva koja na uzbunu živalj dižu.

Pužija ga žestoko čupnu za uho i kliznu - drhtavo, uzbibano, nalik na puding odgovarajući na srceparajući poziv. Scrcečekićajući? Srcedrobeći? Srcebubnjajući? Kako god, ode pipkalo gdje mu je mjesto, taman tamo gdje je Vidljivoj rep nedostajao.

Zmajica zadovoljno izmahnu repom.

Suza klizu niz Kadmov obraz. Nema volje da joj kaže: nema snage da joj iskvari, ma da zaustavi osmijeh što se raširio od uha do uha, onaj osmijeh zasijan sjaktavim zubima-kidačima. Ne nalazi niti jedne riječi koja bi mu poslužila da istinu progovori. Da taj rep, što mlatara samodopadno poput zastave - baš taj, njegov zločesti pužija - odavno se otuđio, daleko odlutao, mnogim putevima puzao, preko potoka i preko gora, dok se nije k njemu, i Nevidljivoj, u kulu zavukao. Nevidljiva ga ignorira, kao da nije njen rep, ali Vidljiva, e, da: ona mu se uvijek obraduje, poput djevojčice koju suočite sa slatkišima.

Ne zna, ne sjeća se, niti sanja o tome: odsjekli su ga! Rep!

Plakala je neutješna godinu cijelu. Potopila dolinu, sela i varoši... narod rastjerala. U bijesu je stopalima topotala o zemlju samo jedan dan, i jednu noć, taman koliko je bilo dovoljno da se Brdo Ljubljenog i Brdo Ljubovce uruše, jedno prema drugom, u zagrljaj nerečen, osuđen na propast tako davno da su svi zaboravili, zašto. Opet, taman dovoljno da zatvore isplakano jezero.

Kada se vratiše nazad, i najzad, tek do njegovih obala, ljudi ga nazvaše Zmajeva

suza.

Tako je završena jedna priča. O dvoje nesretnih ljubavnika od davnine.

I započela druga priča. O pužiji.

Zmajica je, neutješna, oplakivala svoje mlade. To je treća priča, koja je završila, a da nije čestito ni započela.

Kadmo je, obojen u gnjev i zaogrnut u oganj, poletio u potjeru za ukradenim jajima. Nije morao slijediti truhli vonj lovaca. Niti osmatrati gdje su, tu i tamo, slomili grančice, izgazili travu, ostavili za sobom blatne tragove na obali potoka. Niti osluškivati graju uznemirenih ptica. Nije morao, jer slijedio je tihe otkucaje dva mala srca.

Ti dam, da dam. Pa opet: ti dam, da dam. I, začudo, sve tiše, i tiše, iako se strašni letač na cilj već namjerio. „Lovčeva propast“ nazvat će potonji taj proplanak na kome nikada više, ili bar koliko čovjekov vijek traje, ne niče ni travka, kamoli da se šuma na nj` vrati.

Zalud. Jer tihi su glasovi zamrli. Ni prvi slog nisu sročili u pričama za uz ognjište. Kadmo ih obgrlio krilma. Gurkao njuškom, lijevo - desno. I ništa. Hladna su poput zaleđenog Crnog vrha. Hladna poput riječi koje mora izreći pred voljenom.

Niti sjenke da nazre kroz prozirnu ljusku.

Ničega.

„Gdje se priča ne krije ni života nije“, pjevušila je njegova mati, nasloniv` glavu taman uz uzglavlje, tako da su stihovi klizili pravo u uho nalik na šuškavi vodopad.

On poleti doma, a ne leti mu se tamo, pa nebom švrlja, od oblaka do oblaka, nekako nikamo, uz vjetar, niz vjetar, nekako posvuda, i iznad ledine, i povrh divljih krošnji zaboravljene šume...

Pa do stare kule, krnjave poput zuba starog zmaja, zuba jedinog preostalog, zuba nalik na putokaz ka suhoj zemlji što sve nas čeka... Pusto izgleda, da pustije ne može biti. Kao da je neko, nešto, smjestilo u tu kulu samoće sve ljude svijeta.

Kadmo pažljivo stupa kroz dvorište: šunjāvalo, na vrhovima prstiju. Gore, visoko, pod krovom boje zalazećeg sunca, kroz jedini prozor - da, jedan jedini negda se pomaljala zlatokosa djeva. Običavao je prikrasti joj se i: „BU!!!“ Dopadalo mu se njeno skičanje i podvriskivanje, pa da virka kroz onaj jedini prozor kako ona, zastrašena, trči sve u krug. I čupa zlaćanu kosu.

Kad tamo, nikog: ne pruža se niz kulu, baš sa onog jedinog prozora, kosa poput ljestvi upletena. Biće za nekog avanturistu (ili princa koji ne mora biti avanturista) namjerena da lijepu djevu iz samotinje i čamotinje spasi. „Možda je zlatokosa konačno shvatila da se niko ne može spasiti, niko od bilo čega, niko od ničega“, umuje Kadmo, „pa je odustala od pecanja žrtve. “

Žrtva je, naravno, spasilac sasvim nesvjestan kako je ljepojkina slabost zapravo sva njena snaga; da će upravo slabosti toj čitavog života sluga biti.

Propinje se koliko je moguće, uvis, taman da prisloni glavu do prozora, tako da je njegovo oko zauzelo sav prostor u kojem je prije obitavalo nebo. Zalud... u mračnom sobičku, sem prašine i sjenki, nikoga ne smotri.

Razočaran, malko i tužan, sjedne na rep, taman podno kule: češka se pandžom iza uha. Ispuhuje dim iz usta, pućka kao da je zapalio lulu, a dim se oblikuje isprva u kolutove; biva sve više nalik na obrise licitarskog srca, i lomi se na pole - baš poput bilo kakvog srca - a te pole se postrojavaju u falange upitnika, tačno iznad njegove glave.

Povjetarac ih dohvati i ponese do sela - tamo iza, dolje, nizbrdo - udobno smještenog u pitomoj dolini. Upitnici sletješe do ratara, a ovaj: ništa, ni riječi da prozbori. Saletješe djevojčice rasplesane na guvnu: a one, pojma nemaju; samo se kikoću i kolutaju očima. Dječaci zbunjeni: nikad čuli. Bacaju klis, naizgled usredotočeni na igru, kao da ničega i nikoga sem tog neodlučnog komada drveta na svijetu nema. Ipak, zaglēdaju ispod oka baš one djevojčice od maloprije. I smjeraju, najmanje, potegnuti ih za kike.

Ne zna ni seoski mudrac, brade puštene do koljena: kao nekakav bradopad. Ne zna ni seoska budaletina. Eto: o lijepoj princezici zatočenoj u kuli na kraju svijeta niko nikada nije čuo bilo šta: niko ne pripovjeda o njoj, njenim udvaračima, maćehi zlobnoj - od one vrste žena čija zloba žari poput koprive. Niko, ama baš niko.

Upitnici su osujećeni, Kadmo je zbunjen.

Kad već češkanje iza uha nije pomoglo, okuša se sa smolom iz ušiju.

Nije dobro.

Osvrne se naokolo; kad ono, nema ni kule: samo krnjatci od nje preostali, zinuli iz zemlje, u mahovinu i lišaj zarasli. Taj veliki zijev kao da svjedoči kako kule, i ako je bilo, kao da nije bilo. Ono nije djeluje bezvremeno, ne da se izmjeriti: koliko, kada, gdje i kuda baš ničemu služe sa ovakvom mozgolomkom.

Šta bi - kad već nije druge - raširi krila pa poleti. „Jedna priča manje. Ne mari“ , čili iz njegovog sjećanja poput snijega za proljeća, kad se sunce razmili niz

potoke, preko krošnji, uzbrdo - nizbrdo pa preko livada, uredno pripremajući zelenošareno svitanje.

„Zeleno, volim te, zeleno“, pjevao je bard na zaboravljenom dvoru - začudo u sjevernim zemljama, podalje od sunca, tamo gdje se led ne povlači - uporan u vjekovnim opsadama, šunjanju ispod vrata, kroz otškrinute prozore, u sobe, do spavača, u kuhinje, do zamrlih ognjišta...

Pod Kadmovim moćnim krilima smjenjuju se doba, bijela poput kože djeve; šarena, nalik na smijeh djeteta; zlaćana od otežalog žita; plavonoćna kao oči dragane, tužne, tako tužne da nema snage u njih pogledati... On leti brže od bilo kog vjetra; povija džungle kako bi oluja; ali nikako da pogodi puta, nikako da se sjeti kuda: lijevo ili desno, prema kom vrhuncu zapelom med oblacima da se proslijedi.

Sve mu se u glavi pomutilo: vitezovi odbacili blještave oklope i, eno ih, uhvatili se pod ruku: cupkaju na gradskom trgu, kao da plešu. Strašni div Morijaš zalegao podno Negraja - baš dok je čačkao zube kopljem, otežala trbuha od viteštilja, roštilja ȧ la vitez, zarastao u šipražje i šumarke. Stara, i opaka, vještica Ludajka spravlja parfeme, markirane, sve sa srcima u kovitlacu, Poljubi me, a u Bunar želja su nabacali toliko smeća da je presušio za sva vremena...

I njemu se slabost prikrala, zasjela na pleća; krilima sve teže izmahuje: kao da se tȃnje, kao da se mȃnje. Letucka naokolo, više podoban oblaku nego zmaju, kamo vjetar puhne. Poprilično je tužan jer, da će do Zmajeve suze dospjeti, ne nada se. Dođe mu da i on pusti suzu, ali suzdrži se. „Nije muško ko plače, i tačka.“ Tako je zborio njegov otac; istina, u doba kada su muškarci bili pravi muškarci.

Kako god... nekako pretežak - odveć za taj dugi let i za previše umovanja odleprša s mukom na granu starog hrasta. Gleda odozgo na puteljak pružen poput zmije: kamo? Bi`će, do trgovišta: sve kroz šiprage pa do huktave rijeke, i

dalje, prema dimnjacima što su štrčali iznad krošnji. Dimnjaci, naravno, dime, pa je teško promašiti takav putokaz. Nema greške, prema njima se upravili i seljani: vuku sobom kolica pretovarena, repu i kupus, jabuke i šljive, sir i mlijeko, koještarije koje njegovom stomaku ne gode.

Odluči se časkom i, kako bi vjeverica, spusti se nizdrvno pa put pod noge za šarenom i bučnom kolonom. Istina, koraci mu kraći no što je svikao pa zabrza za kolicima na kojima tikve poskakuju. Poskakuje i Kadmo: nikako da dokuči što bȋ sa prevelikim cipelama. Klaparaju li, klaparaju, k`o prazan mlin. „Mnogo buke ni oko čega“, pomisli, izu ih i šutnu u grmlje. I čakšire ga muče, spuzale na koljena. Svezale mu noge poput omče. Da ne bude sramote, spasila ga košulja: pružila se... takođe do koljena.

Seljani prolaze kraj njega: smiju mu se u lice, dobacuju, zbijaju neslane šale. Niko da ga prepozna. Niko da ustukne. Niko da se pokloni. Ljutnu se malko i dade se zdušno na to da vatru sukne, al` iz usta tek pramen dima puhnu.

Ti vrapca!?

Uspuhao se toliko da se od muke zajapurio, ali ne ide pa ne ide, nikako.

Jedino postiže da mu prikače nadimak Mrtvo Puhalo.

Što bi? Crven u licu - udarila mu krv u glavu - malko od puhanja, malko od stida, malko od bijesa... produži za seljanima, kako je znao i umio. Čakšire navukao do prsa; čvrsto ih drži, da mu ne uteknu i noge mu ne zapetljaju. Baš se spustili do rijeke; čuje njeno neumorno klokotanje, ali da pogleda ka vodi ne usuđuje se, jer osjeća kako bi se odrazu svome i sam nasmijao i najmanje jednu pogrdu prikačio.

Voda uvijek istinu zbori.

Tako i ova, jer slila se u jezerce, a ono okužilo gradić prikačen na stijenu: kuće vise visoko gore, kao muhe u paukovoj mreži, i sve vam se čini da će najednom

pokušati poletjeti i, opet, sred zamaha krilima izgubiti volju pa se strmoglaviti dolje, u ljubičastu vodu... bi`će, toliko duboku da se ne da izmjeriti.

Baš u toj vodi se ogleda kula, nalik na bodež duboko zariven u vode.

Eto, nije izdržao: morao se uvjeriti, i...

Obrće se poput klisa, zastao sred trga odnekud mu znanog: tezge se nagurale jedna preko druge, kao da se natječu za pažnju pa mu nalikuju zamkama za divljač; samo što oko njih ne trčkaraju srndaći i zečevi nego varošanke u odorama što ih godine boje: one mlađahne u šarenim haljama, crveno-žutim, a kako ih bore i sjedine salijeću, tako i suknje i dolame tamnē, sve dok se u crno ne stoče.

Trgovci galame, svi uglas kao čavke, pa ne razaznaje o čemu; sem da im na jezicima poskakuju začini i mirisi, voće i povrće, i u nos se zavlače na čudan način zbrkani, tako da ni jednom ne možete odrediti granice: odakle potiče, koliko potraje.

Sve mu se čini poznatim: i kuće u bijelo omalane, pod kapama od jarko crvenih krovova; kapije što klaparaju kao da im se ne da propustiti goste, il` ukućane; kamenom sivim popločan puteljak, što se svija gore, ka kuli; i kula, vrha zaraslog u oblake; i sav taj narod, sve te noge rastrčane u krug, i gore-dolje; i ali i ne - kao da je već bio ovdje: vidio, čuo, mirisao; ali ne ovako, ne posađen poput strašila u polju sred gomile koja se ne da rastjerati.

Odvaži se da priupita radoznalu djevojčicu – oblijetala je oko njega k`o pčelica – imade li gdje u okolici zmajeva. Ona samo zatrepta očima i isplazi mu se; zadiže suknju i pobježe podalje od njega. Obrni, okreni... nema druge: ustavi ribara hineći da ga zanima, gdje upeca pastrmke... a ovaj ne zna. Ne baš gdje ih je upecao - u jezeru, zna se - ali o zmajici i njenoj suzi nikad čuo. Ni riječi, kamoli priču. Dječak ga se mahnu, i ribetna mrtvih očiju.

„Ko gospodari u kuli?“ priupita. Nisu mu znali reći: ni pekar, sav brašnjav, tako da ste i njega mogli gurnuti u pećnicu; ni kotlokrpa, zagledan u silne rupe na loncima, kroz lonce; ni stara pipničarka koja zbog njega zaroni nosom, predugačkim, u kriglu piva. „Kula k`o kula“, samo bi slegnuli ramenima, koga god da je pitao: pisara i poklisara, skitnicu i prosjaka.

„Gore, do kule, niko ne ide“, odbrusio mu kovač i opalio čekićem po izuvijanom gvožđu. A zašto... ni on ne zna. Kadmo se zagledao u plamenove rastrčale preko komađa uglja: zagolicaše mu daleko sjećanje, skoro ishlapjelo, i malko ga uznemiriše. Kako i ne bi? Jer, između tup i tres, baš u onom trenutku kad gvožđe zacvili, gromada od čovjeka odbrunda kako odozgo nešto silazi do varoši.

Odbaci čekić u stranu i gurnu glavu lopate pod vodu. Potegnu dobrano iz mješine - da l` vode il` medovine, ko će znati - obrisa usta i zagleda se u Kadma. Vidi on da se dječaka neće lahko riješiti pa mu - onako, kao u povjerenju ispriča kako se vatra u njegovom ognjištu nikada ne gasi. Eto, nevidljivi dobri duh (a zna da je nevidljiv jer ga je uhodio) dolazi je potpalit`, uvijek u isti hladni čas pred zoru, ama baš svakog dana. Toliko reče pa potjera Kadma da ide smetat` nekog drugog.

Kadmo odskakuta podalje od tezgi, sve do krivudavog puteljka što se s mukom probijao između kuća. Niko ne ide gore, malo sutra. Pošto je on niko - jer imena mu i lica niko ne znade, kamoli njegova djela - nema druge do da proba uspentrati se do kule. Isprva sa stepenice na stepenicu; mučno, jer su različite visine: k`o da su ih djeca u igri nizala. A onda nikako jer, taman kada je doskakutao ublizu do temelja, zamalo u ponor zaroni. Od stepenica ni traga: tajanstveni graditelji odustali usred posla.

Zuri odozgo u dječake zaigrane: vijaju, na konopcu vezanog, papirnatog zmaja. Da, zmaja! Iako je od papira, Kadmo njegov oblik poznaje: oštro svedena krila, glavu nalik na uteg, i rep - rep što vihori pod ruku s vjetrom. I zna, kada ga ti dječaci ne bi potezali nazad, da bi poletio visoko, i daleko, izvan vidokruga.

Stoga, osokoljen, pogleda ka kruništu kule, nakašlja se, značajno, kao da se dosjetio neke od velikih tajni ili istina; malko se pognu i potjera krila ispod plećki. Zamahnu koji put, koliko da se vine uza zidinu zaraslu u mahovinu i zaboravljene priče, pa - zamah po zamah, godina za godinom - dospije do vrha, taman da se posadi na krunište, licem prema otvorenim vratima.

„Pa, gdje si ti do sada?“ Nevidljiva zvuči nezadovoljno; škrguće zubima, snažno kao da se namjerila na bivolju plećku. E, sad, ako puhne i vatru sukne, bježi on što dalje, kamo god da ga krila ponesu. „Večera će se ohladiti! Peri ruke i za stol!“

Što bi drugo do da je posluša: uspješne i dugotrajne zmajomanse, poznato je, počivaju na najčvršćem temelju: Ljubav na usta ulazi, a put do muškog srca vodi preko stomaka.

Dječak sjedi nad rijekom pruženom kroz kotlinu, daleko ispod, tako da nalikuje plavetnoj zmiji, s čijih krljušti tu i tamo odbljesne, kao iz ogledalca, trak sunca na zalazu. Učini mu se na trenutak da rijeka krvari iz mnoštva sićušnih rana.

Klati nogama koje hine da padaju niz kulu. A kula izgleda kao da se sužava ka dalekom tlu, gdje bi se - kada bi se dale toliko izdužiti - prizemljile njegove noge: taman da zatapka stopalima, spreman jurnuti niz uzano stepenište.

Stepenice se uvijaju poput udice ka Gradišću, jarko crvenim krovovima načičkanim na brdu, nalik na rasplesane djevojačke suknje. Istina, iz njihovih vršica, umjesto jedrih Gradišćanki, dižu se dimnjaci. Ali, nekako, bar na prvi pogled, uskovitlani dim koji se iz njih podiže, gore ka nedokučivom grudobranu navrh kule, naliči na razvihorene djevojačke kose.

Bio jednom jedan... A, možda i nije bio? Ko bi to znao?