Josip Ergović: „Lovac“

Josip Ergović

LOVAC

“Ona je tu. Mora biti tu. Jer drugačije ne može biti. Drugačije ne smije biti.“

Promrzlim prstima Lovac zateže užad oko slojeva papira i najlona kojima se omotao. Oslanja se o stablo da predahne. Čitavu vječnost slijedi njene tragove. Već je zaboravio, kad ju je posljednji put uočio, nanjušio, čuo; kad ju je posljednji put naslutio. Ona je nenadmašna, a on nema ništa; samo tu sudbinsku ustrajnost Lovca.

Šumska Kraljica osjeća da joj je Lovac na tragu. Plijen zna kad je lovljen. Plijen zna da je plijen. Ova priča ima uvijek isti završetak. Pa ipak ... žrtva bježi, zavarava krvnika, prikriva tragove. Igra mora biti odigrana po vječitim nepisanim pravilima: etapu po etapu ... od trenutka kad ju je izdvojio iz grupe do časa konačne egzekucije.

Lovac je svjestan toga da je ovo što radi izvan njega ... iznad njega; da on sam nije drugo do sićušna mrva jednog velikog plana: okvira koji nadilazi moći njegove spoznaje. Kako mu, uopće, pada na pamet da može nadmašiti Kraljicu Šume? Može i mora... rođen je Lovcem!

Šumska Kraljica stoji na blještavilu proplanka; nepomična, u punoj raskoši svoje sudbinske predodređenosti. Lovac podiže oružje; kratko nišani. Prasak se slije s krikom nasmrt ranjenog bića. Tijelo pada, usporeno i groteskno; razbacujući udovima prozirne oblake blještave bjeline. Mjesec gasi svoj reflektor. Tama obavija prizor. Samo još jedna žrtva na vječitom oltaru. Nema krivnje ... nema nevinosti.

164 Mitos/PRICE IZ TAME