Sonja Kokotović: „Ogledalo“

Sonja Kokotović

OGLEDALO

Te večeri je Ula jedva čekala da svi koji su joj zbog tetkine smrti došli izraziti sućut što prije odu. Maestralno je odigrala ulogu ucviljene nećakinje. Koliko je samo puta - vježbajući mimiku lica pred ogledalom - izgovarala rečenice tuge, još dok je stara vještica bila živa. Sad je, napokon, otegnula svoje robotske papke! Ula se s mukom sjetila svojih roditelja - starih pijanica, uvijek u svađi. Jedne godine su ih našli smrznute u automobilu. U stvari, motivirana hrpetinom novca za prirodan porođaj, njezina je majka - kad je zanijela - pristala biti pokusnim kunićem za opasne pokuse. Sjećala se, ispričali su joj da je ona potomak prvog humanoidnog ginoida iz davne 2016. rođenog u Saudijskoj Arabiji. Taj njen davni predak se zvao Sophia. Sophia je desetak godina kasnije dobila dijete (pogađate!?) Sophiu. Kako su ostale potomke stalno nadograđivali vještinama i inteligencijom, humanoidni hekeri su za svoje potrebe na crnom tržištu tražili dobrovoljce - neuke zemaljske robote koji su, uz prihvatljivu naknadu, bili spremni pristati na pokuse. Sjećala se kako joj je mama, onako bazdeći, polupijana, kroz suze, stalno govorila da nikada nije trebala pristati na pokuse, jer da su kod nje uspjeli... samo što se izgleda tiče. Glupost! Sretna je što od majke nije naslijedila ništa! Sentimentalna alkoholičarka! Sama si je kriva što je one večeri pretjerala s uvredama, tako da Ula nije mogla obuzdati svoj nekontrolirani bijes koji je zablokirao sve izlaze na bespilotnom automobilu, kada su krenuli u grad. One grozne zime kad se - nakon što ih je ostavila zaglavljene - pješice mirno uputila kući. Jedini rod kojeg je imala bila je ta stara babetina, profesorica nanotehnologije, koja se poslije suprugove smrti potpuno povukla u osamu. Nakon svega što se

izdogađalo s Ulinim roditeljima pristala je brinuti se o njoj, trinaestogodišnjoj djevojčici. Uli je stara užasno išla na živce. Isprva joj je stalno pokušavala soliti pamet, no nakon bezbrojnih svađa... i od toga je odustala. U biti, morala je priznati da joj sa starom uopće nije bilo loše. Kuhala je, spremala i uredno joj davala novac, kad god bi ga Ula zatražila... a nedugo zatim i nemilice potrošila. „Što ćeš, žena od ukusa i dobrog oka“, znala je reći o sebi samoj, kad bi je zadirkivali što toliko troši. Staru baš i nije viđala jer bi se sklanjala s vidokruga čim bi se Ula pojavila u kući.

Imala je privlačno, pravilno lice s velikim bademastim očima koje su bile uokvirene gustom tamnom kosom. Krasilo ju je i vretenasto tijelo, s dugim besprijekornim nogama. Znala je u svakoj prigodi pokazati svoje atribute, dok je intelektualne i emocionalne praznine - koje su joj na svakom kontrolnom pregledu predbacivali - njen savršen fizički izgled, u većini slučajeva, uspješno zataškavao. Uostalom, taj njen pra-pra-pra-predak, humanoid Sophia, koliko je mogla pročitati s memorijske kartice, bio je osmišljen prema - u tadašnje vrijeme popularnoj i, kako su je ondašnji tabloidi opisivalili, ženi savršene ljepote - glumici imena Audrey Hepburn. Ipak je otad prošlo već pola stoljeća i, uz bezbroj dorada, savršenstvo Ulinog izgleda bilo je neosporno.

Svjesna svoje ljepote, zaljubljena u samu sebe, većinu vremena je provodila zureći u vlastiti odraz, pred ogledalima koja je, na užas dosadne starice, instalirala po čitavoj kući. Voljela se satima promatrati, dodirivati, oblačiti, presvlačiti; kamo god da se kretala, divila se svom izgledu. Satima je razgovarala sa svojim odrazom, vježbala simulaciju emocija, memorirala pokrete, suze, smijeh, tugu i očaj - čitave rečenice (eto, neke je i danas iskoristila) izgovarajući one sitne i one krupnije laži obavijene istinom, da bi bila što vjerodostojnija kada ih bude izgovarala pred ljudima. Nije si mogla dozvoliti niti jedan krivi pokret, mimiku koja bi odala laž, i u tome je uvijek

uspijevala jer bi, u konačnici, dobila i ostvarila baš sve što je htjela. Svi su joj vjerovali; posve blokirani, jeli su joj iz ruke. Nekoliko izlazaka, poneki prodorniji spontani pogled na njen prednji i izloženiji trap i … naravno, uspjela je začarati susjeda, vlasnika prestižne kripto-banke koji je, napokon, ostavio onu svoju ženetinu (ružnijeg robota nije vidjela) pa je polako počela osmišljavati svoj budući život. Svakako je namjeravala boraviti u tetinoj kući jer, ipak, to je bila jedna od većih kuća u gradu! Preuredit će je, naravno, pobacat će svu tu starudiju: taj njen krevet koji nikada nije mogao poletjeti niti pružiti ugodnije spavanje jer nije posjedovao ni obične tipke sa željenim mirisom utonuća u san; tipke za glazbu su mu ostarjele, mjerač temperature već odavno nije radio, a robot „čistofil“ većinom je služio samo kao skulptura, jer je stara inzistirala na tome da čisti sama. Ula je odlučila da će zadržati samo njeno ogledalo za koje je teta govorila da je pripadalo njihovim davnim precima, obitelji Gray. Jedina prostorija koju je starica, ali baš uvijek, revno blokirala ključ-karticom bila je spavaća soba. Mogla je učiniti sve, no u tu sobu Ula nije imala pristup. Jednom je pokušala silom, gurajući staru ustranu, no pogled koji joj je teta tad uputila ne bi više nikad voljela osjetiti na sebi. Stisak staričine ruke još se mjesecima vidio na njenoj podlaktici. Naravno da se pitala, što je to unutra; sve do jednog ljeta kad je, tražeći svoje staro kvantno računalo, slučajno otkrila pukotinu na tavanu. Lijepo se vidio dio sobe, sasvim običan krevet za dvoje i pored njega… OGLEDALO! Stvarno, bilo je to nešto sasvim posebno. Ogromno, uramljeno neobičnim zlatnim okvirom. Takvo što nikad i nigdje prije nije vidjela! Ula bi gurala oko u pukotinu, ne bi li ga što pažljivije promotrila. Tokom vremena često bi, šuljajući se, odlazila na tavan. Nemalo se iznenadila kad je vidjela da stara vještica svake večeri dodiruje rubove okvira i, smijući se, neprekidno nešto mrmlja. Uli se lice zažarilo od pomisli da će, napokon, posve slobodno izbliza razgledati to čudo od ogledala. Ruke su joj drhtale od uzbuđenja. Istina... mora još naći