Andrea Bauk: „Šumska arhitektura“

Andrea Bauk

ŠUMSKA ARHITEKTURA

Sablaz Aksentijević je oduvijek želio upisati arhitekturu i taj svoj san je ostvario. Tri godine je bio najbolji učenik generacije, stipendiran, nagrađivan, cijenjen. Poznate arhitektonske firme već tada su se borile za njega, a nije ni završio fakultet, bio je tek na pola puta. Njegova mašta je graničila s ludilom i taj poseban dar je bio prepoznat u krugovima priznatih arhitekata. Sve je to godilo njegovom egu i tjeralo ga da bude još bolji. Nikada navečer nije izlazio, niti se predavao alkoholu, promiskuitetu i društvu. Marljivo je učio i tjerao se do granica izvrsnosti. Jedna od poznatijih firmi ponudila mu je stipendiju za cjelokupno školovanje, i to u Londonu. Bio je izvan sebe, njegov san se ostvarivao.

Bližio se kraj treće godine i Sablaz je marljivo ispunjavao sve zadatke. Došlo je ljeto i trebao je položiti samo još dva ispita. S krajem te fakultetske godine dolazio je i završetak njegovog boravka u Beogradu. Provodio je besane noći s glavom uronjenom u zahtjevnu literaturu, dok se temperatura napolju penjala do vrtoglavih 40 stupnjeva. Na radiju i televiziji svi su govorili o najjačem toplinskom valu ikad. Njegov mozak je kuhao pa nije mogao učiti. Hladio se, stavljajući glavu u zamrzivač, pa se opet znojio i koprcao na vlažnom trosjedu. Vrućina je već danima bila nesnosna i Sablaz je ludio. Morao je pobjeći sa ovog užeglog gradskog asfalta, morao je pobjeći od svog života. Trčao je kroz opustjeli grad, tražeći izvor. Pronašao je fontanu i zario lice u njezinu hladnoću. Skinuo je tenisice pa polako položio stopala u osvježavajuću likvidnu masu.

Zamislio je rijeku, izvor, novi život u hladovini guste šume. Jurio je između stabala, kao da ga proganja neka nevidljiva vanzemaljska sila. Grane su zapinjale o njegovo tijelo i ostavljele mu krvave tragove na koži. Napokon je stigao na izvor široke rijeke i njegov um se smirio. Lagan žubor vode hladio mu je zakuhali mozak i dovodio tijelo do željene temperature. Kratko se odmorio pa je, laganim korakom, krenuo dalje. Šuma ga je smirivala i usmjerila sav njegov stres napolje, na neki vanjski cilj. Koliba. Morao je naći kolibu za prenoćište. Koračao je dalje, osluškujući vjetrić koji se lagano zavlačio pod guste krošnje. Padao je mrak pa je morao pronaći skrovište. Zamišljena oaza mira stvorila se pred njegovim očima netom prije mrklog mraka. Hladnim dlanom je uhvatio kvaku i vrata kolibe su se otvorila. Zapuhnula ga je toplina. Odvažno je zakoračio u prostor. Složen krevet s kariranom dekom, drvena kuhinja, radni stol sa starim kompjutorom i toalet dostatan za osvježiti se, ukazali su se pred Sablazovim očima. Bez razmišljanja je legao, pokrio se dekom i utonuo u dugo očekivani, mirni san. Probudio se odmoran, naspavan, u debeloj hladovini koja mu je dražila osjetila i tjerala ga na nove zadatke. Temperatura u kolibi se preko noći spustila na svježih sedamnaest stupnjeva. Bio je gladan. U njemu se probudio instinkt za preživljavanjem pa je krenuo u lov. S obzirom na to da nije pronašao nikakvo oružje za rat sa šumskim zvijerima, morao ga je sam izraditi. Bio je dobar u crtanju i projektiranju, ali svojim rukama nikada ništa nije napravio. Iskopao je iz memorije uspomenu na svog djeda koji ga je naučio načiniti luk i strijelu. Bacio se na posao. Oružje je ubrzo bilo spremno pa ga je krenuo isprobati. Plazio je po tlu poput zmije, čekajući svoj plijen. Spazio je zeca i potpuno se umirio. Napeo je strijelu i otpustio prste desne ruke. Strijela je ušla direktno u

zeca.

Plaha životinja je zaskvičala i pala na tlo. Navala adrenalina preplavila je Sablazovo tijelo. Potrčao je prema plijenu. Crvena mrlja se polako širila po životinji, slijevajući se na smeđe, lišćem pokriveno tlo. Bio je pomalo tužan, ali i

svjestan da nije imao izbora. Sretan što će ukusnim obrokom omrsiti brk, uputio se prema kolibi. Životinju je trebalo oderati, razlagoditi i pripremiti za kuhanje. Nikada to nije radio. Zato je prepustio instinktima, da ga vode. Uživao je u novim iskustvima i iskonskim osjećajima koji su kolali njegovim tijelom. Kuhinjskim nožem je nespretno oderao zečevu kožu pa ispustio krv, da isteče. Nikada ranije nije kuhao, niti je ikad oderao životinju. Kao i svaki student, jedini obrok koji je znao pripremiti bila su pržena jaja i hrenovke. Razrezao je zeca i stavio ga u lonac. Voda je zakipjela, a miris prožeo prostoriju. Obrok je nakon nekoliko sati bio gotov. Navalio je na jelo, čupajući zubima velike komade. Divlji zec je bio pun kostiju i poprilično žilav, ali to nije omelo Sablazovo zadovoljstvo. Sretan što može svojim rukama uloviti plijen i pripremiti si hranu, krenuo je u novi život. Lovio je slatkovodne ribe, zečeve i male šumske stvorove. Vodu je zahvaćao sa izvora i kantama je nosio u kolibu. Dani su prolazili, a njegov mozak je bio potpuno prazan, pogonjen samo instinktima. Ne razmišljajući ni o čemu, jednostavno je preživljavao u dubini šume. Grlio je drveće, brao bobice, spavao pod kariranom dekicom, skupljao drva za loženje i uživao u samoći, u jednostavnosti šumske arhitekture. Izgubio je pojam o vremenu jer nije htio voditi kalendar. Puštao je da dani i noći samo tako prolaze. Od starog panja, kojeg je našao u šumi, izdjeljao je totem žene i instalirao ga pored kreveta. Nazvao ju je Azalea. Ona je postala njegova družica. Povjeravao joj je svoje najdublje tajne i trenutna stanja svog uma. Bila je psihijatar kakvog je samo mogao poželjeti. Psihijatar koji je šutio, slušao i smiješio se poput Mona Lise. Nakon nekog vremena Azalea je progovorila i napokon je imao dostojnog sugovornika. Navodila ga je i objašnjavala mu kako da napravi klopke za veću divljač, koje bobice smije, a koje ne smije brati. Jednog dana rekla mu je da ode do one bukve kod koje provodi puno vremena te da nabere gljiva koje tamo rastu. Poslušao ju je i otišao po gljive. Bio je pomalo skeptičan, ali ipak joj je vjerovao. Pojeo je nekoliko gljiva i legao na krevet,

okrenut prema starom kompjuteru koji do tada nije ni pokušao upaliti. Na ekranu su se počele pojavljivati edikule, gutte, lesene, spire i slavoluci. Sadržaji iz njegovog prošlog života redali su se na ekranu u pravilnim nizovima i pojačavali njegovu nervozu. Dovodili su ga do ludila i tjerali na bijeg. Opet je, uznemiren, trčao kroz šumu, a za njim su jurili svi demoni prošlosti. Vriskao je i derao se, tjerao ih štapom, padao i dizao se. Kada je napokon stigao do izvora, opet je osjetio mir. Položio je stopala u svježinu i zatvorio oči. Voda je žuborila, a na ramenu je osjetio lagan dodir tople ruke.

„Sablaz, jesi li to ti?“ začuo je poznat glas. Azalea, djevojčica s kojom se družio u ranom djetinjstvu, stajala je kraj njega, pored fontane. U meduvremenu je odrasla, ali glas joj je ostao isti.

„J… j j... jesam, da, Azalea? A ti... jesi li to ti?“ pentao je poput djeteta. Zbunjen, ustao je i zagrlio ju. Svo ludilo, hladni potoci, mrtvi zečevi i tišina šume nestali su u jednom jedinom zagrljaju nikada prežaljene prijateljice koja ga je prenula iz dubokog sna.