Ivan Gaćina: „Breme svijeta“

Ivan Gaćina

BREME SVIJETA

Simpatičan starac, duge sijede brade, lagano se kretao prostranom šumskom stazom. Neprestano se osvrćući, kao da očekuje da nekog vidi, izgledao je izgubljen u vremenu i prostoru. Nitko nije znao koliko ima godina. Volio je prirodu, razgovarao sa cvijećem i sadio mlado drveće, često koristeći neobičan mehanizam nalik ručnom satu. Govorio je malo i rijetko, ali nije propuštao da mi se osmjehne u prolazu. Oslanjao se o štaku, vjerojatno izrađenu od otpale grane, a preko ramena je nosio zeleno-smeđi ruksak. Od njega se nije odvajao pa su kolale priče da je u njemu sjeme života, sve što je naslijedio od svoje obitelji nepoznatog porijekla. Kako sam tragao za materijalom za doktorsku disertaciju o prirodnim fenomenima, odlučih mu prići, uvjeren da o njima mnogo zna. “Gdje ste se uputili, dobri čovječe? Želite li čaj?” pokazah mu svoju terasu, istodobno promatrajući njegov zagonetni ruksak. Svanuo je dan osvježen kišom, a u daljini se čuo pisak lokomotive. Mada se činilo da je u žurbi, on ipak prihvati poziv. “Budući da sam neprestano u pokretu, prenosim ljudima svoja iskustva s putovanja”, osmjehne se sjedajući na stolicu koju mu ponudih. Odloži štaku, ali ne i tajanstveni ruksak. Nakon njegovog posjeta, okolna je priroda oživjela. Primijetio sam i da su mu crte lica iste kao u mog šukundjeda, čija je požutjela slika visjela na zidu. Uzbuđen, pomislih da me vjetar želi naučiti nečemu što sam toliko dugo želio znati.

“Uzgred, ljudi me ne primjećuju jer su preokupirani svojim problemima i brigama. Oni tumaraju bez cilja ne shvaćajući koliko je život u svojoj suštini jednostavan.” Sjetno je promatrao moj stari namještaj, a onda se zagleda u mene. Imao sam dojam da mi čita misli. Slušajući ga, imao sam osjećaj da ga dugo znam, ali da ga nikad nisam potpuno upoznao. “Posebno me povrijedi kad ljudi gaze cvijeće koje pažljivo sadim i njegujem”, nastavi starac. “Teško je opisati njegovu ljepotu i nevinost, a kažu da postoji jedna vrsta koja može oživjeti duše umrlih određenih dana. Nažalost, ljudi sve više uništavaju prirodu. Nedavno sam sanjao da se ona potpuno obnovila.” “Što držite u tom ruksaku kad se nikad ne odvajate od njega? znatiželjno ga upitah želeći saznati jesu li glasine istinite. “Hm, hmm”, promumlja. “Predlažem da ga odložite i malo odspavate. Obećavam da ću pripaziti na njega. Kad se probudite, uzmite iz ormara odjeću koju želite jer će vam trebati. Nakon ručka, pripremit ću vam hranu za put.” “Dragi mladiću, veliko hvala na gostoprimstvu. Ne brinem za ruksak jer sadrži breme cijelog svijeta. Rado bih ti dao sve što bi ti moglo pomoći kada bih to imao u ruksaku.”

– Kako vam onda mogu pomoći? – nježno ga pogledah, kao da sam jedina osoba na koju se može osloniti. “Trenutno nisi u stanju nositi ni najmanji teret”, namignu mi gotovo neprimjetno. “Prvo moraš završiti svoju doktorsku disertaciju. Bio si u pravu. Mogu ti pomoći u njenom pisanju kako bi ti mogao pomoći drugima.” “Zaista? nasmiješih se od uha do uha. “Obećavam da ću se potruditi pomoći ti da prebrodiš ovu krizu i da dođeš do potpune spoznaje prirode i života, a ti ćeš mi uzvratiti uslugu ako to bude potrebno. Dogovoreno?”

“Naravno, što god vam treba!” obećah mu bez mnogo razmišljanja. “U redu, a sada je vrijeme da se i ti malo naspavaš kako bi, opušten i osvježen, mogao razumjeti neka shvaćanja o životu”, reče mi starac dok mi udovi postajahu sve teži i teži. Prije nego što utonuh u san, pitah se kako je mogao znati za disertaciju koju sam držao u tajnosti.

Točno u podne probudi me sat s kukavicom. Simpatičnog starca više nije bilo pa pomislih da sam ga vidio u snu ili mašti. No ubrzo spazih da je na stolu moja otisnuta i ukoričena doktorska disertacija, kao i uramljena doktorska diploma. Slika moga šukundjeda više nije bila na zidu. Starčev ruksak bio je obješen o kuku na zidu kraj ulaznih vrata, a štaka oslonjena na isti zid. Starac bi mogao biti moj šukundjed kojeg nikad nisam upoznao, baš kao ni bilo kojeg drugog člana svoje obitelji. Na neki način me je nadmudrio, ali je tako sudbina htjela. U međuvremenu sam potpuno zaboravio svoje obaveze i dužnosti.

Bio je sunčan dan. Cvrkut ptica pozivao me je da krenem na put. Uz pjesmu i graju, radnici i seljaci obavljahu svoje svakodnevne poslove. Skinuh čukundjedov ruksak s kuke na zidu. Srećom, za sada mi nije potrebna štaka. Čukundjed je bio u pravu: sjeme života sjedinjeno je s bremenom svijeta, a sada sam spreman nositi se s tim.

Okult/NEKA BUDE 212 SVJETLOST/I BI TAMA