Franko Stipković: Crno“

Franko Stipković

CRNO

Kasno je poslijepodne. Nebo prekriveno gustom, niskom oblačnošću, s južne strane postaje sve tamnije, oblikujući iznad jasnih obrisa brda začetak olujne crnine. Istjerano iz zacrnjenoga prostora plamenim bičem munje, s juga doleti jato graktavih vrana. Jedna po jedna slete na sasušene grane mrtvoga bora i uzbuđene nastave s graktanjem, pomičući se nestrpljivo lijevo-desno po granama. Jedno se crno pero otkine s repa vrane koja stoji na najvišoj grani pa počne propadati u zvrkavomu letu prema tlu. Vidjevši pero, kako pada prema tlu, cijelo jato odjednom utihne. Crna mrlja iznad južnoga nebišta širi se sve više, poput tinte hobotnice, koju preplašeni glavonožac ispušta u prozirnoj vodi, pokušavajući pobjeći kobnoj neminovnosti.

Tek što pero padne na tlo, na hrpicu smeđih, suhih, borovih iglica, zalutali ga lahor ponese prema crnom otvoru spilje pri dnu velike žive stijene. Unutra, u spilji, gladna čagljica odgurne od svojih iscijeđenih sisa dva mlada čagljića, uspravi se na noge pa krene polagano prema izlazu. U blizini izlaza nagazi crno vranino pero, a onda oprezno proviri glavom van. Čini se da su je vrane istoga trena ugledale. Graknu uspaničeno, kričavo. Zamahnu crnim krilima te odlete s krošnje sasušenoga, mrtvog bora. Iščeznu. Nastupi gluha tišina.

Čagljica prednjim dijelom tijela stupi na čistinu. Odjedom sijevne munja, a onda prasne grom. Preplašena čagljica se ukoči od straha. Odmah iza groma začuje se oštri, prodorni zvižduk i na tlo ispred zaprepaštene zvijeri tresne velika, pravilna, crna prizma. Prestravljena čagljica legne na zemlju i svojim psećim očima se zagleda u blistavu crninu predmeta ispred sebe. Kroz apsolutnu tišinu započne prodirati otužno čaglje zavijajne. Nebo se sve više mrači. Oprezno,

hodajući natraške, čagljica se povuče natrag u sigurnost spilje. Instikt straha ovoga puta nadvlada instikt gladi.

Dječaku može biti jedva pet godina. Bosonog, u kratkim hlačicama i majici kratkih rukava pokušava trčati preko plićaka. Nožice mu duboko propadaju u ljepljivomu, gnjecavom, crnom mulju, otežavajući mu trk. Iz uzgibanoga mulja ispod njegovih nogu širi se intezivan, neugodan miris po pokvarenim jajima. Na obali, prema kojoj dječak trči, stoji njegova majka i dovikuje mu, neka požuri. Zna on da ga progoni neka nepoznata opasnost, koja mu se primiče sve bliže i da mu je jedini spas dotrčati u majčin zagrljaj. Trudi se iz sve snage, ali se udaljenost do obale sporo smanjuje. Ipak, malo po malo, uspije se približiti majci na svega pet-šest metara. Odjednom, začuje se oštri, prodorni zvižduk i u more, tik ispred dječaka, tresne nešto veliko. Golemi vodoskok bukne na mjestu pada i slana se voda, pomiješana s crnim, gustim blatom, obruši po dječaku. Začudo, uspije ostati uspravan na nogama. S tjemena i s čela, preko očiju mu se cijede gusti, ljepljivi tokovi. Pričeka još nekoliko trenutaka, a onda dlanovima pokupi blato s vjeđa i bojažljivo otvori oči. Tik ispred njega, ukopana donjim dijelom u mulj plićaka, okomito stoji blistava, crna prizma, sprečavajući mu prolaz i zaklanjajući mu pogled do majčina lika. Strah zaokupi cijelo njegovo sitno, nejako biće. Napregne pluća iz sve snage te uspije kriknuti:

„Mama!“

Na prostranoj terasi žena užurbano skida sa žica još nepotpuno osušeno rublje, bojeći se iznenadnoga pljuska iz crne oblačnosti, koja se spustila veoma nisko. Dok skida zadnji komad sa žice, iznenada žestoko zapuše. Zgrabi plastičnu posudu s rubljem pa potrči u zavjetrinu, prema kući. Začuje bolni cijuk ptica, a onda vjetar divljom snagom tresne dvije lastavice o zid kuće ispred njezinoga lica. Jaukne. Mrtve ptice skliznu niza zid i primire se na betonskomu podu terase. Na zidu su ostali crni tragovi krvi. Žena uspije utrčati kroz kućna vrata.

Spusti plastičnu posudu s rubljem na pod pa zatvori i zaključa vrata terase. Podigne uzdrhtalu ruku do čela i prekriži se. Crna krv!

„Mama!“ začuje sinovo uspaničeno dozivanje.

Potrči u sobu. Njezin petogodišnji sinčić uzbuđen sjedi na krevetu i plačući je doziva:

„Mama!“

Zagrli ga.

„Nemoj se bojati! Samo si ružno sanjao. Vani je nevrijeme. Jako puše. Ne boj se! Sve će biti dobro! Tata će uskoro stići.“

Dječak u njezinomu zagrljaju plače. Niz njezino lice teku obilne, tople suze.

Za to vrijeme, dječakov otac stoji na obali u luci i promatra, kako se more u veoma kratkim intervalima penje i spušta. More mu se čini golemim, živim bićem koje, sve brže i brže, uzbuđeno diše. Amplitude plime i oseke postaju sve veće. Zapuše orkanski vjetar, koji kao da cijelo more nabija u luku. Plima raste. Pukne grom. Prve krupne kapi kiše počnu padati baš u trenutku, kada se plima prelije po obali. Otvori se pljusak. Mokar, zabrinut, otac krene popločanom uličicom kući. Kao da slijedi nevidljivi trag njegovih nogu po izglačanim, kamenim pločama ulice, plima ga slijedi u stopu. S nebesa, s krovova kuća te iz obližnjih ulica slijevaju se goleme količine kiše. Cipele su mu duboko u vodi pa se teško probija ulicom prema kući. Čuje se dozivanje, jauke i plač. Miriše po vlazi, po soli i po algama. Smračuje se.

Plima nezaustavljivo raste. Preplavi najprije kuće uz obalu, a onda se nastavi penjati sve više. Povorke uspaničenih ljudi, noseći mokre zavežljaje, krenu uličicama uzbrdo, slijevajući se kroza širom otvorena vrata u crkvu. Golemi prostor crkvenih lađa puni se sve više i više bujicama preplašenih nesretnika. Kada otac, majka i dječačić stignu, crkva je već gotovo puna. Uđu i smjeste se

pokraj samih ulaznih vrata. Plima raste. Ljudi se glasno mole. Plima svojim slanim poljupcem dotakne prvu stubu polukružnoga stubišta, koje vodi do terase ispred crkve. Ljudi glasno mole. Plima se penje stubištem. Ljudi glasno mole. Plima proguta stubište i razlije se terasom ispred crkve. Zaprepašteni, vjernici prestanu s molitvom.

Bljesak munje. Grom. Žestoki pljusak. Oštri, prodorni zvižduk i u vodu na terasi, metar-dva ispred crkvenih vrata, tresne velika, pravilna, crna prizma. Zavlada potpuna tišina. Kiša se i dalje slijeva potocima, ali njezin šum itko ne čuje. Kao da je velika, crna prizma, koja okomito stoji ispred crkvenih vrata, usisala sve zvukove. A tada... cijelim se prostorom raširi duboki, ritmični zvuk, nalik kucanju golemog ljudskog srca. Ljudi se prekriže. U njihovim razrogačenim očima caruje strah. Duboki, glasni udari srca dopiru iz velike, pravilne, crne prizme.

Kroz uskomešana ljudska tjelesa, tijesno zbijena u glavnoj crkvenoj lađi, probija se osoba u crnoj odori. Časna sestra iziđe na terasu ispred crkve i skrušeno klekne ispred ravnoga zida crne prizme. Prekriži se, stisne ruke na molitvu i duboko spusti glavu. Sve krupnije kišne kapi tuku po ravnim plohama crne prizme i po nepokretnoj ženi u crnini, koja kleči u vodi ispred prizme. Odjednom, točno u srcu crne prizme, rodi se bijela točka, koja počne sve više rasti, uza sve dublje, sve glasnije otkucaje divovskoga ljudskog srca. Otac, majka i dječak mogu vidjeti, kako bijela mrlja u crnini prizme ubrzano raste i poprima sasvim određen oblik. Pričini im se da prepoznaju lik čovjeka skupljenih nogu i širom raširenih ruku. Pod snažnim unutarnjim pritiskom bijeloga lika, koji sve više raste, kao i neprekidnim zvučnim udarima, površine crne prizme počinju pucati. Uza snažan prasak crna se prizma raspadne na tisuće komadića, a iz njezinoga središta izleti golemi, bijeli galeb koji, veselo klikćući, poleti put nebesa tragom bijele svjetlosti.

Crni oblaci se rasplinjavaju pred erupcijom bijele svjetlosti. Kiša prestaje. Polagano, nevoljko, ali postojano, more se počinje povlačiti. Utihne zvuk velikoga srca. Bojažljivo, jedan po jedan, ljudi počinju izlaziti iz crkve te, slijedeći frontu oseke, počnu se vraćati kućama. Malo po malo, svi otiđu. Ostane samo časna sestra, još uvijek klečeći na kamenoj ploči terase, nepomična, sklopljenih vjeđa.