Andrea Bauk: „Intervju“

Andrea Bauk

INTERVJU

Sjedila je u čekaonici. Nije to bila obična čekaonica kao kod liječnika ili u nekoj državnoj ustanovi. Slike na zidovima bile su nakrivljene, s motivima đavla i jahačima apokalipse. Tu i tamo našao bi se kakav pretjerano naglašen motiv Isusa i Marije na porodu, naopako okrenutih križeva. Slike kao da su se kretale, a oči demona pratile svaki pokret u prostoriji. Povremeno bi začula krikove i osjetila strujanje hladnog zraka kroz hodnik. Ova pomalo sablasna čekaonica u njoj je izazivala nemir. Nastojala se sjetiti zašto je ovdje i što je prije toga radila, ali sjećanja kao da su bila začepljena nakupinom blata i kamenja. Pokušala je, duboko u sebi, maknuti blato i otkotrljati kamenje. Osjećala je miris paljevine, sumpora i soli. Svim silama se borila i naprezala kako bi osvježila pamćenje, ali bez uspjeha. Život prije čekaonice kao da je ispario, kao da nikada nije postojao. Pokušala je ustatiti iz neudobne stolice, ali sila ju je držala zalijepljenu, gotovo stopljenu s tim komadom metala.

Iza vrata s brojem tri dopirali su nerazgovjetni zvukovi i duboki tonovi, nepoznati njezinom uhu. Odlučila se prepustiti sjedenju i čekanju. Gurnula je ruku u džep, ne bi li možda pronašla nešto. Bio je to vrlo dubok džep, gotovo beskrajan. Vrškom kažiprsta napipala je rub papira i pokušala ga izvući. U tom trenutku pojavio se muškarac i sjeo nasuprot njoj. Htjela ga je nešto upitati, ali riječi nisu izlazile. Govor joj je bio paraliziran. Imala je spremne rečenice i pitanja koja su se gomilala, ali nije nalazila načina da ih izgovori. Na njegovom

licu vidjela je isti problem. Pokušali su komunicirati pogledima i gestama. Komunikacija je bila bezuspješna i prekinuta pojavom osobe koja je izašla iz sobe broj tri. „Gospodine Roberte, molim vas... uđite. Spremni smo za vas.“ Robert je ustao i krenuo prema uredu. Uputio joj je još jedan pogled koji kao da je govorio: „Srest ćemo se opet.“ Agonija čekanja i nestrpljenja gomilala joj se u nepomičnom tijelu. Osjećala je lagane potrese u prostoru, vibracije u zidovima i gledala kako se slike krive pa opet vraćaju u prvobitno stanje. Zrak je bio sve hladniji, a žarulje su pomalo umirale i gasile se jedna za drugom. Oči demona sa slika sjajile su i blještale u polumraku. Nečije kanđe s dugačkim noktima prolazile su joj kroz kosu, a ona nije mogla učiniti ništa. Njeni prsti, koje je uvlačila duboko u džep, i dalje nisu mogli dohvatiti cedulju. Morala je doći do tog papira jer on će, zasigurno, razjasniti ovu situaciju. Kad ga je napokon dohvatila, vrata sobe s brojem tri su se otvorila. Iz njih je izašao Robert, obavijen vrućom nakupinom zraka. „Ništa ne brini, vidimo se uskoro“, tiho je progovorio i uputio se prema mračnom, hladnom hodniku. Dugo ga je pratila pogledom. Na trenutak je zaboravila na papir i ispustila ga iz prstiju. „Azalea, vi ste na redu! Uđite. “ „Azalea? Zar je to moje ime?“ pitala se. Osjećala se dobro s tim imenom, iako nije zvučalo kao pravo ime. Metalna stolica ju je napokon pustila iz svog sjedišta i vratio joj se dar govora. „Možete li mi objasniti…?“ „Ništa ne brini, samo uđi. On te čeka. “ „Tko je On?“ „Sve ćeš saznati, sada uđi.“ Zakoračila je u najveći ured, s najvišim zidovima koji skrivaju strop negdje u daljini. Osjećala se kao da je na dnu crne rupe, u temeljima pakla. Povremeni potresi doprinosili su mračnoj atmosferi dramatične okoline. Krikovi koji su dolazili odozgo i njihove beskonačne jeke odbijali su se od zidova prostorije.

Hladne crno-bijele pločice, kao da su skinute s dna nekog viktorijanskog bazena, tvorile su nepravilne mozaike pod njezinim nogama. Fokusirala se na njih zato što su se micale i mijenjale oblik. Prostor je bio prevruć pa je poželjela svuči jaknu. Osjećaji koji su joj promicali tijelom, kao i pločice pod nogama, skretali su joj misli s nesnosne vrućine i tjerali je naprijed. U daljini se nazirao masivan drveni stol. Približivši mu se, spazila je obris muškog lika. Stol je bio prevelik, kao - uostalom - i čitav prostor; jedino je muškarac bio normalne veličine. „Dobar dan, sjedite slobodno.“ „Neće li me stolica prikovati, kao ona u čekaonici?“ „Možda hoće, možda neće.“ „Radije bih stajala, ako je moguće.“ „Ovo je intervju za posao pa bi bilo dobro da sjednete. Ovdje ćemo provesti neko vrijeme.“ „Intervju za posao?“ „Da... sad kad smo to raščistili, možete sjesti? Imate li papir sa sobom?“ „Papir? O da, tu je negdje, u džepu. Pokušavala sam ga izvući u čekaonici.“ Sjela je u duboku fotelju koja ju je gotovo progutala. Ponovno je stavila ruku u džep, bez poteškoća izvukla crni smotuljak te ga predala čovjeku. Morala se podići iz fotelje i ispružiti skoro cijelim tijelom preko stola. Osjetila je kako joj hladnoća ulazi u biće. Stol je prenosio ledene valove i stapao se s njezinom kožom. Začuđena se odmaknula, a smotuljak joj je ispao. On je ispružio ruku. Krajičkom oka vidjela je da nosi crne rukavice. „Valjda mu je hladno“, pomislila je. „I meni bi bilo... da cijeli dan sjedim za ovim stolom.“ „Oh, vi ste prva danas!“ „Prva?“ „Da, vi niste preko veze došli, to je novost.“ „Preko veze? Veze za što?“ „Za posao.“ „Koji posao?“

„Sve ću vam objasniti, samo da pročitam.“ Odmotao je smotuljak i nabio naočale na nos. Počeo je čitati. Iščitavanje dokumenta je trajalo predugo, kao i sve do tog trenutka. Šutjela je i promatrala prostor, njega, sebe, osluškivala krikove i jeku. Duboko u sebi znala je da ovo nije njezin prvi intervju za posao, ali se nije mogla sjetiti, tko je ona i što je do sada radila. Izmjene topline i hladnoće bile su gotovo nestvarne. Kako u jednom prostoru može biti tako vruće, a onda, odjednom, tako hladno? Tresla se, vrpoljila, bila nestrpljiva, upijala prostor koji kao da je bio živ, kao da je disao. Promatrala je pokrete i gestikulacije čovjeka, direktora, osluškivala njegovo preglasno disanje i u nekim trenucima čula zvukove nalik otkucajima srca. „Dakle tako. Dobro, sad mi je sve jasno. Moramo vas testirati.“ „Testirati?“ „Naravno, pa niste preko veze došli.“ „Ali možete li mi prije toga nešto objasniti? Ja ovdje - gdje god da jesam - nisam aplicirala ni za kakvo radno mjesto. O čemu se radi? Tko ste vi?“ „Ah da, nisam se predstavio, oprostite.“ Prostor je opet oživio, pločice su se pomicale, slike padale sa zidova, a krikovi postali očajnički. Rukavice su mu postale pretijesne, odijelo premaleno, koža mu se oljuštila s tijela. U samo nekoliko trenutaka odvila se transformacija čovjeka u nešto... nadljudsko. „Ja sam Sotona, drago mi je... i oprosti na transformaciji, bilo mi je neudobno.“ „Sotona… kao đavo?“ „Naravno, da... đavo, kako hoćeš.“ „Zar sam u paklu?“ „A gdje bi bila? Na Bora-Bori? Glupa djevojka…“ Ništa joj nije bilo jasno. Je li mrtva? Đavo? Ovo mora biti neki uvrnuti san, drugog objašnjenja nije bilo. Na šiljatom tronu sjedio je On, đavao - crven, užaren, s dugim repom kojim lupa po dnu pakla. Stravični zvukovi, neutješni krikovi duša u nezamislivim patnjama, protezali su se prema sredini hale nalik

mravinjaku, prema katakombama smrti. Pakao je jedno vrlo mračno, vruće, hladno sablasno mjesto, a ona se osjećala kao da se vratila kući nakon dugih godina izbivanja. „Znači, ja sam mrtva?“ „Ne, ovo je početak, jedan divan početak.“ „A koji je moj posao ovdje?“ „Jedan od mojih asistenata će ti sve objasniti, možeš ga pričekati u čekaonici. Ja imam još tisuće kandidata danas za riješiti.“ Prostor se još jednom izmijenio, kao i Sotona koji se vratio u prvobitno antropomorfno obličje. Opet je tamo sjedio u svojem sivom odijelu, pomalo dosadnom, s naočalama na nosu i crnim rukavicama. Polako se odmaknula od stola i teškim se nogama odvukla u čekaonicu. Vrijeme kao da je opet nepomično stajalo u zraku, bez i jednog otkucaja. Pogledom je tražila sat. Povremeno bi začula nešto nalik otkucaju, ali je shvatila da to nije sat nego život u Sotoni. Sklopila je oči i na trenutak utonula u san. Probudio ju je trzaj, nečija ruka na njezinom ramenu. Otvorila je oči i vidjela nepoznatu ženu. „Pođi sa mnom, idemo na testiranja.“ „Kakva testiranja?“ „Uobičajena.“ Žena nije bila odviše rječita. Ušle su u lijevi lift i zaputile se na Međukat. Ovdje nisu postojali katovi po brojevima. Dugme `Međukat`, dugme `Pakao`, vlastiti pakao… i niz drugih, koje nije stigla pročitati, redali su se od vrha do dna. Tupim udarcem lift se zaustavi i vrata se otvore. Ušle su direktno u halu za testiranje. Dva divovska stola s previsokim stolicama zauzimala su cijeli prostor. „Sjedite.“ „Ali kako ću se popeti?“ „Ah da… Ljeeestveee!“ Dotrčao je gotovo proziran nizak čovječuljak s visokim ljestvama i položio ih na stolicu.

„Evo, ljestve!“ „Hvala, možeš ići.“ Popela se i smjestila. Stolica je bila preniska, tako da se osjećala kao malo dijete za divovskim stolom. Položila je laktove na rub i promatrala prostor. Za drugim stolom je sjedio Robert - poznato lice iz čekaonice. Pokušala ga je dozvati šaptom, ali ju je asistentica prekinula. „Mir! Nema razgovora niti prepisivanja!“ „Ali nismo ni počeli, ja sam samo…“ „Nema samo! Nema komunikacije!“ Robert joj je uzvratio pogled i kimnuo glavom. Ponovno su bili zajedno u prostoru, obavijeni tišinom koja para uši. Mogli su čuti svoje misli i otkucaje srca. Stavila je ruku na rebra i pokušala pronaći bilo. Unutra je vladala tišina. Pulsirajući zvuk je bio zvuk Sotone. Njihova tijela su bila prazna, nisu osjećali nikakve naznake života unutar sebe.

„Komisija će uskoro doći, vi samo sjedite i čekajte.“ „Mogu li…?“ „Ne! Tišina!“ Prostor je bio mračan, dok su u pozadini titrala narančasta svjetla, kao baklje na izmaku. Začuli su topot nogu. Tri ispitivača su ušla u prostor. Udobno su se smjestili u svoja ispitivačka sjedala pa povadili registratore, pribor za pisanje i pečate. Tiho su međusobno mrmljali i kimali glavama u znak odobravanja. „Možemo početi. Znači, danas imamo Roberta i Azaleu. Dakle, testiramo vaše sposobnosti za voditelje. Proći ćete nekoliko testova, kako bismo ustanovili vaše stanje. Čega se zadnjeg sjećate? Roberte?“ „Sjećam se… nje, u čekaonici.“ „A vi, Azalea?“ „Isto. Ali i Direktor me podsjetio na nekoga.“ „Sotona?“ „Da.“

„Nije on direktor. Na koga vas je podsjetio?“ „Ne znam. Ako nije direktor, pa tko je onda?“ „Hitno, bočicu, bočicuuu!“ Ponovno je dotrčalo prozirno biće i donijelo staklenku koja je nalikovala na stare bočice penicilina. Ispitivači su tiho razmijenili nekoliko riječi, na što je jedan od njih izvadio čep. Izašla je tanka crna sjenka i poletjela prema Azalei. „Čega se zadnjeg sjećate?“ „Roberta u čekaonici. I intervjua.“ „Dobro je, popravili smo ju, možemo nastaviti. Testiranje se svodi na nekoliko jednostavnih pitanja. Možemo li početi?“ „Možete.“ „Podijelite im upitnike.“ Prozirni je trčao gore dolje po ljestvama, kako bi Robertu i Azalei dostavio listove papira i pribor za pisanje. Duboko je udahnula i otvorila mapu. Prolistala je nekoliko listova i nije nalazila nikakva pitanja. „Počnite!“ „Ali nema pitanja, gospodine!?“ „Budite strpljivi, doći će.“

Hladan propuh donio je slova. Gledala ih je kako lebde i polako se spuštaju prema Robertu. Višak slova je nastavio putovati prema njezinom papiru. Samo su legla tamo i utopila se u bjelini. Nisu tvorila nikakve riječi, jednostavno su ležala, raspoređena, mrtva. Robert je počeo nešto piskarati i brisati znoj sa čela. Htjela ga je upitati što on to piše, ali se sjetila da ne smije komunicirati. Prstima je taknula papir, u nadi da će se nešto razjasniti. Prelazila je rukom preko slova i na taj način ih pomicala. Kada ih je napokon ispremiještala, dobila je pitanje: „Tko si ti?“ „Tko sam ja? Tko? Ja? Azalea? Tko je Azalea?“ Pitanja su se gomilala, a ruka nepomično držala olovku.

„Ja sam Azalea.“ „Netočno!“ začula je usklik iz komisije. „Ponovno!“ „Ali kako…?“ „Ponovno!“ Počela se znojiti, kao i Robert. Rukama je trljala lice u znak negodovanja i razmišljala o ispravnom odgovoru. „Ja sam čovjek, ja sam žena, ja sam… tko sam ja?“ Naprezala je svoj mozak, ne bi li izvukla iz sebe odgovarajući odgovor. Koliko teško može biti ovo jednostavno pitanje? Robertu je doletjela već druga skupina slova i znakova. Očito je pravilno odgovorio, budući da nisu galamili na njega. Što li je odgovorio!? Pomalo bez nade, slegnula je ramenima i pogledala uvis. Jedna sjenka se strmoglavila niz prostor i pogodila je u ruku poput igle. „Ja sam glasnik smrti?“ „Točno! Dalje!“ List papira s odgovorom je nestao, a nova slova su se pojavila tvoreći sljedeće pitanje: „Što si ti?“ Odgovor mora biti jednostavan, kao i prethodni. „Ja sam voditelj pakla?“ „Sljeeedećeee!“ Cijela rečenica zalijepila se na treći papir. „Čega se sjećaš?“ „Ničega. Roberta iz čekaonice, intervjua i svega što me okružuje ili me okruživalo, ali bez mog postojanja prije ovog mjesta.“ „Odlično, oboje ste prošli prvi test.“ Testovi su se redali i Azalea je gubila strpljenje. „Molimo vas, pričekajte nekoliko trenutaka dok ne odlučimo, tko je dobio posao.“ U Azalei je sada buktio nemir iščekivanja, tko je dobio posao: ona ili Robert. „Zašto, uopće, razmišljam o tome? Ovo nije mjesto ni vrijeme, a boga mi, ni prostor u kojem bi netko želio dobiti posao. Kakav posao, uopće? Voditelj

čega?“ pitanja su se nizala. Azalea se znojila, pogledavala Roberta, očajavajući u valovima vrućine.

Komisija se vratila sa smotuljkom. „Roberte, vidim... vaša veza je Hitler. Prema tome, posao je vaš. Azalea, žao nam je.“ U tom trenu su se otvorila vrata pakla i Lucifer se pojavio s vatrenom stihijom iza sebe.

„Nesposobnjakovići prokleti, jeste li vi normalni? To je moja kćer Pandemonia! Koji je vama vrag, zašto ju testirate? Trebali ste je odmah poslati k meni u ured!“

„Ali mi, ali Sotona… Pomiješali smo papire!“ „Sotona? Onaj debeli nesposobnjaković? Dovedite ga odmah i bacite ga piranjama!“ „Piranje je, nažalost, pojeo Staljin. Jučer.“ „Bacite ga aligatorima, nije me briga! Želim da nestane, Pandemonia preuzima njegovo mjesto! Testiranje? Vi ćete moju kćer testirati, bagro nesposobna! Idemo, kćeri. Moramo te pripremiti za tvoj novi posao… Roberte?“ „Da, Vaše Veličanstvo?“ „Veza ti nije dovoljno jaka. Nesposobnjakovići... Roberta aligatorima!“