Petra Kožar: „Ljubav kao sudbina“

Koliko god većina nas nastojala suvislo, odlučno, produktivno, svrhovito, ispunjavajuće i, naravno, povremeno hedonistički (ta ljudi smo!) broditi morem života i hvatati povoljan vjetar, uz što manju količinu nepoželjnog tereta stresa nagomilanog u potpalublju, neporeciva je činjenica da će se i najzagriženiji zagovornici pohvalne krilatice “Živi i pusti druge da žive” kad tad morati suočiti s veselom zadaćom “postavljanja stvari na svoje mjesto”, preispitivanja smisla života i neizbježnog koprcanja u raljama svima dobro znane, ali malo kome drage birokracije.

Zato, s obzirom da znate da ćete se jednom morati prihvatiti “postavljanja stvari na svoje mjesto”, poziv iz Ministarstva sudbine ne smije vas iznenaditi. Dapače, trebate se odazvati svojoj sudbinskoj dužnosti s nepokolebljivom općeljudskom odgovornošću i osjećajem blage posramljenosti što ste to sve do sada neodgovorno odlagali iako vam je, možda, prva reakcija bila praviti se blesavim i umjesto odlaska u Ministarstvo pokositi travnjak, voditi klinca zubaru, navući prehladu, napiti se kao zemlja, biti pozvani na prabakin rođendan - uglavnom, naći bilo koji neodgodiv posao koji bi vas spriječio da izvršite tu dužnost i ujedno poslužio kao dobra isprika. Ali kako je svima, pa čak i vama samima, jasno da - pravili se blesavi ili pametni - morate jednom prestati odgađati i otići srediti prokletu papirologiju svojih životnih odnosa, planova i ciljeva, najbolje je da to učinite odmah i stanete u deprimantno dugačak red u prostranoj šalter - sali Ministarstva sudbine. Ja sam uvijek bila za “odmah”. Uostalom, u šalter - sali imaju one fine mirisne osvježivače zraka posvuda.

“Dobar dan. Molim osobnu”, savršeno neizražajno odrecitira teta s onu stranu šalterskog stakla. Vidi se da je vježbala tu rečenicu na milijardama ljudi koji su prošli kroz Ministarstvo.

“Dobar dan.”

Dajem osobnu, teta je uzima i tipka nešto po kompjutoru kojem je kraj lijevog ruba ekrana nalijepljena sličica Snoopyja. “Da, Vi morate pod hitno srediti ljubavnu situaciju. Prema osobnoj statistici, stanje Vam je žalosno. Morate mi se ovdje potpisati.” Uzimam natrag osobnu i potpisujem neki nerazumljivi formular koji mi je teta pružila kroz šalterski prozorčić. Jasan mi je samo naslov:“ Obrazac 7e, izgubljeni slučajevi”. “U redu”, teta me nagrađuje službenim osmijehom i uzima potpisani formular. “Vidite, postoji Popis sudbinskih ljubavi, na kojem je svaki korisnik Sudbine od rođenja zabilježen kao osoba suđena nekom drugom korisniku. Nakon određenog korisničkog staža, individualno prilagođenog trajanja, korisnik ostvaruje svoju Sudbinu i stupa u vezu sa suđenom osobom, uz pravo žalbe u periodu od početka veze do ostvarenja kraja života. Pratite me? Poslušno kimam glavom; uvijek me fascinirao taj neodoljivo uvjerljivi to-jetako ton šalterskih službenika. Iako se osjećam malo glupo što, koliko god bila apsolutno uvjerena da su njene riječi Viša Istina, ne kužim baš ništa i uopće ne pratim. “Vidite, prema ovoj Vašoj statistici, Vi ste previše neozbiljni i morat ćemo Vas brisati s Popisa. Ne ispunjavate uvjete za suđenu osobu i ne možete biti ničija sudbina.”

Ovo kužim.

“Molim Vas, potpišite mi se još ovdje.” Potpisujem formular naslovljen “Odjava s Popisa sudbinskih ljubavi” u tri primjerka, i da se ne bi ispostavilo da je poziv u Ministarstvo bio samo radi ovakvog ne baš dostojanstvenog posla, pitam tetu: “Ovaj, postoji li mogućnost prijave za... ne znam, Popis zamjenskih sudbinskih ljubavi, ili tako nešto?”

Teta kemijskom olovkom počeška desni kut usana i odgovori onim fascinantno uvjerljivim službeno-sveznajućim tonom uz savršeno nenematljivo doziranu pokaži-stranci-da-je-razumiješ primjesu ljudskosti u glasu: “Nažalost, Ministarstvo još nije usvojilo prijedlog oformljivanja Zamjenskog popisa iako je proces razmatranja u tijeku. Usvajanje takvih prijedloga obično dugo traje iako već duže vrijeme postoji inicijativa za uvođenje Zamjenskih sudbinskih ljubavi, koje bi uvelike pomogle u rješavanju žalbi na Prave sudbinske ljubavi. Bude li prijedlog Popisa zamjenskih sudbinskih ljubavi usvojen za vrijeme Vašeg života, bit će Vam poslan dopis, tako da možete pokrenuti proces prijave. Prema prijedlogu plana, proces prijave trebao bi biti brz i učinkovit; ne bi trajao više od pet godina. Dakle, imate dobre šanse.” Čak se i profesionalno ohrabrujuće nasmiješila. “U međuvremenu, budući da je Vaš korisnički status za sada nedefiniran”, nastavila je, “sudbina Vam daruje svoju sponzorsku kapu i bedž s natpisom Mućak, uz molbu da ih nosite do uspostave novog korisničkog statusa, tj. primanja na Popis zamjenskih sudbinskih ljubavi, ako dođe do njega tijekom Vašeg života. Molimo Vas da isticanje oznake Mućak shvatite ozbiljno, kako se ostali korisnici Sudbine ne bi zabunom spetljali s Vama.”

Pružila mi je platnenu šiltericu i mali okrugli bedž sa čitkim natpisom Mućak. Ok, kapica i bedž čak ni ne izgladaju tako loše, pristajali bi uz većinu odjevnih kombinacija, ali zašto su baš morali biti te ružne kaki boje? Čovjek bi pomislio da će Ministarstvo sudbine ipak zaposliti nekog da im sponzorske rekvizite dizajnira kako treba... “Hvala Vam što mislite na svoju sudbinsku dužnost i što ste se odazvali pozivu Ministarstva sudbine. Doviđenja!” odrecitirala je teta ljupku pozdravnu rečenicu, čime je za nju prestalo moje postojanje. “Sljedeći!”

“Doviđenja...” mrmljam i udaljavam se od šaltera, na koji se odmah nalijepio sljedeći korisnik Sudbine, nizak, proćelav gospodin u kariranom kaputiću koji je očito htio nešto preko veze, jer je smjesta kroz šalterski prozorčić progurao teti nekakvu kovertu.

Zastajem kraj velikog zrcala u hodniku ispred šalter-sale i stavljam na glavu svoju novu sudbinsku kaki kapicu. Sad mi na čelu piše Mućak, da se nedužni korisnici s Popisa sudbinskih ljubavi ne bi zabunili i zaljubili se u mene. Promatram se u zrcalu. Dosta mi dobro stoji. Iako, oznaka je posve suvišna, budući da se korisnici Sudbine ni prije nisu zaljubljivali u mene. Zato mi je statistika i bila očajna, što je dovelo do mojeg izbacivanja s Popisa. Kako neobičan splet okolnosti. Zanimljivo, tko zna zašto su se stvari u mojem životu baš tako posložile, a ne nekako drugačije, od milijuna i milijardi mogućih kombinacija?

Mora da je to sudbina.

Vanja Leminski

VRHOVNIUM