Snježana Budanec: “Zavijanje na krvavi Mjesec”

Snježana Budanec

ZAVIJANJE NA KRVAVI MJESEC

Zbilja je zanimljivo, što čovjek može sve da proguta i ostane živ. Čovjek može progutati mušicu u letu, pauka dok spava, popiti kavu u kojoj se utopila muha, progutati stajski gnoj u koji se zabio zbog prebrze vožnje biciklom, nagutati se govna u poljskom zahodu kao beba, jer je ispao iz ruke neiskusnog roditelja, popiti urin u pustinji da ne dehidrira, progutati vlastitu krv dok mu se cijedi niz grlo zbog slomljenog nosa u dječjim igrama malih vampira ili zbog tučnjave posve trijeznih pijanaca. A ljudi mogu gutati i životinjsku krv u svim vrstama poslastica poput krvavica, raviola, pudinga, kruha, palačinke od krvi pa čak i krv s lukom. Jesmo li zato vampiri ili smo samo jaki na riječima?

Nije da sam nešto specijalno izbirljiv, no volim da riječi koje jedem imaju onaj fini okus što se preljeva po duši i proizvodi misao: „Mmm, hoću još!“ Pa kad krcnem za neku kost koju mi baci na početku odlomka, da se koturam očima, izbezumljen sve do kraja. Ili kad mi zapne neka žila za zub, a ja je od pohlepe zagrizem; ako mi sočnost ne iskrvavi iz tih žilastih papira, prožvakao bih i stranice i korice, i autora od jada i očaja. A tad bi dvije, tri razmijenio s njim da je pored mene, pa bi mu ovako: „Jesi li se ti ludih gljiva najeo ili samo voliš krvaviti bez boje?“ On bi me, sigurno, ispod oka gledao i rekao mi: „Nisam ja gljivar već pisac, a ti si bezumnik bez srama i stida, i nemaš pojma što je potrebno da neko jelo, hoću reći djelo, bude sočno i masno da ga ljudi žele očima progutati!“

„Niti sam se najeo, niti masno što pojeo. Iza uha ostao mi gorak okus žile bez ijedne kapi krvi! Jer kad gutam, ovaj, čitam hoću da pljušti kiša krvi, a ne masti!“ I bacim mu tu bezživotnu knjigu ravno u nos da iskrvavi od jada što je pisao bez krvavog pokrića.

No, to bi bio početak mojih duševnih problema i lutanja gorkim stranicama jezičnog svijeta jer čitanje je jako važno, osobito kad te zapeku oči i tapkaš posljednjim znojnim i raspucanim jagodicama po rečenicama, u nadi da si nećeš na pola priče pucati u glavu i, naravno, promašiti te tako produžiti svu onu uzbudljivu agoniju što već lagano truje sve tvoje pokušaje da se iz te priče izvučeš živ i zadovoljan. Imalo bi to svoj sretan kraj da nisi umočio posljednji receptor okusa u umak od ludih gljiva, a možda i nečije krvi, te završio sa čitanjem ravno u Bitter Endu.

Moram priznati da priča mora biti dobro natopljena nečim mistično božanstvenim. Bajke ubijaju stvarnost, a ja nikako da progutam tu krvavu istinu. Osjećajno me pobuđuje da otvorim još jedna vrata u novi svijet bez granica što me oslobađa u imaginarne orlovske visine i ujedno utapa u kristalne bajne dubine ljudske ravnodušnosti, do trenutka kad se ta ptica u meni ne strmoglavi ravno kroz trulež mesa i krvi u stijenu otrježnjenja i slomi kljun. Prečesto, nakon nekoliko stranica, moj obrok poprima izgled gulaša od medvjeđih dlaka, rižoto od ježevih papaka s preljevom od zmijske krvi i njezine ljuskasto hrskave kože. Kad se zmija presvuče, lakše klizi niz jednjak očiju čitača. Teško se danas dobro najesti i ostati u dobrom društvu, a da ti to društvo ne popije svu krv. U dobrom društvu se i dobro pije. „Kad je krvavo... nek' je krvavo do kraja“, rekao bi moj susjed i nadodao: „U dobrom društvu i krv je vino.“

Moj susjed voli dobro pojesti i popiti i pije mi krv već desetljećima. Nije da je on toga baš svjestan jer ljudi ni ne znaju kad postanu vampiri, oni to već jesu pri prvom krvavom ukusnom zalogaju.

Ponekad bih radije da nisam ni probao zakoračiti u nečije tuđe dvorište, ispred kojeg jasno i glasno stoji natpis „oštar njuh krvi“, gdje sam se nagutao teške prašine i blatnjavih izjava, bljedunjavih izgovora, bezumnih izreka, ludih krikova, gorkih i bljutavih čežnja i snova, besciljnih i besmislenih putovanja, odvratnih mirisa slova. Dim zgarišta od odlomaka i psovki pljuštali su sa stranica poput kisele kiše, usred smrdljive močvare knjiga s nedorečenim krajem koji se poput gliste razvlači u nedogled i prisiljava te da žvačeš rečenice dok te čeljust mozga ne zaboli i dok se ne navikneš na miris opušaka od života. Na kraju te taj Drakula ujede i za guzicu pa ne možeš više ni sjediti ni jesti, a kamoli čitati o tome što se događa u tuđem dvorištu. Izgleda kao da sȃm sebe vučeš za kosu svaki puta kad te zaboli mozak, poput loše epizode `Zone sumraka` kroz koju mi se obraćaju likovi svih progutanih (d)jela: „Dođi, probaj, sigurno nisi nikada ovako nešto doživio! Ja sam samac u vrtu ruža, čije navike poznajem. Savjetovat ću ti kako da ih…, u međuvremenu mu upada drugi lik u riječ: „Ma, pusti se prazne slame, evo ti par riječi o tome kako biti krvavi špijun na kojeg se lijepe sve žene.“ Namigne mi kroz slovo i izgubi se među retcima. Odnekud navali neki prosjedi čovjek pa iznjedri: „Sve je to šund. Treba ih postrojiti jednog iza drugog i strijeljati jednim metkom. Mrtvi ne znaju ništa, samo zure u prazno.“ „A prazna svima pamet od tolikih bezvezarija“, nadoveže se neki lik, gotovo nevidljiv.

Ljudi danas više ne gase opuške, nego ih ostavljaju da tinjaju i šire miris zgarišta u nozdrve nepušača koji sami sebi lažu da im je život zdrav ako ne puše tuđe

izjave, vijesti, priče i informacije, koje ih lagano lelujaju u vlastitim uvjerenjima i bacaju na koljena prihvaćanja životne činjenice da je važno gutati sve što te siti, posebno u vrijeme književne i medijske oskudice i gladi. U takvim vremenima vrijedi se i zakrviti za dobar obrok. Potrebno je mnogo naprezanja, istraživanja, lutanja, biranja, procjenjivanja i promišljanja prije odlučivanja da intelektualno ne ostaneš gladan i sam, dok gutaš sline razočaranja i udaraš se posred čela jašući očima po posljednjim stranicama vlastitog mazohizma. Bolje da ovoga puta ne idem u dijaloge jer ću sam sebi raskrvaviti usta.

Strašno je kad progutaš silne riječi i ostaneš razočaran, ljut, frustriran, prazan, istrošen, izmučen i dezorijentiran u vlastitoj spoznajnoj bljuvotini. Kad se probudiš, shvatiš da si zalutao u horor kuhinju gdje se poslužuju tvoje vlastite iznutrice.

Dođe ti da pljuneš u svako slovo, dok ga slina ne razmoči i ostavi čađav trag na stolu, tjerajući te da po njemu razliješ solnu kiselinu i zapališ stol. Barem bi to bila vatrena i topla priča za kraj.

Ljubiti takve kuhare zaista je teško, a još je teže vratiti se i probati njihove nove književne specijalitete i uvjeravati sebe i druge u njihovo književno kulinarsko umijeće.

Koga ja to pokušavam uvjeriti da prestane grčiti svoje već namučene zjenice intelekta dok se, naprežući, trudi ostati u toku uzaludne potrage za smislom nomadskog čitanja?

Tko je ikada prihvatio savjet jednog mazohiste i teškog književnog piromana ili literarnog vampira?

Ipak, možda se mogu utješiti u krugu svojih istomišljenika, sličnih senzibilnih osjeta žabljih svemiraca, i ostvariti toliko željenu prihvaćenost mojih posve „normalnih“ književno prehrambenih navika i prohtjeva.

Bio književne trgovine još ne postoje, a ja sam sve svoje luđake pospremio na policu knjiga, pritisnuvši im gubicu uza zid da me svakog dana ne podsjećaju na posljednje stranice mojih krivih i krvavih očekivanja.

Sigurnost koju takav kružok pruža je znak da ću se najesti dobrog i ukusnog mesa iz kontroliranog uzgoja, bez kojekakvih modificiranih hormonskih dodataka punih mračnih zavjera kojima je književni svijet današnjice zatrovan i širi se nekontrolirano poput kvasca. Taj kvasac diže i širi književno tijesto kroz police, ruši zidove uma, pali hereze novih mjehova i otkriva svu smrdljivost čovjekove nutrine kroz nekoliko stotina stranica zalutalih i izbezumljenih ovaca, od slova - što su se postrojile jedna uz drugu, blejeći u čitaoca - a čitalac u njih, bez ikakvog međusobnog razumijevanja o prehrambenom lancu.

Tko je ikada volio jesti kvasac? Možeš li ga namazati na kruh ili pojesti uz meso, kao umak? Ne, ja to, jednostavno, odbijam probati, a kamo li pojesti. Neću se debljati junk food-om i reći kako je to kulinarski vrhunac koji mazi moje duševno i intelektualno nepce.

Pozvat ću Drakulu u svoje dvorište i staviti natpis na ogradu: „Krvavi zadah“, Čekajući da mi se neki debeli prolaznik smiluje i dobaci mi kost, da je pohlepno požderem kao normabel, a koja će me nokautirati u krvoločni san gorčine ili ću od svega progutanog izbljuvati frustraciju pred nečije tuđe dvorište.

„Jok, jok, krv nije voda!“ kaže meni moj susjed Drakula dok me proganja sve do ulaza na svjetlost gorke istine. „E, a vode ima i u krvi. Jesi ti onda čovjek?“ ispalim mu pitanje za zub. „Nema čovjeka koji nekome nije pio krv“, otpili meni Drakula. „Što hoćeš reći? Da na svijetu nema čovjeka?“ „Ima ih dosta, par metara ispod zemlje“, zaključi zubati. „A što sam ja, onda?“ Sad me već naljutio. „Ti si kuhar i to loš kuhar. Cijelo dvorište smrdi od tvog kuhanja. Bolje bi ti bilo da se držiš starih poznatih recepata nego svog eksperimentiranja“, odvrati mi on. „Otkuda ti pravo da mi to kažeš, bez da si probao moju kuhinju?” „Mirisi govore okus mom nepcu. Nema tu ni mesa ni krvi“, odbrusi Drakula. “Još ćeš tražiti i svoja krvava prava?!“ narugam se ja njemu. „Takva su vremena“, nadoveže krvavi. „Hoćeš li, možda, moje krvi?!“ Bacim mu se u facu, spreman na okršaj. „Ne skupljaju se krvožedni tamo gdje nema sočnog mirisa za njihov njuh“ , završi on i pobere se u svoju mračnu idilu. S vremena na vrijeme izlazi, na miris gorke krvi, i kritizira moju kuhinju. Možda sam se nagutao previše mušica ili muha, paukova ili vlastite krvi. Ili mu moja krv smrdi zbog pada u ljudski izmet dok sam bio beba. Meni je, ionako, više dodijao svojim govorom, kao da mi pije svake večeri pije krv na slamku.

Čovjek ne računa da vrijeme koti novi smrad na kojeg se ljudi navikavaju iz egzistencijalnih razloga, poput mog Drakule. Cvilež životinje koja se bori za život dok je milosrdni mesar eutanazira, cijedeći iz nje posljednju kap krvi za pripravak kulinarskih poslastica koje će osigurati egzistenciju potomcima Drakule, uvijek me tjerala na bijeg u vlastitu imaginarnu kuhinju gdje nitko ne ostaje bez života. Iz nje su me uvijek izvlačili glasni vriskovi: „Vrati se i nosi ovo u kuhinju!“ „Donesi nož!“

„Vrati se po jetra, bubrege, srce.“ „Donesi crijeva!“ „Nosi ovu krv Drakuli. Neka pravi poslastice za nas.“

Tjerali su me da se naviknem na miris krvi, mrtvog tijela životinje, sirovog mesa. Navikavali me na miris iznutrica, krvavica, krvavog pudinga…dok nisam i sam prihvatio krvavu istinu.

Lako je kritizirati i odbacivati, no latiti se književne kuhače i spremiti pravu poslasticu toliko stilski privlačnu, mirisavu, kolorističnu, vatreno živu, sjetnu i umiljatu, ili krvavu i gorku - i to prema gotičkom starom rumunjskom receptu, da izmami i Drakuli osmijeh na lice - uistinu je vrhunsko književno kulinarsko umijeće. A kad se čovjek navikne na krvavu priču, postane mu sve to istinska poslastica... baš kao Drakuli.