Ladislav Babić: „Kavez“

Ladislav Babić

KAVEZ

S aerodroma su ga direktno prevezli u gradski zoološki vrt, kao zamjenu od starosti mu uginulog prethodnika. Smješten je iza rešetaka već uređenog kaveza, bačen mu je grozd banana, i do idućeg jutra bješe prepušten samom sebi i svom bijesu koji je nemoćno iskaljivao na rešetkama kaveza. Kričanje je ZOO-om odjekivalo cijelu noć, a kad su timaritelji iduće jutro ušli u kavez da mu promijene slamu i počiste tlo od fekalija, morali su upotrijebiti elektrošoker da se obrane od nasrtaja i da umire Staroga, kako su vremenom nazvali pridošlicu u vrtu. Pan troglodytes, običnu istočnoafričku čimpanzu. Prvih nekoliko dana, moguće i tjedana, vjerojatno vođen sjećanjima na džunglu odaklem su ga ugrabili krivolovci te (pre)prodali najboljem ponuđaču (ako su zoološki vrtovi legalno registrirani, ne znači da im je poslovanje uvijek zakonito), kričao je verući se po rešetkama kaveza, ogoljelim granama umetnutima da simuliraju stanište iz kojega je otet, a tek se privremeno smirivao jedući hranu ubacivanu od timaritelja koji su se opetovano morali služiti elektrošokerima, dok nisu udresirali strah u divlje životinjsko srce.

Noću, umoran od cjelodnevnog jalovog iskaljivanja bijesa nad rešetkama kaveza, kričanja i prijetećeg lamatanja prema posjetiteljima, koje je to neizmjerno zabavljalo, srušio bi se na slamu prostrijetu u ćošku, te zaspao do svitanja, kad bi se sve ponavljalo, ali svakim danom sve slabijeg intenziteta. Postepeno je shvatio red stvari; svaka dva-tri sata konzumiranje, uglavnom voća,

povrća, klipova kukuruza, zelenog lišća, orašastih plodova, sirovih jaja, meda, zdjele s crvima i gusjenicama i ponekog svježe uginulog miša ili štakora, nekoliko puta tjedno čišćenje poda od fekalija i promjena ležaja od slame, kada se – naučen poštivati timaritelje s elektrošokerima – povlačio u pećinicu stvorenu mu za hladnija vremena, dok je zimi boravio u grijanim, za njega predviđenim prostorijama. Preko dana naučio je susprezati agresivnost spram posjetitelja, posebno prema djeci koja su mu u kavez bacala, a ona hrabrija u ruke pružala čipsove, banane, jabuke ili koju drugu hranu, zabrana čega bijaše jasno istaknuta.

Oko toga se ustalio njegov život; jelo, čišćenje kaveza, skakutanje po granama, njihanje na njihaljci od traktorske gume i skrušeno produciranje pred publikom kako bi iskamčio koji dodatni zalogaj. Shvatio je da se mora prilagoditi novom okviru svog življenja, uokvirenog rešetkama kaveza koji je zamijenio vječno zelenu prašumu, a moguće mu je negdje u podsvjesnim regionima mozga tinjala pomisao koja ga je smirivala, da se ljudi i on samo nalaze s različitih strana rešetki. Postepeno je dobivao nove drugove, prvo ženku s kojom se nakon višednevnog pogledavanja, mirisanja, preganjanja – sve nakon što je i ona prošla, poput njega, početne faze prilagođavanja sudbini koja ju je snašla –počeo pariti, s rezultatom čopora mladunaca koji se nakupio tijekom godina. Nagon za parenjem isti je kod životinja kao i u ljudi (životinja specifične vrste), i kad im se digne ili se ovlaže, oni to čine gdjegod i u kakvim god se okolnostima zatekli. Tako su protjecale godine, timaritelji su već sasvim slobodno (predostrožnosti radi noseći elektrošokere, jer su im štićenici neobično jake životinje) ulazili čistiti kavez, ubacivati hranu, ili češljati im dlaku, posebno mladuncima kojima je zatečeno stanje u kojem su se našli bilo posve prirodno, jer drukčije nisu ni poznavali.

Jednog dana, s obzirom da je Stari pokazivao sve manje interesa za mlađu, uspaljenu ženku koja se htjela goniti svaki čas – što je rezultiralo narastajućim

napetostima među njima - odlučila je uprava ubaciti u kavez mlađeg mužjaka, kako bi uspostavila uobičajeni red stvari. Bijaše kupljen od istih krijumčara divljih životinja s uhodanim biznisom, neometanih od vlasti, nesposobnosti, indolencije, ili podmitljivosti njene radi, te kavez posta bogatiji za pridošlicu, nazvanog Mladi.

Prolazio je kroz iste faze prilagodbe poput starijeg mužjaka i ženke, ali mu nikako to nije uspijevalo. Elektrošokovi, batine, mlazovi hladne vode kojom su ga zalijevali iz šmrkova, nisu mogli smiriti njegov bijes, izbrisati sjećanje na zelenilo visokih stabala, lijane kojima se prebacivao sa stabla na stablo, majku s čijih leđa bijaše otet i braću s kojima se još uvijek (bio je to vrlo mladi mužjak) igrao, te čopor drugova i drugarica kojima je iskonski pripadao. Bijes njegov iskaljivao se na rešetkama, prijetećem režanju spram timaritelja i posjetitelja, ludom jurcanju po umetnutim granama, gađanju posjetitelja korama banana, i bijesnim kopulacijama (rekoh kako je to naprosto u genima živih bića) sa zadovoljnom ženkom, uz indiferentnog Starog i prestrašeno njegovo potomstvo. Onda se sve to, nakon prilično dugo vremena, na iznenađenje i olakšanje timaritelja smirilo, uvjerenih da je Mladi tek nešto agresivniji primjerak vrste kojeg su konačno uspjeli dresirati i priviknuti na novi način života. Dani su se osipali sličnim ritmom kao prije dolaska pridošlice, svedeni na redovno hranjenje, timarenje, igre mladunčadi i kopulacije novog para, poneki veterinarski pregled, čišćenje kaveza i uobičajeno produciranje pred oduševljenim posjetiteljima zoološkog vrta. Pripadnici skupine kao da su odisali srećom i zadovoljstvom, čak i povremene kavge, rezultirajuće tučnjavom među njima, se prorijediše. Čimpanze spadaju u najinteligentnije pretke čovjekove, s genomom različitim od ljudskoga tek za postotak, a istraživanja pokazuju da se inteligencijom mogu nositi – u nekim stvarima ih nadmašujući – s dvoipolgodišnjom djecom. Jednog dana timaritelji su ušli u kavez s majstorom da promijene polomljeni metalni dio njihaljke, i dok je ovaj uz nadzor čuvara - iz opreza uvijek spremnih intervenirati - radio,

čopor se skutrio u jednom ćošku (toliko su se prilagodili da se smatralo nepotrebnim zatvoriti ih u zimski dio boravišta). Samo se Mladi miroljubivo vrzmao oko majstora, pokazujući interes za njegov posao, uzrokujući šaljive komentare da će ga morati poslati na školovanje, pa će ubuduće sam vršiti popravke.

Noću, istoga dana, probudila je Staroga, a potom ostale pripadnike skupine, periodična škripa, kao da netko nešto reže. I zaista, kad im se oči privikoše mraku, vidješe Mladog kako nešto povlači amo tamo po jednoj rešetki, praćeno ujednačenim zvukom koji ih je probudio. Mladi čimpanza pokušavao je listom ručne pile za željezo koji je, dok su se timaritelji šalili na njegov račun, uspio nekako ukrasti i prikriti u gomili sijena, prerezati rešetku! Ujutro, kad su ovi uobičajeno dolazili čistiti kavez i donositi „doručak“, iznenadio ih je leš majmuna koji ih je dočekao na podu. Bio je to isprebijani i izgriženi Mladi, pregrizenog grla, ležeći već hladan i ukočen sav u vlastitoj, skoro skorenoj krvi. Čopor, na čelu sa Starim, neuobičajeno tih, sjedio je po granama čisteći jedan drugom nametnike iz krzna ili oblizujući krvave rane, samo povremeno bacajući poglede na ljude koji su iznosili leš mladog čimpanze, a potom polijevajući vodom, oštrim četkama izribali pod kaveza. Život u kavezu nastavio se uobičajenim ritmom (uz uobičajeno nezadovoljstvo ženke, s čega je uprava opet razmišljala o partneru za nju), samo bi se poneki redovni, pronicljiviji posjetitelj začudio, propitkujući što se to zbilo s jednim, nedostajućim njegovim stanovnikom.