DIONIZIJE: Mistična teologija

Dionizije: Mistična teologija84

Poglavlje 1.

Što je božanska tama?

1. Trojstvo! Više od bilo kojega bića, bilo kojega božanstva, bilo koje dobrote! Vodič kršćana u mudrosti nebeskoj! Povedi nas iznad neznanja i svjetla, do najudaljenijeg, najvišeg vrha mističnoga pisma, gdje otajstva Božje Riječi počivaju jednostavna, apsolutna i nepromjenjiva u sjajnoj tami skrivene tišine. Posred najdublje sjene ona izlijevaju preplavljujuću svjetlost na ono što je najjasnije. Sred nespoznatljivog i neviđenog ona potpuno ispunjavaju naše slijepe duše blagom neizrecive ljepote. Za ovo se molim, Timoteju, prijatelju, i dajem ti savjet dok tražiš tajanstvene stvari: ostavi iza sebe sve opaženo i razumu dohvatljivo, sve pojmljivo i shvatljivo, sve što nije i sve što jest; i kada ostaviš razumijevanje po strani, teži prema gore koliko god možeš, prema sjedinjenju s onime koji je iznad svih bića i svega znanja. Nepodijeljenim i apsolutnim napuštanjem sebe i svega, odbacivanjem svega i slobodan od svega, bit ćeš uzdignut do zrake božanske tame,85 koja je iznad svega što jest.

2. Ali pobrini se da ništa od ovoga ne dođe do neupućenih, to jest, do onih koji su zatočeni u zemaljskim stvarima, koji zamišljaju da ne postoji ništa iznad njih samih i koji misle da vlastitim intelektom mogu steći izravno znanje o onome koji se skriva u tami.86 I ako je inicijacija u božansko izvan dosega tih ljudi, što reći za one druge, još neupućenije, koji opisuju transcendentni Uzrok87 svih stvari terminima izvedenim iz najnižih redova bića, te koji tvrde da ne postoji način koji nadmašuje bezbožne, mnogolike oblike koje su sami

84 Izvor: Pseudo–Dionysius, Complete Works, The Classics of Western Spirituality, Paulist Press, New York, SAD, 1987., str. 133–141. Izrazi „mistik”, odnosno „mistično”, prijevod je grčke riječi mustikos (mystikos) sa značenjem (općenito) tajanstvenog, skrivenog (a ne toliko u smjeru današnjega korištenja u smislu izvanrednog, privatnog iskustva nadilaženja samoga sebe). Sve bilješke dalje u tekstu, uredničke. 85 Slika, odnosno termin, koja se prvi puta pojavila kod Grgura Nisenskog (4. st.) u njegovu opisu Mojsijeva uspona na brdo Sinaj (vidi i Ps 18). 86 Među najranijim primjerima jasne razdiobe spram teologa koji samo „misle” o božanskim pitanjima (ali i svim drugima neupućenim u mistično razumijevanje), primjer je i jasne upute za onio što će se kasnije nazivati „raspoznavanjem duhova”. Ta je različitost vremenom postajala sve izraženijom da bi kulminirala u najpoznatijem sporu oko hesihazma između Grgura Palame i Barlaama u prvoj pol. 14. st. 87 Pojam preuzet iz antičke filozofije, a osobito neoplatoničke (Plotin i Proklo).

stvorili? Ono što se, pak, doista može reći o Uzroku svega je sljedeće: budući da je on uzrok svih stvari, trebali bismo mu pripisati i sve izjave kojima o njima govorimo. Štoviše, trebali bismo negirati sve te potvrđujuće izjave, jer uzrok nadilazi sva bića. Na kraju, ne bismo smjeli zaključiti da su negacije jednostavno suprotnosti afirmacija, već da je Uzrok svega bio znatno prije, onkraj neimanja, onkraj odricanja i poricanja, onkraj svake tvrdnje.88

3. To je ono što nas uči blaženi Bartolomej.89 On kaže da je Riječ Božja bezgranično velika i isto tako malena, da je evanđelje silno široko, ali i ograničeno. Meni se on čini iznimno oštrouman u ovoj stvari, jer je shvatio da je Uzrok dobra svega i rječit i šutljiv, odnosno bez riječi. U njemu nema ni riječi niti ikakvoga razumijevanja, jer je na razini povrh toga. On se očituje samo onima koji putuju i kroz loše i kroz dobro, koji prođu iznad vrha svakog svetog uspona, koji iza sebe ostavljaju svako božansko rasvjetljenje, svaki glas i objavu s neba, i koji uranjanju u tamu gdje, kako navješćuje Pismo, prebiva Onaj koji je iznad svih stvari. Nije uzalud blaženi Mojsije dobio zapovijed da se prvo podvrgne pročišćenju90, a zatim da se odmakne od onih koji to nisu prošli. Kada je ono bilo dovršeno, Mojsije je čuo trublje i vidio mnoga svjetla, čista i bogata u svom sjaju. Zatim je, stojeći odvojeno od gomile i praćen odabranim svećenicima, krenuo put vrha božanskog uspona. Pa ipak, tamo nije susreo samoga Boga, već je motrio (kontemplirao) samo mjesto gdje prebiva Onaj koji je nevidljiv. To znači, uzimam, da su najsvetije i najviše od stvari koje opažamo okom tijela ili uma samo simboli koji označavaju ono što leži ispod transcendentnog Jednog. Kroz njih se upravo pokazuje njegova nedokučiva prisutnost koja hodi visinama onih svetih mjesta do kojih se um ipak može uspeti. Ali onda se događa oslobođenje u kojem on (Mojsije), udaljen od svega što je vidljivo, uranja u istinski tajanstvenu tamu neznanja.91 U njoj, odričući se svega što um može zamisliti, posve obavijen u nematerijalno i nevidljivo, on potpuno pripada onome koji je iznad svega. Ovdje smo, bivajući ni mi sami ni netko drugi, u savršenom jedinstvu s potpuno nepoznatim, u kojem nam znanje miruje, a znamo dalje i onkraj razumijevanja uma tako što ne znamo ništa. Uzrok svega bio (je) znatno prije, onkraj neimanja, onkraj odricanja i poricanja, onkraj svake tvrdnje. DIONIZIJE

Poglavlje 2.

Kako postići jedinstvo i kako slaviti Uzroka svih stvari koji je iznad svih stvari?

Molim se i da dođemo u ovu tamu koja je tako daleko iznad svjetla! Kada bi nam samo vid i znanje bili uskraćeni pa da progledamo i spoznamo ono što leži onkraj svake slike i znanja! Jer to bi značilo zaista vidjeti i znati: slaviti transcendentno Jedno na transcendentan način, poričući trajno postojanje svih stvari.92 Bili bismo poput kipara koji kleše skulpturu, koji uklanja sve prepreke čistom pogledu na skrivenu sliku, i ovim činom odstranjivanja jednostavno razotkriva ljepotu koja je skrivena.93

88 Ključna tvrdnja mistične (ne)spoznaje, znanja po neznanju, kojima su suprotstavlja, i time zapravo nadilazi, klasični antički princip spoznaje utemeljen na afirmaciji i negaciji. 89 Najvjerojatnije autor misli na apokrifno Evanđelje (ili Pitanja) po Bartolomeju. 90 Via purgativa, vrlo često korišteni termin kroz povijest termin, a koji se prvi puta nalazi upravo kod Dionizija u djelu O crkvenoj hijerarhiji. 91 Čuveni termin koji će osam i pol stoljeća kasnije autor Oblaka neznanja iskoristiti kao svoj temeljni motiv. 92 „Sve su stvari ništa”, Meister Eckhart. 93 Motiv koji se prvi puta nalazi kod Plotina (3. st.).

Sada mi se čini da bismo trebali slaviti poricanje (negacije) sasvim drugačije nego potvrđivanje (afirmacije). Kada iznosimo neku tvrdnju, počinjemo s prvim stvarima i spuštamo se preko srednjih pojmova do posljednjih stvari. Ali sada, dok se penjemo od posljednjih stvari do prvobitnih, poričemo sve stvari, da bismo neskriveno znali ono neznanje koje je sâmo skriveno od svih onih koji posjeduju neko znanje, da bismo vidjeli vrhunaravnu (super-essential) tminu koja je skrivena od sve svjetlosti među postojećim stvarima.

Poglavlje 3.

Koje su pozitivne, a koje negativne teologije?

U mojim Teološkim prikazima94, pohvalio sam ideje koje su najprikladnije za pozitivnu (katafatičku) teologiju. Pokazao sam kako su božanska i dobra priroda jedno, a zatim trojstveno, kako očinstvo i sinovstvo proizlaze iz nje te pokazao značenje teologije Duha. Potom sam pokazao kako su ta temeljna svjetla dobrote izrasla iz bestjelesnog i nedjeljivog dobra, i kako su ostala neodvojena od zajedničke vječne osnove koja je u njima, u jednome i u drugome. Govorio sam o tome kako je Isus, koji je iznad individualnog bića, postao biće s istinskom ljudskom prirodom. Druga otkrivenja iz svetih pisama također su pohvaljena u Teološkim prikazima.

U Božanskim imenima pokazao sam kako je Bog opisan kao dobar, kao onaj koji jest, kao život, mudrost, moć, i sve ostalo što se odnosi na pojmovna imena za Boga.95 U mojoj Simboličnoj teologiji96 raspravljao sam o analogijama Boga izvučenima iz onoga što zamjećujemo. Govorio sam o slikama koje imamo o njemu, o oblicima, likovima i instrumentima koji mu pripadaju, o mjestima u kojima živi i ukrasima koje nosi. Govorio sam o njegovu gnjevu, žalosti i bijesu, o tome kako se kaže da je pijan i mamuran, o njegovim kletvama i psovkama, njegovu spavanju i buđenju. I, doista, o svim onim slikama koje o njemu imamo, slikama oblikovanima djelovanjem simboličnih predodžbi o Bogu. I siguran sam da ste primijetili kako ovi potonji dolaze u većem broju nego prije, jer su Teološki prikazi i rasprava o imenima prikladnim za Boga neizbježno kraći od onoga što se može reći u Simboličnoj teologiji. Činjenica je da što više letimo prema gore, to su naše riječi više ograničene na ideje koje smo sposobni oblikovati; tako da sada, kada uranjamo u tamu koja je onkraj uma, ne samo da će nam nedostajati riječi, već ćemo ostati nijemi i u neznanju. U mojim je ranijim knjigama argumentacija išla od najuzvišenijih do najskromnijih kategorija, skupljajući na ovom silaznom putu sve više ideja koje su se množile sa svakim stupnjem silaska. Sada se moja argumentacija diže od onoga što je dolje do transcendentnog, i što se više penje, jezik sve više posrće. Kada stigne do vrha i onkraj uspona, potpuno će zašutjeti jer će konačno biti jedno s onim koji je neopisiv.97 Možete se zapitati zašto smo sada, nakon što smo počeli iz najviše kategorije kada je naša metoda uključivala tvrdnje, počeli od najniže kategorije kada ona uključuje poricanje. Razlog je sljedeći. Nakon što potvrdimo ono što je onkraj svake tvrdnje, moramo potom krenuti od onoga što je tome najbliže, i čineći tako, iznosimo tvrdnju o kojoj sve drugo ovisi. Kada poričemo ono što je

Kada ostaviš razumijevanje po strani, teži prema gore koliko god možeš, prema sjedinjenju s onime koji je iznad svih bića i svega znanja. Nepodijeljenim i apsolutnim napuštanjem sebe i svega, odbacivanjem svega i slobodan od svega, bit ćeš uzdignut do zrake božanske tame koja je iznad svega što jest. DIONIZIJE

94 Jedno od devet sačuvanih pisama-traktata. 95 Njegovo temeljno djelo katafatičke teologije. 96 Jedno od devet sačuvanih pisama-traktata. 97 „Prvotni Božji jezik je tišina”, sv. Ivan od Križa („…a sve ostalo su loši prijevodi”, Thomas Keating).

onkraj svakog poricanja, moramo poricati one kvalitete koje se najviše razlikuju od cilja kojemu stremimo. Nije li bliže stvarnosti reći da je Bog život i dobro, nego reći da je zrak ili kamen? Nije li preciznije poricati da mu se može pripisati pijanstvo i bijes nego poricati da na njega možemo primijeniti govor i misli?

Poglavlje 4.

Da prvi Uzrok svega spoznatljivog nije sam po sebi spoznatljiv.

Dakle, to je ono što tvrdimo. Uzrok svega jest iznad svega; i nije nepostojeći, nije beživotan, bez riječi, bez uma. Nije materijalno tijelo i stoga nema oblik, formu, kvalitetu, količinu ili težinu. Ne nalazi se na nekom mjestu i ne može ga se vidjeti ili dotaknuti. Nezamjetljiv je i nespoznatljiv. Ne podliježe neredu ni nemiru i ne obuzima ga zemaljska strast. Nije bespomoćan niti podložan osjetilnim podražajima. Ne nedostaje mu svjetla. Ne prolazi kroz mijenu, propadanje, podjelu, gubitak, plimu i oseku. Ne podliježe ničemu što osjetila mogu spoznati. Ništa se od toga (o) njemu ne može identificirati niti mu se pripisati.

Poglavlje 5.

Da vrhunaravni Uzrok svakog pojma i svih stvari nije sam po sebi ni pojam ni ikoja stvar.

Uspinjući se, tvrdimo ovo: On nije duša ili um, ne posjeduje maštu, uvjerenje, govor ili razumijevanje. Nije govor po sebi, razumijevanje po sebi (per se, op. ur.). O njemu se ne može govoriti i ne može ga se razumom dohvatiti. On nije broj ili poredak, veličina ili malenost, jednakost ili nejednakost, sličnost ili različitost. Nije nepokretan, pokretan ili u mirovanju. Ne posjeduje moć, nije moć, niti je svjetlost. Ne živi i nije život. Nije supstanca, vječnost ili vrijeme. Ne može se spoznati razumom jer nije ni znanje ni istina. Nije kraljevstvo. Nije mudrost. Nije jedno niti jednota, božanstvo ili dobrota. Nije duh, u smislu u kojem razumijemo taj pojam. Nije sinovstvo ili očinstvo, i nije nešto nama ili bilo kojem drugom biću poznato. Nije nebivanje ni bivanje. Bića ga ne znaju kakav zapravo jest i on njih ne poznaje kakva ona jesu. O njemu se ne govori, nema imena niti postoji znanje o njemu. Tama i svjetlo, greška i istina – ništa od toga On nije. Onkraj je svake tvrdnje i poricanja. Tvrdimo i poričemo ono što mu je blisko, ali nikada o njemu samom, jer On je onkraj svake tvrdnje, kao savršen i jedinstven uzrok svih stvari, i po svojoj izvanrednoj jednostavnosti i apsolutnoj prirodi, slobodan od svakog ograničenja, onkraj je svakog ograničenja i svakog poricanja. Prevela: MARTINA RAGUŽ

Dionizije je želio ljude uvoditi u praksu. Nije mu cilj znanstveno objašnjavati, nego gledanjem Boga (kontemplacijom) doći na svoj put posvemašnjeg dioništva s Bogom i u Bogu. Pokazuje mistični put prema savršenosti. Pozitivna (katafatička) teologija, koristeći slike i pojmove, ne vodi do sjedinjenja s Bogom. Čovjek se mora probiti do tame spoznaje. Dok pozitivna teologija diferencirano govori o božanskim stvarima, negativna (apofatička) teologija vodi do "spoznajne nemoći govora", stoga je ona prikladnija za sjedinjenje s božanskim, dakle mistični put. Treba pritom uvijek imati na umu da se slike, pojmovi i simboli ne odbacuju, Bog je uobličen u svemu. Odatle su i sva imena koja mu se pridijevaju važna: "Presveti", "Kralj kraljeva", "Gospodar gospodara", "Bog bogova" i konačno "Savršeni", "Jedinstveni", "Jedno". Ona nam služe lakšem pronalaženju puta k jedinstvu, sjedinjenju s Bogom.