BERNADETTE ROBERTS: Pravi Krist

U sklopu toga donosimo i nekoliko izvadaka iz njezinih uvida koji vode ka prilično drugačijoj osnovi na kojima on počiva, kao i neuobičajenih rezultata prema kojima on vodi. Bernadette Roberts time je ostavila neizbrisiv trag za sva kontemplativna istraživanja našega vremena kao i neiscrpnu inspiraciju za nas tragatelje Kristovih koraka.

Izbor tekstova iz njezine knjige Pravi Krist koje donosimo u prijevodu Martine Raguž prati temu ovoga broja s osvrtom na kontroverze tumačenja nauka u prvim stoljećima, tada još jedinstvene Crkve, slijedom kojih je, na kraju, osuđeno Nestorijevo razumijevanje Pisma i potaknut prvi veliki raskol kršćanske Crkve. *** Bernadette Roberts, Pravi Krist232

Kao što naslov ove knjige podrazumijeva, postoji i „nestvarni” Krist, Krist za kojeg ljudi misle da ga znaju, ali, kad bolje razmisle, u stvari ga ne znaju. Jedini motiv ovog pisanja temelji se na mojem opažanju da je pravi Krist gotovo potpuno izgubljen za kršćanstvo i zamijenjen onim što se još može samo nazvati „Isusovim kultom”, štovanjem čovjeka kao Boga ili, još bolje – štovanjem ljudskoga bića pogrešno shvaćenoga kao Boga. Kao dokaz ovoga gubitka dovoljno je samo slušati propovijedi i sentimentalne pjesme u crkvama, na radiju, televiziji, u literaturi, kao i jezika koji se koristi da bismo shvatili da tu Krista nema. Čini se da čovjekovo razumijevanje Krista ne ide dalje od povijesnog čovjeka prikazanog u evanđeljima, čovjeka kojeg mnogi smatraju božanskim bićem koje je živjelo prije dvije tisuće godina, smatraju ga istim povijesnim likom kojeg danas obožavaju i za kojeg očekuju da će ga vidjeti na nebu. Iako takav nazor može zadovoljiti teološki i duhovno neobrazovane ljude, on teško više može zadovoljiti one koji traže dublji duhovni život, one koji se broje u tisućama i koji su u svojoj potrazi napustili kršćanstvo u korist neke od istočnih religija. Osobno sam upoznala stotine takvih ljudi, sve odgojene kao kršćane, koji su se, posvećeni duhovnoj potrazi, obratili Istoku jer u svojoj crkvi nisu dobili nikakvoga odgovora. Osim Isusovih etičkih i društvenih učenja, kršćanstvo im nije pružilo ništa više od toga. Usredotočeno jedino na povijesnog Isusa, čini se da nije išlo dalje od osjećajnog i moralnoga doživljavanja njegove poruke – izbjegavanja grijeha i prakticiranja vrline – ne razlikujući se tako od bilo koje druge religije na svijetu. Isus jednostavno ne ispunjava njihova očekivanja.

* „Kristos” je (kroz prva stoljeća, op. ur.) postao referenca na „utjelovljeni Logos, utjelovljenoga Boga”, koji se (u kršćanstvu) shvaća kao sjedinjenje ili jedinstvo božanske i čovjekove, ljudske naravi. To je razumijevanje „Krista” postalo sastavni dio tradicionalnog jezika Crkve. Ono nastavlja dalje od mjesta gdje ime „Isus” staje, od same povijesne osobe ili „tko” je netko bio. Razumijevanje pojma „Krist” fundamentalno je različito – on se odnosi na misterij vječnoga jedinstva Boga i čovjeka; samo to je „pravi Krist”. * Isus je, s druge strane, uzor konkretnoga duhovnog života. Njegov „način” življenja i postojanja vrijedi i za svako ljudsko biće. Kao uzor, međutim, on ne smije biti objekt štovanja, jer ono pripada samo Bogu. On nam upravo na to ukazuje – da bi svatko svoj život trebao usmjeriti samo na Boga, s istom mjerom vjere i ljubavi, istim jedinstvom s Bogom kakvo je on imao. Njegov je život molitva za sve nas.

Svrha utjelovljenja, dakle, nije bila otkriti čovjeka Isusa – koji nikada nije postojao prije Navještenja – već otkriti Krista kao svačije suđeno jedinstvo s Bogom. Kao što su stari oci govorili: Isus je bio oruđe ove objave, njezin živi primjer, dok je „Krist” vječni arhetip puta svakoga čovjeka ka vječnom životu u Bogu. Utjelovljenje, stoga, nije otkrivenje čovjeka, već otkrivenje „Univerzalnoga čovjeka”. Da je sve što je Bog trebao učiniti bilo ujediniti se s jednim ljudskim bićem, nikakva inkarnacija ne bi bila potrebna. Krist je, međutim, više od Božjega jedinstva s određenim ljudskim bićem. Utjelovljenjem je Bog stvorio svoju vlastitu ljudsku prirodu, ujedinjujući njezinu jedinstvenu suštinu s jedinstvenom suštinom čovječanstva – to je vječno sjedinjenje suština koju znamo kao „Krist”.

*

RAZLIČITA GLEDIŠTA NA KRISTOVU LJUDSKU PRIRODU U RANOJ CRKVI

U ranim, formacijskim vremenima kršćanstva, postojala su dva glavna gledišta na predmet Kristove ljudske prirode: Aleksandrijska škola pretočena u sintagmu „Logos-tijelo” i Antiohijska škola u sintagmu „Logos-čovjek”. Prva koja je prihvaćala više platonski pogled na čovjeka, druga više Aristotelov. Tamo gdje je Platon vidio božansku dušu nesretno zarobljenu u materiju tijela, Aristotel je vidio jedinstvo tijela i duše kao nedjeljivog spoja ljudske prirode. Dakle, gdje je za Aleksandrijce, za koje je duša bila gotovo potpuno božanska, Bog bio jedno samo sa čovjekovim tijelom (Bog–tijelo), za Antiohijce je Bog bio jedno s cjelovitim ljudskim bićem, tijelom i dušom (Bog–čovjek). Razlike su rezultirale dvjema potpuno različitim kristologijama i razumijevanjima Krista. Za Aleksandrijce Isus nije bio ljudska osoba, za Antiohijce je Isus bio potpuno ljudsko biće, cjelovita ljudska osoba. Ako je Isus bio samo „vidljiva” pojava nevidljivoga Boga (riječima sv. Pavla, „Duh koji je tijelom postao vidljiv”), tada je sve što je Bog sjedinio sa sobom samo vremenito, vidljivo, fizičko tijelo. Dakle, pod tjelesnom fasadom Krist je bio potpuno božanstven – bio je Bog. Iako je to u osnovi aleksandrijsko stajalište (koje neki autori prenaglašavaju kao „pobjednika” pravovjerja u sporu između škola), upravo je taj aleksandrijski pogled doveo do hereze monofizitizma (koji je zagovarao „jednu božansku prirodu”) koja je, nažalost, do danas ostala općepriznati pogled na Krista. * Vrhunac te konfrontacije dogodio se u prvoj polovini 5. st. Sukob između vodećih osoba obje škole, Ćirila233 u Aleksandriji i Nestorija234 u Antiohiji, postao je istinskom prekretnicom u razvoju crkvene kristologije. Nakon što su Atanazije i Ćiril proglasili da čovjek Isus nije ljudska osoba, Nestorije, tadašnji carigradski patrijarh, jednostavno je upitao: „Kako možete imati potpuno ljudsko biće koje nije ljudska osoba?” Kao što će se vidjeti, činjenica da je Nestorije izgubio na crkvenom saboru u Efezu 431. g. i bio doslovno istjeran (iz Antiohije, biskupije, a u širem smislu i Rimskoga Carstva), značila je ozbiljan gubitak za cijelu Crkvu; gubitak koji je vodio prema gubitku razumijevanja tko i što je Krist stvarno bio. Da je Isus tada shvaćen kao cjelovito ljudsko biće, kao „ljudska osoba”, on nikada ne bi mogao biti pogrešno shvaćen kao Svemogući Bog. Takvo gledište da je čovjek Isus božansko biće, bilo u naravi bilo kao osoba, definicija je antropolatrije – zamjenjivanja ljudske osobe Bogom.

233 Ćiril Aleksandrijski (376.–444.), patrijarh Aleksandrije od 412. do 444. g. i glavni zagovornik monofizitizma. Predvoditelj sukoba s Nestorijem oko kristoloških pitanja, protjerivanja Židova i drugih kršćanskih sekti (novacionista) iz grada (biskupije) kao i zatiranja poganskih učenja (koje je rezultiralo i ubojstvom „posljednje antičke filozofkinje” Hipatije). (op. ur.) 234 Nestorije (386.–451.), začetnik Crkve Istoka, učenik Teodora iz Mopsuestije, carigradski biskup od 428. do 431. g. Učenje mu je osuđeno na Prvom saboru u Efezu 431. nakon čega se povlači u samoću samostana u Egiptu. (op. ur.)

Nestorije je prvotno bio redovnik poznat po svojim mudrim savjetima i posebno po svom pravovjerju. Kasnije je postao carigradski patrijarh – što je bio najviši položaj u Istočnoj crkvi, i bio istaknut po svojem tumačenju crkvena učenja te borbi za pravovjernost. Tako se suprotstavio i arijanizmu, tada vrlo raširenom i već osuđenom učenju. Tvrdio je da prije utjelovljenja čovjek Isus nije postojao te da on zbog toga ne može biti vječni „Sin rođen od Oca”. Kako je Isus stvoreno biće, a ne „vječno rođen”, tada je samo Logos bio „jedinorođeni Sin”, a ne čovjek Isus. Rekao je da je upućivanje na čovjeka Isusa kao „Sina Božjeg” učinilo Isusa Bogom. Po svemu, ova je izjava bila savršeno smislena, uostalom kao i ona Arijeva, ali obojica su svejedno optuženi da su proglasili „dva sina” – jednog prije inkarnacije (Logos), drugog nakon utjelovljenja (Isusa) – i anatemizirani. Međutim, ono što je zanimljivo u oba njihova pogleda, naoko postignutih s dva različita stajališta (tumačenja), jest da su se složili da Isus nije ni Bog ni Logos. I doista, niti jedan jedini rani otac nije držao niti ikad rekao da je čovjek Isus bio Bog – nitko!235

THEOTOKOS/CHRISTOKOS (BOGORODICA/KRISTORODICA)236

„Budući da je Krist sjedinjenje ili jedinstvo Boga i čovjeka, naslov „Majka Božja” postavlja pitanje je li Marija majka Kristove božanske naravi ili samo majka Kristove ljudske naravi? Nevjerojatno je da je odgovor na ovo pitanje doveo do raskola u Crkvi! Raskola koji nije imao nikakve veze s Marijom ili naslovom „Majka Božja” već je iza svega stajala crkvena politika, posebice rivalstvo između Aleksandrije i Carigrada237 ... U tom trenutku i tome mjestu u kršćansku povijest ulazi monah Nestorije, svećenik čija je biografija besprijekorna i čiji junački podvig širenja kršćanstva u strane zemlje nije nadmašio više nitko od otaca.” Nastavak ove tragične priče odvijao se kao u nekom filmu. Vrlo brzo nakon Nestorijeva ustoličenja, od strane Ćirilovih pristaša pridošao je glas o upitnosti njegova pravovjerja. A sve zbog, navodnih, riječi koje je Nestorije na jednoj misi uputio preko svoga pomoćnika: da objasni ljudima kako Bog nema majku i da je Marija „Majka Kristova”, „Christokos”. „No, za ljude”, nastavlja autorica, „koji su vjerovali da je čovjek Isus Bog, zanijekati Mariju kao njegovu majku bilo je jednako kao i negirati samog Boga.” Malo je trebalo da se podigne buna sastavljena od vjernika koji su u ta nesigurna vremena bili vrlo povodljivi, a i spremni na nerede, pogotovo kada su ih vodili prvaci Crkve svojim zapaljivim govorima, kako je to na primjer radio Ćiril u Aleksandriji. „Nestorije nikada nije vjerovao da je bilo koje ljudsko biće Bog. Bio je predstavnik antiohijske škole koji je vjerovao da je Isus cjelovito ljudsko biće – ljudska osoba, dok je Krist sjedinjenje dvije cjelovite i različite naravi, Boga i čovjeka. Krist nije bio samo čovjek, kao što ni Isus nije bio samo Bog. Oni su sjedinjenje dvije naravi, a ne dvije osobe – kako je Ćiril lažno optuživao Nestorija. Njegovo je vjerovanje bilo u potpunosti pravovjerno za razliku od Ćirilovog, u suštini, neortodoksnog monofizitskog razumijevanja – da Krist ima samo jednu, božansku prirodu.”

235 U nastavku je knjiga to dokazivala bogatim snopom citata i tumačenja najznačajnijih učitelja prvih stoljeća kao što su Irenej, Justin, Klement Aleksandrijski, kapadočanski oci itd. 236 Ovdje donosimo samo sažeti prikaz njezinog opsežna izlaganja na tu temu. Zbog toga ćemo se, za razliku od ostalih dijelova teksta, služiti navodnim znakovima za dijelove koji su citati iz njezine knjige. 237 To Bernadette objašnjava ovako: „Kako se pričalo, u tijeku je bila zavjera da se carigradskom patrijarhu prizna isti autoritet kao i papi u Rimu – da ga se prizna hijerarhijski ravnopravnim. Kako je Aleksandrija bila starija, veća i uglednija biskupija, među biskupima je postojalo neslaganje oko pitanja koja biskupija treba voditi Istočnu crkvu. Prije nego što se pojavio prijepor Theotokos-a, Ćiril je naslijedio aleksandrijsku biskupiju od svog ujaka. Ako bi se njegova biskupija proglasila većom, njega bi to učinilo patrijarhom svih istočnih crkava. To je, dakle, bila politička pozadina u vrijeme kad je carigradski patrijarh umro, a zamijenio ga je jedan redovnik, netko tko nije bio u bliskom (biskupovom) krugu vrha patrijarhata i nije se bavio crkvenom politikom, ali je bio poznat po svojim mudrim savjetima, asketskom životu i po tome što je bio striktno „pravovjeran”. Možemo samo zamisliti kakav je šok morao pretrpjeti ovaj redovnik – Nestorije – kad je iz svoga rutinskog samostanskog života došao u jazbinu crkvenih zavjera. Kao što znamo, oni koji ne znaju igrati ovu političku igru, neće u njoj dugo trajati, a zahvaljujući Ćirilu, ovaj je monah doživio i dodatno tešku osudu – progonstvo.”