WILLIGIS JÄGER: Jedno

U nastavku tog trilera Ćiril je pisao papi Celestinu tražeći od njega da ga smjesta osudi. Ne provjeravajući suštinu teme, a gledajući prvenstveno na političke razloge238, papa je to po kratkom postupku i učinio. Nestorijev odgovor je bio traženje izjašnjavanja čitave Crkve. Potaknuo je, tako, čuveni sabor u Efezu 431. godine na kojemu je njegov nauk u konačnici proglašen heretičkim. Da li je to išlo sasvim glatko kako se na prvi pogled čini? Pa, i ne baš. Naime, ta konačna osuđujuća odluka donesena je prije nego što je antiohijsko izaslanstvo stiglo na njega(!), što je bila Ćirilova zasluga budući da je uspio uvjeriti sve druge prisutne biskupe da se o tom pitanju glasa bez sudjelovanja optužene strane i mogućnosti (samo)obrane. Sve to ide samo u prilog sramotnom djelovanju crkvenih velikodostojnika, kako to opisuje Bernadette i zaključuje: „Čudnovato je kako politika može trijumfirati nad istinom!” Na kraju, vratimo se još jednom temi koja je uzrokovala prvi veliki raskol u kršćanskoj Crkvi i koja je time, bez nekog prethodnog plana, potaknula i službeni osnutak Crkve Istoka. Riječima autorice: „Postavlja se pitanje: Ako je ‘tijelo’ sve što je Logos preuzeo da bi se mogao utjeloviti, kao što to podrazumijevaju stari oci, onda je Bog jedno s Marijinim tijelom – kako to da i ona nije Krist? Ako se Logos sjedinio s njezinim tijelom, tada bi je se moglo smatrati ‘ženskom’ predstavnicom Krista, jednako kao što se Isus smatra ‘muškim’ predstavnikom Krista. Kako ljudska narav Marije i Isusa nije bila različita, a budući da Bog (božanski Krist) nema roda, iz toga slijedi da su i Marija i Isus podjednako Krist.239 Samo je zbog Božjeg jedinstva s Marijinim tijelom bilo moguće otkrivenje ‘utjelovljenja’ ... Rječnikom moderne znanosti, sjedinjenjem X kromosoma ženske slike Krista i Y kromosoma muške slike Krista dogodilo se „čudesno začeće” – pojava ljudske naravi Krista na Zemlji. Kako je to otkriće iz 19. stoljeća utjecalo na kršćansko, crkveno razumijevanje ‘utjelovljenja’? Nikako. Jer da jest, ono bi iz temelja potreslo tradicionalno shvaćanje Krista u skladu s ‘partijskom linijom’240!”

*** „Ako je ova knjiga bila teška za čitati, to je zato što ju je bilo krajnje teško napisati. Ova se poteškoća može usporediti s mladim Davidom koji se suočio s Golijatom i njegovom moćnom vojskom samo s malim kamenom u ruci. Ovaj mali kamen je otkrivenje Krista (u Trojstvu) koje mi je Bog dao u dobi od 15 godina241, dok se s druge strane rijeke nalazio Golijat u vidu „Kršćanske partijske linije” stare oko 2000 godina. Znam, bacanje kamena na Golijata neće donijeti nikakve koristiti. Stoga, sve što mogu učiniti jest otvoriti ruku, ponuditi kamen i pustiti onima koji ga mogu uzeti da ga uzmu. Kao što je rečeno na početku, jedini razlog ovog pisanja je moje uvjerenje da je kršćanstvo izgubilo pravo otkrivenje Krista. Ono što se nudi pod nazivom „kršćanin” nije ono što je Bog objavio! To je samo teološki spin u odnosu na ovu najveću Božju objavu čovječanstvu. Po mom mišljenju, Golijatova će vojska odvesti same sebe u propast,242 dok će nekolicina preostalih kršćana biti s druge strane rijeke s „kamenom” na dlanu. Jer, jedna je stvar pratiti rani razvoj kršćanske doktrine, a sasvim druga točno odrediti i objasniti njezine pogrešne korake. Da bi se detaljno objasnilo ili pozabavilo nekim od dotaknutih pitanja, bilo bi pak potrebno nekoliko svezaka, zbog čega je, s obzirom na složenost i implikacije, pokušaj pojednostavljenja bio posebno težak. Čitava poglavlja su

238 A one su bile učvršćivanje veza s drevnim Aleksandrijskim patrijarhatom, kao i sprječavanje prijetnje da se ustoliči neka vrsta „Istočnoga pape” na koje pravo je polagala antiohijska crkvena zajednica. 239 Autorica pritom podsjeća na Pavlove izreke da u Kristu nema ni muško ni žensko, ni sina ni kćeri, ni oca ni majke. 240 Kako autorica naziva službeni stav, odnosno nauk Crkve (o tom ključnom pitanju) sve do danas. 241 U toj je dobi imala prva značajna duhovna iskustva opisanih u knjizi Contemplative: Autobiography of the Early Years iz 2004. g. 242 Ove nas riječi podsjećaju na jednu od nezaboravnih izjava jednog od najvećih katoličkog teologa 20. st. Karla Rahnera: „Kršćanin budućnosti će biti mistik ili ga uopće neće biti!”

ispuštena kako ljudi bez potrebnog obrazovanja, iskustva i socijalnih okolnosti ne bi ove probleme smatrali napornim i bez ikakve poveznice sa svojim osobnim duhovnim traženjem. (Neki ljudi vole šumu, ali nemaju interes za drveće.) Ova knjiga nikada nije imala namjeru biti „duhovni traktat”, ni katekizam, a još manje kritika kršćanske vjere. Napisala ju je osoba koja je sama unutar Crkve i koja samo odražava istinsku zabrinutost jednog istinskog vjernika. Ako ona ipak navede nekoga da razmišlja i propituje svoja uvjerenja, onda to može biti samo od koristi. Nema, pritom, razlike ako se ljudi slažu ili ne slažu s bilo čim u knjizi. Ljudi mogu dijeliti istu vjeru i temeljna načela, ali svatko ostaje odgovoran (samo) za svoj intelektualni i duhovni integritet. Čovjek je odgovoran samo za ono što mu je Bog direktno dao znati; on nikada ne može biti odgovoran za ono što drugi ljudi stvarno znaju.”243

Božji plan i cilj ljudske naravi svakog čovjeka je, dakle, postati Božja vlastita ljudska narav, a to vječno sjedinjenje suštine Božje božanske naravi sa suštinom čovjekove ljudske naravi, to je otkrivenje „vječnog Krista‟. BERNADETTE ROBERTS

***Willigis Jäger, Jedno 244

To JEDNO je moja istinska narav i narav svih bića. Ono je bezvremensko i nepromjenjivo Ono se razvija u vremenu. Ono se objavljuje kao ovaj (moj) oblik, onaj koji imam.

Ono nije nastalo s mojim rođenjem, Ono neće nestati u smrti. Ono nije ni dobro ni loše i ne može se ni sa čime izjednačiti. Ono je kao ocean, koji ostaje nepromijenjen iako stvara milijune valova.

To JEDNO je praizvor svih stvari. Ono je beskrajno. Nikad nije započelo, i nikad neće prestati jer Ono ne poznaje vrijeme. Ono je istovremeno i ‘svjedok’, koji stoji u pozadini svih mojih djelovanja. Kao takav svjedok Ono je moje pravo biće.

Ono je uzrok uzroka, Ono nadilazi sve teologije, filozofije, teodiceje i metafizike. Ono nema nikakve veze s vjerom, Ono se samo može iskusiti, Ono je bezgranično, apsolutno Sada.

Iz tog apsolutnog Sada proizlaze svi oblici i sva bića svemira kao iz nekog beskrajnog dubokog zapečaćenog zdenca.

Ono je uzrok uzroka, ali ne u uobičajenom smislu uzroka i posljedice. Ono je ‘Ništa’ koje se uvijek nanovo oblikuje. Sve su stvari i sva su živa bića – i mi ljudi također –nastala iz tog čistog, izvornog Ništa.

Mi smo oblik (forma) toga Ništa, kao što neki zlatni prsten ima formu (oblik) zlata –no prsten nije zlato – a zlato nije prsten –oni su jedno samo oboje zajedno – kao zlatan prsten. Zlato daje prstenu postojanje, ali samo po sebi – ostaje samo zlato.

244 Ovaj je Willigisov tekst već objavljen u 4. broju časopisa iz 2016. godine, str. 106–108. Ali kako je on zapravo, na određeni način, i njegova oporuka, ovdje smo ga odlučili objaviti još jedanput. Gotovo je nezaobilazan za razumijevanje njegove poruke nama i svijetu.

Tako postoje ljudi, životinje, stabla, cvijeće, kamenje, voda, planine, planete, mjeseci, sunca, spiralne maglice i mi sami, naši osjećaji, misli i namjere, sve iz Jednoga. To Jedno je ujedno i moje prezime. Mi smo svi iz jedne obitelji. ONO je nazivnik jednak za sve njegove brojnike.

A budući da smo to JEDNO, nismo postali i nećemo nestati. Naše istinsko biće je nerođeno i besmrtno, ONO je tu oduvijek –samo oblik mu se mijenja svakim trenutkom! Kao što se valovi mijenjaju u svojim oblicima pa ipak ostaju taj isti ocean. ONO nije uvijek isti val, ali je uvijek ta ista voda. JEDNO ostaje uvijek isto i ne mijenja se nikada.

Vanjska će forma umrijeti, ali ono što jesmo u najdubljim dubinama je neprolazno i nerazorivo. Ono ne nastaje našim rođenjem. Ono se samo uokviruje (unutar svojih granica) u ovoj formi. Ono ne zalazi u smrti, ono samo gubi ovu svoju formu.

Pa ako i ima ljudi koji se prisjećaju, kao da su već jednom ili više puta živjeli, bio bi to samo taj jedan temelj koji stvara takva sjećanja. Izvanjska će forma umrijeti, ali ono što smo doista ne poznaje vrijeme.

Mi svi nosimo lice tog JEDNOGA. Ono se ne može sakriti ni iza Zloga. Kad nadolaziš u tome JEDNOME, ponovno ćeš ga prepoznati jer si prisan s njim od davnina. Tada ćeš znati, da je Ono uvijek bilo isto još prije tvog rođenja i prije rođenja tvojih roditelja. Prije vječnih vremena i na kraju svijeta.