NEVEN BRADIĆ: Kako je Willigis Jäger utjecao na moj život

Svijet može propasti, ali i u propasti se manifestira to JEDNO. Propast nije nikada propast, nego novi početak i nastavak na nekoj drugoj razini.

U dubokim duhovnim iskustvima postajemo svjesni da je ONO samo posve tiho dok samo vanjske forme dolaze i odlaze. Jer tada konačno prepoznajemo da smo se oduvijek poznavali i otkrivamo konačno da smo odavno pronašli ono što smo već znali i samo zaboravili. Postoji samo bezvremensko sada.

Tko prispije u takvo iskustvo, iskusio je jedinstvo, povezanost i ljubav. Ova ljubav vodi k zajedništvu sa svima i svakim. Ona se iskazuje kao smisao našeg čovještva. Ona nas vodi natrag ljudima u svakidašnjici ona nam daje da shvatimo život na nov način, označuje koji je smisao našeg kratkog životnog vijeka u ovom bezvremenskom svemiru.

Willigis Jäger, Jenseits von Gott. Wege der Mystik,

Holzkirchen, 1. izd., 2012., str. 85.

Neven Bradić, Kako je Willigis utjecao na moj život

Cilj je svih religija jedinstvo s univerzalnom zbiljom. To kršćanska tradicija naziva Unio mystca, a znači bit jedno s Bogom, bit jednako vječan kao i Bog sam, tj. imat život bez vremenske dimenzije. Naše najdublje biće nema starost. Ono je bezvremensko kao Bog. Kad spoznamo ovu bezvremensku egzistenciju, tada smo uskrsnuli. Isus je pralik, po njemu možemo spoznat tko smo zapravo. Bog se u stablu manifestra kao stablo, u životnji kao životnja i u čovjeku kao čovjek. On stvara i očituje sam sebe stalno u svim tm oblicima koje zovemo svemir. Zašto da se, dakle, tako čvrsto držimo osobne strukture svojeg ja?

WILLIGIS JÄGER

U dosadašnjim publikacijama, knjigama Val je more, Kontemplacija i O ljubavi i vječnom životu, te časopisu za_jedno (šest do sada objavljenih brojeva), sasvim je dovoljno bilo rečeno o životu i radu Willigisa Jägera da se dobije jasna slika o važnosti njegove osobe, njegova učenja i djelovanja. Preostaje možda reći još i ovo: kakav je bio moj osobni susret s njim i što je on značio u mojemu životu (kao i svakog drugog tko je imao prilike upoznati ga).

Iako sam još kao tinejdžer ušao u tokove svakodnevnoga meditiranja i izučavanja duhovnosti različitih tradicija i praksi, a za koje sam već tada intuitivno osjećao nužnost postojanja jednog jedinstvenog Izvora iz kojega sve one proistječu, ipak sam tek u zrelijem dobu (svojih) ranih tridesetih imao prilike uistinu to i uvidjeti – i u praksi to početi ostvarivati. Susret s Mladenom Hercegom, franjevcem, učenikom Willigisa Jägera i jedinim učiteljem kontemplacije na ovim prostorima, bio je, pritom, presudan. On me usmjerio na izučavanje kontemplativne tradicije kršćanstva koja, prema Willigisovu učenju, ni u kojem vidu nije bila manje vrijedna od ostalih duhovnih tradicija i praksi svijeta, te me uveo u praksu te iste tradicije stare 2.000 godina – prakse kontemplativne molitve. Prvih sedam godina bile su intenzivna priprema za ulaženje u dublje slojeve iskustva: smirenja unutrašnjih nemira, uravnoteženja energetskih tokova, približavanja Izvoru uz jačanje osjećaja sigurnosti, utemeljenja u svom istinskom jastvu te razumijevanja strukture svojega unutarnjeg svijeta kao i vanjskoga svijeta u kojem živim. Tijekom te sedme godine dogodio se važan preokret – postao sam siguran da je došlo vrijeme za susret s učiteljem moga učitelja. Dolazak u Willigisovu sobu, u kojoj je primao na razgovor sve one koji su došli kao gosti na porciju tišine i kontemplativne prakse u njegov centar u Benediktushofu pored Würzburga, bilo je iskustvo koje oduzima dah. Čim sam sjeo nasuprot njemu osjetio sam kako je kroz mene prošao pogled X-zraka kojima me razgolitio do kostiju, do središta duše i u potpunosti me razoružao. Ako sam i imao nekih pitanja, više ih se nisam mogao sjetiti. Ostao sam samo sjediti, biti u blizini te snage koja čita dušu, kardiognoza kako su je nazivali oci i majke u egipatskoj pustinji prvih stoljeća kršćanstva. Osjetio je to i on i samo rekao: „You should teach others!“. Ako sam i mislio da ću smisliti koje pitanje u međuvremenu, u oporavku od silne zbunjenosti, sada je bilo sigurno da ću zanijemiti do kraja. Odšutjeli smo još neko vrijeme, nakon čega sam ustao, naklonio se i nesigurnim hodom vratio novom ciklusu sjedenja. Možda se može zamisliti kako je ono izgledalo – sve samo ne mirno i staloženo. Sve je bilo proključalo! Naredne dvije godine trajala je moja borba s tom jednom rečenicom koju je izrekao u tom sudbonosnom susretu u njegovoj sobi. Ja? Da učim druge? Čemu? Kako? Gdje? Tada nisam mogao prepoznati ništa od njegove uvjerenosti da bih to trebao (u)činiti. Glava kao da mi je bila uronjena u uzburkanu vodu, valovi me zapljuskivali tako da sam jedva dolazio do daha. Ipak, duboko u sebi sam osjećao – da sve dolazi na svoje mjesto samo ako se dopusti Životu da odradi što treba odraditi. Pustiti da bude. Amen. Nakon te dvije teške godine glava mi se počela bistriti i pogled izoštravati, pa sam mogao vidjeti da sve što trebam učiniti jest pridružiti se Dobroslavu i njegovoj ‘eksperimentalnoj’ grupi koja je već neko vrijeme sjedila i šutjela i to činila radosno, ozbiljno i uporno. Ostalo je povijest, kako se kaže. Krug se tako zatvorio. Od početne nejasne želje za sjedinjavanjem svih duhovnih tradicija i praksi, što god to bilo značilo, od prije trideset godina, do jasnoga puta kojemu je cilj upravo samo to putovanje. „Put je cilj“, rekao bi Willigis. I on se nastavlja i traje i danas. Uloga Willigisa Jägera u tome je neprocjenjiva. Prvo što mi je pomogao osvijestiti jest jasno usmjerenje – što doista želim, odnosno kojim i kakvim putom putovati. Jer oduševljenje i sva izučavanja koja su me vodila bespućima dalekoistočnih duhovnih tradicija nisu, u konačnici, da(va)la rezultata – nisam se mogao poistovjetiti, u potpunosti se uživjeti ni u put budizma, ni hinduizma, ni taoizma, iako sam se jako trudio, uzaludno pokušavao... I tada, sasvim nenadano, put kršćanske kontemplacije zasvijetlio mi je zasljepljujućim svjetlom. Kristov nauk postao je nepresušan izvor duhovne inspiracije, a kontemplativna praksa nebrojenih žena i muškaraca kroz kršćansku povijest direktno nadahnuće koje ne prestaje. Istovremenim spajanjem i razdvajanjem puta zena i kontemplacije pomogao mi je također rasvijetlili osobno razumijevanja povezanosti, ali i razlikovanja, različitih duhovnih praksi. Svaka od tradicija ima svoje oblike, svoje

načine ophođenja i govora o iskustvu. Oni se mogu činiti vrlo različitima, ponekad čak i nespojivima, ali ispod svih oblika i mogućnosti govora postoji jedna rijeka što izvire iz istog Izvora života. Jer život je jedan, Život je Jedno, rekao bi Willigis. Jedinstvo suprotnosti, kako ga je nazivao veliki pred-moderni mistik Nikola Kuzanski, put koji je Willigis svojim životom utvrdio kao moguć, dapače kao ispravan (u smislu mogućnosti cjelovite spoznaje cjeline života i uloge čovjeka u njemu) za sve one koji su spremni njime ići. I stoga njegova neumorna hvala svom učitelju zena Yamada roshiju, ali i novodošla potvrda učiteljstva od chan majstora Jing Huija. Kao potvrda otvorenosti bez granica danas služi popis tečajeva u centru u Benediktushofu: uz kontemplaciju, zen i yogu, tu su još i vipassana, advaita, sufijska i židovska mistika i dr. Od prve intuicije o transcendentalnom jedinstvu svih religija u svojim ranim dvadesetim do podrobnijeg upoznavanju sa sophiom perennis na početku šestoga desetljeća života – krug se zatvorio. I, iako mi se činilo da, gledajući odozgo, vidim samo kružnicu, da, kao da se nije promijenilo ništa, mijenjanjem točke gledišta i pogledom sa strane uviđao sam širu istinu – promijenilo se sve! ... na spirali koja se uspinje u nebesa. Taj sam njegov pristup uvijek osjećao kao poticaj na nadilaženje svih granica uz integriranje svih prepreka. Kako u direktnom radu s njim, tako i kroz tekstove koji me prate i danas, uvijek je svježi lahor donosio novu inspiraciju, novi uvid, novu želju za daljnjim radom na sebi. Takvo sam nadahnuće osjećao i svaki put kada sam slušao ili čitao njegova tumačenja Svetoga pisma. Ta, za mene, često zasjenjena područja, s mnogo nerasvijetljenih mjesta, neprestano su tražila pomoć i poticaj. Jer dostupna objašnjenja uvijek bi ostajala nedostatna, ili sasvim razočaravajuća. Njegova, pak, koja su proizlazila i bila povezana s istinskim mističnim iskustvom i razumijevanjem stvari, bila su uvijek nova, osvježavajuća – kao kada nam tijekom prevreloga ljetnog dana netko ponudi čašu svježe vode, kada dopustimo da nam uzavrelu kožu nježno osvježi lahor sjeverca. Naučio me je i kako se postavljati kao učitelj. Nikada sebe nije predstavljao guruom, nikada nedostupnim i nedodirljivim, nekoga koga treba slijediti i slijepo poštovati. Oštro se tome suprotstavljao i govorio da je samo suputnik na putovanju koje svatko može slijediti po svojoj savjesti. Pa ako se među nama stvori povjerenje, možemo zajedno putovati i jedno drugoga nadograđivati i obogaćivati. A ako ne, „poljubi, ostavi i kreni dalje“, rekao bi fra Mladen. Naučio me je ponirati, kontemplirati; naučio me prepoznavati znakove na putu unutarnje šutnje i puštanja; naučio me povezivati ta iskustva sa svakodnevicom – naučio me putu ljubavi. Naučio me svemu što mi je trebalo, da bih postao ništa što ne treba i bio to što – jest. Amen.