Riječ urednika

Poznato je da su novija istraživanja vjerojatno najvažnijega teksta mistične (a samim time i apofatičke) teologije kršćanstva, Dionizijeve Mistične teologije, „premjestili” prostor i vrijeme njegova nastanka. Umjesto da se autor, koji je sebe nazivao Dionizijem, povezivao s istoimenim sudionikom (i učenikom) Pavlova govora na atenskom Areopagu u 1. st. – kako su ga kršćanski autori smatrali sve do modernoga vremena1 – u tumačenjima gotovo svih autora tijekom 20. st. on se redovito stavljao u Siriju pred kraj 5. ili početak 6. st. i počeo nazivati Pseudo-Dionizije Areopagit. Kako je do toga došlo? Bilo je pitanje koje me mučilo od prvoga dana kada sam to otkrio. Zašto Sirija? Zašto tako kasno, u 6. stoljeće? Ovo istraživanje koje slijedi proizašlo je iz tih pitanja postavljenih prije 10-ak i više godina. Međutim, postavljanjem tih pitanja priča se otvarala i znatno šire. Kakav je život kršćanskih zajednica bio izvan Rimskoga Carstva? Sirija je, doduše, u prvim novovjekovnim stoljećima bila čitavo vrijeme razmeđe civilizacija, podijeljena između carstava Rima i Perzije. A Mistična teologija čvrsto je utemeljena na duhovnoj tradiciji antike. Ipak, nije trebalo pružiti pogled previše daleko da bi se naslutila ogromna prostranstva Azije koja su se prostirala u beskonačnost. Nije li i tamo kršćanstvo bilo prisutno? Nije li i ovo, tako utjecajno, djelo nastalo upravo zbog te plodonosne latentne napetosti razmeđa svjetova? Prvo proučavanje toga nepoznatog svijeta Istoka odmah mi je otkrilo da sam Kao što dupini plutaju na mirnoj površini na dobrom tragu – kršćanstvo je bila naj- mora, tako se u tišini mora u srcu oslobođeraširenija religija na teritoriju Azije sve do nome ljutnje i gnjeva, skrivaju misteriji bokasnoga srednjeg vijeka. To je bilo fasci- žanskog otkrivenja koji su u neprekinutom nantno otkriće! Vodilo me, tako, sve dalje i kretanju poradi njegove radosti. dalje u svijet Sirije, Mezopotamije, Perzije, YOHANNAN SABA (STAREC IVAN), 8. st. stepa Središnje Azije, sve do Indije i Kine. Sve do pitanja: nije li, možda, kršćanstva bilo čak i ondje, prije poznatijih pokušaja proboja nevidljivih granica kultura, povijesti i duhovnosti tijekom 16. st.? Nije li možda i Tomino evanđelje, koje sam oduvijek cijenio i smatrao izuzetno zanimljivim, ali pomalo i enigmatskim, bilo povezano s prisutnošću kršćana na Istoku? Fascinirajuća otkrića otkrivala su se jedna za drugim. Da, Tomino je evanđelje povezano i sa Sirijom, gdje je vjerojatno nastalo, i s Tominim kršćanima u Indiji koji svoje početke utvrđuju u vrijeme prvih apostolskih putovanja, dakle u 1. st.! Ali ne samo to. Otkrilo se još jedno područje do tada u potpunosti nepoznato (i ne samo meni) – prisutnost kršćana u Kini od 7. do 14. stoljeća. Otkriće Isusovih sutri ogroman je poticaj za daljnje istraživanje i promišljanje koje dopire do samih temelja kršćanstva kao vjere, učenja i organizacije (koncentrirane gotovo isključivo na Zapad). Ono je ujedno i provokacija, reklo bi se diverzija, za uobičajene slike i predodžbe o tome što je kršćanstvo bilo kroz povijest i što je moglo biti da su povijesne okolnosti bile samo malo drugačije. Otkriće da je kršćanstvo koje je nastalo na području Azije (uostalom kao i sve velike svjetske religije) bilo u pravom smislu te riječi – azijska religija, doista je u-zbunjujuće. Pomno čitanje Tomina evanđelja i Isusovih sutri otvara još jedno područje koje me je oduvijek zanimalo i svom silom privlačilo – međureligijski i međuduhovni dijalog. Kao što je to Jadranka Brnčić u svom nadahnutom tekstu primijetila, to (od službene Crkve) nepriznato evanđelje, odbačeno tijekom 3. i 4. st., govori jezikom mistika. Obraća se duhovnom, a ne moralnom, sjedi-

njenju, ne pobožnosti, upućuje na osobnu duhovnu praksu koja transformira, ne poslušnosti koja stagnira. Slično tome, fascinantni tekstovi nastali u vrijeme kineske dinastije Tang između 7. i 9. st., govore o Isusovu nauku suživljenom s postojećim duhovnim silnicama koje su tamo već stoljećima postojale – taoizmom i budizmom. Tako da će na primjer reći: Na početku bijahu prirodna stalnost, stvarna tišina prapočetka kao i prapočetna praznina nešto najviše. Tada se podigao duh praznine kao najviši Gospodar i djelovao na tajnovit način da bi osvijetlio svete. To je Jošua, moj istinski gospodar praznine koji obuhvaća tri suptilna i prekrasna tijela, koji biva osuđen na raspeće da bi ljudi sa svih strana mogli biti spašeni. Godina 2020. po mnogočemu je posebna. Ne samo zbog toga što su na hrvatski jezik prvi puta prevedeni takvi temeljni tekstovi mistične tradicije kršćanstva, kakva je Dionizijeva Mistična teologija, kao ni fascinantni novootkriveni tekstovi kršćana u ranosrednjovjekovnoj Kini, već i zbog pošasti našega doba koja je izmijenila mnoge silnice normalnoga življenja i uvela do sada uglavnom nepoznate mjere i ograničenja u naše svakodnevne živote (osobito gledajući globalno). Moćni svijet nevidljivoga virusa zaustavio nas je i u našim redovnima aktivnostima kao što su uvodni dani kontemplacije, uvodni tečajevi i višednevna povlačenja. Ali, prilagodili smo se nastalim (i nametnutim) okolnostima i pronalazimo nove poticaje i u tome: rad na strpljenju i povećana usmjerenost prema samima sebi i drugome (osobito ako je u nevolji) iskočili su na prva i prioritetna mjesta naših duhovnih putovanja. Sve do možebitne promjene u 2021. … Godina je posebna i po odlasku našega učitelja, Willigisa Jägera. U 95. godini života konačno ga je Bog, ili Život, kako bi on to volio reći, uzeo sebi. Da motri na nas, sada s najviših, rasvijetljenih dubina. Počinak mu bio spokojan i sav! Probudimo se iz sna i uzdignimo srca i ruke prema Bogu na nebesima, tako da nas, ako Gospodar kuće iznenada dođe, zatekne u budnosti. AFRAHAT PERZIJSKI